(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) III.


Alena je ispijala čašu za čašom. Sada su sjedile same za stolom jer su Tin i njegov novopečeni poslovni partner otišli pozdraviti poznanike koji su se svi vrtjeli oko švedskog stola smještenog na drugom kraju prostorije. Alena je, iz samo njoj znanih razloga, odbila išta okusiti i očigledno planirala nadoknaditi enormnim količinama vina i koktela, a Nives je ionako već početkom večeri izgubila apetit. U trenutku kada su tamburaši zasvirali «Julišku», Alena se iznenada slomila. Nives je momentalno shvatila da je sve otišlo k vragu. Još odavno.
«O, Alena…», prošaputala je, grleći je.
«Nemaš pojma kako mi nedostaje… ne samo povremeno, nego u svakom trenutku.», jecala je njena najbolja prijateljica, sjena nekadašnje Alene. Rijetki su oni koji uistinu u alkoholu uspijevaju utopiti svoju tugu; većinu njihova tuga u takvim trenucima jednostavno preplavi, kao bujica. Nema više susprezanja ni kontroliranja; tuga traži svoju zadovoljštinu. I obično je dobiva. Ne kaže se bez razloga da što trijezan misli(š), pijan govori(š). Alena nije bila nikakva iznimka.
«Ne mogu si pomoći…», plakala je i dalje, a suze su odnosile njenu brižljivo nanesenu maskaru, puder, rumenilo. «Sve je ostalo isto, ja sam ostala ista, da sam ne znam s kim…nije to – to… nije to ON…»
«Čemu onda sve ovo?», htjela ju je upitati Nives. «Čemu ovo sranje? Zašto si samoj sebi morala upropastiti život, kao da ti ga Željko nije već dovoljno upropastio? Zašto si pošto-poto morala pronaći nekoga, bilo koga, kad je ionako sve samo fasada? Još voliš Željka, iako spavaš s drugim, s tim perverznim čovjekom, čija je kćerka praktički tvoja vršnjakinja. Kome se ustvari osvećuješ? Željku, zato što te je ostavio, ili samoj sebi… zato što te je ostavio?…»
(Ipak je ponovno prešutjela. Jer joj se činilo da nije ni vrijeme ni mjesto za to. Ali, tko zna, možda se i prevarila. Pravih je trenutaka u životu ustvari jako malo…i propustiti ih jednom, često znači zauvijek ih propustiti. )
«Alena, znam da ti je teško, ali pokušaj se smiriti. Nemoj da te Tin vidi ovakvu.», rekla je umjesto toga. Onoliko racionalno koliko je bila u stanju…a netko je morao biti.
«Boli me kurac!», odbrusila je Alena i iskapila još jedan koktel.
«Dođi, idemo malo na zrak.», Nives ju je odvukla u predvorje.
Sjele su u foaje, gdje je Alena ponovno počela ridati. Bila je mrtva pijana. Nives nije znala što da radi s njom. Brisala joj je ostatke šminke razmazane po čitavom licu, silom ulijevala mineralnu u nju, ne bi li je nekako otrijeznila i – najgore od svega –ponovno podnosila poglede sa strane, a nijedan nije bio zabrinut niti dobronamjeran.
Naposljetku je Alena zaspala, glave oslonjene na Nivesino rame, a Nives se iznenada osjetila starom, jako starom i umornom. Umornom od prethodnih mjeseci pretvaranja da ne vidi i ne osjeća ništa, umornom od ljudi koji je okružuju, umornom od neprestanog, danonoćnog Sizifovog posla spašavanja svijeta. Umornom od bezuvjetnog prijateljstva, umornom od bezuvjetne ljubavi. Umornom od činjenice da ne ide, pa ne ide… iako joj nitko ne zna reći zašto (dovraga) ne ide… U drugoj je sali jedna djevojka s društvom upravo slavila svoju diplomu. Nives ju je ugledala kada je izašla u predvorje, očito pričekati nekog posebnog, blistavu i prekrasnu, u elegantnoj haljini. A ON nije kasnio; došao je s prigodnim buketom, pomalo nervozan, pomalo zbunjen, poljubio joj tek ruku(ali po načinu na koji ju je gledao reklo bi se da za njega preostatak svijeta u tom trenutku nije postojao)i ništa među njima nije bilo odglumljeno, zatajeno, lažno…
Nives je potresla tek spoznaja da je takvo što uopće moguće. Drugima. Običnim, sretnim ljudima.
«Ne smijem se sažalijevati.», prekorila je samu sebe. «Možda i mene jednom…»
Ali, nije dovršila misao. Možda? A kada to? U nekom drugom životu, gdje će ljubav uistinu pobijediti sve prepreke i negativce koji je usporavaju i osporavaju? Gdje ništa neće biti uzaludno, a najmanje bol? Gdje ništa neće biti lažno? Zatajeno? Odglumljeno? Izgubljeno?
Par se vraćao natrag u salu, on ju je obgrlio oko struka, a ona je naslonila glavu na njegovo rame…baš kao Ivor i…

«Gdje je za to vrijeme bio Tin?»
«U restoranu.»
«Pretpostavljam da nije imao pojma da se Alena napila.»
«Ne. Pomislio je da smo otišle u predvorje zato što nam je u sali bilo prebučno. Tek nas je nakon sat vremena došao potražiti i…»
«Nevjerojatno.», bilo je sve što je Tin rekao kada je ugledao Alenu. Njegov kolega, koji je došao s njim, nije ništa komentirao. Samo je stajao i promatrao, ravnodušno, bez ikakve promjene izraza na licu.
«Razbila se.»
To nije bilo pitanje. Nije joj promaknuo optužujući ton u Tinovu glasu.
«Vodiš li nas kući?», Nives je nastojala zadržati mirnoću(onako kako bi to Miriam učinila), ali…
«A što mi drugo preostaje?», upitao je Tin cinično.
«Možda da joj sada pokažeš svoje hvalevrijedne osjećaje i pomogneš joj da dođe k sebi!», planula je.
Tin ju je prostrijelio pogledom, ali je ipak pridigao napola budnu Alenu i odveo je do toaleta. Njegov je partner gledao za njima.
«Ah, te ljubavne razmirice!»,namrštio se.
«Ma dajte, molim vas! Generacijski jaz, bolje rečeno!», zajedljivo je rekla Nives.
Čovjek ju je pozorno promatrao. Naposljetku je ipak rekao:
«Naravno. To nikada ne funkcionira. Razumijete što vam govorim, zar ne? Oni imaju različite prioritete, ali ničiji nisu pogrešni. Jednostavno, trenutno nisu odgovarajući za oboje. Koliko vi godina imate?»
«Devetnaest.»
«Imao sam djevojku vaših godina.», nastavio je, ne obazirući se na zaprepašten izraz Nivesina lica. Odmahnuo je rukom. «To jednostavno ne funkcionira. Zbog razlike u prioritetima.»
«Zbog razlike u godinama!», zarežala je Nives. «I zato što se takve veze ne temelje na pravim vrijednostima, nego svatko plaća onime što ima!»
Kad je to izgovorila, ugrizla se za usnu. Izbjegavala je misliti o Aleni na takav način sve ovo vrijeme, ali podsvjesno je ipak… optuživala. Zbrajala. Svaku večeru i svaku krpicu i kavu i šteku cigareta. Mrzila je zbog toga, tu novu Alenu, tu groznu Alenu, koja joj je nekada bila jedna od najboljih prijateljica, za koju je bila spremna dati ruku u vatru; mrzila je zato što je tako slaba i jadna. Mrzila njene linije manjeg otpora i njen kukavičluk; mrzila njenu besramnost. Mrzila sebe zato što je mrzi – ne stalno i ne trajno, ali ponekad, u trenucima u kojima bi zbog nje završila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i nastradala…kao večeras.
«Vidim da vam sve ovo teško pada.», reče joj Tinov partner. «Vi ste lijepi i pametni, usto još i energični, mladi…vjerojatno dobivate štogod poželite, a da toga niste ni svjesni. Jednostavno ne možete zamisliti kako je strašno kada mladost jednom prođe, a vi shvatite da u životu ništa niste postigli. Da ste potpuno sami. Vi ne možete zamisliti što su ljudi spremni učiniti kada to shvate – spremni su učiniti bilo što da iziđu iz tog stanja. Pa čak i platiti.»
Nives je zatresla glavom:
«Ne, vi ne razumijete; vi samo generalizirate! Uopće ne dobivam štogod poželim, niti sam ikada išta dobila na lijepe oči! Radim na sebi otkad znam za sebe. Ponekad moj trud nije imao nikakvog efekta, ali nije mi zbog toga palo na pamet mladost prodati nekome tko tako želi nadomjestiti vlastitu izgubljenu mladost! Vi pokušavate opravdati nešto za što nema opravdanja! Vi govorite iz svoje perspektive i iz perspektive vašeg prijatelja Tina, za Alenu vas nije briga! Tinu ona nije ni prva ni zadnja (ni ne pokušavajte zanijekati!); ali on ima obitelj i sam si je kriv zato što ju je razorio. Alena svoju obitelj tek treba formirati, a znate i sami da je ovo mala sredina i da bi mogla biti zauvijek ožigosana kao… «
Nije se usudila dovršiti. Taj se prolom emocija nije nimalo dojmio njenog sugovornika. Svejednako hladan i indiferentan, postavio joj je logično pitanje:
«Gospođice Nives, zašto se vi toliko uzrujavate oko toga, ako vašu prijateljicu očigledno uopće nije briga?»
«Ja…ja…», uzmucala se. «Ona uopće ne shvaća…»
«Jeste li sigurni? Ipak je nešto starija od vas. I punoljetna je, što znači da je u mogućnosti i pred zakonom odgovarati za svoje postupke.»
«Vi ne razumijete… kontekst…»
«Kontekst? Varijacija na temu. Ili je siromašna ili razočarana u ljubavi. Nemojmo se zamarati time. Vašoj je prijateljici samo trebala izlika, htjeli vi to priznati ili ne.»
«Ali…Tin je iskorištava i…»
«Kao i ona njega, što ste lijepo zamijetili maločas. Pustite te priče za malu djecu, razgovarajmo kao odrasli. Jeste li ikada čuli za pojam izbora? Slobodne volje? Siguran sam da jeste, teoretski. Sada to samo trebate primijeniti u praksi.»
«Mislim da Alena trenutno nije u stanju sama…»
«Biste li vi željeli da netko drugi odlučuje što je najbolje za vas?»
«Ne, naravno, ali…»
«Znači da se morate pomiriti s činjenicom da je Alena odlučila. Ali, mislim da nije u tome stvar. Mislim da je vaš problem drugačije naravi. Čini mi se da je Alena svojom odlukom nekako uspjela ugroziti i vas. Možda i niste tako brižni kao što mislite da jeste.»
«Da Tin nije počeo pričati gadosti….»
«Pustite Tina, on je pas koji laje, ali nikada ne grize. Prisvojio je i vas i to vam smeta, zar ne? Već vam je dostatno poniženje to što se vaša bliska prijateljica u javnosti pojavljuje s njim, već vam je dosta toga da i vas trpaju u isti koš samo zato što se družite s njom, pa ipak…», nasmiješio joj se. «Nije to tako strašno kao što mislite.»
Gledala ga je u čudu. U nevjerici.
«Znaju li vaši roditelji kakvi ste uistinu?»
Kimnula je glavom.
«A vaši prijatelji? Bi li oni povjerovali takvim pričama?»
«Ne bi.»
«Što vas onda brine? Ljudi koji su vam najvažniji i do čijeg mišljenja vam je stalo poznaju vas u dušu; ništa neće pokolebati njihovu vjeru u vas. Svi ostali, bilo oni koji vas, kao, poznaju, a svejedno nasjednu na glupe priče, bilo oni koji vas ne poznaju, a povjeruju bez prethodne provjere istinitosti takvih glasina – nisu vrijedni spomena. U svakom slučaju, vi definitivno ne gubite ništa.»
Šutjela je. Oni koji je poznaju, a svejedno nasjednu na glupe priče - nisu vrijedni spomena…
«Naravno, ako vas to doista smeta, ako se s time nikako ne možete pomiriti, ako je možda i vaše prijateljstvo s Alenom oslabjelo…imate i drugu soluciju. Maknite se. Doslovce.»
«Ali, Alena i ja se družimo već godinama!»
«Ljudi se mijenjaju. Ako se ne varam, vaša Alena si nikada ne bi ovakvo što priuštila. S druge strane, možda vam je ovo lekcija: možda je ipak niste tako dobro poznavali. Možda ste izgradili neku nerealnu sliku o njoj u svojoj glavi. To znate samo vi. Pokušavam vam reći jedno: pravo prijateljstvo podrazumijeva iskrenost. Ne možete se pretvarati da ste s njom u dobru i zlu, a istodobno joj zamjerati. Recite joj. Ostanite. Ili idite, ako morate.»
«Znate da ne mogu otići.», prošaputala je. Krhka, blijeda, velikih tamnozelenih očiju.
Ponovno se nasmiješio:
«Vi ste tako inteligentni. I rječiti. I vjerojatno ste već puno toga vidjeli, iako to možda niste željeli… Ali ste mladi, jako mladi, i od toga ne možete pobjeći, mada pokušavate. Vama se čini kao smak svijeta prekinuti prijateljstvo koje vas je počelo opterećivati, a toliko je težih stvari u životu… Čuvajte živce, nikada ne znate kada bi vam zaista mogli zatrebati.»
«Najviše bih voljela da se ništa od ovoga nije dogodilo.», rekla je naposljetku, zagledana u neku besmislenu točku pred sobom.
«Naravno da biste to najviše voljeli. Ali, to bi samo na neko vrijeme odgodilo vaš ulazak u stvarni svijet. Možda se sve ovo dogodilo s nekim smislenim ciljem, koji će vam tek kasnije postati jasan. A možda tog smislenog cilja ni nema; možda je baš u tome stvar.»
Ponovno ju je zbunio:
«Kako to mislite?»
«Vi ste osoba koja misli da svako 'zašto' mora imati svoje 'zato'. Što i nije posve točno.», nakratko je zastao. «Pravi su vam primjer ljubavne veze kao što je Alenina i Tinova. Alena i Tin su dvije osobe različitih stavova, svjetonazora, životnih iskustava, oboje razočarani prethodnim partnerima. Susreću se i ulaze u vezu, bez nekog relevantnog razloga.. Jer jedno drugome predstavljaju nekakvo sredstvo.»
«Sve je to u redu, samo, zašto to nazivaju ljubavlju, kad je očigledno da je riječ samo o trenutnom poklapanju interesa?»
«Da bi umirili vlastitu savjest. Jer ljubav ne bi trebala biti kalkulacija.»
«Alena ne voli Tina. A ni Tin ne voli nju. Svi to znaju. I smiju se. Njoj, ne njemu. Jer on u cijeloj priči samo dobiva – on ne vodi pod rukom starog, ofucanog perverznjaka!», Nives je opet pobjesnila.
Tinov kolega je htio još nešto reći, ali je naglo odustao. Pogled mu je kliznuo negdje iza Nivesinog ramena. Osvrnula se, prateći taj pogled. Iza njenih je leđa stajao Tin…

«O, ne! Koliko je dugo stajao iza tvojih leđa?»
«Dovoljno dugo da sve čuje…»
Sjela je do Alene, na stražnje sjedište. Alena je već spavala. Iz torbice joj je virila kartica Praxitena. U tom je trenutku Nives shvatila da to sve skupa više ne može podnijeti. U tom je trenutku Tin ušao u auto…
«Odakle ti pravo da se miješaš u našu vezu?!»
«Ovo ti nazivaš vezom?!», posprdno je pokazala na pijanu Alenu.
«Pa što? Malo se rastužila i napila…»
«A zašto se malo rastužila i napila?!»
Šutio je.
«Ne znaš? Kako je to moguće? Pa vi zaljubljeni jedni drugima čitate misli! Ja ću ti reći: možda zbog onog drugog
«Ona više ne želi ništa s bivšim!»
«Tine, sad bi stvarno bilo dosta! Znam da ti je SVE objasnila još na samom početku vaše veze. I ti si svejedno pristao. Prestani izigravati žrtvu i otvoreno reci da te je bolio kurac, kao što te boli i sada! Htio si samo jedno i to si i dobio! Za to ti nisu trebali osjećaji! Da je tebi STVARNO stalo do nje, ne bi se pokazivao okolo s njom i učinio bi sve da priče ne dođu do njenih! Zaštitio bi je od gadova sa strane koji jedva čekaju…»
«Boli me kurac što se priča!»
«BOLJE REČENO, TEBI TO I ODGOVARA!!!»
«JA SAM SE U NJU ZALJUBIO, DAO BIH JOJ SVE NA SVIJETU…! TI SI SAMO LJUBOMORNA NA NAŠU VEZU!»
«TI SI SE ZALJUBIO?! NEMOJ ME NASMIJAVATI! ZATO TI JE UPISANA KAO 'MARKO' U MOBITELU?! LAGAO SI DA SI RASTAVLJEN, LAGAO SI DA TI JE TRIDESET I OSAM GODINA…»
«ŽENA I JA VEĆ PET GODINA NE ŽIVIMO ZAJEDNO, SAMO JE PITANJE DANA KADA ĆEMO SE I SLUŽBENO RASTATI…»
«A SLUČAJNO GRADITE SKUPA KUĆU IZVAN GRADA?! I TVOJA JE ŽENA SLUČAJNO NAZVALA ALENU VEĆ NEKOLIKO PUTA?! TINE, ZNAM SVE!»
«NE ZNAŠ TI NIŠTA! TI SI LJUBOMORNA ALAPAČA! NAMJERNO NAS ŽELIŠ POSVAĐATI, ZATO IZMIŠLJAŠ…»
«JA IZMIŠLJAM?! KAKO TE NIJE STID?! MISLIŠ DA NE ZNAM ŠTO SE SVE PRIČA PO KLUBU ZAHVALJUJUĆI TEBI?! AKO SI TOLIKO ZALJUBLJEN U ALENU, ZAŠTO TI ONA NIJE BILA DOVOLJNA, NEGO SI I TINU I MENE PROGLASIO SVOJIM KURVAMA?!»
«TI SI LUDA! NE BIH NIKADA NI POMISLIO…»
«NE, JA SAM TO SMISLILA!!! GADIŠ MI SE!»
«HTJELA SI NAS POSVAĐATI, OD SAMOG POČETKA SI TO POKUŠAVALA… ALENA NEMA NIŠTA SA SVOJIM BIVŠIM, REKLA MI JE DA JE TO IZA NJE…REKLA MI JE DA ME VOLI…»

Nives ga je promatrala, gnušajući se. Ton glasa mu je možda bio savršeno patetičan, ali izdale su ga oči, nepromijenjeno hladne i proračunate. Naravno, on je očekivao da će mu povjerovati. Mislio je da je glupača poput Alene. I vjerojatno je imao pravo: nije li ustvari i bila glupača, šuteći, čitavo ovo jebeno vrijeme?…Jurili su pustom, neosvijetljenom cestom, i nešto se u njoj iznenada prelomilo. Nešto što je garantiralo da od noćas pa nadalje više neće biti ista…
«Vjeruješ li i sam u te svoje notorne laži?», prekinula je ledeno njegov zamorni monolog. Ljutnja je iščezavala naglo kao što se i pojavila. Sada je osjećala tek čudnovatu, nepoznatu ravnodušnost…i to ne samo prema njemu.
«Ne, ne vjeruješ…», dodala je, više za samu sebe.
Nije ništa rekao.
«Znaš, voljela bih samo jedno: da se ovakvo što dogodi i tvojoj kćerki...Nažalost, čini se da je već dovoljno kažnjena time što si joj otac.»
Lice mu se trznulo, ali odgovor je ponovno izostao. Predvidljivo do besvijesti…
Ostatak im je puta protekao u tišini. Stao joj je na kružnom. Izašla je bez pozdrava, zalupivši vratima iza sebe, ostavivši mu usnulu Alenu na milost i nemilost. Ustvari, više je nije bilo briga. Znala da je upravo završila. S njim. A možda i s njom. S oboje. Možda zauvijek. I zaista je nije bilo briga. Krenula je polako, besciljno, sama sa svojim mislima. Jednom davno, istom ju je ovom ulicom pratio Ivor, pod istim ovim zvijezdama… A bilo joj je sedamnaest i prvi je put netko njene nade smrvio u prah. Sada se ponovno osjećala baš tako. Smrvljeno.
…i iznenada joj je došlo da ga nazove, posljednji put, i da mu saspe u lice…kako nije pronašao bolju…kako nikada neće pronaći bolju…
Ali, nije. Nije to učinila. Pravih je trenutaka u životu tako malo…i propustiti ih jednom često znači zauvijek ih propustiti. A ona je ostala sjediti u tom nesretnom autu i propustila svoj pravi trenutak tek tako. Nepovratno…
Hodala je i hodala, dok se oko nje spuštala sve gušća magla.

Tišina. Nijemo su se promatrale neko vrijeme.
«Imaš li ikakvu ideju što bi moglo uslijediti?»
«Ne znam, Miriam. Možda ni ne želim znati.»
«Misliš li da su Alena i Tin prekinuli?»
«Ne vjerujem. Pa ona nije bila u stanju spojiti dvije riječi. Mislim da je nije ni budio. Jednostavno ju je odvezao kući.»
«Hoće li ti se ona javiti?»
«Hoće. Neće imati pojma što se dogodilo sinoć i vrlo vjerojatno će me zamoliti da je pokrijem pred starcima ako pitaju kod koga je prespavala. Uostalom, ako se ona ne javi meni, javit ću se ja njoj, ali…»
«Više ništa neće biti isto…»
Nives je potvrdila.
«Znaš, meni se čini da se Alena malo previše ufurala u to da voli starije, iako to nije znanstveno dokazano.», rekla je iznenada Miriam. «Prvo Željko - bio je stariji od nje deset godina… A sad je s Tinom doslovce nadmašila samu sebe!»
Nives se osmjehnula, iako nije shvaćala što točno Miriam time želi reći.
«Alena je oduvijek bila pomalo…recimo, čudna.», razjašnjavala je dalje Miriam. «I nikada nije željela razočarati publiku, shvaćaš – ostaviti ljude bez ikakvog materijala. Ali, čini se da ti – kao, uostalom, ni ja – nisi mislila da bi mogla otići baš tako daleko
Nives i dalje nije bila sigurna da razumije.
«Čini se da smo obje mislile da je u njoj, obzirom na to da si joj najbolja prijateljica godinama, ostalo malo više tebe. A očigledno nije. Uglavnom, da ne kompliciram više, htjela sam reći da je ova njezina transformacija bila nevjerojatno brza. I dok smo se mi neumorno iščuđavale i uzrujavale, možda nam je slučajno promaknula mogućnost…»
«…da transformacije nije ni bilo. Da je ovo prava Alena.«, čim je to izrekla, Nives je shvatila da je sve zadobilo svoj smisao. Pa ipak, bio je to tako čudan, gotovo bolan osjećaj…
«Nažalost. Mada je mi volimo…»,Miriam je tu zastala.
«…u ime onoga što je navodno bila…» , dovršila je Nives. Onaj je čovjek sinoć u nečemu imao pravo: nije mogla pobjeći od svojih godina, od glupog idealiziranja svojstvenog istim.
Miriam ju je pogledala neobično pronicavo:
«To što vjeruješ u ljude nije tvoja slabost, Niveska…»
«Nije ni osobita vrlina…»
«Nisu svi poput Alene…i Ivora.»
Nives je šutjela, zagledana u neku besmislenu točku pred sobom. Naposljetku više nije mogla izdržati
«Miriam, možda sam ipak postupila sebično…»
«Nisi. Ni najmanje.»
«Ovo je bila tek njena reakcija na sve ono loše što joj se dogodilo…»
«I tebi se dogodilo toliko toga lošeg, ponešto čak njenom krivicom…»
«Trebala sam je razumjeti, pomoći joj, ne osuđivati je…»
«Pomogla si joj onoliko koliko si mogla…»
«…jer tko zna kako bih ja postupila da sam na njenom mjestu… Miriam, mislila sam samo na sebe…»
«Nives, prestani! Alena je ta koja je mislila samo na sebe. Ne predstavlja njoj samo Tin sredstvo, i ti si. Nije je bilo briga hoće li upropastiti tvoju reputaciju i tvoje šanse – ne samo s Ivorom, s bilo kim drugim – ako je to značilo da će se ona uspjeti pomiriti sa Željkom! A što se Željka tiče, ponio se prema njoj odvratno, kao pravi gad – o tome nema dvojbe, ali… Što ako je za to imao dobar razlog? Razmisli: znamo tek njezinu verziju priče. Možda ju je Željko prozreo, možda je shvatio da ne želi ostati s tako sebičnom osobom.»
Nives je sakrila lice u dlanove, ne rekavši ništa. Više nije imala što reći u Aleninu obranu.
«Ivor i Alena su zapravo vrlo slični.», zamišljeno će Miriam. «Oboje glume da su žrtve, a zapravo su sami sve zakomplicirali. Zatim, oboje igraju nezrele igrice u kojima si ti prisiljena sudjelovati. I oboje su toliko glupi da ne vide kako će te time najvjerojatnije izgubiti… Tebe, koja si utjelovljenje pameti, duhovitosti i ljepote, i uza sve to zaista dobra osoba, s nogama čvrsto na zemlji. I prava prijateljica. Iako stalno kasniš i iako sve (pa i mene!) izluđuješ time…tebe vrijedi čekati, znaš.»
Ali, Nives se tek slabašno osmjehnula:
«Nisu svi oduševljeni sa mnom tako kao ti. Mnoge to plaši. Zamara. Odbija
Miriam je shvatila na što Nives time cilja:
«Naravno da ga plašiš. Ali, nikada nije uistinu pobjegao. Mogao je, da je htio. Ali, nije. Ostao je u blizini, iako na sigurnoj udaljenosti. Baš zato što sebi nije mogao slagati da između vas ne postoji ništa… Vidjela sam to još onda, kad smo slučajno došle na njegovu svirku u Cadillac, kad ti je slučajno otpjevao… dok si stajala pored šanka…»
'now i'll never dance with another since i saw her standing there…'
(«Ali, to je bilo tako davno… i onaj Ivor koji je pjevao onoj Nives…vjerojatno više ne postoji.», htjela joj je reći Nives.)
«Ne želim se više nadati, Miriam. On sada ima drugu.»
«Da, kao što Alena ima drugog, ali još uvijek voli Željka! Zapravo, baš zbog toga što voli Željka je i pronašla drugog! Kako bi Željko shvatio što je izgubio, kako bi se pokajao i pokušao je vratiti…Možda zvuči apsurdno, ali ponekad ljudi povlače očajničke poteze… A iskreno, iz Ivora već punih šest mjeseci progovara čisti očaj!»
«Ona je toliko jednostavnija od mene.»
«Bolje rečeno, dovoljno je glupa da ne vidi kako je on iskorištava!»
«Možda je samo zaljubljena…»
«Ali, on nije zaljubljen u nju. Jer, da jest, u svoje bi slobodno vrijeme razmišljao o njoj, i samo o njoj, a ne smišljao ovakve pizdarije.»
«To više jednostavno nije on.», konačno je rekla Nives.
jednom sam ga poznavala drugačijeg ili samo mislila da ga poznajem jednom sam ga zavoljela posebnog ili samo mislila da ga volim još uvijek to tražim u njemu to nešto a ustvari tko zna «zašto se tako brzo umaraju naši prsti» možda sam umislila izmislila glupa i naivna zavoljela odsjaj opsjenu gdje je ono što volim u njemu i u njegovim očima gdje je ono za što sam izgubila vlastiti život i duševni mir zar je vrijedilo kad on nije tu kad ga nisam mogla zadržati kad mi nije dopustio da ga volim pita se zašto sada šutim ne nemam mu više što reći ne njemu koji je sada lažan i odvratan u svom izgubljenom kukavičkom svijetu tobožnje osrednjosti i jednostavnosti prodao me je za sivilo i laž…
«Znači li to da…?», Miriam je u njezinim tamnozelenim očima uzaludno pokušavala pronaći preokret.
«Ne znam što to znači, Miriam. Rekla sam ti već, neke ljude volimo u ime onoga što su bili…», izgovorila je to tiho, pomalo promuklo.
Htjela joj je još reći da ne može pobjeći kao kukavica, da ipak mora ostati s Alenom i natjerati je da se suoči s istinom. Reći joj jasno i glasno. Jer ne postoji nitko drugi tko bi joj to mogao reći na taj način.
Htjela je priznati da se boji. Da se možda neće znati nositi s novim lažima i klevetama. Da se boji da će Alena povjerovati Tinu, a Ivor svom starijem bratu koji radi s Tinom(a koji joj ne može oprostiti što je na samom početku početaka između njih dvojice braće izabrala mlađeg (luzera)...), kojem Tin zasigurno jedva čeka povjeriti svoju odvratnu priču (kako jebe Alenu i nju, vjerojatno istovremeno!). Kako se boji da će i Ivor i Alena (ponovno) odabrati neku liniju manjeg otpora, bez obzira na sve njene napore. Kako se boji, ali zna da mora...

Ali, tada ju je Miriam preduhitrila, stegnuvši joj ruku, i prošaptala, vlažnih očiju:
«Znam. Samo ne danas.»
Nives je kimnula glavom. Od sutra.
E P I L O G
Putem kući navratila je u knjižnicu po neke lektire koje nije uspjela pročitati. Odgađala je to već danima, a da ni sama nije znala zašto.
na vratima se sudarila s Ivorom bilo je to toliko neočekivano da je ostala bez daha zastali su oboje i cijeli svijet s njima kao nekad davno šutjeli su udaljeni nekoliko centimetara jedno od drugog zaustavljeni magičnom snagom svojih isprepletenih pogleda primijetila je bljedoću njegovog lica njegove podočnjake koji su svjedočili da ni on noćas nije dobro spavao poželjela je dotaknuti ga proći prstima kroz njegovu tamnu kovrčavu kosu poželjela je dotaknuti ga usnama poželjela je da potraje zauvijek da zauvijek ostanu tu zarobljeni u vremenu i prostoru baš tako bez ikakvih suvišnih riječi…
U sljedećem trenutku okrznuo joj je ramena, vršcima prstiju, kao da je ona nešto dragocjeno što se jedva usuđuje dotaknuti; odmaknuo je u stranu, beskrajno nježno. A onda otišao…kao uvijek.
Ali, kad je pet minuta kasnije izašla van još je bio tamo, sjedio je u autu i promatrao je, istim intenzitetom, pogledom koji ju ushićivao i ranjavao istodobno… Stala je, neodlučna, lomeći se između želje za bijegom i potrebe da pošalje ponos k vragu, pretrči cestu, sjedne u njegov auto i ode s njim nekamo daleko… Stajala je. Razmišljala. Bojala se. O, tako se bojala… i vidjela da se i on lomi i koleba, da je ono što se dogodilo sinoć još uvijek previše svježe...da vjeruje i ne vjeruje...da želi i ne želi vjerovati...da naposljetku ponovno poseže za linijom manjeg otpora.
Upalio je auto. Odlazio je(možda onoj drugoj?). Kroz otvoren prozor do Nives su nakratko doprle riječi pjesme koju je slušao…
«i see you on your way…i'll be with you some day, some day…»
Bilo je to više od slučajnosti. Više od priznanja. «Uvijek nešto ostaje.», pomislila je, gledajući za njim sve dok joj se nije izgubio iz vida. I onda kada je naizgled sve izgubljeno. Iako je možda potrebno sasvim malo, malčice zagrebati ispod površine, ispod naslaga pogrešnih mjesta i pogrešnih vremena. Da bismo je pronašli. Izvukli na svjetlo dana. Našu istinu. Osporavanu i usporavanu, pa ipak tako nepokolebljivo sigurnu. Da će jednom biti. Jednom…
Neka ide. Vratit će se. Vidjela je to u njegovim očima(još davno). Neće si dopustiti da zaboravi. On će se vraćati… sve dok jednom ne bude spreman ostati. A jednom će morati(biti).
Osjetila je kako joj je mobitel zavibrirao u džepu kaputa. Tinina poruka.
«Samo da ti javim zanimljivost koju sam upravo doznala od Danila: stari mu je u povjerenju rekao da je Tin pronevjerio neku ozbiljnu lovu i ukoliko mu to uspiju dokazati, a najvjerojatnije hoće, više neće ribati WC u klubu, kamoli nešto drugo, mamu mu jebem! Ha!Ima Boga! Pusa.»
Bilo je to više od slučajnosti. Uvijek nešto ostaje. Neka mala satisfakcija. Osmjehnula se nečemu nevidljivom u zraku. Znala je da nitko na svijetu u tom trenutku ne zaslužuje taj osmijeh toliko koliko ona.



16.01.2007. u 16:55 | 21 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

angel in dark

Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)

Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)

Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)


Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?

Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?

Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.

V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana