subota, 26.04.2008.

7. Open your eyes.

Nalazila sam se ispred učionice iz Obrane. Lori i ja.
Osjećale smo se pomalo izdvojeno jer su nam C.J. i Sam rekle kako su na prošlom satu ponavljali gradivo o dementorima i kako ćemo se danas suočiti s baucima.
Nije mi to bio problem, ali mrzila sam činjenicu da smo zaostajale s gradivom pošto sam čula da su jako puno pisali i profesor ne tolerira izostanak s njegove nastave.
Morat ćemo se vraški potruditi ovaj sat.

"Mene je strah."

Lori me prenula iz misli. Kad sam ju pogledala, učinilo mi se kao da se trese.

"Hej…što ti je?",upitam ju. "Zašto bi te bilo strah?"

Lori me ozbiljno pogledala.

"Pa zar nije očito? Danas ćemo raditi s baucima. Znaš što to znači.",kaže mi ona.

Sada sam shvatila o čemu je riječ. I na tu dosjetku sam se nasmijala.

"Oh, zar mi misliš reći da se strah što će ostali vidjeti tvoj najveći strah?"

Nastavila sam se smijati, ali kad sam vidjela da Lori nije do smijeha, zastala sam.
Pročistila sam grlo i čekala njenu primjedbu.

Začudo, samo je klimnula glavom.
Ja dalje nisam ništa ispitivala, ali sada me uhvatila želja da vidim njen najveći strah.

Ja znam koji je moj, a kladim se u 20 galeona da to zanima i ostatak razreda.
I na moju žalost (ili sreću) imali smo Obranu s Slytherinima.

Opet sam se nasmijala.
Pomisao da ću vidjeti Društvo me veselilo, ali također me jaaako zanimalo da vidim njihove strahove.

"Danas si dobre volje.",prišapne mi Lori. "Kako to?"

Kiselo sam ju pogledala što je nju nasmijalo, a onda mi se počela ispričavati, no mislim da za to nije bilo potrebe. Dobro je i rekla.
Vidjeti mene sretnu i nasmiješenu je jaka rijetkost, zato joj nisam previše prigovarala na spomenutu rečenicu.

"Vjeruj mi- i ja sam začuđena koliko i ti.", to je bio moj odgovor.

A onda sam čula jedan prepoznatljiv zvuk. Smijeh.
Nasmijala sam se u sebi. Nisam se ni trebala okrenuti da znam tko je.

"Vidi, vidi…",kaže Bella. "Da mi je znati tko je ova crna ljepotica ovdje."

Okrenula sam se prema njoj u namjeri da joj isplazim jezik. Ali u zadnjem trenu sam se spriječila.
Naime, nije bila sama.

"Ovaj..Corvuse..bok!",izlanem kao najzadnja budala.

Corvus mi se blago nasmiješio i klimnuo glavom u znak pozdrava. Stavio je ruke u džep svojih traperica i počeo gledati okolo dok je Bella buljila u mene.
Nešto mi je pričala, ali nisam ju baš slušala. Ne znam zašto, ali pogled mi je stalno padao na njega. I ne zato što mi se nešto posebno sviđalo na njemu, nego mi je imao neki čudan izraz lica.

"Morwena, slušaš li ti mene?",čuo se Bellin glas u magli mojih misli. "Halooo, Morwena!!"

"Um?",promucam.

"Ti si fakat odlutala, zar ne?",kaže Bella s tračkom uvrijeđenosti. "Drugi put me upozori tako da ne trošim riječi bezveze."

Prijekorno sam ju pogledala, a Corvusu se oteo slabašni smijeh. Prostrijelila sam ga ledenim pogledom, a onda je njegov smijeh nestao. No, svejedno mu je slabašan osmijeh ostao na licu.

"Pustite curu na miru. Tko će vas i slušati kad ste ju okružili kao roj dosadnih komaraca.",čuo se Hellenin glas.

Približila nam se s samodopadnim pogledom na licu. Kad me vidjela namignula mi je i naslonila se na zid nasuprot meni. Pokraj nje se stvorila Katja i mahnula mi je s smiješkom na licu.

"Oh, oprosti Vaše Mudrosti.",Bella se okrenula prema Hellen i obratila joj se s dozom sarkazma u glasu. "Drugi put ću Vas tražiti za savjet. Izgleda da sam ja previše mutava da kažem nešto, zar ne?"

Hellen se nasmijala.

"Tek si to sada shvatila?",odvrati ona Belli, a ona je stisnula šake i izazivački ju pogledala. Svi smo znali da se šali, a to je i sama dokazala kad se sekundu poslije nasmijala i rekla Hellen da je krava.

Počeli smo se smijati. Dobro, svi osim mene.
Nije mi bilo do smijeha. Samo sam prevrnula očima dok se i Lori pridružila smijehu.

"Koja ste vi djeca.",kažem im.

Corvus me u tom trenutku pogledao. Pogledi su nas se sreli i tako smo se gledali nekoliko trenutaka dok mi Lori nije nešto rekla.
A onda je on jednostavno maknuo pogled i usmjerio ga prema Hellen i Katji.

Razočarano sam izdahnula i pratila njegov primjer.

Endimion, C.J., Sam, Jay i ostali Gryffindori su nam se pridružili, ali nitko od njih se nije htio upustiti u razgovor s Slytherinima.
"Onaj plavi…kako se ono zove..?",upita me Bella.
"Endimion?",predložim.
"E taj. Znaš li možda ima li curu?"

Podigla sam obrvu, a Bella je odmah skužila na što smjeram.

"Ne, nije to za mene. Ako baš moraš znati, Jackie me to pitala da tebe pitam."

Sada sam bila zbunjena.

"Ali čekaj malo…zašto bi te to Jackie pitala? Ona je iz Gryffindora i Endimion je skupa s njom na godini. Zašto ga osobno ne pita?"

Bella je slegnula ramenima, a onda se nasmiješila.

"Pojma nemam. Valjda ju je sram.",odgovori ona. "Znaš, nismo svi tako hrabri u svojim odlukama…"

"Whatever.",kažem nezainteresirano i nas dvije smo počele pričati o nekoj sasvim nebitnoj temi.

Nakon nekoliko dugih minuta, Corvus se maknuo s svog mjesta i pozdravio nas.
Trebao je ići na nastavu iz Preobrazbe koja će mu početi za otprilike dvije minute.

Otišao je s pogledom sakrivenim između njegove crne, kožne jakne, a kad je prošao mimo Belle i mene, klimnuo je glavom u znak pozdrava.

Bella je rekla 'bok', a ja sam mahnula rukom poput slaboumnog idiota.

Ne znam zašto, ali u njegovoj blizini sam se osjećala totalno…mlitavo.
Kao da sam lutka na koncima kojoj treba nadzor da joj konci ne puknu.

Poslije nekoliko minuta, komešanje na hodnicima je nestalo i čuli su se samo užurbani koraci.
Dolazio je profesor, to sam odmah zaključila.
Ali dočekao me veeeliki šok.

"U, jebote.",promrmljam u bradu.

Ispred nas je došao profesor. O itekakav profesor…
Visok, blijeda put, strogi izraz lica, plavi uvojci mu padaju niz lice…o, da. Ovo nije bio profesor…ovo je bio drugi naziv za 'good looking.'
Iako nisam bila baš neki ljubitelj plavokosih muškaraca, nešto u njegovom pogledu me privlačilo.

Gledao nas je svih pojedinačno, usput zastajući pogled na cure. Sve su počele hihotati kao da im je rekao neku najljepšu stvar na svijetu, a dečki su ga gledali s prijezirom.

Maknuo je jedan uvojak svoje zlaćane kose dok je pogledao prema nama.
Nasmiješio se i otkrio svoje blistave zube. Osjetila sam Lorin oduševljen izdah iza sebe.

Hellen i Katja su si nešto šapnule dok su ga oduševljeno promatrale, a Alex je to sve popratio frknuvši nosom. Imao je grimasu na licu.

"Što je, Lemar? Bojiš se konkurencije?",obratio mu se profesor i jednim okretom štapića otvori vrata tako da možemo ući.
Ni sama ne znam zašto, ali čim je to rekao- dobio je veliki plus s moje strane.

Alex je nesigurno odmahnuo glavom i prekrižio ruke. Ušao je učionicu i dalje s grimasom.

Dok smo ulazili u učionicu, Bella me uhvatila za ruku i šapnula mi na uho: "Hoćeš sjesti sa mnom?"

"Sjedim s Lori.",odgovorim joj.

Slabašno mi se nasmiješila i rekla 'nema veze' te se negdje izgubila među okolinom.

Lori i ja smo sjele među prvim klupama, što sam ja popratila s grimasom.
Čim je vidjela moj izraz lica, nasmiješila se svojim poznatim slatkim osmijehom.

"Bolje ćemo pratiti nastavu.",objasni mi ona.

"Aha.",odvratim kiselo. "Misliš baš na nastavu ili na nastavnika?"

Nije ništa odgovorila. Samo mi se osmjehnula i sjela na svoje mjesto.

Sjela sam i dalje s svojom ljutom grimasom i slušala sat s poluglasom.

Morali smo prepisati neki tekst iz udžbenika, a čim smo s tim svi završili- profesor je maknuo sve klupe i stolice tako da napravi mjesta za praksu.

Imao je samodopadan osmijeh dok je promatrao strah na licima pojedinih učenika.
To me živciralo.
Izgledao je kao da se hrani njihovim strahom, slično kao bauk.
A pogled mu je pogotovo najviše stao na Lori koja se doslovce tresla od straha. Čim me primila za mišicu, cijelo tijelo mi se tijelo počelo tresti.

"Strah te, zlato?",upita on nju i približi joj se toliko blizu da sam mislila kako će ju zagrliti.
No, glas mu je bio previše izazivački da bi bio dovoljan za utjehu.

Lori je pocrvenila. Počela je mucati kad se profesor nasmijao.

Raspoloženje mi se još više smrknulo. Stala sam ispred nje tako da je profesor sada mene gledao. Začudio se.

"Što-?"
"Radije prijeđimo na praksu, može?",kažem mu kratko i hladno.

Ustuknuo je i pogledao krajem oka.

"A vi ste neki poseban slučaj?"
"Imate jako lijepo mišljenje o meni.",odvratim.
"Ne pravite se pametnim."
"Oh, da. Žao mi je. Ja sam ipak poseban slučaj pa ne smijem mudrovati, zar ne?"
"Prestanite biti sarkastični. Oduzet ću vam bodove."
"To bi trebala biti prijetnja?"
"Samo ako je vi smatrate. A sada se lijepo svrstajte u red, mlada damo."
"Jako ste obzirni. Smatrate me slaboumnom, a istovremeno ste toliko pristojni da me zovete na 'vi'."
"Vi se to igrate s mojim živcima?"
"Možda da, a možda i ne."
"Stanite u red i prestanite se tako ponašati. Ako nastavite, ponavljam: oduzet ću vam bodove."

Nasmiješila sam se.

"Dobro. Stat ću u red, a vas molim da se ne ponašate toliko nadmoćno nad nama. Ipak smo svi mi ljudi.",kažem i klimnem glavom prema Lori.

Mislim da je shvatio moju poruku jer mi dalje nije prigovarao. Stala sam u red. Gryffindori i Slytherini su bili pomiješani. Ja sam negdje bila među zadnjima, a ispred mene je na početku bila Lori. Nisam ju mogla vidjeti, ali sam pretpostavljala da umire od straha.

"Hajde da i to obavimo.",šapne mi Bella na uho koja je bila odmah iza mene. Imala je pogled kao da se dosađuje.

"Vidim da baš i nisi ushićena?",odvratim.

Nasmijala se i potapšala me po ramenu. Prstom mi je pokazala prema profesoru koji je pokazao na veliki kovčeg ispred nas.

"Ovdje unutra je bauk. Od vas samo tražim da, čim ga pustim van, samo mislite na nešto lijepo i pozitivno. Na nešto što vas čini sretnima. A onda, čim vam se bauk dovoljno približi, zadržite tu misao i recite Riddiculus'",objasni on, ali to smo, sigurna sam, skoro svi znali. "Je li jasno?"

Svi smo rekli 'da' i onda je sat službeno počeo.

Prva na redu je bila Samantha.
Na licu joj se vidio strah dok je podigla svoj štapić.

Profesor ju je upitao je li spremna i čim je rekla da je, otvori je kovčeg.
Na trenutak se ništa nije dogodilo, a onda se čuo neki piskutav, odvratan zvuk. Bilo je slično kao da nekoga kolju.

Svi smo užasnuto izdahnuli dok je iz kovčega izašla velika porculanska lutka koja je imala slomljene oči, a usne su joj bile spuštene u grimasu. Oči su bile sakrivene, ali iz njih je išla crvena tekućina nalik na krv. Ruke su bile zamotane u zavojima, ali uzalud jer su zavoji izgledali prestaro. Kao da će se raspasti. Bili su odvratno žute boje, kao da od mumije.

Bila sam užasnuta.

Sam je vrisnula dok je lutka išla prema njoj.

Pripremila sam svoj štapić, ali profesor se u sekundi našao pokraj nje i uhvatio ju za ramena.
"Polako Samantha. Samo misli na nešto veselo."

Odmakao se od nje, a ona je izgledala donekle sabrano.
Uperila je svoj štapić u lutku i uplašenog glasa rekla: "Riddiculus!"

Lutka je izustila užasnut vrisak, a onda se iz nje stvorio veliki, plišani medvjedić s mašnicom oko vrata. Ogroman medvjedić je bio puno bolji prizor od te lutke.

Sam se veselo nasmiješila i prepustila svoje mjesto C.J.

Medvjedić je istog trena nestao i zamijenio ga je jedan veliki, dlakavi pauk.
Svi su užasnuto izdahnuli, a čim sam ja ugledala pauka-pukla sam od smijeha.

Bella me pogledala kao luđakinju, a nekoliko reda ispred sam vidjela kako Lori gleda prema meni kao da sam malo skrenula.

No, nisam nikome rekla razlog svog smijeha.
Naime, taj pauk je izgledao točno kao moja tarantula Spike. Potpuno isti!

Opet sam se nasmijala, a onda me profesor ušutkao dok je išao bodriti C.J. na isti način kao i Sam.

Nakon sekudnu-dvije, ona je hrabrije uperila svoj štapić u ogromnog pauka i on se iste sekunde pretvorio u biljku.

Smrknula sam se dok su joj ostali pljeskali.
Pa što joj je Spike ikad napravio?

****

Red je napokon dolazio kraju.
Prije toga sam imala čast vidjeti Katjin, Hellenin i Alexov strah.
Katjin je bila mumija, Hellenin-neka stara babetina, a Alexov-ćelavost. Tu sam se najviše nasmijala.

"Hej, eno one tvoje prijateljice.",kaže mi Bella.

Okrenula sam se naprijed i vidjela Lori.
Tresla se kao list i izgledala je blijedo kao krpa. Mislila sam da će se svakog časa onesvijestiti.
Kao što sam i očekivala, profesor se stvorio pokraj nje i ohrabrivao ju.

"Daj ajde. Ovaj si j nešto previše umislio u glavu.",šapnem Belli.

Ona se nasmiješila.

"Ma daj, Mimy. Pa on je profesor. Posao mu je da nam pomogne."
"Ma, znam to. Nego…velika pomoć. Samo kaže 'drži se. Misli na nešto dobro' i to je to. Mogla bih i ja to njima reći."

Bella se opet nasmijala.

"J-Ja…ne mogu.", čula sam Lorin prestrašen glas.

"Možeš. Samo misli na..",kaže profesor, ali ona ga je prekinula.

"Ne. Vi ne shvaćate…ja baš ne mogu. Previše me strah!"

Nagnuo se još bliže k njoj da sam pomislila kako će ju poljubiti.

"Možeš ti to, Lori. Ja vjerujem u tebe.",kaže profesor i prisloni svoju ruku na njeno rame.

"E sad bi bilo dosta!",glasno kažem i dođem pred njima. "Mičite se od nje."

"Pardon?",upita me profesor podignutih obrva.

"Čuli ste me. Ostavite ju na miru.",kažem hladno. "Zar ne vidite da je prestrašena?"

Lori nas je obje pogledala s svojim bistrim plavim očima.

"A vi ste njen odvjetnik?"
"Ako treba; da."
"Recite mi- za što sam optužen? Možda zato što sam profesor i pokušavam voditi nastavu?"
"To i ne bi bila optužba da ju radite kako treba. Maltretiranje učenice ne spada baš pod nastavom."
"O čemu vi pričate?"
"Dobro vi znate."
"Vidim da vi znate još bolje."
"Oh, slobodno mi govorite na 'ti.' Ipak sam ja slaboumna, sjećate se?"

Vidjela sam kako mu strpljenje polako nestaje.
Pobijednosno sam se nasmiješila.

Lori je odjednom ispustila tihi vrisak, a kad sam pogledala u kojem smjeru gleda- začudila sam se.
Bauk se pretvarao u neku priliku, slična ljudskoj. No, nije bila ljudska…samo milijuni kostiju je moglo reći da je donekle ljudsko…
Prilika se uspravila, a crna kukuljica se odjednom stvorila nad njom.
U ruci mu se stvorio štap, ali nije bio običan štap. Oštrica pri vrhu je odala njegovu pravu bit.


"Jebote…",izustim dok sam doslovce gledala Smrt pred oči.

Profesor je pogledao u bauka, a potom u Lori te zatim opet u bauka.

"Hajde, Lori. Misli na nešto sretno.",profesor kaže.

Taman kad je to izrekao, ona je pala u plač.
Ostali učenici su počeli dahtati i vriskati dok se Smrt približavala polaganim koracima.

Ja sam se prenila iz misli i dobro se usredotočila.
Smrt je odjednom nestala, a zamijenila ga je neka tamna izbočina koja nije imala svoj pravi oblik.

Svi su primijetili što se događa, pa sam duboko udahnula i uperila štapić prema toj silueti.

"RIDDICULUS!!"

Tamna silueta je nestala i zamijenili su ga baloni svih šarenih oblika koji su se rasprsnuli cijelom učionicom.

Profesor, učenici pa čak i Lori su me pogledali, neshvaćajući.

Ja nisam ništa rekla.
Međutim, oteo mi se slabašan smiješak na rubu usna.

Odjednom se čuo duboki Jayev glas kako iz gomile govori:

"Ti se bojiš Straha.To je…pa, jako mudro.",napomene on, a potom doda: "Zakon."

Još više sam se nasmiješila.



Mislim da je već bilo vrijeme za novi post. *smile*
Tijekom tog vremena, malo sam razmišljala ('malo' je samo moj drugi naziv za 'previše') i odlučila dvije stvari.

Broj jedan: Uzimam pauzu (ne znam koliko će trajati. Nadam se ne previše.)
Broj dva: Napravila sam novi blog. *smile* Ali samo što ovaj put nije HPFF.

Možda nastavim s Mimy…jednog divnog, lijepog dana.

A do tada…

Say hello to Dee. *smile*


19:59 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 26.03.2008.

6. Take me to freedom...

Sjedila sam na jednom od mnogobrojnih naslonjača u gryffindorskoj društvenoj prostoriji, slušala svoj mp3 i crtala.
Voljela sam crtati.
Uvijek bi me na neki način crtanje opustilo kad bih imala glavu punu glupih misli.

Na podu, pokraj mene je sjedila Lori. Nisam shvaćala njen taj postupak kad je jednostavno mogla sjediti na naslonjaču, ali ona je imala izrazitu želju sjediti na hladnom podu.
Pisala je nekakvo pismo. Nisam pitala kome, ni zašto. Mislim da to nije moja briga.

Kad je pjesma završila, u tom trenutku je Lori bila gotova s pismom.
Upravo ga je stavljala u kuvertu i ustala se s poda da ga dade sovi koja je strpljivo čekala na prozorskoj dasci.

"Čuvaj ovo pismo. I brzo se vrati.",kaže Lori svojoj sovi i stavi joj pismo u kljun.

Sova je huknula i otišla.
Lori je zatvorila prozor za njom i vratila se k meni. Samo što je ovaj put sjela u naslonjač.
Imala je neki izgubljen pogled pa sam odmaknula crtež, skinula slušalice i upitala ju što joj je.

"Oh, ma ništa posebno.",kaže ona i pokuša vratiti svoj dobro-poznati smijeh. "Samo…ma, nije bitno."

"Gle, nećeš meni prodavati takve fore.",kažem joj. "Ako hoćeš- možeš mi reći. Ali ako pak ne želiš, ja te neću siliti."

Lori me nakratko pogledala svojim bistrim očima, a onda na kraju ipak priznala što joj je na duši.

"Tata mi je bolestan."

Ta rečenica je bila dovoljan odgovor.
Rekla je to kao da je nekakva bezvezna činjenica, ali njen glas je odavao nekakav dubok osjećaj tuge koji mi nije primaknuo. Patila je, to sam uspjela shvatiti.

Ja sam ju u nevjerici gledala i nisam znala kako reagirati na to.
Da joj kažem neki savjet? Da ju zagrlim? Da ju utješim?
Nikad u tome nisam bila dobra jer nisam se vezala za ljude pa zato pojma 'prijateljstvo' mi je i dalje bila neka nova stvar.

No, Lori se nije previše s tim brinula. Još jednom me pogledala, dala mi mali osmijeh i ustala se iz naslonjača.

"Kamo ideš?",uspjela sam ju upitati.

"U Veliku dvoranu. Zaželjela sam se hladnog frapea od banane i kiwia.",odgovori ona i dalje s nekim čudnim osmijehom. "Ideš sa mnom?"

"Ovaj..ne, hvala. Mislim da ću ostat ovdje.",kažem nesigurno.

Lori je slegnula ramenima i prošla kroz otvor.

Ostala sam sama.

Nastavila sam crtati, ali nisam bila previše usredotočena da bih nešto lijepo mogla i napraviti.
Mučila me ova stvar s Lori.
Nije mi previše rekla, ali po njenom glasu mogla reći da je tužna.
Ali zašto se ona uvijek izvlači smijehom? Stalno se smiješi i znam da je to dobra vrlina, ali ipak…Očekivala sam da će najmanje plakati cijelu rijeku suza, a ne se smiješiti na svakom koraku.
Nazovite me ludom, ali zar nisam u pravu?

Odložila sam crtež i odlučila malo protegnuti noge.
Nastava je iako trebala početi za deset minuta pa sam usput i uzela svoju torbu.
Za svaki slučaj, uzela sam i Lorinu torbu. Možda ju budem srela putem.

Imali smo Obranu.
Moj omiljen predmet.
I imali smo ju s Rawenclawima.

Došla sam na prvi kat sama i čekala ostatak ljudi naslonjena na zid.
Nekoliko Rawenclawaca se okupilo pred učionicom i čekali su dolazak profesora koji je kasnio.

"Hej, Morwena."

Okrenula sam se u smjeru tog pozdrava, i ostala začuđena kad sam vidjela dobro poznato lice.

"Rowena?"

Ovo mi je zvučalo totalno glupo. Kao da pjevam neku rimu.
Rowena mi se srdačno smiješila i naslonila se na zid pokraj mene. U ruci je držala svoj blok, a na desnom ramenu joj je nemarno visjela torba.

"Pa, kako si? Ima što novo?",upita ona mene.

Odmahla sam glavom.

"Sve po starom. A nisam znala da si ti Rawenclawka?"

Rowena se vragolasto nasmiješila.

"Pa zar se ne vidi? Haha."

Pričale smo nekoliko minuta. Sada sam napokon saznala u koji dom svatko pripada. Mislim na društvo iz WC-a.
Hellen, Bella, Katja, Tiny, Alex i Marcus su u Slytherinima, Jackie je u Gryffindorima, a Rowena pak u Rawenclawima.

"A Corvus ti je…"

"Znam, znam. U Slytherinima.", kažem.

Ona me pogledala nekim čudnim pogledom. Bio je blizu zainteresiranog.
Smiješila se nekim neprepoznatljivim smiješkom.

"Što je?!",upitam jer me taj pogled već počeo živcirati.

"Ah, ništa.",odvrati ona nevino. "Ti i Corvus ste bliski?"

Prasnula sam u smijeh. Koji dobar vic!
No, kad sam vidjela njen ozbiljan pogled, prevrnula sam očima.

"Daj, molim te. Jedva poznam tipa."

Rowena me pogledala preko oka.

"Ozbiljno ti kažem.",nastavim.

Slegnula je ramenima.

"Ok. Kako god ti kažeš. Samo tako nastavi pričati."

Kiselo sam ju pogledala, a onda se nasmiješila.
Moji pogledi više nisu palili kao u bivšoj školi. Ovi ljudi ovdje su tvrd orah.

Rawenclawaca je sada bilo kao u priči pa se Rowena oprostila sa mnom i otišla se pridružiti maloj skupini svojih prijatelja.

U međuvremenu, k meni su došle Sam i C.J.

"Jeste li vidjele Lori?",upitala sam ih bezizražajno.

No, kad su mi one uputile zbunjen pogled, znala sam da nešto nije u redu.
C.J. i Sam su rekle kako ju nisu vidjele od jutros, a kad sam im rekla da je otišla u Veliku Dvoranu, C.J. je rekla da je to nemoguće jer su njih dvije tamo bile cijelo vrijeme i nisu ju vidjele.

Kroz leđa sam osjetila hladne trnce.
K vragu, pa gdje je ona?

Zvono je zazvonilo i više nije bilo vremena za razmišljati.
Potrčala sam u nepoznatom smjeru dok sam iza sebe čula povike od Sam i C.J.

"Moram ju naći!",dobacila sam im, ne okrećući glavu.

Samo je bilo pitanje: gdje ju naći?

****

Potražila sam cijelu društvenu, sve WC-e, pa čak i ostavu za metle!
Nigdje ju nije bilo.

Stala sam nasred hodnika i uhvatila se za glavu.
Rukama sam prošla kroz svoju kosu i duboko ispuhala zrak iz svojih pluća.

Gdje je, k vragu!

Igrom slučaja, završila sam u školskoj knjižnici koja je bila, naravno, prazna.
Ja se baš pitam je li netko kročio nogom ovdje.

Madame Prince me strogo pogledala s vrata kad sam ušla, očito je mislila da sam markirala.
Što i jesam, kad bolje razmislim. Ali u dobroj namjeri, naravno.

Prešla sam sve odjeljke s knjigama, pokušavajući naći odbljeske Lorinog lica, ali ništa.
Nije ovdje bila.

"Jebemti!",viknem sebi u bradu. "Gdje je ona?"

"Uh, oprosti. Ali tražiš nekoga?"

Okrenula sam se i vidjela jednu djevojku koja je marljivo sjedila na jednom od stolova za učenje i čitala neku knjigu. Korice su bile stare, ali izgleda da to njoj nije smetalo.
Odnekud mi je djevojka bila poznata to jest, znam da sam ju još negdje vidjela.
Trebala mi je sekunda da se sjetim kako ona sjedi za stolom s nama na Napitcima.

"Um, da.",kažem smeteno. "Tražim prijateljicu."

Djevojka me znatiželjno pogledala.
Imala je bakreno-plavu kosu i zelene oči. Kosu je svezala u konjski rep, ali nekoliko vlasi joj je padalo niz lice. Crte lica su joj bile blage i odavala je nekakvu toplinu iz sebe.

"Hm, možda ju znam.",kaže djevojka kojoj nisam ni znala ime. "Kako se zove?"

"Lori Lakers.",odgovorim i dalje smeteno. "Iz Gryffindora."

Djevojka me pogledala u čudu, a njene obrve su me pridigle u nekakvu okruglu crtu.
Izgledala je kao da je vidjela duha.
Ustala se s stola i prišla k meni, i dalje držeći knjigu u rukama.

"Ti si ona nova djevojka.",odvrati ona. "Morwena, ako se ne varam?"

Klimnula sam glavom.
Sad sam ja bila ta koja ju je gledala u čudu.
Bilo mi je malo čudno znati da ona zna moje ime, a ja njeno ne. No, izgleda da je to uobičajena stvar kad si nova učenica ovdje.

"Da, jesam. A ti si?"

Djevojka mi je automatski ispružila ruku.

"Rosalie Eve Morrison. Drago mi je. Sigurno me se sjećaš. Napitci?"

Klimnula sam.
Slijedeća čega se sjećam je da sam blenula u nju kao tele u šarena vrata.
Učinilo mi se da je Rosalie znala o čemu je riječ.

"Ti..ti i Tiny..",započnem, ali ona me prekinula.

"Da, u rodu smo. Sestrične, da budem izravnija.",kaže ona, a onda doda: "Nažalost."

"Ali imate isto prezime…"

"To ne treba značiti da smo sestre. Biti u rodu s njom je dovoljna kazna."

Vragolasto smo se nasmiješile i već mi se počela sviđati.

"A što ti ovdje radiš? Zar ne bi trebala biti na nastavi?",upitam ju.

Rosalie je nemarno slegnula ramenima.

"Nije mi se dalo ići prvi sat. Imam Napitke. A uostalom, vidim da se i tebi baš ne žuri na sat."

"Rekla sam ti da tražim Lori.",kažem joj kroz zube.

Rosalie je dignula ruke kao da se predaje.

"Ok, ok. Sorry. Samo sam se šalila."

Potiho sam ju gledala. A onda negdje oko minutu kasnije sam se počela smijati.

"Što je smiješno?",upita me ona zbunjeno.

"Ovo je stvarno ludo.",nacerila sam se sjećajući se Hellen. "Zašto svi ne vole Napitke? Pa Slughorn nije toliko strašan."

"Onda još nisi vidjela njega na djelu.",kaže mi Rosalie s daškom odvratnosti. "Vjeruj mi, s vremenom ćeš ga zamrziti. I nije bilo na koji način, ali hoćeš. S sigurnošću ti mogu to reći."

Odmahla sam glavom.

"Kako god. Jesi li vidjela Lori ili ne?",kažem mijenjajući temu.

Rosalie je razočarano odmahla glavom.

"Nisam. A što se dogodilo? Nije u Lorinom stilu da markira. Ona bi radije pojela bubu nego prekršila školska pravila.",kaže Rosalie u nekom entuzijazmu.

Nekoliko minuta smo raspravljale o mogućim mjestima gdje bi se Lori mogla sakriti, ali nakon što sam ja rekla da sam sva ta mjesta već pregledala, optimizam nas je napustio.

Izašle smo iz knjižnice, popraćene ljutim pogledom od Madame Prince.

"Znaš, ponekad se zapitam je li se ta žena ikad nasmiješila.",šapne mi Rosalie kad smo izlazile van.

"Možda nema razloga. Možda ju ništa više ne veseli.",napomene kao prijedlog.

Rosalie me nakratko pogledala, a onda prasnula u smijeh.

"Ok…to je sada čista filozofija. Bolje da ne počneš…nećeš moći stati."

Valjda je bila u pravu.
U svakom slučaju, nisam dalje ništa pričala.
Hodale smo u tišini, a ja i dalje nisam imala blage veze gdje bi ona mogla biti.
Stalno sam gledala na sat- kasnila sam na sat već 20 minuta.

"Taman mi treba neopravdani.",kažem u sebi. Zažmirila sam u agoniji. "McGonallgica će mi srat!"

Rosalie se nacerila i potapšala po ramenu.

"Ah, znam kako ti je.",kaže ona, a onda promijeni ton. "Hajde, hajde. Razvedri se. Što ti jedan neopravdani može napraviti? Pa neće te zbog toga izbacit iz škole."

Pogledala sam ju u čudu.

Nisi daleko od istine, pomislim.

No, nisam joj to rekla.
Samo sam bezizražajno gledala u nju.

A onda mi je napokon pala jedna ideja!
Pa da!
Kako se toga nisam prije sjetila?!
No, možda i nije tamo, ali ipak…

"Rosalie, moram ići! Vidimo se poslije!",kažem i potrčim hodnikom.

Nisam bila sigurna u svoju sumnju, ali barem je vrijedilo pokušati. Uostalom, to je bilo jedino mjesto gdje je nisam išla tražiti.

Iza sebe sam čula Rosalienin glas kako me doziva.

"Gdje ideš??!!", to sam uspjela razaznati. Ali nisam joj odgovorila.

****

Došla sam ispred dobro poznatog WC-a na kojem se blijedom bojom razaznalo slovo 'Ž.'
Da, tako je.
Nalazila sam se ispred WC-a Plačljive Myrtle.

Rekla sam Lori gdje sam bila onaj dan kad sam imala slobodan sat.
I u povjerenju mi je rekla da nikome neće reći gdje se Društvo sastaje. I ja sam joj vjerovala.

No, hajde. Nema više razloga za čekanje.
Uhvatila sam kvaku i otvorila vrata.

Nosnice mi nije parao poznati miris dima cigareta što je bilo oduševljenje mojim plućima.

Prešla sam umivaonik i vidjela sam odraz u svom licu. Napravila sam smiješnu grimasu i nastavila gledati dalje.
Ako mislite da mrzim vidjeti svoj odraz u ogledalu, onda se varate.
Ali ako mislite da ga volim onda se također varate.
Nisam spadala u onu skupinu ljudi koja se voli stalno gledati i promatrati i govoriti si kako sam lijepa, ali također nisam ni spadala među one koji sebi govore da su ružni i izbjegavaju ogledala pod svaku cijenu.
Ja sam bila osoba koja, kad god si vidi odraz, napravi neku smiješnu facu i nastavi dalje putem s smiješkom.

Zastala sam na trenutak.
Čula sam nešto.
Jecanje.

Oh, da. Lori je sigurno ovdje.

Približila sam se mjestu gdje su bile kabine i imala prizor za vidjeti.

Da, Lori je bila tamo. I plakala je, ali nije bila sama.

Sjedila je na prozorskoj dasci, rukama pokrila lice i plakala. Glavu je naslonila na rame dečka koji joj je rukom prelazio kroz kosu i nešto tiho šaptao u uho.

"Lori…",zazovem ju, no ona nije reagirala. Učinilo mi se samo da se jecaj malo stišao.

Prišla sam joj s nekom distancom, a onda pogledala mušku osobu koja ju je tješila.

"Bok, Marcus.",kažem.

On me nakratko pogledao i klimnuo glavom u znaku pozdrava.

Pogledala sam Lori, i gledajući ju tako tužnu i ožalošćenu došlo mi je da ju zagrlim, utješim…da joj nekako pomognem. Ali nisam mogla. Kako da joj pomognem?
Što god da kažem, što god da učinim- to joj ništa neće pomoći.

Umjesto toga, okrenula sam se ponovno prema Marcusu.

"Otkad je ovdje?",upitam ga.

Pogledao me ozbiljno, ne mičući svoju ruku iz njene kose.

"Još prije nego što je počeo sat. Došla je ovdje taman poslije mene.",kaže on.

Klimnula sam glavom.
Znači, Lori je lagala. Nije išla u Veliku Dvoranu. Odmah je otišla ovdje.

Nakon nekoliko minuta, Lori je odmakla glavu s Marcusovog ramena i obrisala ostatke suza s rukama. Pogledala je prema meni, a njene oči su bile crvene od plača.

"Mimy…",izustila je moje ime, a ja sam podigla svoj znatiželjni pogled prema njoj.

"Da, Lori?"

Napravila je plačljivu grimasu i sakrila je lice rukama, ali iza toga sam čula njene teške izdisaje iz kojeg su tekle riječi.

"O-Oprosti m-mi…molim te, oprosti mi…"

Sada sam joj bila toliko blizu da sam ju mogla zagrliti što sam i učinila.
To je iznenadilo mene kao i nju.

"Mimy, ja…žao mi je što sam ti lagala…"

"Šššš…nema veze. Opraštam ti. Smiri se…ššššš.", pokušavala sam ju utješiti. Ne znam ako sam bila dobra u tome jer ovakvo što nisam nikad doživjela.

Lori me pogledala i pao mi je kamen s srca kada mi se nasmiješila.

I ja sam se njoj nasmiješila. Neki slabašan osmijeh, ali ipak je i to nešto.

"Hajmo odavde.",napomenem, a ona je klimnula glavom.

Obrisala je još jednu suzu i dala mi još jedan osmijeh.
Nisam se ni snašla, a ona me počela snažno grliti.

"Vidim da si se vratila na staro.",šapnem joj kroz uho.

Sišla je s prozorske daske, a Marcus skupa s njom.
Dopratio nas je do vrata WC-a, a onda zastao.

Lori je otišla dalje niz hodnik i upitno me pogledala kad sam se vraćala Marcusu.

"Odi ti, slobodno.",kažem joj. "Sad ću ja doći."

Lori je klimnula i nastavila dalje hodnikom, ne mičući osmijeh s lica.

Prišla sam Marcusu, a on me gledao ispod oka s nekim slabašnim osmijehom.
Došla sam mu dovoljno blizu da sam mogla osjetiti njegov dah.

"Ovaj…hvala.",kažem mu nesigurno. "Hvala što si ju...čuvao."

Marcus je klimnuo glavom.

"Nije bed. Lori mi je prijateljica. To bih učinio i milijun puta da treba."

Klimnula sam glavom. Vidjelo se da mu je jako stalo do Lori. Baš sam se pitala na koji način.

"A ona…",započnem. "Ona ti se sviđa?"

Marcus se nasmijao. Ne podrugivački, a ni optuživački. Više onako-iskreni smijeh.

"Gle, ako misliš da sam ju ovime htio prisvojiti ili nešto, onda se varaš. I to jako.",kaže mi on kroz smijeh.

"Ne mislim ja ništa. Samo mi je…"

"Čudno vidjeti da jedan dečko tješi curu, a da time ne želi neku korist iz toga.",dovrši on rečenicu umjesto mene. "Zar ne?"

Kad je to tako rekao, onda mi se činilo glupo što sam to uopće i pomislila, ali svejedno sam klimnula glavom.

Marcus se sad podrugljivo nasmijao. Pogledao je u strop kao da ne može vjerovati svojim ušima, a onda opet pogledao u mene.

Sada sam vidjela da on ima tamne oči. Skoro crne.

"Zar ne misliš da me vrijeđaš time?",upita on mene.

Lecnula sam se od čuđenja.
Podigla sam obrvu i pogledala ga jednim od svojih pogleda.

"Sad mi trenutno nije do svađe ni do beznačajnih razgovora. Hvala ti što si čuvao Lori, a sada idem.",kažem mu ukratko i otišla sam.

Lori me čekala nekoliko koraka dalje niz hodnik, a svojim kristalno-bistrim očima nije micala pogled s mene.

"Hajde, idemo.",rečem joj.

"Idemo na nastavu?"

"Ma, jesi li ti luda? Idemo na jedno još gore mjesto."

"Gdje?",upita Lori s trunkom straha.

"Kod McGonallgice. Idemo joj opravdati naš izostanak."

Lori me pogledala i nasmiješila se.
Uhvatila me za ruku što me uhvatilo nespremnu pa sam se lecnula.

"Hvala, Mimy.",kaže mi ona iskreno.

Sada je i meni bilo puno lakše. Slabašno sam se nasmiješila.

"Nije bed.",odgovorim joj i nas dvije pođemo skupa u smjeru ravnateljičinog ureda.

****

Sitne kapi kiše su udarile u prozorsko staklo i odavale tmurno vrijeme koje se spremalo na dvorac.
Društveno je bila mirna. Nije bilo puno učenika unutra, većina ih je bila u Velikoj Dvorani na ručku.
C.J. i Sam su izljubile Lori i grlile ju dok sam ja kao luđakinja hodala po društvenoj, rukama se uhvatila za glavu i psovala sve čega sam se mogla dosjetiti.

Mislim da nikad u životu nisam psovala kao sada. Stvarno, ova škola će me promijeniti. I to na gore.

Čula sam kako se vrata društvene zatvaraju i kako me Lori tapša po ramenu.

"Mimy, smiri-"

"Lori, začepi! Neću se smiriti! Kako se mogu smiriti, ha?! Hajde mi, molim te to objasni!! Nije tebi McGonallgica dala tjedan dana kazne!! Kako da se smirim?!?!"

Doslovce sam mogla osjetiti kako mi krv kola u žilama. Duboko sam disala da umirim svoje tijelo, ali bezuspješno. Bijes je izlazio od mene, a tada nije pametno biti blizu mene.
I Lori je to upravo saznala na najgori način.

Oči su joj zacaklile, a usna podrhtavala.
Zarumenila se i odmah mi je došlo do mozga da sam ju povrijedila.

Ljuta grimasa se pomalo smekšala i ja sam osjetila jedno veliko gađenje prema sebi.
Zbog mog preburnog temperamenta nastradala je jedina osoba do koje mi je stalo.

Stisnula sam zube i kroz teške usne promrmljala riječ koja se nije baš često nalazila u mom rječniku.

"Oprosti."

Zažmirila sam i pokušala opustiti svoje mišiće. Osjećala sam se kao da sam nekoga pogodila Avadom Kedavrom, a ne da sam rekla jednu sasvim običnu riječ.
Stvarno će me ova škola promijeniti…

Čula sam mali prigušeni cerek iza leđa, a kad sam se okrenula vidjela sam opet veselo-nasmijanu Lori koja je širom dignula ruke da me zagrli.

"Oprosti ti meni, Mimy.",šapne mi ona u uho, a zatim snizi glas. "I žao mi je zbog McGonallgice."

Opet sam osjetila kako mi tlak raste i da ovaj put bijes neće stati dok ga ne izbacim iz sebe.

Nježno sam odgurnula Lori od sebe s napomenom da moram izaći van čime je ona popratila samo klimanjem glave.

Izašla sam iz društvene, prošla niz hodnik i približavala sam se Velikoj Dvorani. Nisam imala namjeru ući u nju jer bih inače ispalila milijun uroka na sve koji su unutra.

Mislila sam izaći van, ali biti na kiši nije me baš oduševilo.

Nigdje nikog nije bilo na hodniku pa sam iskoristila tu situaciju i vrisnula iz sveg glasa.
Počela sam nogama skakati po podu i zamahivala sam rukama samo da izbacim ovo sve ih sebe. Znam da sam izgledala kao luđakinja i sigurna sam da ako me netko sad vidio, pomislio bi da sam sasvim skrenula.

Vrisnula sam još jednom, a onda iza sebe čula poznati glas. Zapravo, više njih.

"Hej, hej!! Smiri se, ludaro jedna!",kaže prvi glas s humorom.
"Zar hoćeš da ostanemo bez bubnjića!!",kaže drugi glas s podsmijehom.
"Očito je netko zaboravio uzeti svoje lijekove danas!",kaže treći, nasmiješeni glas.

Okrenula sam se iza sebe i ugledala tri poznata lica.

"Kako ne bih bila luda kad se družim s vama.",odvratim im, a onda sam pohrlila k njima.

Hellen, Bella i Katja su me grupno zagrlile i počele su hihotati od svojih upadica.

Nakon što smo se normalno pozdravile, Hellen je predložila da odemo u WC dok ne počne nastava.
I tako smo u punom jeku, krenule prema WC-u Plačljive Myrtle.

Bella je već iz džepa izvadila kutiju Marlbora i pružila jednu cigaru Hellen dok je Katja iz svoje jakne izvadila svoj mp3 i stavila slušalice na uši.

Hellen je zapalila svoju cigaru i povukla jedan dug dim. Nekoliko sekunda kasnije, pružila mi je cigaru i pitala hoću li povući koji dim.

"Rekla sam ti da ne pušim. I neću promijeniti svoje mišljenje.",rečem joj mračno.

"Ma, vidi ti nje! Ti si stvarno cura koja se drži svojih riječi.",kaže Hellen i zagrli me oko vrata. "Sviđa mi se to. A reci ti meni, lutko…čemu ova dreka?"

"Ništa. Čovjek se nekad mora osloboditi negativne vibracije iz svog tijela."

Katja se zacerekala.

"Onda ja to trebam raditi svaki dan. Koliko Hellen meni diže živce, vriskala bih sve dok ne navršim pedesetu!"

Hellen se okrenula prema njoj i s smijehom ju lupila po glavi. Katja ju je opsovala, dok se Hellen njoj nevino nasmiješila.

"Koji klinci.",doda Bella prema meni promatrajući njih dvije s smiješkom.

Složila sam se s njom.
Ostatak puta do WC-a smo provele u šali. Pričale smo o profesorima i Bella nam je u tajnosti rekla kako je u Tinynu školsku torbu podmetnula žabu krastaču i da se ova toliko prestrašila da je počele vriskati i skakati kao da je na vatri.
Smijale smo se tome sve dok nismo došle do starih, drvenih vrata na kojem je već poznatim slovom bilo napisano slovo 'Ž' i ušle unutra.


Eh, da. Primila sam štafetu od svoje drage Pamele (Dana Thalia Parker) i iako ne volim štafete, odlučila sam ju riješiti. Za njenu ljubav… =P

ŠTAFETA

Koju pjesmu u zadnje vrijeme najviše slušaš?
-Slušam onu najdosadniju moguću baladu, a to je: "Idući sat je ispit."
I to slušam ovih dana najmanje po 5 puta na dan. XD
Ali inače, ovih dana slušam The Clash, Lacuna Coil i Within Temptation.
No, ne mogu ja bez svojih starih ljubavi kao što su Gunsi, U2, Nirvana i tako dalje. :)
Nisam u stanju napisati imena pjesama (kao što vidite) pa pretpostavimo da od svake ove grupe slušam pokoju pjesmu. Može?nut

Opiši frendicu u tri točke:
-Hm…imam dvije naaajbolje prijateljice i stvarno ne znam koju da odaberem za opisivanje.
Okej, okej…znam.

Prva:
Smeđokosa koja eksperimentira s bordo bojom kose, u dobrom društvu brbljava i u dubini srca, slikarica.

Druga:
Spaljena, luda i otkačena.

E da. Moram spomenuti i još jednu frendicu s kojom sam se preko praznika najviše zbližila i nju mogu opisati s samo jednom riječju: perverzna! dead

Najljepša imena:
-Uh, nemam pojma. Volim svoje ime ili npr. Pavao ili Pavle, Ana…hm…volim kršćanska imena općenito. :)
Ne da mi se sad nabrajat. Ima puno lijepih imena. Svačije ime je posebno na drugačiji način. Tako ja kažem na svoje jer moje sestre su dobile dosta dugačka i drugačija imena od mog, ali zato sam ja svoje dobila po jednom posebnoj osobi! Hi-hi. zubo


Amerika ili Afrika:
-Afrika, definitivno.

Dopuni:

Ja sam…
To prepuštam vama. (Hajde, da vas čujem- kakva sam ja?! XD)


Štafetu ne dam nikome, osim možda ako netko želi pa neka uzme. (kako sam velikodušna). dead

Nadam se da ste uživali u postu. Oprostite ako je kasno došao, ali bila sam na putu, a i sad moram početi učiti za školu.
Pozdrav i puse svima! Uživajte u praznicima (koliko je od njih ostalo).

P.S. Poseban pozdrav Pameli, Belli i Corvusu..(nadam se da se ne ljuti na mene) smijeh


19:44 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

subota, 08.03.2008.

5. I'll make you worth living....

Ovakav odgovor nisam očekivala.

"Wow!", rečem iznenađeno. "Ti to ozbiljno?!"

Lori je klimnula. Izgledala je nekako zamišljeno i izgubljeno.

"Čovječe.", rečem. "Mala stvarno nije normalna."

I tada me puklo.
Lizzie je ista kao ja. Ne u nekom širom smislu, ali donekle jesmo.
Ja nisam ubila osobu, ali skoro jesam.
I gdje mi je toliko poznata? Kad sam ju prvi put vidjela, učinilo mi se da mi nije strana.
Nisam previše ispitivala Lori o tome.

Iz mojih misli me probudilo školsko zvono.

"Što imamo sad?",brzo upitam Lori koja se polako spremala.

"Napitke. Zašto?"
"Moram do McGonallgice. Nisam odabrala izborni predmet, a danas ga imamo.", rečem žureći kroz vrata. "Reci to profesoru!"
"OK! Uzmi Proricanje!",vikne mi ona daleko iza mene. "To ti ja imam!"

Negodovala sam, ali rekla "U redu."
Nisam voljela nikakve stvari koje imaju veze s horoskopom, budućnosti ili ostalim glupostima. Lori je to znala jer sam joj rekla, ali valjda je htjela da budemo skupa.

Sorry Lori, pomislim u sebi.

Izašla sam kroz hodnik i onda skužila da nemam pojma gdje trebam ići. Okrenula sam se da nekoga pitam, ali istovremeno sam se s nekim sudarila.
Skoro smo oboje pali na pod, ali umjesto toga- na podu su se našle knjige.

"Jebote, pazi kuda ideš!", dobacim toj osobi spuštajući se da ih pokupim.
"Vidi tko priča. Pa nisam ja izgubljen."

Podigla sam svoj pogled.
Da, uši me nisu varale.

Bio je to Corvus.

"Oh..", izustim.

On me još jednom pogledao, a onda se spustio do mene i počeo skupljati svoje knjige. Još k tome je pomogao i meni.
Kad smo se oboje ustali, još jednom smo se gledali, onako bezizražajno ne znajući što reći jednom drugom.
Moram priznati; imao je lijepe oči. Onako tamne i duboke…
A onda sam se sjetila McGonallgice.

"Ovaj, znam da smo krivo počeli. Ali možeš li mi reći gdje mogu naći profesoricu McGonagall?",upitam ga i dalje promatrajući njegove oči.

Bile su tamne i duboke, ali kroz njih sam nekako mogla osjetiti da se skriva neka toplina.

Podignuo je svoju obrvu, a onda onako frajerski rekao: "Imaš Preobrazbu ili?"

Odmahla sam glavom.

"Nešto ju trebam. Nova sam ovdje.", rečem. "A sada bih te stvarno molila da mi kažeš ako znaš jer sam u žurbi."

Stvarno mi se nije dalo objašnjavati mu jer mi se nije dalo. A i vrijeme mi leti.

Klimnuo je glavom kao da me razumije.

"Odi niz onaj hodnik pa skreni lijevo. Uđi u prva vrata, tamo ti je učionica iz Preobrazbe gdje najčešće provodi svoje vrijeme. A ako želiš k njen ravnateljičin ured onda odi…"

"Znam taj put, ne trebaš mi objašnjavati.", prekinem ga.

Nasmiješio se i zatim me odmjerio.

"Tek došla, a već stalni posjetitelj kod ravnateljica, jel?"

Smrknula sam se. Što si on umišlja?

"Jako smiješno. Ne, nije tako. Nisam toliko glupa.", napomenem mu hladno. "Moram ići. Hvala."

Nije ništa rekao ili pozdravio, nisam ni pretpostavljala da hoće, ali eto.
Nisam ga ni ja pozdravila, pa zašto bi i on?

****

"Gospođice Jacobson, što vi ovdje radite?"

Odmah sam prešla na stvar.

"Ne brinite-nisam ništa napravila. Htjela sam vas nešto pitati. U rasporedu piše da treći sat imam izborni predmet, ali ja ga još nisam odabrala. Mogu to sada učiniti?"

McGonallgica je pogledom prešla prema rasporedu i nešto u sebi mrmljala.
Nakon toga me pogledala i duboko izdahnula.

"Bojim se da to nećemo uspjeti srediti danas. Treći sat ćete imati slobodno."

I to je loše?!

"No, za idući tjedan će već biti nešto moguće. Već će vam biti poslane knjige i potreban pribor, samo mi recite koji predmet želite imati: Proricanje Sudbine, Aritmancija i Skrb za magična stvorenja. I imamo novi ako vas zanima: Mitologija."

"A o čemu se radi u Mitologiji?",upitam.

"Slično kao Skrb i Povijest Magije. Tu ćete učiti o raznim bićima iz svijeta magije i svaki sat ćete imati priliku vidjeti hi uživo.",reče ona. "Prilično zanimljiv predmet, ako mene pitate."

Hm. Nije loše.

"Zanimljivo, ali dajte vi meni Aritmanciju.", rečem i ona je na neki papir to zapisala.

"Dobro onda. A ako je to sve, mislim da možete na nastavu.", reče ona i onda još nešto napiše na papir te mi ga dade. "Ovo dajte profesoru Slughornu."

Klimnula sam i napustila učionicu.

****

Ubrzo sam shvatila zašto mi je Lori jednom rekla da profesor Slughorn smiješan.
Kao prvo- njegovo tijelo.
Izgledao je kao okrugla bundeva. A tek ta faca- kao medvjedić.
Jest, bio je smiješan. I činio se drag.
Zato me i nije čudilo da je to jedan od Lorinih omiljenih profesora.

"Dakle, dakle. Ti si sigurno Jacobsica.", reče on meni čim sam ušla u učionicu. "Gdje si zbrisala kad kasniš?"

Zašto su svi tako uporni u tome da misle kako ću ja odavde pobjeći glavom bez obzira?!

Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam ju predala papirić koji mi je dala McGonallgica.
Pročitao ga je i samo klimnuo glavom.

"Ok je. Možeš sjesti na svoje mjesto."

Sjela sam do Lori, a onda primijetila da su u svakom redu stolovi spojeni.
Tehnički rečeno- sjedila sam u redu s Lori, Samanthom, C.J. i još jednom curom koju još nisam upoznala.

Slughorn je počeo s nastavom, ali nisam se previše obazirala na to. Samo nam je govorio koji smjesu da pomiješamo s ovom i koliko će nam za to trebati minuta.

U međuvremenu, Lori i ja smo počele čavrljati. Stvarno mi je nekako prirasla srcu, iako sam mislila da to nikad neću osjećati za nekoga. Bila je…posebna. Drugačija samim time što mi se usudila prići i pričati sa mnom. Znači-bila je neki freak kao i ja.
Happy freak, ali i to se računa.

"Koji si predmet odabrala kao izborni?",upita me ona kad je dodala nekoliko korijena biljke u svoju smjesu.
Nisam znala kako joj reći da nisam odabrala Proricanje, ali koliko god mi ona bila draga; ne znači da trebam sve raditi kao i ona.

"Aritmanciju.",odgovorim. Odmah sam primijetila njen razočaran izraz lica. "Žao mi je, Lori ali rekla sam ti da je taj predmet bez veze i da su to sve bapske priče. Poštuj moju odluku."
Osmijeh joj se odmah vratio na lice prije nego što sam trepnula. Ta cura stvarno nije normalna, na pozitivan način.

"Sve je OK. Razumijem te. Htjela sam da više vremena provodimo skupa jer C.J. i Sam isto nemaju Proricanje…"
"Čekaj malo!", prekinem ju. "Nemoj mi samo reći da i one imaju Aritmanciju?!"

Nije da sam ih mrzila ili nešto, ali zasada mi je Lori bila dovoljna prijateljica. Ne trebam ogroman broj ljudi oko mene da budem sretna.

"Ne, obadvije su odabrale Mitologiju.", reče Lori, a kad sam odahnula, prasnula je u smijeh. "Ti stvarno ne voliš biti blizu ljudi, zar ne?"

"Ma daaaaaa. Otkud ti pak sad to?",rečem sarkastično. "Pa, ja obožavam da svi vise oko mene. Pravi sam people person, nema što!"

Moj sarkazam je više nasmijavao Lori i u jednoj ruci mi je bilo drago radi toga. Htjela sam da bude sretna. I vjerovala ona ili ne, stvarno mi je postala draga.
Samo joj to ne želim otvoreno priznati.

"Mimy moja, ajmo nas dvije nastaviti raditi ovu smjesu.", reče ona s sjajem u očima. "Mislim da sam negdje fulala."

Ostala sam njenom rečenicom koja i nije imala posebnog značenja, ali nešto u meni je proradilo: Mimy moja…
Izrečeno je s toliko topline i iskrenosti da sam bila sigurna kako sam napokon skužila što znači imati prijatelja.

Lori me znatiželjno gledala, očito ne shvaćajući moj izgubljeni pogled.

"Mimy? Halo, si živa?",upita me ona, a onda razvuče svoj osmijeh još šire. "Oh, vidi. Eno Corvusa."

Moj pogled je automatski otišao prema vratima učionice, a prije nego što sam ga uspjela vratiti nazad, shvatila sam da me nasamarila.
Naravno da tamo nije bio Corvus.

Lori je blistala od sreće. Počela je potiho pljeskati.

"Ajme, znalaaaa sam!!",usklikne ona samo da ja čujem. "He-he, Mimy ima simpatiju! Yeee!!"

Taj njen smijeh me, začudo, nekako razvedrio jer sam se i ja počela smijati.
Onako, čisto bezveze, ali i to mi je bilo dovoljno.
Lori je pozitivno djelovala na mene. Ona je bila lijek za moju mračnu i tmurnu dušu i nema šanse da bih dozvolila nekome da ju ozlijedi ili ju uzme od mene.
A činjenica da me zajebavala u vezi Corvusa je samo poboljšalo situaciju.
Dečko nije loš, a ispunjava moje kvalitete…no, nije bitno ako mi se sviđa ili ne.
Stvar da je on ovdje i da ga mogu svaki dan viđati mi je bila dovoljna. Pa makar i naš susret nije bio za pohvalu…

****

"Vidimo se kasnije.",vikne Lori dok je odlazila s ostalima prema učionici iz Proricanja.
"See ya.",rečem joj i stanem nasred puta gledajući ju kako polako nestaje iza ugla.
"Budi dobra!", dobaci mi ona s smiješkom i namigne mi.

Vragolasto sam se nasmiješila.

"Znaš da hoću."
"Zato se i brinem."
"Mrš."

Lori se nacerila i isplazila mi jezik dok je skupa otišla dalje niz hodnik s C.J. i Sam.
Duboko sam izdahnula.

Ostala sam sama.
Sama punih 45 minuta. I gdje sad?

****

Bila sam nekoliko minuta u Velikoj Dvorani, ali pošto tamo nije bilo nikoga osim nekoliko prvašića, otišla sam malo izvan dvorca da se prošetam. No, vrijeme je bilo oblačno i jako je puhalo pa sam se brzo vratila natrag. Kiša me malo smočila, ali to sam brzo sredila s štapićem.
No, svejedno mi je bilo hladno.
Zakopčala sam svoj kaput do kraja i stisnula ju čvrstu uz sebe da se malo ugrijem.
Male kapljice kiše su mi ostale u mojoj dugoj crnoj kosi pa sam ih s rukama otresla.
Pogledala sam na pust hodnik ispred sebe.

Gdje sad?

Hodala sam bez cilja kroz hodnik u potrazi za nekom zanimacijom. Ni žive duše nije bilo.
Jedino su moje mokre marte proizvodile zvuk.

"Jebote.",kažem kroz cvokotanje zuba. "Zar nitko normalan ne zna markirati?"

Odjednom, iza sebe sam čula cerek.
Okrenem se, a iz sjene je dopreo duboki, muški glas.
"Ovisi od osobe. Ne očekuješ valjda da 90 % učenika ove škole markira, zar ne?"

Prilika je izašla iz sjene i ostala sam spoznajom tko je to.

"Dva puta u istom danu? Pa to je sudbina.",kažem sarkastično približavajući se Corvusu.

On se osmjehnuo svojim frajerskim smijehom i dugo me gledao u oči.
U ruci je držao cigaretu koja je tek bila upaljena.

"Prije bih rekao sreća.",kaže on.
"Ne vjerujem u takve gluposti."
"A u sudbinu da?", podignuo je obrvu.
"Kako kad. Ako je sudbina na mojoj strani, onda da."

Opet se nasmiješio.

"Zanimljiva teorija.",kaže on i povuče dim cigarete.

Slegnula sam ramenima.
Kroz tijelo mi je prošla neobjašnjena hladnoća pa sam zadrhtala.
Corvusov pogled se brzo promijenio. Izgledao je gotovo blizu zabrinutog.

"Je li ti hladno?"
"Malo.",kažem stišćući rukave jakne još čvršće. No, odalo me cvokotanje zubi koji su se sad pojačali. Ruke sam ovila oko svojih prsa i počela dahtati topli zrak na svoje pomrzle ruke.

Corvus je tad učinio nešto neočekivano.
Skinuo je svoju crnu, kožnu jaknu sa sebe i stavio ju oko mojih ramena.
Instinktivno sam se lecnula i odmakla od njega.
On me začuđeno pogledao dok mu je cigareta visjela na rubu usne.

"Što je sad?",upita me on.
"Što je tebi?",upitam ga s grimasom. "Što namjeravaš?"
"Ništa. Pomislio sam da ti je hladno pa…"
"Dobro sam!",kažem strogo i naredim zubima da prestanu cvoktati. Obgrlila sam se rukama još jače i odmakla od njega na sigurnu distancu.

On je i dalje buljio u mene kao da sam idiot što sam najvjerojatnije i ispala, ali to mi je bila najmanja briga.
Da mu objasnim razloge svog ispada, rekla sam dvije razumljive riječi:

"Volim životinje."

Pogled mu je sad bio zbunjeniji. "Pa?"

Prevrnula sam očima.
"Je li to kožna jakna?"

"Da, i?"
"E pa ne volim kožne jakne."
"Zašto?"
"Rekla sam ti. Volim životinje. Valjda kužiš što hoću reći."
"Iskreno, ne. Nemam blage što time želiš reći."
"Zar ti trebam crtat?"

Sada je on prevrnuo očima. Iritiran cijelom situacijom, obukao je svoju jaknu i povukao još jedan dim cigarete.

"Zar bi ti radije umrla od hladnoće nego obukla kožnu jaknu? Pa makar i bila prijatelj životinja i takva sranja…"

Kiselo sam ga pogledala.
"A i da odbijem…što onda? Što se tebe to tiče?"

Slegnuo je ramenima.
"Čista znatiželja. Valjda smijem pitati.", podignuo je obrvu očekujući moju reakciju.

Samo sam ga pogledala. Dugo i ravno u oči.
Izvijeno se nasmiješio što me iritiralo. Došlo mi je da mu maknem taj osmijeh s lica samo jednim okretom štapića.

"No? Nema komentara?",upita on glasom nevjerice.
"O da imam. Samo ih držim za sebe."
"Budi velikodušna. Podijeli ih."
"Ne želim."

Povukao je još jedan dim i podignuo obrvu.
"Kako god.",kaže on i krene hodnik dalje od mene.

"Gdje ideš?",upitam ga.

Nije mi odgovorio. Nastavio je ići, bez riječi. A gusti dim cigarete je prešao preko njegovih ramena.

"Hej! Što sam ja nevidljiva?!",viknem prema njemu. "Pitala sam te nešto!"

Napokon se okrenuo. Na licu mu se previo izvijeni smiješak i rukom mi je pokazao na prostor pokraj sebe.

"Ideš sa mnom?"

Bila sam sumnjičava. Šta ja znam gdje će on mene odvesti? Jedva ga i poznajem.
No, moje noge su već bile na pola puta do njega.

"A gdje to?"

"Vidjet ćeš.",odgovori on i nasmiješi se.

Nakratko sam ga pogledala, a onda skupa s njim krenula dalje niz hodnik.
Nisam znala ni gdje idemo, ali imala sam nekakav siguran osjećaj da neću požaliti što idem.

****

Došli smo ispred nekakvog WC-a, a po znaku koji je visio s vrata, shvatila sam da je ženski.
Corvus je povukao zadnji dim svoje cigarete i bacio ju na pod te otvorio vrata WC i pustio mene da uđem prva.

Nisam ga ništa zapitkivala. Ušla sam unutra i napravila grimasu.
Obuzeo me užasan dim cigareta i jedva sam mogla disati.

"Daj ajde! Zatvaraj ta prokleta vrata!",kaže nečiji ženski glas. "Taman mi treba da Peeves ovdje dođe."

Corvus me poveo dalje u WC gdje su bile kabine. U sredini se nalazio veliki umivaonik s svake strane. Kad me prešao dim, primijetila sam da se ovdje nalazi mala skupina ljudi.

Kraj umivaonika su bile svije cure koje su se promatrale u zrcalu, jedna djevojka je sjedila na podu WC-a i crtala nešto u svoj blok, a jedna cura je odmah pokraj slušala glazbu s svog mp3-a. Dva dečka su sjedila na prozorskoj dasci i pričala s dvjema curama koje su pušile.
Od tih dečkiju sam prepoznala Alexa i također vidjela cigaretu u njegovoj ruci.
Ovaj drugi dečko nije pušio. Činio mi se nekako izgubljenim dok su Alex i ta cura pričali s euforijom. Ne znam. Možda mi se to samo činilo, ali imala sam osjećaj da on baš i ne pripada ovom društvu.

Kad smo Corvus i ja njima prišli, svi pogledi su pali na nas.

"CORVUSE!!!"
Djevojka koja se maloprije gledala na zrcalu je skočila na Corvusa i počela ga grliti. On ju je, s šokom u licu, samo potapšao po ramenima.
Učinilo mi se da ga je cura htjela poljubiti, ali Corvus ju je odmaknuo od sebe s napomenom: "Nemoj sada, Jackie."

Ona ga je prpošno pogledala, a onda frknula nosom i vratila se svojoj prijateljici do umivaonika.
Corvus je svih pozdravio, a onda me poveo do prozorske daske na kojoj su sjedili Alex, djevojka i onaj dečko.
Alex mi je prvi prišao s nekim umišljenim pogledom, a onda mi pružio ruku.

"Alex Corwell-Lemar. Drago mi je."
Pružila sam mu svoju ruku s grimasom.
"Morwena."
Na moje iznenađenje, uzeo je moju ruku i poljubio ju poput nekog kavalira.
S gađenjem sam odmakla ruku i pogledala ga. On je ostao iznenađen dok su ostali prasnuli u smijeh skupa s Corvusom.

"E, Alex, Alex…neće tebi fini maniri privući cure.",kaže ona cura i baci svoju popušenu cigaru na pod. "Ja sam Hellen Laiho. Nice to see ya."

Potapšala me na ramenu i namignula.
Činila se OK curom, ali po iskustvu znam da izgled itekako zna varati.
Predstavila je ostatak ekipe koja me samo s zanimanjem gledala.

"Ovo ti je Marcus.", pokaže na dečka pokraj sebe. "On i Alex su braća. Ne bi se reklo, zar ne?"
Ostala sam iznenađena. Malo bolje sam ih pogledala i stvarno nisam mogla vidjeti ijednu sličnost među njima. Samo možda po kosi pošto im je obadvoma bila crna. Duh!

"Stvarno ne može.",kažem dok mi se Marcus slabašno nasmiješio.

Cura pokraj nje s crnom kosom stavljene u dva repa je sišla s daske.
Pružila mi je ruku.

"Bella Black. Drago mi je. Morwena, zar ne?"

Klimnula sam, a Hellen je nastavila predstavljajući ostatak ekipe.

"Ona skica dolje koja sluša glazbu je Katja…", djevojka mi je mahnula. "..a ona pokraj nje koja crta neke svoje gluposti je Rowena.", djevojka mi se nasmiješila, a isplazila jezik Hellen.

"A one tamo dvije koje se gledaju na ogledalu misleći da su sexy su Jackie i Tiny.",dovrši Hellen s smiješkom. "Evo. To ti je to. Dobrodošla u Hogwarts, btw. Ovdje ti je čista ludnica."

Zagrlila me za rame, a onda potražila džepove i izvadila upaljač.
"Hoćeš cigaru?",upita me ona.

"Ne pušim."

Ona je prasnula u smijeh i došetala do Corvusa.
"To ti svi kažu, lutko. A onda poslije ipak promijene mišljenje."

"Da, to se često događa s Hellen. Ipak je ona loš utjecaj na nas.",prokomentira Katja skidajući svoje slušalice.
Hellen joj je isplazila jezik i počela gnjaviti Corvusa.

"Corvuse, daj mi cigaru."
"Nemam."
"Ne seri. Daj mi cigaru. Znam da imaš."
"Otkud ti to?"
"Ti uvijek imaš."

Iz džepa svoje kožne jakne je izvadio kutiju ronhilla i pružio jednu cigaru prema Hellen.
"Dužna si mi."
"Naravno, naravno.", kaže ona i pošalje mu poljubac.

Ja sam se osjećala kao višak u ovoj priči, a činilo mi se da se i Marcus tako osjećao pošto je stalno gledao na vrata WC-a.

"Ne slušaj, Hellen. Ona je uvijek takva kad primimo novo meso."
Odjednom, pokraj mene se pojavila ona cura koja je "napala" Corvusa.
"Patetično, zar ne? Meni nešto priča, a tu se pravi važna samo zato što puši."

Činilo mi se da Hellen ne čuje što ta cura govori pošto se ona zadubila u razgovor s Alexom.
Ja nisam ništa rekla na to.

"Ja sam Jaqueline Sparrow, btw. Ali možeš me zvati Jackie.",veselo mi se nasmiješi i zagrlila umjesto rukovanja. "Dobrodošla."

"Hvala.",odgovorim joj.

Jackie je imala srednje-dugu crnu kosu koja joj je lijepo padala niz njeno bljedoliko lice.
Imala je čiste zelene oči i lijep osmijeh. Bila je vitka i lijepo obučena.
Pravi slatkiš. Nekako mi je odisala emo-stilu, ali nije bilo tako. Vidjela sam da nosi crne starke i odmah mi se stvorila dobra slika o njoj.

"Inače, otkuda si došla?",upita me ona.
"Iz Irske, iz tamošnje škole "Ludwig." Jako dosadna škola. Svi su ufurani u svoje bogatstvo i ne vide dalje od svog nosa."
Jackie je klimnula u znak slaganja.
"Znam takve. Ima ih i ovdje.",kaže ona i odmakne se za centimetar od mene da mi pokaže onu drugu curu koja se gledala u zrcalo.
"Ono ti je Tiny Morrison. Njena obitelj je jedna od najimućnijih obitelji u čarobnjačkom svijetu. I ona si svašta umišlja radi toga."

Tiny je primijetila da ju gledamo pa je krenula prema nama.
"Jadnica. Misli da je dio društva, a zapravo je samo mala cinkarošica.",dobaci mi Jackie dok je Tiny došla do nas i počne se bezveze cerekati.

Predstavila se svojim punim imenom: Christine Morrison, ali pošto ima dugačko ime, svi ju zovu Tiny. Njoj se taj nadimak baš i ne sviđa.

"Zašto?",upitala sam ju.
"Zato što je bezveze. Osoba poput mene bi se trebala oslovljavati svojim punim imenom, a ne nekim glupim nadimkom koji su odabrali nebitni ljudi."

Sada sam shvatila zašto ju je Jackie tako opisala. Samo mi nije jasno zašto se onda svi druže s njoj ako im se ne sviđa.
To sam poslije i pitala Jackie kad je Tiny otišla do Corvusa i Belle koji su o nečemu duboko čavrljali.

"Stvarno ne znam. No, mislim da je pravi razlog zato što ne želimo da nas cinka nekom od profesora. Kužiš?"

Klimnula sam.

I tako sam provela svoje vrijeme u zagušujućem WC-om s ljudima koje sam tek upoznala i razmjenjivali smo neka svoja mišljenja te razgovarali o svakakvim temama.
Pričala sam s Rowenom i Katjom, raspravljala o životinjama s Jackie, zajebavala sam Corvusa skupa s Hellen i slušala glazbu skupa s Bellinog mp3-a.
Slušala je iste grupe kao i ja pa smo nakratko čak i zapjevale skupa što je bilo urnebesno smiješno.
Hellen, Bella, Jackie i ja smo radile face iza Tinynih leđa što je nasmijavalo dečke.
Ona je glumila neku povrijeđenu princezu pa se rasplakala i na kraju smo ju morale ići tješiti na nagovor Rowene.

Moram priznati…bilo je ugodno.
Upoznala sam ih u kratkom vremenu, a već sam poprilično dosta toga znala o njima.
I bilo mi je žao kad se oglasilo školsko zvono.

Prva koja je prigovorila je bila Hellen.

"Fuck. Sada moram ići trpjeti Slughorna. Koja gnjavaža.",kaže ona i zamoli me da ju dignem s poda što sam učinila. "Što sad ti imaš, Morwena?"
"Obranu.",odgovorim. "Moj omiljen predmet."

Hellen je napravila grimasu.

"Bljak. To mi je najmrži predmet. Mislim, bolji je od Napitaka, ali svejedno."

Nasmijala sam se njenim odgovorom.
Jackie me primila za ruku i skupa smo svi izašli iz WC-a.
Stali smo na hodniku i počeli se pozdravljati.

"Pa…bilo mi je drago, Morwena.",kaže Hellen i s njom su se složile Katja i Bella.
"Vidimo se opet. Nadam se uskoro.",dobaci Rowena koja je krenula na sat Preobrazbe skupa s svojim blokom.
"Hvala. I meni je bilo super.",kažem i to sam stvarno iskreno mislila.

Jackie me zagrlila i poljubila u obraz. Stvarno je bila druga vrsta Lori.
Sad sam se sjetila: Lori!

"Ae, pa se vidimo. Kad god budeš markirala, dođi ovdje. Ovo ti je WC Plačljive Myrtle i skoro nitko ovdje ne dolazi. Samo možda netko od nas…",kaže Bella i skupa s Hellen i Katjom ode dalje niz hodnik na sat Napitaka.

Alex me pogledao s nekim pogledom koji mi se činio odvratnim i samo rekao: "Ciao!"
Tiny mi se samo kiselo nasmiješila i otišla vukući svoju torbu, a Marcus nas je sve pozdravio te otišao negdje u nepoznato s zamišljenim pogledom na licu.

Ostali smo samo Corvus i ja.

A on se činio kao da je uživao. Smiješio mi se, a onda predložio da krenemo.

"Što imaš sad?"upitala sam ga.
"Hm…Čarolije."

Zbunjeno sam ga pogledala.

"Čekaj malo. Kako možeš imati Čarolije kad si ih imao s nama?"

"Lijepo. Ja sam na 7. godini i zapravo sada imam Čarolije. Ovaj sat s vama sam imao samo zato što mi je bilo dosadno, a i profesor Flitwick je počeo biti malo senilan."

Oboje smo se nasmijali tome, a kad smo se približili učionici iz Čarolija, obadvoje smo stali.

"Pa…vidimo se.",kažem i zagledam se u svoje marte.
"Vidimo se.",kaže on.

Još jednom smo se pogledali, a on je potom upitao:

"Još mi nećeš reći one komentare od maloprije?"

Prevrnula sam očima i okrenula se od njega.

"Do viđenja, Corvuse.",kažem sarkastično, ali duboko u sebi sam se smijala.

Krenula sam dalje niz hodnik ostavljajući ga samog s svojim egom.


Ispričavam se što dugo nije bilo novog posta.
Napisala sam ga zbog pogodbe koju sam sklopila s Corvusom i zbog moje drage prijateljice May koja je bolesna...

Pozdrav svima!

Mimy


P.S. Je li možda netko zna neki dobar blog s dizajnima? Hitno mi treba jedan.


16:54 | Komentari 25 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 06.02.2008.

4. You think your better then me? Stop dreaming...

Slaba zraka sunca je prošla niz moje lice i odmah me prenula iz sna.
Nisam velika spavalica i najmanja sitnica me može probuditi.
Umorno sam zijevnula i pogledala na sat koji je bio obješen na zidu spavaonice.
6:20
Još je rano, ali nema šanse da ja opet idem spavati.
Kada se ja jednom probudim, više ne mogu zaspati.
Ustala sam s kreveta i podragala svoju malu macu Profecy koja je spavala na podu blizu mog kreveta. Sinoć sam ju izvadila iz njene košare.
Na noćnom ormariću je stajao kavez s Spikeom i mali kavezić s mojom zmijom Nari.
Obožavala sam životinje.
C.J. i Sam će poludjeti kad budu vidjele Nari.
Ta pomisao mi je namamila osmijeh na lice.
Otišla sam u WC i osvježila. Kada sam sva bila gotova, čula sam potiho zijevanje s Lorinog kreveta.
Pogledala me svojim kristalnim očima i poželjela dobro jutro.

"Također.",izustim i počnem oblačiti svoju pelerinu.

Odlučila sam obući svoje crne marte s malom crvenom ružom s strane.
Obožavala sam ih, a i donekle su mi donosile i sreću.
Za to vrijeme, Lori je bila gotova u WC-u i počela je češljati svoju lijepu smeđu kosu.
Divila sam se njenoj kosi. Za razliku od moje oštre i neposlušne crne kose, njena smeđa je bila nježna i sjajna. Lijepo joj je padala niz ramena i svaka dlaka je bila na svome mjestu.
Okrenula sam se prema svom noćnom ormariću i pogledala koje sate imam danas.

1. sat-Čarolije
2. sat- Napitci
3. sat- Izborni predmet
4. sat- Obrana od Mračnih Sila
5. sat- Obrana od Mračnih Sila

Nije loše.
Samo što ja još nisam odabrala svoj izborni predmet.
To ću morat reći McGonallgici.
Ugl, uhvatila me glad pa sam krenula prema Velikoj Dvorani. Prošla sam niz praznu društvenu prostoriju i izašla iz Gryffindorske kule.
Niz stepenice sam srela nekoliko ljudi koje nisam poznavala, ali po njihovim pogledima, vidjela sam da oni poznaju mene. Gledali su me kao da sam neki zombi ili nešto.

"Šta je?!",viknem gomili hihotavih cura koje su prošle pokraj mene i gledale me kao nekakvu nakazu. "Zar nisam previše ružičasta za vas?! Koji kurac me gledate??!!"

Pogledale su me s strahom i odmah potrčale bez riječi.
Dok sam se približavala Dvorani, već sam pet ljudi upozorila da me ne gledaju ili će ostat bez očiju. Pa sada neka si oni misle.
Dvorana i nije bila puna. Smjestila sam se što dalje od grupice učenika s Gryffindorske strane.
Taman kad sam počela jesti svoj sendvič, dvije cure i dva dečka su se iz grupice izdvojili i prišli k meni.
'Oh, great. Još napasti.', pomislim u sebi.
Cure su me veselo pozdravile, a dečki s glavama klimnuli u znak pozdrava.
Nisam ništa rekla.
Malo sam ih promatrala. Jedna od cura mi se činila baš OK jer je isto bila u crnom i imala je dva bijela pramena u kosi. Izgledala je drugačije od ostalih, a opet….tako vesela i dobro prihvaćena. U tome smo se razlikovale.
Pogledala sam ih svojim bezvoljnim pogledom i očekivala njihove upadice.
Prva koja je progovorila je bila djevojka s smeđom kosom i tamno-smeđim očima. Bila je najmanja od svih njih. Bila je dosta mršava i doimala se jako simpatično. Nekako izgubljeno.

"Bok! Ja sam Kathryn O'Donnell. Dobrodošla u našu školu.",reče ona.

Ostali su klimnuli svojim glavama i nasmiješili su se.
A onda je uslijedilo upoznavanje:
Tip s plavo-smeđom kosom mi je pružio ruku i predstavio se:

"Hy, ja sam Endimion Daniels.",reče glasom punim samopouzdanja.

Njega sam iz viđenja znala. On je bio onaj koji je šapnuo Lori nešto od čega se namrštila na dan kad sam ja bila smještena. Moram ju se sjetiti pitati o čemu je tu bilo riječ.
Rukovali smo se. Ruka mu je bila jako čvrsta i stisak je bio jak. Po njegovom glasu i stavu, činilo mi se da je neki pomalo umišljeni tip.

Onda je ona cura s bijelim pramenovima prišla i svojim umiljatim glasom rekla:
"Ja sam Dana Thalia Parker."

Ona je čak pružila ruku i poljubila me u obraz!
Dala sam joj sitni osmijeh u znak hvale.

A onda je bio red na zadnjem dečku da se predstavi. Čim mi je prišao, osjetila sam nešto.
Nisam mogla prepoznati taj osjećaj, ali od njega me bolio trbuh.
Samo znam da nisam mogla prestat gledat u njegove oči.
Pružio je ruku i nasmiješio se.
"Jay Lombarda. Drago mi je."

Rukovali smo se i onaj osjećaj se povećao. Da je bar mogao nestati jer je uzrokovao jako veliku bol u mom trbuhu.
Njegova ruka je bila jako topla u usporedbi s mojoj ledeno-hladnom.
Iznenađeno me ogledao u oči, kao da je znao o čemu razmišljam.

"Tvoja ruka….tako je ledena….zar ti je hladno?!"

Odmahla sam glavom.

"Ne…ja sam…ovaj…uvijek hladna.", odgovorim.

Slabašno je klimnuo glavom, a onda je sjeo nasuprot mene.
Kathryn je nastavila pričati s svojim veselim glasom:

"Baš mi je drago da si upala u Gryffindor. I mi smo Gryffindorci."
'Ma da. Nemoj mi reć', pomislim sarkastično u sebi. 'Ne bi znala ono, a sjedimo za Gryffindorskim stolom.'

Odmah sam zaključila da i nije baš bistra, ali kad bolje pogledam: tko je uopće i normalan?

"Uglavnom, ja i Dana smo ti na petoj godini, a Endimion i Jay na šestoj kao i ti.",nastavi ona.
"Nadam se da će ti se ovdje jako sviđati i ako budeš imala bilo kakvih problema, samo nam javi, ok?"

Samo sam slabašno klimnula iako sam sumnjala da to baš misli na sve, ali dobro. A onda sam odjednom osjetila nečije ruke na svojim ramenima.
Okrenula sam glavu i vidjela veselo Lorino lice.

"Dakle, tu si.",reče ona i sjedne pokraj mene. "Već sam mislila da si zbrisala odavde."

Oh, vjeruj mi. Malo mi je falilo, pomislim.

Nasmiješila sam se jer sam znala da se šali.
Odjednom, atmosfera je postala puno ugodnija i sada smo svi počeli zajedničko pričati.
Situaciju je, naravno poboljšala Lori jer je s svima veselo čavrljala.
Primijetila sa kako ju Endimion zadivljeno promatra, a i tužan pogled s Kathrynine strane na to.
Nisam trebala zbrojiti dva i dva kako bi skužila da je Endimion zaljubljen u Lori, a Kathryn u Endimiona.
Bilo je taaako očito.

"Hej, Jay! Morwena je jedna velika obožavateljica metloboja.",odjednom kaže Lori. "Možda bi joj mogao pokazati teren kada budeš imao trening."

Pogledala sam prema Jayu koji je pak gledao u mene.

"Voliš metloboj?",upita me on.
"Šališ se?! Ja ga obožavam.",rečem i vidjela sam sjaj u njegovim očima.
"Vao! Nikad prije nisam upoznao neku curu koja toliko voli metloboj. Hm, sutra imamo trening. Bi li htjela doći i vidjeti kako vježbamo?"

Smiješio se od uha do uha. Kao da sam rekla nešto jaaaako cool.
Klimnula sam glavom.
Zašto ne?
Trebalo mi je malo smijeha.

****

Lori i ja smo krenule prema učionici iz Čarolija. Sat smo imali s Slytherinima. Putem smo sreli puno učenika koji su veselo pozdravljali Lori, a s strahom pogledali prema meni.
Kada smo došli ispred vrata, upitala sam Lori ono što se vidjelo iz aviona:
"Jako si popularna ovdje, zar ne?"

Slegnula je ramenima i veselo se nasmiješila.

"Ne gledam ti ja na to. Popularnost mi nije važna. Samo imam puno prijatelja i to je to."

Zanimljiv odgovor. Stvarno je drugačija od cura iz moje bivše škole. Cura koje su doista bile popularne kao ona. One su čekale svaku priliku da bi povrijedile nekog tko je bio drugačiji i nepopularniji od njih. Uživale su u tome. Ali ne i Lori.
Ona je voljela svoje prijatelje i nije marila za popularnošću.
Skidam joj kapu za to.

"A što je s Kathryn i Endimionom?",upitam.
"Kako to misliš?",upita ona iznenađeno.
"Ma daj. I sama znaš na što mislim. Mala je zacopana u njega 100 na sat. Jedva je skinula svoj pogled s njega. A on nju ni ne šljivi. Idiot."

Lori se blago porumenila i pročistila grlo.

"Ovaj, da. Kath je zaljubljena u Endimiona već dugo vremena. No, njemu se sviđa druga.",reče ona tajanstveno i potom makne pogled s mene.
"Tko?"

Nije mi rekla. Umjesto odgovora, dobila sam izjavu kako je danas jako lijepo vrijeme.
A onda sam shvatila.

"Au fuck!! Ti mu se sviđaš!!", viknem glasno iako sam to već pretpostavljala.

Lori me zamolila da se stišam, ali je klimnula glavom.
"Da i to već duže vrijeme. Mene on ne zanima i ne želim povrijediti Kathryn. I koliko god Endimionu rekla da neću hodat s njim, ne sluša me. Kath mu još nije rekla što osjeća prema njemu, a i ne želi sve dok on mene voli. Jadnica. Žao mi je što trati vrijeme na njega, a ima puno dečkiju koji su slađi od njega."
"Hm….pokažeš mi nekog?",rečem.

Lori se nasmijala.
"Nema problema. Hogwarts je pun slatkih dečka. Evo, npr. kao…",počne ona i upere prst u jednog Slytherina koji je prilazio k nama. "Onaj tamo. On je sladak."

Dečko me pogledao u našem smjeru kao da je znao da govorimo o njemu i vragolasto se nasmiješio.
Imao je crnu kosu i crne oči. Držao se samozatajno. Onako frajerski i kulerski.
Imao je piercing ispod usnice koju mu je dobo pristajao imidžu.
Nije bio u crnome, što me jako čudilo jer je nekako izgledao kao oni emo-dečki. Ali ne, gospodin je imao zelenu majicu, pomalo isparane traperice, a obukao je vansice.
Da, bio je sladak. Neodoljivo sladak.

"Tko je taj tip?",šapnem Lori. "Dobar je."

Ona me pogledala i veselo se nasmiješila.

"To ti je Alex Corwell-Lemar.",reče ona, a onda joj osmijeh nestane. "Ali ne bih ti ga preporučila."
"Zašto?"
"Pa, zar nije očito?",reče ona kao da govori djetetu od pet godina. "Ženskar je. I to veliki! Najviše je s curom bio oko dva dana i to je to. Preporučam ti da ga se kloniš."

"Pa zašto si mi ga onda i predložila?"
"Rekla sam da je sladak, a ne da je dobar materijal za dečka."

Hm...znači umišljeni tip, ha? I pretpostavljala sam po njegovom držanju.

Upravo sam dobila jednu opako-pakosnu ideju.

Lori me cimnula laktom i ja sam ju pogledala.
Pogledom mi je pokazala u jednom smjeru i kad sam pogledala tamo gdje je pokazivala, shvatila sam da je Alex gledao u mene. Ali to nije bio čisto bezvezan pogled, nego znatiželjan.
Tajanstveno mi se smješkao i odmah sam vidjela da me mjerka.

'Samo ti gledaj', pomislim u sebi. 'Vidjet ćeš što će ti to donijeti.'

Zazvonilo je zvono i mi smo polako počeli ulaziti.
Ja sam bila odmah tik iza Lori i sjele smo u predzadnjoj klupi. Vidjela sam da je klupa sva bila išarana i jako stara. Odmah mi se sviđala.

"Pogledaj ovo.",reče mi ona i pokaže na malo srce napravljeno od crnog markera. "To sam ti ja napravila kad sam se prvi put zaljubila u ovoj školi. Nacrtala sam ga s neobrisivim markerom jer želim da ostane u uspomeni."
"Strawa je.",rečem.

Lori se nakratko zamislila.
"Pa….ta ljubav je i bila strawa…Strawa i užas."
"Nesretna ljubav?"

Klimnula je.
Nisam ju ništa dalje zapitkivala jer sam smatrala da joj je neugodno o tome pričati pa sam samo izvadila knjige iz torbe i spremala se za sat.
Začudila sam se kad sam shvatila da je profesor Čarolija samo visok nekoliko metara.
Mogla sam ga i zgnječiti.

"Dobar dan, djeco! Nadam se da ste se lijepo fino spremili. Danas nećemo ništa posebno učiti. Samo ćemo malo ponoviti ono što smo učili prošle godine.",obrati se on nama. "Podijelit ću vas u parove i isprobavat ćete dvije čarolije: Accio i Aguamenti."

I to je to?
Pih. Ništa lakše.

Kao za peh, profesor nas je odlučio smjestiti kao Gryffindor-Slytherin.
Nisam mogla biti s Lori u paru.

"Ne brini ti za mene.",rečem joj kad me pitala hoću li se snaći. "Ako bude kakvih problema, samo ispalim poneki urok i to je to."

No, to ju nije utješilo.

"Pliz pazi! Ako radimo neke probleme, profesori nam oduzimaju bodove. A tko na kraju školske godine skupi najviše bodova- dobiva Razredni pokal.",obavijesti me ona.

"Nije bed. Ja ih lako zaradim nazad."

Dala mi je mali osmijeh što je značilo da joj i to nije bila baš neka utjeha. A što ću joj ja?

"Neka svoje štapiće pripreme…Endimion Daniels i Corvus Corax.",reče profesor svojim slabašnim glasićem.

Endimion je ustao s pripremljenim štapićem, a iz grupe Slytherina je izašao jedan buntovnik koji je valjda trebao biti Corvus.

Malo sam ga promatrala. Zgodna faca, buntovnički stav, egoistični pogled….o, da.
Nije bio loš.
Naprotiv, bio je jako sladak.
Ne znam što je bilo s Jayem, ali me prošlo. O, itekako prošlo.

"Mimy, zatvori usta. Počet ćeš još i sliniti.",napomene mi Lori uz smiješak.

Hladno sam ju pogledala.

Dečki su pripremili svoje štapiće. Prvi na redu je bio Endimion.

"Accio broš!",reče on.

"Auch!!"

Lori je jauknula jer je njen maleni broš s bluze odletio do Endimionove ruke. Slatko se nasmiješio kao da je neka faca.

Njegovi prijatelji su počeli pljeskati, ali primijetila sam da i Jay baš nije dijelio njihovo oduševljenje.

Okrenula sam se prema Lori koja je ljuto gledala na malu rupicu što joj se stvorila na bluzi.
Pogledala je prema Endimionu koji joj se i dalje smješkao.

"Koji napuhanko!",rečem.

"Meni pričaš.",reče Lori namrštenog lica. Prvi put sam ju vidjela bez smiješka na licu.

Profesor Flitwick se nasmiješio Endimionovom potezu, ali mu je naložio da ipak slijedeći put prizove pero ili knjigu. Endimiona je samo klimnuo, a onda opet dobio ulizivački pljesak od svoje ekipe.

Bio je red na Corvusa.

On je bacio pogled na cijeli razred i stao na mjesto gdje smo sjedile Lori i ja. Pogled mu je onda pao na Endimiona, a onda rekao:

"Accio broš.",reče i broš iz Endimionove ruke se našao kod Corvusa.

Opa! Dobar potez.

"Hej!! ",reče Endimion kada je Corvus bacio broš prema Lori koja ga je uhvatila. Velikodušno mu se zahvalila i stavila broš u obliku cvijeta natrag na svoju bluzu.

Izgledao je iznenađeno i ljuto.
Međutim, to Corvusa nije diralo.
Podigao je svoju obrvu i začuđeno ga pogledao.

"Što je, Daniels? Smeta ti što je netko bolji od tebe?",reče samouvjereno.

Ajme, kako ga je dobro spustio. Sve mi se više i više sviđao. ^.^

"Ušuti, Corax. Ne pravi se pametan!", dobaci mu Endimion u kojem je rastao bijes.
"Mislim da bi trebao prihvatiti svoj vlastiti savjet.",dobaci mu on.

Čulo se veliko "Ooooo", a Flitwick ih je pokušao smiriti.

Vidjela sam kako se Endimion odupire želji da prilijepi Corvusu jednu šaku u lice.
Isto je vrijedilo i s njegove strane iako ne vjerujem da bi Corvus prvi počeo.
Nije mi se doimao kao tip za to.
A opet- izgled nekad vara.

"Dobro, dobro…idemo dalje…",reče profesor Flitwick. "Neka Lori Lakers i Elisabeth Aina Madelline Alexis Dana Loreine Shadan izađu da ih vidimo."

Lori je ushićeno izvadila svoj štapić iz torbe i rekla da joj poželim sreću.

"To su ti bapske priče.", dobacim joj, ali svejedno sam to učinila. Poželjela sreću, mislim.

Spustila se do mjesta gdje su bili Endimion i Corvus, a njena suparnica je izašla iz gomile Slytherinaca s mračnom grimasom na licu.
Ostala sam čim sam ju pogledala…
Njena kosa, njeno lice…bilo mi je tako poznato.

"Ne zovite me tako!!", reče cura profesoru. "Koliko to puta moram reći?! Zovite me Lizzie i gotovo!"

Uperila je svoj štapić prema Lori i bez da je čekala profesorov znak, izbacila je čaroliju Aguamenti na nju.

Lori je vrisnula. Nije bila spremna pa ju je smočila velika količina vode. Bila je mokra kao miš.

Neki Slytherini su se počeli smijati, dok su ostali dobacivali uvredljive komentare prema Lizzie.
Ne znam zašto, ali moj pogled je opet pao na Corvusa..
Pogled mu je bio bezizražajan.

Lizzina ljutnja je polako počela splasnuti, ali zato je moja narasla.
Jadna Lori ju je tužno pogledala očito misleći zašto je ona to zaslužila.
I nije. To neću dozvoliti.

"HEJ!",viknem približavajući se njima.

Gurala sam svih na stranu, samo da prođem.
Nisam micala pogled s Lizzie. Šta si ona umišlja?

Stala sam pred nju, licem gledajući prema njenom licu i očekujući njenu reakciju.
Ona mi se samo posprdno nasmijala.

"A šta sad ti hoćeš?",upita me. "Što se praviš važna ili?"
"A da ti malo ohladiš? Šta si morala svoj bijes iskaliti na njoj?", rečem i prstom pokažem na mokru Lori koja je cijedila vodu iz svoje kose.
"Ako nisi skužila, dušo..", nastavi Lizzie s sarkazmom. "..ovo je vježba, a na vježbi se vježba. Nije ju voda ubila, koliko vidim. A uostalom, što si ti njoj? Njen odvjetnik? Cura se malo smočila, pa što?"

Približila sam joj se još više, ovaj put s smrtno-hladnim izrazom na licu.
I dalje nisam znala otkud mi je poznata.

"Pa ako je ovo vježba, dušo…onda hajde. Da te vidim. Ispali čaroliju na mene.", rečem.
"Ti to ozbiljno?"
"Najozbiljnije."

Pakosni osmijeh joj je prešao licem.

"OK, onda. Može."

Klimnula sam i otišla do Lori.

"Mimy, što radiš? Ima pravo, nije mi ništa. Zašto si…"
"Molim te odi na mjesto. Nitko te neće smočiti i zajebavati dok god sam ja ovdje."
"Mimy, ja…"
"Samo odi! Ne kvari mi zabavu."

Još jednom me pogledala, a ja sam joj namignula.
Otišla je do naše klupe.

Znam da sam se ponašala djetinjasto, ali nije me bilo briga. Bolje ovo, nego se dosađivati na klupi.

Profesoru se baš i nije sviđala ideja, ali nam se nije proturječio. Mislim da nije imao hrabrosti pošto ga je Lizzie podarila svojim mračnim pogledom.

Ma koliko god mi bila mrska, bila mi je i donekle draga.
K vragu, bila je ista kao i ja.
Po ponašanju, mislim.

"Si spremna?",upita me ona.
"Bolje to sama sebe pitaj."
"Onda hajde. Tri, četiri…sad!"

Pogodila me snažna čarolija koju sam znala da nije slaba. Nije bila Aguamneti, a ni Accio.
Bila je jako snažna da sam skoro pala na pod. No, bila sam pametnija nego što je mislila.
Kad sam osjetila da je opasnost prošla, maknula sam svoj štit i pogledala ju s smiješkom.
Čarolija me nije ni takla.

"Protego, zar ne?",reče ona impresionirano. "Jako pametno."

Pogledala sam prema profesoru, a onda prema njoj.

"A neću valjda da me odmah izbace prvi dan.", dobacim joj s smiješkom popraćena s iznenađenim uzdahom iz publike. "A uostalom, koliko ja znam…Crucio i nije baš čarolija za vježbu. Naprotiv. Nije čak ni čarolija."

Njene oči su bljesnule i širok je otvorila usta, kao i svi ostali.

"T-Ti…",izusti ona upirući prstom prema meni. "Kako si znala?!?!"

Nasmiješila sam se. Glasno i prodorno.

"Vjeruj mi- znam. Ne trebam objašnjavat kako, ali znam.", rečem i podignem obrvu. "Ili sam u krivu?"

Stisnula je svoje usnice i opet uperila svoj štapić u mene, ali profesor je bio brži.
Skamenio je Lizzie tako da se nije mogla pomaknuti.

"Hvala, profesore. Ali zbilja sam to mogla riješiti i sama.", rečem i vratim se na svoje mjesto.

Popratili su me uzdasi, ali nisam se obazirala na njih. To je samo bio znak da sam ih zadivila.
Koliko sam ja skužila- svi su se bojali Lizzie.
E, pa mislim da se strah promijenio. He-he.
Iako to nije bila moja namjera- mislim da su se sada svi strašili mene.

Pogledala sam prema Lori koja je gledala mene. Za razliku od drugih, ona nije bila prestrašena.
Smiješila mi se opet onim svojim poznatim osmijehom.

"Hvala ti.", reče ona iskreno.
"Ništa."

Ostalo je još pet minuta do zvona, ali nas Flitwick nije pustio.
U međuvremenu, vratio je Lizzie u svoje normalno stanje, ali se morala javiti ravnateljici zbog svog ponašanja.

"Nadam se da neće ovaj put jako poludjeti.", reče mi Lori dok je nešto crtkala u svojoj bilježnici. "Prošli put je bila prava ludnica."
"O čemu ti?",upitam dok sam, dosađujući se, buljila okolo po razredu.
"O Lizzie. Ona je skoro stalno kod ravnateljice. Prošli put je jako loše prošlo. Napravila je toliku štetu da smo svi bili sigurni kako će je izbaciti. No, na kraju je samo dobila opomenu. Bila je toliko bijesna na sve da je začarala pola dvorca."

Odmahla sam glavom. Zašto to meni nije palo na pamet u svojoj školi učiniti?

"Pa što je tako užasno napravila da su je skoro izbacili?",upitam znatiželjno.

Lori je zastala s odgovorom. Izgledala je kao da ima knedlu u grlu.
E sad sam stvarno bila znatiželjna.

"Lori…",izustim tiše od šapta. "Što je učinila?"

Odmakla je svoj pogled od bilježnice i sada me ravno gledala u oči. Bila je ozbiljna, ali istovremeno jako tužna.

"Ubila je jednu učenicu."

Ljudi, nešto nije valjalo s komentiranjem, pa se nadam da je sad sve ok.
Šaljem pozdrave i hvala May A.X. što mi je javila za problem!


20:41 | Komentari 54 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 30.01.2008.

GLAVA TREĆA: Happyness is my friend....

Nakon odlične večere, bilo je vrijeme za počinak.
Mnogo prvašića se guralo kroz izlaz, a prema spavaonicama su ih vodili neki učenici nazvali 'prefektima.'
Gužva je postala još veća i veća da je bilo nemoguće normalno izaći iz Velike Dvorane.
Jedna cura, koja se našla pokraj mene je komentirala ovaj događaj s mrgođenjem.

"Koji stampedo! Trebat će nam godine da se izvučemo odavde!"

Cura pokraj nje se nasmijala i dodala:
"Ah, polako C.J. Jednom ćemo se morati pomaknuti…pa makar i za sekundu."
Obadvije su se veselo nasmiješile kao da su ispričale neki super vic.

Nisam im se pridružila jer mi uopće nije bilo do smijanja.
Ova gužva me polako počela iritirati i već sam pomislila izvaditi štapić iz pelerine kad ono:
"Gospođice Jacobson! Dođite malo!"

Okrenula sam se i vidjela da me McGonallgica zove.
Prišla sam k njoj i upitala ju što me treba.

"Dođite sa mnom, gospođice. Trebam s vama nešto raščistiti."
Zanimalo me o čemu je riječ, ali sam samo slegnula ramenima i pošla s njom kroz prolaz koji služi samo za profesore.
'Barem se ne trebam zezat oko one gužve', pomislim u sebi.

McGonallgica i ja smo izašle na hodnik škole i onda me ona polako usmjerila prema jednoj učionici koja je bila napuštena.
Rukom mi je pokazala da uđem i zatim je za sobom zatvorila vrata.

"Što mi želite reći, profesorice?!",upitam.
Pogledala me s svojim strogim izrazom lica.

"Gospođice Jacobson, upoznata sam s vašim događajima u bivšoj školi. Moram vas upozoriti da ne prihvaćamo takvo ponašanje ovdje."

Nasmijala sam se, ali me njen ozbiljni pogled upozorio da prestanem.

"Možda je vama smiješno ispaliti pet uroka na učenike, ali vjerujte mi, nama nije! Smatram da ćete se ovdje bolje snaći i molim vas da svoje probleme rješavate razgovorom, a ne čaranjem.",reče ona. "Još vas upozoravam da ako vas budemo uhvatili kako radite probleme, biti ćete kažnjeni…a ako svoje ponašanje ne popravite do kraja godine….nažalost, morat ćemo vas izbaciti."

Ovo zadnje me probudilo iz misli.

"Jesam li bila jasna?!",upitala me.

Klimnula sam.

"Odlično! A sada…odite spavati…sutra nastava počinje u 8:00. Evo vam raspored. Želim Vam laku noć."
Predala mi je mali papirić na kojem su pisali svi predmeti koje imam ovaj tjedan.
Zahvalila sam se i skupa s njom izašla iz učionice.

"Oh, i usput…Biserna školjka.",vikne mi ona dok sam krenula prema kuli.

Wtf?!

****

Došla sam ispred Gryffindorske kule i vidjela da ne mogu proći.
Pokušala sam pokucati ili nešto, ali ništa nije uspjelo.
Počela sam psovati kao luda.
"Znaš…trebaš znati lozinku ako želiš ući unutra.",reče mi nečiji glas.
Počela sam gledati oko sebe da vidim otkud dolazi, ali nikoga nisam vidjela na vidiku.

"Pogledaj ovdje.",ponovi glas.

Pogled mi je pao na portret koji se nalazio točno ispred mene. Na njemu je bila debela ženska u odjeći iz 18. stoljeća.

"Tko ste vi?!",upitam zaprepašteno.
"Ja sam Debela Dama. Ovdje iza se nalazi Gryffindorska prostorija, ali ako želiš ući onda moraš znati lozinku."

Psovala sam svašta u sebi i mislila na budale od profesora i onih prefekta što mi nitko nije dao fucking lozinku.
A onda sam se nečega sjetila…

"Biserna školjka?!",rečem nesigurno.

Debela Dama se nasmiješila i pustila me da uđem.
Ušla sam kroz otvor i iznenadila me toplina kada se pojavila u bučnoj prostoriji Gryffindorske prostorije.
Sve je bilo puno crvenih i zlatnih boja, a da ne kažem koliko je učenika veselo pričalo pokraj kamina. Sve je bilo tako veselo, tako toplo….tako….odvratno.
Čim sam kročila u društvenu, svi su utihnuli i pogledali u mene.
Vidno sam se razlikovala od sve te silne okoline. Za razliku od njihovih šarenih majica i veselih osmijeha, ja sam bila sva u crnom i definitivno ne-nasmijana.
Ni ne sjećam se kada sam se prošli put pošteno nasmijala.
Pogledala sam ih svih s namrštenom facom. Svi su se odmakli barem centimetar.
Uživala sam u tome. Voljela sam kada me se netko strašio.
Krenula sam prema spavaonicama i doslovce čula izdahe olakšanja što napuštam društvenu.
Pa, neka im je….zasada.
Ušla sam u žensku spavaonicu i taman kada sam zatvorila vrata, shvatila sam da nisam sama.
Čula sam nečije disanje.
Okrenula sam se brzinom munje i izvadila štapić u roku keks.

"Stani! Neću te ozlijediti!",poviče nečiji uplašeni glas.

"Lumos.",rečem i iz štapića izađe mala svijetlost.

Ispred mene je stajala ona ista djevojka koju sam vidjela na podjeli.
Ona koja mi se simpatično smiješila.
Opet je to radila.
Smiješila se.
Polako mi se počela približavati, a onda je ispružila ruku.
Začuđeno sam ju pogledala.
Što li je samo smjerala?

"Bok! Ja sam Lori Lakers.",reče ona veselo. "Drago mi je."

Pokazala je prema svojoj ruci i valjda je iščekivala da ću je prihvatiti.
No, nisam to učinila.
"Morwena Myldis Jacobson.",rečem i zaobiđem je. "Reci mi, molim te…da li znaš gdje je moj kovčeg?"
Pokazala je na krevet pokraj prozora.

"Tamo ispod onog kreveta. Kućni vilenjaci su ti spremili šal, kapu i rukavice na noćnom ormariću.",reče ona.
Pogledala sam ju s grimasom.

"Kućni vilenjaci?!",upitam.
"Pa, naravno.",odvrati ona i dalje s osmijehom. "Oni su zaduženi za to. To im je posao."
"No, krasno.",rečem sarkastično.

Bila sam ljubitelj životinja, ali ne i stvorova.
A vijest da mi je stvor dirao moje stvari-nije baš pomogla situaciji.
Njen začuđen pogled je gledao ravno u mene.
"Šta??!!",rečem iživcirano. "Šta me gledaš? Zar imam nešto na faci ili?!"

Lori je izgledala uvrijeđeno.
"Ovaj..ne. Samo sam…"

"Whatever.",rečem i odem do svog kreveta. Iz kovčega sam počela nešto tražiti i već sam mislila da sam ga izgubila kad ono:
"Evo ga!",veselo uskliknem.

Izvadila sam mali medaljon iz i stavila ga na noćni ormarić pokraj upaljene svijeće.
Htjela sam da bude pokraj mog kreveta i da me štiti.

"Kako lijep medaljon.",prokomentira njen glas iza mene.
Slabašno sam se nasmiješila, no ipak sam se uspjela zahvaliti.
A onda se Lori odjednom pojavila pokraj mene i sjela na moj krevet.

"Od koga je?",upita.
"Od moje mame. To je jedino što imam od nje.",rečem suzdržavajući tugu u glasu da pukne. "Umrla je…"

Začudila sam se kako sam to mogla tako otvoreno reći. Inače ne govorim nikome o svojim privatnim stvarima.
Odjednom….osjetila sam njenu ruku preko mog ramena.
Htjela me utješiti, htjela mi je pokazati svoju ljudsku toplinu…

"Žao mi je.",reče ona i pokuša me zagrliti.
Brzo sam se ustala s kreveta i odmakla od nje.

"Ne trebam ničije žaljenje.",rečem hladno.
"To nije bilo žaljenje.",odvrati ona milosrdno. "Samo sam htjela…"
"Ne trebaš ništa napraviti. Ne trebam ničije savjete, zagrljaje ili sućuti!"

Ona me pogledala s svojim kristalnim očima i onda spustila glavu.
"Dobro….oprosti."

Makla se s mog kreveta i ja sam tad mogla izvaditi svoju odjeću iz kovčega.
Tu su bile moje crne, sive, crno-bijele i crno-crvene majice, izlizane i uske traperice, te naravno dva para crnih marti i četiri pari starka.

"Vao! Koliko obuće…",prokomentira Lori s svog kreveta. "Ti si prva osoba koju sam vidjela da je toliko luda za starkama. Ludooo."

Pogledala sam ju. Kako netko može biti tako prokleto happy?
Protiv svoje volje, nasmiješila sam se. Bio je slabašan smijeh, ali to je bilo dovoljno za Lori.

"Lijepa si kada se nasmiješiš.",reče ona.

Pogledala sam ju.
Sada sam se prestala smijati. Napravila sam grimasu, ali to mi je malo laskalo.

"Nije me briga da li sam lijepa ili ne. Ljepota nije važna u životu….barem nekim osobama.",rečem hladno nadajući se da je shvatila na što mislim.

No, Lori se nije time uvrijedila. Naprotiv, još više se nasmiješila.

"Svatko ima svoje mišljenje.",reče ona.

Čulo se slabašno kucanje s vrata i onda sekundu poslije su se otvorila.
Iza njih su se pojavile dvije cure koje sam prepoznala iz Velike Dvorane.
Bile su od uha do uha nasmiješene i potrčale su prema Lori.
Grupno su se zagrlile, a kada su shvatile da sam i ja u prostoriji, predstavile su mi se.

"Hej, ti si ona nova, jel?!",kaže jedna. "Ja sam Samantha Smith. Zovi me Sam."
"Ja sam Charlotte Jane Duerre Forris, ali molim te, zovi me C.J.",reče druga i namigne mi.

Zatim su opet zagrlile Lori i počele se smijati kao luđakinje.
Iskreno, ponašale su se potpuno šašavo.
S takvim ljudima nisam htjela imati nikakvih posla.
I tako…dok su se njih tri zabavljale pričajući i kreveljeći se poput pijanih kokoši, ja sam iz kaveza izvadila svoju malu tarantulu Spikea i podragala ga.
Odmah sam iza sebe čula užasan vrisak.
U sebi sam se nasmijala. Znam da je Spike bio razlog tog vriska.
Okrenula sam se i vidjela zaprepaštene poglede od C.J. i Sam.
Stisnule su se uza zid u strahu da će Spike skočiti na njih i pojest ih.

"Je li to…pauk?!",upita C.J.
"Ne, nego tarantula.",odgovorim bezvoljno.
"Je li otrovna??!!",upita Samantha.

E, to sam pitanje čekala.

"Hm…možda. Nisam sigurna.",rečem i približim se curama koje su se svakim korakom micale od mene. "Hoćete ga pridržati pa vidjeti?!"
"NE!!!!",viknu njih dvije jednoglasno i pobjegnu iz spavaonice glavom bez obzira.

Počela sam se pobjednički smijati. Obožavala sam zajebavat ljude.
No, nisam se jedino ja smijala…Lori je pucala od smijeha.
Stvarno.
Grčila se od smijeha. Držala je ruke na trbuhu i suze su joj išle iz očiju.
Smijeh je lijepo pristajao njenoj iznimnoj ljepoti. Stvarno je bila lijepa.
Njena smeđa kosa je pristajala uz njene plavo-zelene oči. Svaka crta njenog lica je bila na svom mjestu i nije imala niti jednog prišta na licu.
Koža joj je bila tamno-putna s malim sjajem. Njene usne su bile pune i blago-crvene. Svaka cura bi poželjela imati takve usne, a svaki dečko bi ih htio poljubiti.
Bila je dosta vitka, ali ne previše. Prava zlatna sredina.
Zasada, po ponašanju mi se činila jako simpatičnom i dragom iako ne volim previše biti pokraj takvih ljudi. Ukratko, Lori Lakers je bila ideal savršene djevojke.

"Dobra fora, ha-ha!!",izusti ona kroz smijeh.
"A kako to da i ti nisi pobjegla?!",upitam iznenađeno.

Polako se prestala smijati da mi normalno može odgovoriti na pitanje.
"Jer znam...koja je to…vrsta tarantule…."
"Stvarno?!"
"Da…volim životinje…one su moj hobi….znam skoro sve o njima…"

Bila sam impresionirana.
Počele smo pričati o životinjama jer sam i ja bila njihov veliki fan.

****

Već je bilo prošlo ponoć, ali mi smo i dalje pričale.
C.J. i Samantha su u međuvremenu skupile hrabrosti i vratile se natrag da mogu ići spavati.
No, svejedno su povremeno pogledavale oko svojih kreveta da ne bi slučajno koji pauk tj. tarantula naišla.
Lori i ja smo im se smijale cijelo vrijeme.
A onda smo obadvije u isto vrijeme zijevnule.
Bilo je vrijeme za počinak.
Obukla sam svoju crnu spavaćicu što je jako iznenadilo Lori.
"Zar samo nosiš crno?!",upita ona i legne na svoj krevet.
"Ne stalno.",odvratim. "Nekad kombiniram s bijelom ili nekom drugom bojom."
Lori odmahne glavom i nasmiješi mi se.
"Stvarno si čudna…"
Nešto me prostrijelilo u želudcu.
Ta riječ.
Nisam voljela tu riječ…
Osjetila sam se kako bijes kuha u meni.
Izgleda da je i Lori to primijetila pa me upitala da li sam dobro.
"Jesam…ali ne volim tu..riječ…..što ima loše u tome ako si čudan??!!"
"Ništa. Apsolutno ništa.",reče Lori svojim veselim glasom. "Ja to nisam ni rekla. Ja čak mislim da su čudni ljudi baš super."
Zbunjeno sam ju pogledala.
"Stvarno?! Zašto?"
"Jer s njima nema nikad dosade.",odgovori ona nasmiješeno.
Poželjela mi je laku noć i potom zagasila svijeću na svom ormariću.

"E da. Htjela sam te pitati…imaš li neki nadimak?",odjednom se čuje njen glas ispod plahte.

"Ne. Zašto?"

"Jer Morwena Myldis je veliko ime…"

"Myldis mi je prezime. To je djevojačko prezime moje mame pa sam ga zadržala.",obavijestim ju i opet sam se začudila kako sam to tako otvoreno rekla.

"Joj, sorry…ah, danas uopće ne pazim na svoj jezik.",reče ona, a zatim doda: "Mogu ti ja dati nadimak?"

"Ne.",odgovorim joj oštro i udobno se namjestim u svom krevetu.
Bio je udoban, topao i mekan.

"A daaaaj.",reče ona. "Pliz. Pliz…"

Sad mi je već polako počela ić na živce.
Uzela sam štapić s svog noćnog ormarića i uperila ga u njeno lice.

"Progovori još jednu riječ i nećeš dočekati jutro."

Lori se potiho nasmiješila i isplazila mi jezik.
Okrenula mi je leđa i rekla da ide spavati.
Ostali ljudi koje sam ja znala bi se usrali da im to napravim, ali ona…ona je bila posebno stvorenje.

Slijedila sam njen primjer.
Još jednom sam zijevnula i onda s lakoćom zaspala.

"Zvat ću te Mimy.",šapne ona poslije dvije minute šutnje i počne se potiho smijati.

Nije to primijetila, ali sam se i ja nasmijala.


Nadam se da vam se sviđa. Taman na predzadnji dan u siječnju.
U idućem postu predstavljam ostale likove. Neke....
Box je još uvijek u izradi.
Pozdravljam sve koji me čitaju, a pogotovo Corvusa, Tenu, Angie i May!
Do idućeg posta, ljudi....
Pozdrav! :)


19:34 | Komentari 33 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 24.01.2008.

GLAVA DRUGA: Let the story begin....

Sjećam se prvog dana kada sam kročila u tu školu.
Putem sam razmišljala o njoj, ali me nije brinulo hoću li se nekome sviđati ili ne.
U svojoj prošloj školi sam bila među najboljim učenicima, ali također sam dobivala i razne kazne. Iako pametna, voljela sam raditi psine. I to kakve.
Jednom sam profesoru iz Napitaka stavila budilicu u spavaonicu koja ga je probudila u četiri ujutro, a kad ju je on pokušao dotaknuti pogodio bi ga čarolija skamenjivanja pa bi mirno tamo stajao nekoliko sati dok mu budilica pjeva "Smeels Like Teen Spirit" na sav glas.

No, to se nije mjerilo s ničim što sam napravili onoj kravetini Penny Shinodi.
Dok se gospođica Savršena tuširala, nije imala pojma da sam joj umjesto šampona ulila napitak Regento (za zaustavljanje bolnih čireva i kurjih oči). Vjerujte mi, kidala sam se od smijeha kada sam čula njen vrisak. Izašla je s velikih ubodima na licu i ćelavom kosom.
Ha! Neka joj još jednom padne na pamet da me prozove 'luđakinja u crnom.'
Ja sam bila rekorderka u kršenju pravila i gubljenju bodova, ali bi ih sutradan sve vratila svojom pameti na satovima. Zato su me profesori voljeli, ali i mrzili.
No, izgleda da se oni zadnji smiju nakon moje prošle (i zadnje) psine u školi.
Naime, bila sam na marendi u našoj velikoj školskoj kantini i baš su mi prišli neki dečki iz suprotnog doma. Ja sam ih ignorirala i nastavila jesti svoje palačinke kada mi je jedan od tih debila uzeo jednu palačinku i iscurio marmeladu na moju kosu. Još k tome me nazvao 'čudnom.'
Što je loše u tome? Zašto je grijeh biti drugačiji od njih??!!
Mržnja me ispunila i u roku keks sam izvadila svoj štapić. Uhvatila sam ih nespremno i nisu imali pojma što će im se dogoditi u idućem trenutku.
Ispalila sam dva Levicorpusa i dva Crucia. A na onog koji me nazvao luđakinjom sam ispalila Sectusempru. Pa sada neka si on misli nekoga prozvati luđakom.

Sada mislite da sam stvarno zaslužila biti prozvana luđakinjom. Možda i jesam.
Ali , recite mi nešto. Da i vas netko svaki dan muči s tim da ste drugačiji i čudniji od drugih i da vam svašta radi i govori, bi li i vi ostali normalne glave?
Mislim da ste me shvatili…
I tako su me izbacili iz škole i otac me upisao u Hogwarts. Čula sam za tu školu. Kažu da je jako dobra. Izgleda da ću sama vidjeti dali je to istina ili ne….
Kočija koja me vozila do dvorca je naglo stala i ja sam izašla iz nje skupa s svojim teškim kovčezima. Cipele su mi bile prljave od blata koji je nastao radi jutarnje kiše.
Izgleda da je i nebo tužno kada je plakalo…

Bez štapića sam izrekla čaroliju Locomotor i kovčezi su se našli u zraku. Podragala sam testerala i krenula putem do ulaznih vrata dvorca.
Tamo je dočekao čovjek po imenu Filch i uputio u ravnateljičev kabinet.
Njegova mačka me stalno gledala pa sam na kraju iz jednog kovčega izvadila i malu slasticu za nju.

"Šta ti je to?!",upita me Filch sumnjivo.
"Za mačku. Mačje slastice.",odgovorim s svojim ozbiljnim glasom.

Izgledao je kao da mi ne vjeruje, ali je mačka Norris skočila do mojih nogu i s slašću pojela komadić mesa iz moje ruke.
"Da sam htjela otrovat vašu mačku, učinila bi to na najgori način.",rečem mu kada me ispitivački pogledao. Malo se trznuo, jer nije očekivao takav odgovor.
U tišini sam ga napustila i otišla u ravnateljičin kabinet.

'Jadnik! Baš će imati puno posla sa mnom.',pomislim u sebi misleći na Filcha dok sam se penjala stepenicama do kabineta.

Pokucala sam i ušla bez dopuštenja. Ravnateljica je sjedila na svojoj lijepoj stolici hraneći prelijepu pticu koju sam odmah prepoznala kao feniksa.

"Ah, gospođice Jacobson! Došli ste.",reče ona i nasmiješi mi se.

Nisam znala što bi rekla pa sam samo nastavila gledati u feniksa.

"Pretpostavljam da je put bio dobar? Nije vas smočila kiša?",nastavi ona.
"Sve je bilo OK.",rečem te dodam: "Imate lijepog feniksa."

Ravnateljica se nasmiješi. Bila je to stara žena s dosta velikim borama na licu. No, iako se činila pomalo strogom, vidjelo se da je dobra.

"Nažalost, nije moj. Pripadao je prošlom ravnatelju koji je vodio ovu školu…"
Tu je na trenutak zastala. Sigurno ga je poznavala kada joj je bilo teško govoriti o njemu.
"Ste dobro?",upitam. "Hoćete maramicu?"
"Ne, ne treba.",reče ona i rukom makne suzu s lica. "Ah, kako sam nepristojna. Nisam vam se ni predstavila. Ja sam Minerva McGonagall, gospođice Jacobson."

Ispružila mi je ruku i ja sam ju primila.

"Ja sam Morwena Myldis Jacobson, ali pretpostavljam da to već znate.",rečem uz malu dozu sarkazma.
McGonallgica se nasmiješila i nastavila:
"Dakle, dobrodošli u našu školu. Moram vas odmah obavijestiti da je naša različita od vaše. Kod nas postoje različiti domovi, gospođice Jacobson i morat ćemo vas smjestiti u jedan."
"Dali moram pisat neki test ili nešto?",upitam.
Bilo mi je svejedno jer sam bila spremna.
"Ne, ma kakvi!",reče ona. "Pođite sa mnom. Sve ću vam objasniti kad dođemo. Požurimo, ceremonija je počela."
Ceremonija?
Wtf?

***

Putem mi je McGonallgica sve objasnila. Postojala su četiri doma i svaki dom je ovisio o tome kakva si osoba. Odluku o tome je donosio Klobuk. Po njenim riječima, mislim da ću biti smještena u Rawenclaw jer to dom iznimnog znanja i vještine, a ja sam to svakako imala.

"Spremna?",upitala me kada smo došli ispred neka velika vrata.
Klimnula sam i mi smo ušle.

Prostorija je bila ispunjena djecom. Bilo ih je s svih godina. Bilo je četiri stola reprezentirajući (pretpostavljam) svaki dom, a na kraju je bio profesorski stol.
McGonagallica me povela duž prostorije do sredine profesorskog stola gdje je stajao mali stolić s starim šeširom i stolica pored njega.
Dok smo polako prolazili pored tih stolova, vidjela sam kako me učenici gledaju.
S zanimanjem, s zbunjenosti….s čuđenjem….
Mrzila sam takve poglede. Izbjegava sam ih.
Kad sam se približila stolcu, ravnateljica mi je rekla da sjednem, a kad sam ju poslušala, obratila se ostalima:

"Dragi naši učenici!
S veseljem vas obavještavam da je naša škola dobila novu učenicu.
Nadam se da ćete je prihvatiti i upoznati je s našim pravilima. Želimo da joj njen boravak ovdje bude ugodan i da se sprijatelji s svima vama."

Učenici su je slušali i upijali svaku njenu riječ. Ja sam proučavala svoje marte koje sam sada stvarno trebala dobro oprati.

"Dakle, s velikim pljeskom vas molim da pozdravite vašu novu učenicu Morwenu Myldis Jacobson!"

Tek sam tada podigla pogled. Svi su pljeskali. Iskreno ili ne, ali su me stvarno dočekali s velikim aplauzom. Kao da me time prihvaćaju u svoje društvo…u svoj život….
No, nisam se htjela s nikim previše vezati. Imala sam svoj cilj i imam ga namjeru dovršiti.
Nisam ovdje došla da bi stekla prijatelje, već određeno znanje da poveća moju moć.
Iz moji misli me izvukla McGonallgica koja me zamolila da sjednem da mi može staviti Klobuk.
'A znači taj stari šešir je Klobuk? I on određuje u koji me dom treba smjestiti? Glupost!', pomislim.
"Ha! Koja nepristojnost! Trebao bi te odmah smjestiti u Slytherin. Draga moja, da si i ti živjela koliko i ja, ne bi bolje izgledala od ovoga."
Zaprepastila sam se. Otkud taj glas?
"A znači sad sam te uhvatio, ha?! Nisi očekivala da ću pričat? Da vidimo što se u tebi nalazi…hm…"
Svi su u prostoriji promatrali mene i ono što je Klobuk imao za reći.
No, i ja sam promatrala i njih. Gledala sam njihove face i njihove izraze lica pokušavajući dokučiti kakvi su.
Svi su manje-više samo izgledali normalno. Zanimalo ih je gdje će me Klobuk smjestiti.
A iskreno, i mene je sada baš zanimalo.
"Hm…da..da…vidim da si jako pametna djevojka. Uf! Jako pametna…koja vještina i mudrost…to nikad nisam vidio…Rawenclaw bi bilo najbolje za tebe…"
Nasmiješila sam se. Govorio mi je ono što sam ja već znala. I sada će me svake sekunde smjestiti u Rawenclaw.
"No, ispred tog svog znanja…krije se mržnja…velika mržnja….i želja za osvetom…."
Zastala sam.
Doslovce sam čula kako prestajem disati.
Sada je situacija postala napeta. I oni kojima je bilo dosadno su sada slušali.
Otkud on to sve zna?, pitala sam se.
Kako može znati što se u meni krije?
"Ja ti puno toga znam, draga moja…", šapne mi Klobuk u uho.
Stresla sam se od toga, ali nisam se dala smesti.

"Nastavi, stari klobuče.", šapnem mu natrag.

"Da….mržnja, osveta….jako crne misli…jaaako…."
,nastavi on.
Gledala sam ih. Učenike, mislim. Zanimala me njihova reakcija. Zanimalo me što misle o meni sada kada ovo sve čuju. Zanimalo me što misle kada znaju da postoji netko jači i moćniji od njih?
Svi su izgledali kao da će ostati bez daha. Uživala sam u tome.
A onda….onda sam ju primijetila.
Njen pogled….bio je pogled kakav nisam očekivala…..koji uopće nisam očekivala.
Njene oči, njen smijeh….isticala se od svih njih u prostoriji.
Smiješila mi se. Ali ne onako pakosno ili whatever. Nego pravi iskreni, prijateljski osmijeh.
Proradili su mi osjećaji.
Kada mi se netko zadnji put tako smiješio? Kada me netko smatrao prijateljicom?
Nisam imala prijatelja….nikada…
Hoće li se to sada promijeniti?
"Hm…vidi, vidi…pa tu ima i hrabrosti….možda ipak nisi toliko negativna…",reče Klobuk.
Odmaknula sam pogled od te cure, ali nisam mogla, a da ne primijetiti kako se ona meni nije prestala smiješiti. Kao da je znala da trebam prijatelja, kao da je znala da trebam nečiju toplinu….
"Dakle….gdje te staviti?",nastavi on.
Iskreno, nisam ga uopće slušala.
Samo sam nastavila gledati u tu curu zamišljajući da sam ja takva kao ona. Vesela, nasmiješena…radosna….
Dečko iza nje joj je nešto šapnuo i ona se odmah smrknula.
Opet sam osjetila mržnju….taj dečko joj je sigurno nešto ružno rekao…zato se namrštila….
To nisam mogla dopustiti….zamišljala sam kako ju branim…kako izbacujem stotinu uroka na tog dečka koji ju je uvrijedio….
A onda…
"Wao! Nisam mislio da ću ovo ikada reći, ali…moja konačna odluka je….GRYFFINDOR!!!"
Tek kad sam čula veliki pljesak kod prvog stola i kad mi je McGonallgica čestitala….tek sam tada shvatila da sam primljena u Gryffindor.
Gryffindor?!
Ali to je dom hrabrosti, plemenitosti…dom gdje idu učenici koji bi sve učinili za svoje prijatelje….ali ja ni nemam prijatelja! Kako je to moguće?
Sjela sam za Gryffindorskim stolom gdje su mi svi čestitali.
Još nisam mogla shvatiti da sam upala u dom hrabrosti.


E, oprostite ako je prevelik post, ali me stvarno pukla inspiracija i bila sam uzbuđena oko cijele priče i tako.
Box je u izradi.
E, još jedna stvar….zasada više ne primam likove. Ne želim prenatrpanu priču.
Ovi koji su se javili prije su upali i biti će dio priče.
No, ako mi budu falili likovi, ja ću na kraju posta javiti ako mi trebaju.
Do idućeg posta ljudići…ojla!!!!
P.S. Dali vam se sviđa post? Kakve hoćete postove (duge, kratke)? Što mislite o mom liku?

P.S.S. Još samo želim zahvaliti May Stox što mi je pomogla napisati ovaj post i zato što je imala toliko živaca trpiti me. May, puno hvala. Zlatna si! :)

Kiss….


20:52 | Komentari 21 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 15.01.2008.

GLAVA PRVA: This is me and my life....

Dali ste ikada mislili da ste drugačiji od ostalih?
Ja jesam.
Više puta.
I što više mislim, u to sam više sigurna.
Ja sam drugačija. Jako drugačija.
I više nego što želite znati. Moj dan je svaki dan isti bez ikakve promjene.
Žalim, plačem i povlačim se u sebe svaki dan svog života.
Ja tu ne pripadam. Kada bolje razmislim, ja uopće nigdje ne pripadam.
Moja inteligencija, pamet, čaranje i struka je bila na najboljoj granici ove škole.

A opet…nisam se osjećala ništa bolje radi toga. Nekada....

Bila sam najbolja. Nitko mi nije bio ravan. Svi su me se bojali i strašili kad bi me ugledali.
I uživala sam u tome. Uživala sam u spoznaji da me se netko boji i da nema petlje uspostaviti mi se. Nitko mi se nije htio približiti. Nitko.
Osim nje.
Ona mi se jedina smiješila i tretirala kao osobu. Kao prijateljicu.
Ni dan danas ne shvaćam kako je u tome uspjela. Kako je mogla pričati sa mnom s obzirom da su svakakve glasine lutale o meni? O tome kakva sam bila?

I kada smo postale najbolje prijateljice, o njoj su ružno govorili. O njoj su tračali.
To nisam mogla dopustiti.
Branila sam ju, ali mi se više činilo da je ona ta koja je mene branila.
Nije se obazirala na njihovo ponašanje i na tome sam joj se divila.
Od tog dana sam shvatila što znači riječ 'prijateljstvo.'
A poslije sam i osjetila veliku ljubav….i ljubav osobe koju mene voli.
I na kraju sam dobila veći broj prijatelja.
No, meni je ostala samo jedna prava i najbolja prijateljica. A to je ona…
Ona koja mi je pomogla kad mi je bilo teško….ona koja je ostala uz mene bez obzira na posljedice….
No, čak ni prijateljstvo mi nije moglo pomoći s onim čim ću se ja boriti u budućnosti….

Zovem se Morwena Myldis Jacobson….i čitat ćete moj život ispričan preko mojih očiju….


Evo ljudofi....
Ja sam nova u ovome....zato budite blagi. zubo
Ovo je samo uvodni dio, a idući put počinje priča....koja će vam se..nadam se sviđati. sretan

Pozzzz do idućeg puta!
mah


17:11 | Komentari 38 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se