Fantasy... ili... kako ostati normalan... donekle
24.09.2006., nedjelja
Lutkar
|
Polako se spustio niz stepenice, i ugledao svoju sestru dolje, među svojim stvarima, među svojom svetinjom. Srce mu je počelo kucati kao ludo, nije to podnosio, mrzio je to što nikad nije imao privatnosti, mrzio je što ga najdraža sestra lišava iste. Osjetio je kako mu se ruke tresu, uhvatio se za rukohvat stepeništa kako bi se smirio, ali nije pomagalo. Prsa su mu se sve brže nadimala od sve divljijeg disanja, u glavi je slagao sve goru priču. Otkad je znao za sebe netko mu je oduzimao privatnost. Sjetio se kako je, dok je bio djete, u svojoj sobi u podrumu skrivao nekoliko magičnih leptirića u staklenci. Sjajili bi svaku noć i njihovo tiho zujanje mu je bilo poput uspavanke. Nije ih htio nikome pokazati, jer se bojao da će mu ih oduzeti. Sve dok jednoga dana, a po danu oni izgledaju poput običnih buba, nije došla njegova mlađa sestra i otvorila staklenku da 'ubije gamad'. Nekoliko dana je samo plakao, ali nikada nije pomislio na to da ju udari. Ipak je to bila njegova sestrica. Kasnije, dok je imao 15 godina, a njegova sestra 13, zaljubio se u jednu djevojku. I poput svih mladića u to doba, ukrao je jednu vlas njene kose dok je prolazio pored nje, stavio ju u kutiju koju je kupio od neke vračare na sajmu i preko noći se u kutiji stvorila mala lutkica, potpuno ista kao i predmet njegovog obožavanja. Nije ju vadio iz kutijice, bojao se da joj se nešto ne dogodi, jer ako se nešto dogodi lutkici, vrlo lako će se nešto dogoditi i njegovoj simpatiji. Njegova mlađa sestra ju je pronašla i ošišala, presvukla, i zaključila da je predebela, pa joj izrezala višak na struku i bedrima. Slijedeći dan njegova ljubav se nije pojavila, niti ikad više, a kasnije je čuo da je ozbiljno oboljela i ubrzo je umrla. Opet je samo plakao, prihvaćajući činjenicu da njegova sestra nije znala što radi. Od tada je počeo izrađivati lutke. Činile su se tako jednostavne. Likovi bez osobnosti, bez vlastite volje, bez namjera koje treba pročitati s njihovih lica. Uživao je u njihovom društvu. Mogao im je sve reći, i znao je da će to ostati među njima, mogao ih je ostaviti da leže u njegovoj sobi, znajući da mu neće kopati po ladicama i uništavati stvari. Napravio je lutke koje su bile identične ljudima koji su ga okruživali, i s njima bi provodio više vremena nego s pravim ljudima. Postao je sve sretniji, jer njegova obitelj i prijatelji sada su radili ono što je on htio, i nisu ga više ismijavali zbog čudnih navika. Iskopao je rupu u podu i ugradio tajna vrata, tako da nitko ne nađe njegovu malu obitelj. Sada je stajao na ulazu u vlastitu sobu i nije mogao vjerovati. Njegov zadnji pokušaj da stvori svijet u kojem može živjeti je uništen. Tresao se kao da je upravo ušao sa snježne oluje, u glavi mu je srce glasno otkucavalo. ...zašto nije mogla biti kao njezina lutka...? Lutka njegove sestre obećala mu je da nikad više neće zabadati nos u njegove stvari. I opet su bili sretni kao nekad prije, igrali su se i smijali zajedno. Zašto je morala baš sve upropastiti? Zašto baš ona? Osjećao je kao da više nije on sam, kao da se i sam pretvara u lutku kojom netko manipulira. I ništa više nije bilo važno, samo njegov bijes... ... |
Tell me what you think
Lijepo je vidjeti...
Sing, my angel...