Prvi interaktivni blog!

***

Cpt. Insane-o Vas poziva da sudjelujete u stvaranju naslovnice bloga. Sve što trebate je pokazati malo kreativnosti u vandaliziranju Oka koje vas vreba. Predložak mozete skinuti ovdje (click). Radove šaljite na causenad[AT]gmail[DOT]com Uz vrijedne nagrade pobjednik dobiva i link na svoj blog. To je ujedno i moja cool lista

***

Filip je ovotjedni pobjednik za najbolji dizajn. Jednostavno me oduševio svojom crtačkom vještinom.Rad mu je inspiran mojim zadnjim postom (Pionirska posla) pa sam malo i subjektivan al moj je blog i mogu radit što hoću. Filip za sebe kaže da je srednjoškolac koji voli Bonu i da je siguran da i Bono voli njega. Za nagradu nažalost ne dobiva ništa zbog komentara da mi je blog "interaktivan koliko i dječja slikovnica".

***
Prijašnji pobjednici su:
1 , 2 , 3
***
Najbolji Banneri ikad
kod
kod
kod
kod

Moraš skupit sve? kod
"4 u 1" Banner

srijeda, 18.04.2007.

Hamurabi pero vadi!

Nekoć ponosna zemlja Irak upala je u duboku krizu iz koje se neće još dugo izvuči. Diktator je pao a iza sebe je ostavio podijeljenu zemlju u građanskom ratu. Kaos i Anarhija sada vladaju Irakom, a planiraju i zasnovati obitelj.

Situacija je bezizlazna. Mnogi svjetski političari govore o obnovi Iraka kroz parlamentarne izbore, uspostavu policije, obnovu infrastruktre. Nažalost u toj državi treba povući ekstremne poteze. Potrebno je uspostaviti birokraciju. Najače oružje koje je čovjek stvorio. Ništa ne uvodi red u zemlju kao birokracija. To je institucija kojoj se pripisuju božanske osobine.
Sam Hamurabi (utemeljitelj "oko za oko - zub za zub"), prvi zakonodavac a time i prvi birokrata je iz Mezopotamije. A on je osobno primio zakone od Shamasha, boga Sunca, zubara i okulista.

Biokracija se javlja i u antici kao jedna od muza u grčkoj mitologiji. Nije bila najljepša među muzama. Imala je dječački izgled do dvadesete a onda se pretvorila u srednjovječnu ženu. Preskočila je atraktivnu fazu i seksualno buđenje. I zato se zbog seksualnih frustracija noću pretvara u sado-mazo dominu.

Birokracija, za razliku od američke okupacije, ne čini razlike među ljudima koje tlači. Nema tu najdražeg sina kojem se glada kroz prste i daje Golf trojka za 18 rođendan. Pred Birokracijom su svi ljudi zaista jednaki jer za razliku od Pravde ona nije slijepa nego te slabo vidi zbog prljavog stakla na šlateru broj 3. I zato ako si Iračanin i misliš da si zakinut što su te Šijti tlačili 20 godina slobodo ti odi na drugi kat i napiši prigovor. Oni će to proslijediti uredu za međusektaške odnose. Dobit češ rješenje za mjesec dana i onda sa tim rješenjem i potvrdom o vjeroispovjesti ideš na ročište. Ništa ne otupi oštricu mača buntovništva brže od saznanja da trebaš imati ovjerenu dozvolu za njegovo korištenje koju moraš vaditi svake dvije godine.
Pero u rukama birokrata zaista je oštrije od mača.

I zato gospodinu Bushu predlažem kenedijevski plan podučavanja bliskoistočnih emigranata u americi tajnama birokracije. Zatim treba te nove birokrate infiltrirati u iračko društvo. Treba još iračku zemlju čuvati na suhom i toplom mjestu i za par godina će niknuti klica uređene države. To barem nije problem. Ako plan uspije možda Bush dobije i svoju poštansku marku u Iraku. Tada bi mu svi iračani mogli iskazati zasluženo poštovanje ližuči njegovu pozadinu.

U epilogu ove priče bi dodao da su Kaosa i Anarhije dobili zdravog dječaka Hiperinflaciju (Kaos mu je dao ime, voli unisex imena)
Živjeli su sretno u Iraku dok ih Birokracija nije protjerala.
Hiperinflacija se odselio u Južnu Ameriku : kontinent labilne nogometne taktike ali i još labilnije makroenkonomije.

18.04.2007. u 00:51 • 7 KomentaraPrintaj#

ponedjeljak, 05.03.2007.

Heraldikom do blagostanja.

Problem ove države je što smo premali pa nitko nas ne shvaća ozbiljno. Trebamo nešto što će zgrabit američkog orla za glavu i slomit mu vrat. I ne samo ljutog američkog orla nego i dvoglavog albanskog orla, bijelog poljskog orla, plosnatog njemačkog orla, loše nacrtanog rumunjskog orla, "sliči rumunjskom" moldavskog orla, zlatnog meksičkog orla, zmajolikog ali prijateljskog austrijskog orla, par orlova iz Gane i jednog iz Nigerije.

Popularnost orla na nacionalnim simbolima nije slučajna već proizlazi iz kaotične geopolitičke situacije koju sam već spominjao u prijašnjim postovima. Gruba je istina da sa nakon burnih 90-ti i raspadom SSSR-a, Jugoslavije i Čehoslovačke broj država je debelo premašio broj životinjskih vrsta (lošoj situaciji nije pomoglo ni odcjepljenje Solomonskih Otoka od UK-a).
Država ima oko 180 (nitko ne zna točno) a životinja ja mogu nabrojati oko 50 ali mislim da ih ima još maksimalno 20-tak. Istina je da nisam brojao ribe kao životinje jer one ne udišu zrak. Kad bi brojao ribe onda bi morao i gljive, a sa gljivama nikad ne znaš. Kad se svađam sa prijateljem na temu "Šta je gljiva? Biljka il' životinja?" to uvijek završi sa fizičkim obračunom. Ja jednostavno ne želim prihvatit njegov glavni argument da "nešto što može postojati na drveću, siru i nožnim prstima mora da je alien i zato je gljiva životinja". Malo jesam tvrdoglav ali mu je argument priglup.

I što sad? Da li da smanjimo broj država ili genetski stvorimo nove životinje?
Neki kažu da treba prihvatit ribe kao životinje ali je to preradikalno, izigravanje Boga genetskim inžinjeringom čini mi se kao sigurnija opcija.U devedesetima kad smo mi trebali birati životinju za nacionalni simbol sve su već bile zauzete. Ipak nije sve tako crno, Hrvatska ima svog aduta za borbu. Put prema potpunoj dominaciji u zoologiji i heraldici je širom otvoren.
A tko kontrolira heraldiku, kontrolira svijet - to barem svatko zna.

Vrjeme je da prihvatimo tu životinju kao nacionalni simbol i istetoviramo je na ramena vojnih ročnika.
Riječ je o čovječjoj ribici (za prijatelje Proteus anguinus) toj ljigavoj endemskoj vrsti koja nas je stavila na kartu biološke raznolikosti. Možda izgleda kao da se evolucija našalila kad je stvarala ovu bljedoliku nakazu, ali je moramo prihvatiti jer je naša.
A pošto ovaj blog promiče toleranciju na svim segmentima društva ponudit ću i kreacionističko objašnjenje nastanka čovječje ribice:
Jednostavno se dogodilo.
Postanak je bio u tijeku.
Oblikovani su kontinenti i oceani.
Stvarane su ptice, gmazovi, sisavci.
Bilo je dosta posla i onda dok nitko nije obraćao pozornost...
...PAF! Zalomilo se.

Čovječja ribica je i instant cool u zoološkim krugovima. Svaki mladi hrvatski znanstvenik koji radi u inozemstvu vjerojatno imata par ispranih majica sa slikama čovječje ribice i ludim, šovinističkim natipisima tipa:
Proteus anguinus - Penis maximus.
Ali kako bi naš junak, skromna čovječja ribica, pobijedila razmahanog američkog orla? Možda izgleda cool na majici dok svojim oblikom i natpisom ispod sugerira veličinu spolovila spolovilo, ali kad treba stati u ring koji su njezini aduti? Ja uvijek volim rješavati probleme sa životinjama u Pokemon ringu. (najbolja stvar poslije borbe pjetlova). U Pokemon ringu stvari su jasne:
Ash Ketchum baca kuglu iz koje izleti orao.
Ja bacam svoju iz koje izmigolji čovječja ribica.
Orao zamahne krilima i stvori tornado.
Ribica se crvoliko sklupča i izbjegne tornado.
Orao je ugrabi u kljun i proguta.
U tami orlove probave ribica je došla na svoj teritorij.
Počinje svoje prljavi ples.
Duboko u utrobi orla rukicama prevrće crijeva.
Orao pada na pod i umire u grčevima.
Ribica izlazi iz poluprobavljena iz orla i pleše svoj pobjednički ples.
Nije lijepo za vidjet, ali mi suza krene kad si zamislim scenu.
Suza ponosa.

05.03.2007. u 10:46 • 5 KomentaraPrintaj#

ponedjeljak, 19.02.2007.

Dobra vremena za kultove!

Ako se želite pridružiti nekom ili pak osnovati kult, tržište nikad nije bilo liberalnije. Možda je kriva kaotična geopolitička situacija u svijetu ili konačno dekodiranje Da Vincijevog koda. Na kraju nije ni važno, vremena su došla da zauzmete stav i pridružite se kultu. Da bi se snašli u šumi kultova otvaram novu sekciju u kojoj predstavljam najzanimljivije. Sekcija će se zvati Kultistički Kutak. Iskreno planiro sam da se zove Kapetanov Kultistički Kutak ali mi bogovi akronima nisu bili naklonjeni. Navodno su dobili prigovor od bogova rasne tolerancije.

Pa dopustite da Vam predstavim jedan bizaran kult - Eneaistički kult. Eneaisti imaju jako kontroverzna vjerovanja, čak je i glasnogovornik scijentološke crkve izjavio da su eneaisti ridikuli i da ismijavaju pojam religije. Vjerovanja Eneaisti su utemeljena na mističnosti broja devet (ennea - grč. devet). Vjeruju da postoji kozmička sila u broju devet koja nas sve povezuje i koja sve kontrolira. Utemeljio ju je kubanski amerikanac Alehandro u 90-tima. Alehandro je turistički boravio u Italiji kad je pod utjecajem halogenida doživio prosvjetljenje u snu. U svom snu je vidio devet brodova koji će odvesti njega i njegove sljedbenike u Eden.

Kad se probudio bilo mu je jasno da treba početi od druge strane. Treba krenuti na Put od pakla da bi se došlo do raja
(njegova potraga za Edenom zapisana je u Knjizi Puta, puni naslov tog eneaističkog manifesta je "Knjiga Puta - Kako? Zašto? A možda čak i gdje!").
Nije mu dugo trebalo da shvati Put počinje u Firenci, gradu Dantea i njegovog remek djela u kojem opisuje devet krugova pakla.
Ubrzo je primijetio i fanatizam građana Firence prema dugokosom muškarcu koji je imao broj devet na leđima.
Riječ je bilo naravno o Gabrielu Batistuti, napadaču nogometnog kluba Fiorentina.
Lik Gabriela Batistute mu je jasno ukazivao na Argentinu, zemlju njegovog rođenja.
Malo tko bi danas znao za Argentinu da je nije proslavila Madonna sa svojim mjuziklom Evita u kojoj moli domoroce da ne plaču za njom jer je ona ustvari robot (barem sam je tako shvatio film - iako priznajem da sam malo zaspao u sredini filma).
"Madonna je kraljica popa ali tko je kraljica svijeta?" - ubrzo se zapitao Alehandro.
Poslije mnogo razmišljanja zaključio je da je kraljica svijeta isto Madonna pa je pao u malu depresiju misleći da je skrenuo s Puta.
Alehandro je u tim trenucima depresije često ležao u fetalno-fekalnom položaju i promatrao zvijezde.
Shvativši da su zvijezde, odnosno svemir fizički iznad svijeta zaključio je da je kraljica svemira jača od kraljice svijeta.
Kraljica svemira je očito Venera, jedini ženski planet u Sunčevom sustavu od njih devet.
Alehandru je postalo jasno da je Eden na Veneri i da treba svoj život nastaviti na Veneri.

Nažalost još nitko ne planira uskoro otići na Veneru, ali do tada treba poštovati nasljeđe broja devet i njegovu ulogu u kozmosu. Alehandro ubrzo osniva kult Eneaista. Sebe naravno proglašava Velikim Meštrom i Prvim Astronautom (titulu Prvog Astronauta, odnosno eneaističkog mesije može mu jedino oduzeti djete Gabriela Batistute i Madonne). Radi dodatne mistifikacije kulta Alehandro uvodi čudne obrede poput čiščenja u kojem polaznici briju sve dlake s tijela. Tu je i ritualno preskakanje vatre sa bližim rođakom na leđima a važnu ulogu u eneaizmu ima i kartonska kutija. Svaki član mora provesti dva dana u kutiji ali kad izađe navodno počne cijeniti vodu za piće, sunčevu svjetlost, sapun i katarsku avanturu Gabriela Batistute.
Eneaisti su postali medijski zapaženi kad su u ljeto 2006. organizirali mirni prosvjed protiv odluke astronomskog vjeća da izbace Pluton iz popisa planeta. Ta odluka narušava stabilnost Sunčevog sustava koju mu je pružao broj devet. Da bi iznijeli svoje argumente izveli su lutkarsku predstavu u kojoj lutke Saturna i Jupitera biraju ostale planete za partiju košarke ali nitko ne izabere Pluton koji se na kraju rasplače. Predstava je dobro prošla kod publike i kritičara koji je nazivaju "katarzičnom". U Hollywoodu se šuška i o ekranizaciji.

Osim dobre zabave i zbližavanja s rodbinom na leđima, eneaistički kult Vam nudi i kratku ulogu u filmu.
Prijave za članstvo se zaprimaju na internetu a broj mjesta je ograničen pa sretno.

19.02.2007. u 01:20 • 4 KomentaraPrintaj#

ponedjeljak, 29.01.2007.

Pionirska posla

NASA ja lansirala sondu Pioneer 10
još u 70-tima. To je prva sonda koja je izašla iz sunčevog sustava i obavlja svoju misiju potrage za izvanzemaljskim životom. Ne samo da traži izvanzemaljski život nego je i na njoj plaketa na kojoj je lik žene i muškarca koji ima ispruženu ruku prijateljskog pozdrava. Na plaketi je i karta kako doći do našeg solarnog sistema pa čak i do našeg planeta. Problem je ako sonda nađe izvanzemaljce da li će oni prihvatiti prijateljski pozdrav ili će nas doći pokoriti u holivudskom stilu. Jeli nam zaista to bilo potrebno?
Trebamo li reći vukovima gdje je janje?

Istina je da ne možemo znati koga će sonda sresti u bespućima svemira klingonce, vulkance ili balkance. Ja se osobno nadam planetu majmunolikih stvorenja koji jedva čekaju da ih neko porobi ali statistika mi ne ide u prilog nego je ipak na strani balkanaca (ima nešto u toj lošoj ekonomskoj/političkoj situaciji što tjera čovjeka da napusti domovinu i zaputi se u daleke krajeve)
Ali tko želi igrati tu svemirsku lutriju? Ulozi su preveliki a dobitak je nepoznanica. Možda ti E.T.majmuni i nisu tako cool ko naši. Sada se nažalost ne može ništa učiniti. Očito je da je i NASA uvidjela svoju pogrešku i zato su postavili velike antene tako da znamo kad dolaze. Možda ne možemo znati tko dolazi ali možemo znati kad dolaze tako da kad izvanzemaljci dođu svi se možemo pretvarati da spavamo.

Na kraju mogu samo predložiti slanje nove sonde koja će stići Pioneer-a i uništit ga kao most na Neretvi. Nova sonda će imati plaketu kao njezin pedhodnik ali će karta biti kriva, neka pokazuje na neku drugu planetu u nekoj drugoj galaksiji a muškarac će umjesto pozdrava provokativno pokazivati srednji prst. Pokretanje medijske kampanje protiv izvanzemaljaca je obavezno. Grafiti kako što je "ET GO HOME" trebaju postati svakodnevnica! Ako se svi zajedno potrudimo možemo se riješiti galaktičkih tirana i Boytronica. Svakom od nas bi godila porcija intergalaktičke ksenofobije.
Navodno je dobra sa janjetinom.

29.01.2007. u 14:34 • 3 KomentaraPrintaj#

subota, 27.01.2007.

Borat: U drugom svjetlu i Trećem svijetu

Volim Borata, pratim tog lika još od njegovih britanskih dana ali Sasha Baron Cohen ga je odlučio ubiti. Jeli to to čin u razvoju umjetnika u kojem on kanibalistički ubija svoju kreaciju da bi sačuvao svoje metafizičko "ja"? Vjerojatno nije. Razlog je to što lik Borata više nikog nemože uvjeriti u svoju vjerodostojnost, svako zna da je gluma. U zadnjih godinu dana Borat je medijski bio toliko eksponiran da svatko na svijetu zna njegov identitet. Baš svatko? Vjerojatno ne! Sigurno ima zabačenih krajeva našeg globusa gdje je Cohenov identitet skriven i gdje se film može snimati. Zato pokrećem kampanju protiv ukidanja Borata i dajem par prijedloga gdje se novi film može snimati.

Somalija je očiti prvi izbor iako je afrička konkurencija iznimno jaka. Ovi dečki su toliko zaokupljeni građanskim ratom da sigurno nisu pratili događanja na TV-u pa čak ni glamuroznu dodjelu Zlatnih Globusa. A od nedavnog početka rata sa Eritrejom više nije ni internet dostupan svima. Za početak bi mogao napraviti jedan mali intervju u izbjegličkom kampu i vjerojatno bi bilo smiješno jer bi se temeljio sudaru različitih kultura.
Borat: "Moj susjed ima iPod mini, svatko zna da je iPod mini za curice!"
Somalijac: "Di je moja curica?"
Zatim Borat može popričati sa članovima jedne od 15-tak militantnih skupina koje haraju zemljom. Može usporediti stajališta o tehnikama lova sa srednjovječnim muškarcem sa AK-47 u ruci (iako je sugovornik u dvadesetima on se smatra srednjovječnim jer je životna dob u Somaliji u prosjeku 47 godina barem ako tvrde doktori bez granica .
HIV je još jedna potencijalno smiješna situacija jer dok Borat vjeruje da ciganske suze liječe HIV, mnogi ljudi u Africi vjeruju da je silovanje djevica ipak bolji lijek za to.

Nakon egzotične ali ipak pomalo depresivne Somalije Boratu predlažem da posjeti pogranično područje između Slovenije u Hrvatske, kuću Joška Jorasa. Iako živi u relativno kulturnom okruženju a ne u zemlji Trećeg Svijeta Joško ne zna tko je Borat jer nije baš u toku sa informacijama (vjerojatno zato što živi u bunkeru koji je sagradio ispod kuće pa slika na TV-u nije baš najbolja). Iako će to biti susret dviju potpuno različitih kultura,uglađene srednjoeuropske i polunomadske srednjoazijske puno je zajednički tema. Od susjedskih odnosa sa Hrvatskom/Uzbekistanom do odnosu njihovih država prema ciganima.

Film bi po mojem mišljenju trebao završiti u Libiji. Točnije u zatvoru kod pet bugarskih medicinskih sestara. Ovo je dobar izbor jer sestre sigurno ne znaju za Borata jer su u zatvoru od 1999. Zajedno sa palestinskim doktorom su optužene za namjerno širenje HIV-a u bolnici iako ljevičarski amnesty international i zapadni tirani tvrde da su krivi nehigijenski uvjeti u bolnici. Ovo je savršena prilika za Borata da upotrijebi foru koju je naučio u americi, popularni "NOT" joke.
(viđeno u filmu : "This suit is black...NOT!" , "Pamela I'm not attracted to you anymore... NOT!" i "Uzbekistan is better than Kazahstan...NOT!")

Čak ću biti toliko bahat da izrežiram scenu sa bugarskim medicinskim sestrama za kraj filma.

Borat dolazi u zatvor, sestre se znatiželjno okupljaju oko njega.
Okreće prema kameri i na kazahstanskom dobaci nešto producentu. Počšelja si kosu rukom i počne govoriti u kameru.


"I'm here in Libya with sexy-time nurses who are in prison for giving HIV to kids.", Okrene se prema jednoj od sestara i upita
"Tell me. You do not now you will executed in few months?"

zatim gura mikrofon sugovornici kroz rešetke. "I do" - ona odgovara.

"I am sent by president of US and A to free you! I talk with the Libyan goverment and they say you are free."
Kamera zumira na njihova lica, početna nevjerica se pretvara u radost.

Borat ulazi u kadar i kaže "NOT!", počinje se smijat.
Kamera još uvijek snima šokirane bugarske sestre.
Počinje muzika (Ederlezi, Goran Bregović).
Kraj.



27.01.2007. u 17:02 • 3 KomentaraPrintaj#

nedjelja, 19.11.2006.

Zeleni frajer



Zli ljudi bacaju kaugume,
Ulice su ih pune.
Ja se ne sekiram ni niš
Kad znam da ti paziš.

Frend te zove,
Napunio je kamion kišom.
Pazi! Ljudi spavaju,
Izađi krišom.

Crijevo je teško
A voda je hladna.
"Ma dobro je", kažeš,
"Djeca nisu gladna."

Spavaš po danu, špricaš po noći,
Kolko još dugo ćeš moći?
Izdrži frende molim te!
Zeleni frajeru volim te!



19.11.2006. u 20:47 • 7 KomentaraPrintaj#

nedjelja, 12.11.2006.

Moby Dick u moru suza

Lov na kitove ponovo je otvoren. Island, Norveška i Japan ponovo su usmjerili svoje flote na te jadne sisavce. Tužne pjesme kitova koje se čuju morima svijeta uskoro će utihnuti kao bečki dječak u pubertetu. Da bi spasili te morske slavuje potrebno je prodirijeti dublje u tematiku, odnosno razloge njihovog izlova.

Sve je to počelo zbog kitove masti. Mast je željeni produkt koji se dobije destilacijom te jadne životinje (destilira se tako da se kit gurne u veliki ekspres lonac). Zašto kitova mast? Ona sadrži enzime koji najbolje neutraliziraju oksidanse u ljudskom tijelu i time je izvor mladosti. Malo je poznato da su nam kitovi genetski bliži od čimapanzi ili Mađara. Konzumiranje kitove masti ustvari je samo jedan korak ispod kanibalizma.

Sada vam je jasno da lov na kitove nije samo unosna gosopodarska grana nego čin koji seže duboko u samu narav čovjeka. Prije novca kitova mast je bila sredstvo plaćanja pa čak je i povezujemo sa prvim podjelama društva na klase koje još i danas nalazimo. To je i razlog zašto se u Japanu tako dugo držao feudalni poredak. Japanska je žena mogla ostaviti svoga muža ako joj on ne osigurava svakodnevne potrebe za kitovom masti. "Nemaš kita nemaš penis" grubo je prevedena poznata japanska izreka kojom bi očevi ohrabrivali svoje maloljetne sinove kad bi ih slali u ratove za kontrolu nad lovištima.
To je ujedno i rješenje lingvističke zagonetke o kojoj smo svi razmišljali (Zašto se penis kaže kita?). Marko Polo se izgubio u prijevodu i pomiješao ta dva pojma kad je donijeo tu riječ iz neprijateljske nam Azije.

Jedna od najpoznatijih knjiga svjetske literature "Moby Dick" Hermana Melvilla kroz simbolizam se bavi tom kontroverznom problamatikom. Knjiga govori o opsesivnom kapetanu Ahabu koji lovi mitskog albino kita Moby Dick-a. Kad pročitate knjigu bude vam jasno da je Moby neposredno uzrok nepravednog društvenog poretka i raspodjele dobara. Najgore je što jadan Moby nije kriv za to nego je društvo krivo. To je još jedan slučaj nerazumjevanja čovjeka sa životinjskim svjetom. Da smo samo razumjeli dinosaure i njihove potrebe ne bi ih istrebili.
Suživot dinosaura i ljudi je bio moguć!!!

Ovime bi dao i savjet mlađim čitateljima da na satu lektire kad se bude obrađivao Melvillov Moby Dick slobodno dignu ruku i kažu da Ahab nije luđak nego da je borac protiv raslojenosti društva po klasama pa čak i rasizma.

12.11.2006. u 23:50 • 6 KomentaraPrintaj#

nedjelja, 05.11.2006.

Muke po Steveu

Steve Irwin otvorio je oči nakon dugog sna. Još uvijek se čudno osjećao: isprazno sa nelagodom u stomaku i laganom boli u prsima. Osvrno se oko sebe i odmah je znao da je pred vratima raja. Vidio je raj kakvog svi zamišljamo: snježno bijeli oblaci do koljena, plavo nebo sa kojeg možeš taknuti i vječni zalazak sunca.

To je ustvari standardi model raja zapadnjačke kulture koji se globalizacijom proširio svjetom. Još jedino zabačena plemena u amazonskim prašumama imaju drugčiju viziju raja - Steve zna, on je popričao sa njima. Vizija raja u tim plemenima je prilično jednaka njihovoj okolini - paršumi - samo što uključuje par majmuna sa leptir mašnama koji su osobne sluge pokojniku (ta vrsta kravate je očito univerzalni simbol za konobare i kao takva je antropološka zagonetka "Kako ne znaju za kotač i osobnu higijenu a za leptir kravatu znaju?" - čuju se često povici iz znanstvenih krugova)

Željezna ograda je djelila raj od čekaonice a ispred Stevea su bila masivna vrata ukrašena baroknim motivima zaigranih anđelčića. Pri dnu vrata bilo je i reljef grupice anđelčića koji gledaju televizor.
"Gospodine Irwin, molim pristupite" - čuo se strogi glas Svetog Petra na vratima raja. Iznanađeni Steve nesigurnim se korakom približavao Sv. Petru. Sijedi je svetac sjedio iza velikog drvenog stola, stol je zatrpan knjigama i papirusima a on je u ruci držao olovku koja je na vrhu imala stilizirana dva anđelčića kako se igraju sa loptom. Glava od jednog anđela je mu je služila i kao gumica. Steve je vidio otvorenu stranicu u knjizi koja je očito koronološki pratila njegov život. Bilo je tu par slika iz djetinstva, fotokopije ocjena iz osnovne, par natuknica o životu i slika njega kako hrani krokodila dok u ruci drži svojeg jednogodišnjeg sina.
Ispod te slike pisao je komentar "oduzmi 20 bodova i njegovoj ženi Terri". Petar je prošao prstom po tablici na dnu stranice, promrljao sebi nešto u bradu, podvuko crtu i zaključio. "Hmm. Da gospodine Irwin, možete uči. Jako dobro!" Zatim je otvorio ladicu i izvadio ključ. Ključ je bio dugačak a na vrhu je bio zlatni anđelčić koji je simpatično visio sa drške. Steve se zahvalio starcu, uzeo teški ključ sa stola i krenuo prema vratima.

"Stani malo! Nemožeš takav u raj." - Steve se okreno i začuđeno promatro sveca. "Kratke hlače nisu dozoljene!" pojasnio je Petar, "Znam da je sad to moderno ali nemože ništa kraće od koljena."
"Ali nije ovo zbog mode, ovo mi je uniforma!" - Steve se počeo braniti
"Znam ali pravila su pravila. Ljudi se ovdje oblače jednostavno u bijele lanene hlače i bijelu košulju. Obično je košulja za dva broja veća a ako hoćeš možeš i otkopčat prva dva gumba i gumbe na rukavima."
- pojašnjava Petar pokazivajuči na sliku iz priručnika kojeg je izvadio.
"Ne trebaš nikakve cipele, možeš i bos hodat." - dodaje
"Ovo je dio mene i moje osobnosti. Ne možete mi to oduzeti." - Steve odgovara energično
"Hmm" - glasa se Petar i okreće stranicu priručnika "Onaj plesač iz Village People-a je ušao u kožnom odjelu pa bi i tebi mogli napraviti iznimku".
Steve mu se iskreno zahvalio otvorio kapiju. Petar ga je zadovoljno pogledom ispratio dok nije ušao u raj.

Petar se zadovoljan okrenuo i povikao "Slijedeći!". Ubrzo je ispred njega stajao tamnoputi muškarac srednjeg rasta. Bio je oskudno odjeven i imao je tup pogled usmjeren prema Petru. "Hmm. Dobrodošli gospodine..." Petar je počeo pregledavati svoje spise tražeći nešto zatim je podigao glavu i pogledao stranca. "Frederic ovaj je za tebe! Ja idem na pauzu!" - povikao je sebi iza leđa. Zatim je iz ladice izvadio novine koje je stavio pod ruku i malu figuricu koju je stavio na prednji kraj stola. "Nemoj mi dirat ništa sa stola" -dodao je odlazeći. Bila je to figurica bucmastog anđelčića kako sjedi na WC školjci. Anđeo je imao plavu rudlavu kosu i neproporcionalno velike oči koje su mu davale izgled nevinosti iako je ispred sebe imao par odmotanih rola WC papira. Cijela figura je stajala na postolju na kojem je bio natpis "Vraćam se za" zatim brojčanik koji je bio namješten na broj 15 i natpis "minuta"

Došavši u raj Steve je stajao na ulazu. Nije vidio ništa od magle koja se lagano počela razilaziti. Zatim se pred njim ukazala rijeka, njezina obala obrasla šumom a iza nje divlji krajolik spreman za kročenje.
Steve se nasmješio nakon dugo vremena i kreno u novu pustolovinu.

Brojčanik na Petrovom stolu je došao do broja 12 kada se na njegovu stolicu popeo Frederic.
Frederic se okrenuo gostu i nasmješio se tako da je gornju usnu izvrno preko nosa. Frederic je bio čimpanza obučen u bijelu lanenu košulju koja mu je padala kao haljina. Preko puta njega se tamnoputi ga je muškarac zbunjeno promatrao a zatim se naglo razveselio kad je vidio da čimpanza nosi leptir mašnu.



05.11.2006. u 23:25 • 0 KomentaraPrintaj#

subota, 15.07.2006.

Step by step

U malom selu u centralnoj Španjolskoj 1950. rođen je Raoul "El Chupacabra" Suarez.
Dugačak 38 cm i težak 3,5 kg ničim se nije izdvajao od ostale novorođene djece u tom siromašnom španjolskom seocetu. U 2. godini života njegovi roditelji primjećuju neuobičajeno visoku pokretljivost zglobova na nogama. Mali Raoul se zabavljao tako da je unedogled po cijeli dan vrtio stopala; radeći sa njima zamišljene krugove po zraku. Njegov otac Julio jednom je prilikom izmjerio čak 198 okretaja u minuti. Raoul je postao seoska atrakcija, te je na sajmovima tako zarađivao za odjeću i knjige potrebne za školu, zabavljajući začuđene mještane. Do škole je imao 59 kilometara . Zbog pokretljivosti zglobova u školu je znao stići za 2 sata, čime je nadmašio i neke od najbržih konja u svome kraju.

Da bi pobjegao gladi i siromaštvu; malog Raoula su roditelji tjerali da se školuje za tada vrlo cijenjeno zanimanje zlatara-filigrana.
Raoul je vrijedno učio za taj posao sve do jednog posebnog dana.
Tog posebnog dana ljeta 1962. Raoul je u seoskoj birtiji na crno-bijelom tv-u vidio najboljeg plesača step-a na svijetu kako svojim potkovanim cipelama proizvodi najčarobnije zvukove koje je ikad čuo. Taj plesač je bio dijete hrvatskih iseljenika u SAD-u, John Stepich. Tog dana Raoul je shvatio.
Prestar da se igra a premlad da radi, Raoul je odabrao step. Sam sebi je napravio prve step cipele, i po cijele dane i noći vježbao i ispunjavao selo sa reskim zveckanjem. Seljani; nepovjerljivi kakvi jesu prema novotarijama, optužuju Raoula da je vražji sluga i da po noći siše krv njihovim kozama. Otuda i nadimak “El Chupacabra”.

Raoul je bio prisiljen otići iz sela. Odlazi u Madrid te tamo upisuje step akademiju, gdje se vrlo brzo izdvaja kao najveći talent. Ubrzo postaje jedna od najsjajnijih svjetskih step zvijezda. Španjolska ga je obožavala.Bio je nacionalni junak. Imao je sve; slavu, novce, lake žene, brkove i brze aute. Jedan mladić koji ga je vidio kaže da je jecao od užitka dok je Raoula gledao kako pleše.

Prostodušnog Raoula to nije promijenilo. Sve što je htio je biti bolji od Johna Stepicha, svoga idola. Odlučio je da će na Svjetskom prvenstvu u stepu u Venezueli pokušati izvesti potez koji čak ni legendarni Stepich nije uspio. Potez se zvao step-by-step-gonna-get-to-you-girl.
Te sparne večeri u Venezueli, Raoul je samouvjereno izašao na pozornicu. Krenula je glazba a publika je osjećala da će se desiti nešto posebno. Raoul je zavrtio bokovima, zavitlao stopalima ali izdala ga je prokleta zdjelica. Zdjelica je od neprirodnog trenja pukla. Raoul nije uspio izvesti step-by-step-gonna-get-to-you-girl. Odnešen je na nosilima sa suzama u očima. Prokleta zdjelica!!!

U Španjolskoj su zastave bile na pola koplja dok se oporavljao u bolnici.
Nacija je tugovala. Znalo se da više nikada neće moći plesati step. Nakon otpuštanja iz bolnice Raoul tužan i poremećen zbog gubitka najveće ljubavi bježi iz Španjolske. Svaki trag mu se gubi. Navodno je viđen na dokovima Šangaja kako obučen u ženu pleše za afričke mornare. Pleše, ali ne step.
Step nikad više.

15.07.2006. u 18:19 • 7 KomentaraPrintaj#

subota, 08.07.2006.

Monkey business

Sredina je 1942. godine. Pedesetak kilometara južno od Osake nalazi se laboratorij. Službeno je sagrađen radi ispitivanja lijekova na životinjama. Tamo je zaposleno oko šezdeset ljudi, od kojih su njih petnaest najbolji Japanski stručnjaci na polju kemije, veterine i molekularne biologije. Već je pri završetku radova krajem 1941. kompleks izazvao kontroverze u javnosti. Postavljalo se pitanje zašto je jedan civilni objekt opasan betonskim zidom visokim šest metara. Zato jer je “furakato” ili rugoba, kako su ga mještani iz obližnjih sela pogrdno zvali bio supertajni pogon proizvodnje biološkog oružja.
Tamo se među ostalima razrađivala ideja genijalnog profesora etike i velikog vizionara, profesora Okabe. On je zamislio vojsku treniranih životinja. Kada se majmun Elvis oslobodio iz kaveza, čuvaru iz pojasa uzeo uzi, ubio čistačicu i čuvara, odlučeno je da će to biti majmuni.

Počeli su fizički treninzi koji će potrajati šest mjeseci. Rođena je specijalna postrojba MKY-173. Kada su završili treninzi bilo je vrijeme za prvi test. Svi majmuni, na čelu sa vođom, karizmatičnim Elvisom jedva su čekali da krenu u akciju. Pušteni su u zatvor sa ratnim zarobljenicima i.....nisu htjeli ubijati. Kada je to vidio Elvis uzeo je nož i zaklao sve zatvorenike, ispuštajući pritom jezive krikove. Kada je bio gotov porezao se po prsima, bacio nož i zaplakao. “Da,sjećam se kao danas. Bilo je užasno. Još uvijek me noću bude ti krikovi. Tog dana sam......tog sam dana odrastao” kaže Odu koji je tada bio devetnaestogodišnji vozač u japanskoj vojsci.

Trebalo je djelovati brzo. Problem je rješen izumom tablete koju su majmunima stavljali u sok. Ona im je brisala osjećaj samilosti i pretvarala ih u strojeve za ubijanje. Neki su prijavili nuspojave poput paranoje i živčanosti. Elvis je znao popušit i do tri kutije dnevno.

Majmuni su sudjelovali u nekim od najbrutalnijih japanskih vojnih akcija, kao i u masovnim silovanjima kineskih žena. Oko kraja rata gubi im se svaki trag, ali o njihovom djelovanju svjedočit će još generacije.

08.07.2006. u 23:15 • 2 KomentaraPrintaj#

petak, 07.07.2006.

Pronađen praotac suvremenog Čovjeka!

Nova otkrića na polju antropologije dala su revolucionarna saznanja o razvoju čovjeka. Uspon ljudske vrste počinje prije 100 000 godina. Upravo iz tog vremena su i kosti muškarca nađenog na jugu Francuske za kojeg se vjeruje da je prvi moderan čovjek. Ime mu je Bobo.


Bobo je bio tipičan Homo sapiens u lovačko-sakupljčkom plemenu ali je imao opsesivnu želju za mekom kožom na rukama. Ta opsesija je bila i glavni pokretač njegove metamorfoze i uzdizanja na višu razinu svijesti. Odkad je Bobo otkrio da fizički rad (točnije lupanje kamena od tvrđi kamen) šteti njegovim rukama počeo ga je izbjegavati i pronalazio nova oruđa i oružja sve u svrhu zadržavanja podatnih ruku. Jednom je prilikom traganja za mamutom upotrebio štap da bi razmazo mamutov izmet. Taj je incident izazvao ljutnju njegovog brata Arga i ostalih lovaca koji su svježinu mamutog izmeta utvrđivali tradicionalnim valjanjem govana kroz prste. Ubrzo je Bobo otkrio da mamutova posteljica namazana na ruke štiti kožu i daje koži toliko željenu hidrataciju.

Bobo-u se dodjeljuje i titula prvog crtača po špiljama. Naime jednom je prilikom mazanja ruku krvavom posteljicom Bobo obrisao krvave ruke od zidove špilje. Otkrio je da može crtati po zidovima. Nedugo nakon toga se proglasio umjetnikom, zatvorio u špilju i šarao po zidovima samo da ne ide u lov. Ubrzo je pleme prihvatilo Bobo-a kakav je, unatoč protivljenju njegovog brata Arga (Arg se protivio i hodanju na dvije noge tvrdeći da je to samo prolazan trend). Bobo se uspeo na hijerarhijski vrh plemena.

Zbog visokog položaja i božanstvene mekoće ruku Bobo je bio popularan među ženama i imao je puno djece. Tako je raširio svoje gene svijetom i uz genijalnu domišljatost prenijeo na nas i opsesiju za mekim rukama. Arg se skupinom istomišljenika odvojio od plemena i krenuo na istok. Vjeruje se da je su oni jedina živa bića koja su pod vodstvom Arg-a napravili evolucijski korak nazad i da su preci azijskih tapira.

Priča o Bobo-u mogla bi ujediniti znanost i vjeru ako se potvrdi da je Bobo biblijski Adam. Istraživanja su pokazala da se u Knjizi Postanka slova B i O najčešće pojavljuju (treće slovo na top listi je G). Upravo slova B i O tvore riječ Bobo. Slučajnost? Ne za švicarskog D.J.-a (popularnog u 90-tima) koji se odlučio nazvati po utemeljitelju vrste, Bobo-u.

07.07.2006. u 17:21 • 0 KomentaraPrintaj#

srijeda, 28.06.2006.

Priča o izumitelju kompića

Izumitelj kompića (eng. computer, hrv. računalo, njem. kompjuta) je dijete hrvatskih iseljenika u SAD-u, John Kompich. Rođen u Pittsburghu 1945., John je od najranije mladosti bio bistro i znatiželjno dijete. Nisu ga zanimale ni cure, ni cuga, ni frendovi, samo matematika. Negdje oko 20-e godine počinje si sve više i više postavljati pitanje “Zakej nemrem brže računati? ZAKEJ?!”
To ga je počelo izluđivati, te John u svojoj garaži uspijeva izumiti kompić koji naziva Vila Velebita RX03.
U to vrijeme dečko njegove sestre (Beyonce Kompich) je bio tada nepoznati Steve Jobs.
Pod okriljem noći Steve krade Johnov izum te ga naziva Macintosh i osniva Apple Comp.
Zbog teškog šoka i frustracije John Kompich polako počinje gubiti razum te završava u ludnici vidno poremećen.
Bolnički izvještaji iz tog vremena govore kako su doktori nerijetko znali zateći jadnog Johna kako po zidovima svoje sobe vlastitim fekalijama ispisuje riječ “ZAKEJ”
Nakon 12 godina u zatočeništvu John Kompich bježi iz ludnice i tu mu se gubi svaki trag.
Navodno je viđen kako na dokovima Marseillea sudjeluje u ilegalnim borbama noževima sa afričkim mornarima. Priča kaže da ga zovu Fast Hand Johny.
Genijalac koji je bio na tragu Nikole Tesle, Isaaca Newtona i lika koji je izumio “talijanku” (frizuru); potonuo je pod težinom vlastitog ludila i nesvakidašnje želje za bržim računanjem.
Sljedeći put kada čujete šum vjetra, buku automobila, žubor potočića ili topot konja; zastanite i bolje poslušajte. Čuti ćete kako poput nekog šapata
John Kompich tiho pita: zakej, zakej, zakej...

28.06.2006. u 23:52 • 5 KomentaraPrintaj#

Razmišljanja o ptičjoj gripi

Gledajući na problem ptičje gripe i famozni hrvatski model njenog suzbijanja (eutanazija sve peradi u krugu od 20km od žarišta) zaključio sam da je pristup toj problematici potpuno kriv.

Bolest je potekla iz neprijateljske nam Azije, navodo je nastala zbog promiskuiteta u životinjskom carstvu. Priča ide da su se fukali Majmun i Kokoš dok je Panda to sve gledao a poslije im se i pridružio. Onda je Zeus kaznio Kokoš sa gripom, Pandu sa skorim izumiranjem a Majmuna, koji je tvrdio da ga je Koka navukla, je nagradio sa neobičnim oblikom spolovila koji se danas naziva banana. Tu su teoriju iznjeli znanstvenici, točnije onaj dio koji ne vjeruje Darwinu nego višoj sili, kreacionisti.

Cilj ovog paklenog plana je spriječiti dolazak ptica selica u ove krajeva. Za sve vas koji mislite da će nas spasit jedna velika mreža, razapeta od Alpa preko Karpata pa do Grčke, moram vam poručiti da je taj plan jako neozbiljan i djetinjast (mrežu nemreš razvuć do neba, ptica je samo preleti). Rješenje se nalazi u jednostavnom okretanju magnetskog polja Zemlje po kojem se orijentiraju ptice prilikom migracija.

Magnetsko polje Zemlje postoji zbog jezge koje je u sredini kruta a izvana je tekućina koja se rotira. Tekući dio jezgre je nestabilan i može uzrokovati okretanje magnetskog polja Zemlje. Zadnje se okretanje polja dogodilo prije 800 000 godina i nastalo je prirodnim putem. Za iniciranje ovakvog okretanja potrebno je fizički udariti Zemlju ili poremetiti tok tekuće jezgre. Par nuklearki bi to sredilo.

Posljedica okretanja Zemljinog polja su mnoge izgubljene ptice na putu u toplije krajeve. Ptice će zabrijat i vjerojatno završit na polovima gdje će smrznute čekat bolje dane kad nađemo lijek za gripu. Jedina negativna nuspojava, okretanja Zemljinog magnetskog polja je puno izgubljenih izviđača koji psuju svoj kompas što ne radi.

28.06.2006. u 13:00 • 1 KomentaraPrintaj#

ponedjeljak, 26.06.2006.

Znojem protiv kapitalizma

U ovim ljetnim danima žege često se susrećemo sa znojnim pazusima. Po ovakvim temperaturama znojenje je neizbježno, a osoba koja ima naglašene znojne mrlje u tramvaju nerijetko je etiketirana kao nekulturna i izložena podrugivanju.

No istina je malo drugačija. Malo ljudi zna da često pranje nije europski običaj nego je donešen iz neprijateljske nam Azije. U srednjem vjeku crkva je osuđivala svako pranje češće nego tad uobičajenih 2 puta godišnje. Kupanje se smatralo poganskim običajem i vjerovalo se da tjelo stvara zaštitni sloj od bolesti koji se pranjem uklanjao.

Kad se sve to promjenilo?
Pa sa razvojem prljavog kapitalizma naravno! U periodu od 1910-1920 američka industrija oglašavanja inicirala je kampanju u kojoj su potrošačima stvorili strah i nervozu od znoja i mirisa kojeg on nosi. Znoj je postao sociološka bolest, a jedini lijek je potrošačko ludilo.

Danas ,100 godina poslije, stanje je poražavajuće:
Industrija higijenskih proizvoda zarađuje na nama 100 milijardi dolara godišnje. Amerika je tako nisko spala da se neki amerikanci navodno peru i više od 3 puta tjedno!!! Okoliš je uništen zbog sadržaja dezedoransa i anti-perspiranta koji uklanjaju tu umjetno stvorenu "bolest".

I tu se vraćamo na osobu koja smrdi u tramvaju sa početka priče. Hrabri pojedinci među nama odupiru se poganskom, neprirodnom aktu pranja. To je bunt protiv kapitalističke mašine i potošačkog društva. I zato kada do vas dopre miris znoja znajte da je to miris slobode i borbe protiv opresije (opresije koja nadilazi čak i višestoljetnu mađarizaciju).Da, odite do tog izopćenika i recite mu da se divite njegovoj hrabrosti. Potapšite ga po ramenu i recite da ste zahvalni.
"Da, kužim ja tebe zašto se ne pereš! Pusti ti budale koje ti se smiju! Znam ja da to nije znak nekulture nego borba za Zemlju i našu djecu."

26.06.2006. u 22:54 • 1 KomentaraPrintaj#

Lijek za rak (a i sidu)

Svi se pitaju kad će više taj lijek za rak (a i sidu). Trust mozgova sa ovog bloga je našao odgovor.
Tajna je u kombinaciji bolesti.
Ako imaš rak; uštrcaš si sidu; rak i sida se počnu šorati. Zatim si daš koleru koja nabrijava fajt, te to dovede do međusobnog uništenja raka i side. Koleru isereš za par dana. Ova ekipa u Africi koja ima problema sa sidom neka si uštrca nešto kancerogeno (može azbest) i evo raka, već je tu. Njima kolera nikada nije bila problem, popiti će malo one žute fekalne vodice iz potoka pored kolibe.
I evo ga, svi zdravi i prpošni kao Mary Poppins. Nevjerovatno kako se znanstvenici nisu ovoga prije sjetili. Koji debili!

26.06.2006. u 21:29 • 0 KomentaraPrintaj#

Olio testicado

Ili mast jaja. Supstanca koja se nakuplja između bedara i testisa u muškaraca svih dobi, rasa i građe. Vrlo specifičnog mirisa, visoke viskoznosti, te prema najnovijim istraživanjima kemijski vrlo stabilna, "mast jaja" je našla mnogo primjena u visokotehnološkim pogonima razvijenih svjetskih kompanija. Problem je u tome što iste zadovoljavaju svoju neutaživu glad za kako je zovu, "masnim zlatom" na krajnje nemoralan način preko ilegalnih kanala. Naime, takve tvrtke šalju u zabačene djelove Kine, Vijetnama, Malezije te ostalih zemalja sa slabom ili nikakvom zdravstvenom zaštitom neku vrstu M.A.S.H.-a. I to kakvog! U tim se pogonima smrti sa unutarnje strane bedara odraslih muškaraca i dječaka koji misle da se cijepe protiv malarije, struže ta neprocijenjiva supstanca. Kao što znamo, ona je krucijalna za normalan život čovjeka. Takva nekontrolirana ekstrakcija će dovesti do smrti muškaraca u takvim sredinama, te naravno društvenog kolapsa. Zar nismo ništa naučili? Kada sam porazgovarao o tom problemu s prijateljem Bojanom on je odmahnuo glavom i rekao: "Pa kaj onda, oni i tak nemaju šanse. Osim toga, jesi probo šnicle? Kaj misliš od čeg su tak sočni?", i namigne. "Eh moj Bojane", mislio sam u sebi, "nisi ti kriv. Ovaj svijet.........suviše je opor". Ali šnicli su bili božanstveni.

26.06.2006. u 01:16 • 1 KomentaraPrintaj#

nedjelja, 25.06.2006.

Dentalni terorizam

nano

Zubi? S njima je sve jebeno dok se ne pokvare, ispadnu ili slome. Ovaj put ću se posebno osvrnuti na ovu posljednu situaciju, kada se slomi zub.
Malo ljudi zna za eksperimente koje su razvijali ruski znanstvenici za vrijeme hladnog rata, a koji su uključivali uporabu zubi kao biološkog oružja.
Rusi su koristili svoju kontrolu nad velikim istočno-europskim žitnim bazenom da bi u brašno stavljali nano robote. Ti nano roboti su se nakon jedenja zadržavali u ustima i samo čekali da se slomi zub. Nakon toga nano robot je na svoja leđa stavljao taj komadić zuba i otfuravao ga drito u želudac.
Tu počinje pizdarija za domaćina. Nano robot u kontaktu sa želučanom kiselinom od tog komadića zuba stvara čeljust sa kompletnim zubalom i jezikom.
Smisao tog oružja je bio da zubi daju naredbe domaćinu. Ako ne ispuniš naredbu, zubalo počinje gristi želučanu stijenku što dovodi do neizdržive boli i na kraju moraš popustiti i napraviti nešto u stilu ubijanja nedužnih civila.
Ako imaš fakat visoku toleranciju na bol, tada zubi više ne grizu nego ti ne daju spavati tako da cijelu noć nešto bezveze pričaju.
Tome su i najjači podlegli.
Sljedeći put kad vam se okrhne zub, što prije ga iserite, a analni otvor premažite rakijom.

25.06.2006. u 12:47 • 2 KomentaraPrintaj#

Bubble boyz

Slušaj;
Imaš bubble. Opna mu je od materijala koji ćemo tek razvit (i dobit Nobelovu). Imaš nutra svoju mikroklimu i monitoring svih vitalnih funkcija. Možeš podešavat smjesu plinova koje dišeš i sve.
E sad, ideja je da se u slijedećih 100 godina izgradi infrastruktura koja će bit bubble friendly. Znači, krečeš se po žljebovima na sadašnjem "nogostupu". Neće više bit autoceste, podzemne, busevi i tramvaji. Imaš samo bubble-streamove u koje uđeš i furaju te velikim brzinama. Auti će bit stvar prošlosti kao i smrdljivi tramvaji. To će riješit probleme zagađivanja kao i trošenja neobnovljivih izvora energije.

Problem socializacije u bubble društvu;
I nije baš problem ko što na prvi pogled izgleda. Imaš hatch-eve s kojima se možeš spojit s drugim bubbleom/ima što će pružiti nebrojene mogućnosti socijalnog kontakta. Nećeš rijetko vidjet u parkiću dva dockana bubblea zatamnjenih opni. Ideš naprimjer van. Subota je. Pitaš se kak će stat tolko ljudi u disco ili birc, bubble zauzima dosta mjesta. Stvar je u nivoima. Na ulazu imaš rampe koje te dižu i bacaju na vrh hrpe (kao da istreseš hrpu pingpong loptica u kantu ili ko lotto kuglice u bubnju). Isto tak imaš u sredini prostora contact-sphere. To je veliki bubble na koji se mugu spojit puno osobnih bubbleova. Ljudi izlaze iz svojih i ulaze u svijet potpuno riješen fizičkih distinkcija (kao prije 100 godina, npr. 2006-e).



25.06.2006. u 12:46 • 3 KomentaraPrintaj#

NoEMO zone

I tak...skupio sam trust mozgova koji će vam iznijeti neke nove i revolucionarne teorije i zamisli o poboljšanju kvalitete života. Primjetio sam da ima previše EMO (emotivnih) blogova i idu mi na kurac. Ja cu na problematiku gledati s tehničke i isključivo praktične strane.

25.06.2006. u 12:45 • 7 KomentaraPrintaj#

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker


Komentari ON/OFF ?

Captains blog

Socijalno altruistički blog s lajtmotivom majmuna.

Teme bloga nisu kronološki napisane nego je svaka cjelina za sebe pa ih slobodno možete čitati i ostaviti komentar ispod priče koja vas se dojmila. Kao brza pomoć u odabiru tema tu je rubrika "Populističke poruke".

Natječaj za dizajn bloga je uvijek otvoren

- Cpt. Insane-o
(Keptin Insejno)

Populističke poruke



John Kompich opet se pita zakej? Zbog velikih zahtjeva publike napravio sam opsežnu potragu i pronašao tog matematičkog genijalca na samom rubu očaja i blogosfere. Zakej Kedžo ispo? Zakej indie postoji? Zakej nemrem brže solirat? - pita se često Kompich na svojem muzičkom hit blogu. Dopustite da bude i Vaš frend i kompić, John Kompich.

Najbolji Link

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se