(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) I.
Htjela mu je reći toliko toga u maglovitoj noći duhova i prošlosti, dok je lupkala visokim potpeticama po mokrom asfaltu duž uspavane ulice. Htjela ga je nazvati, probuditi. Ali, nije smogla snage.
Već godinu dana nije smogla snage. Možda je i promijenio broj, uostalom. Više ništa ne zna o njemu. Samo joj izgleda pomalo čudno, kad se slučajno susretnu pred zgradom Filozofskog (u koju ona navraća sve rjeđe), kad im se pogledi susretnu na trenutak, kad joj se nešto zažari u obrazima, na usnama, kao da se u njega zaljubila jučer, a ne tako davno, davno...
Izgleda joj pomalo čudno. Zamišljen i ozbiljan i hladan. Oči su mu led i vatra, istodobno. Kao da će planuti, ali kao da je previše prezire da bi joj se uopće više obratio. Ikada.
Noćas mu je htjela reći toliko toga. Sasuti mu u lice. Kako nije pronašao bolju. Kako nikada neće pronaći bolju. Vrištati. Plakati. Zatim priznati. Kako nije pronašla nikoga, kamoli boljeg. Kako nikada neće pronaći boljeg.
Ali, nije. Nije to učinila. Ispovijedala se zvijezdama. Ionako je osjećala da su joj kadre čitati misli. Ionako je nekome morala reći.
Kako je cijeli svijet poludio, kako se našla zarobljena usred svojih najgorih noćnih mora. Kako se sve urušava. Kako se Alena, jedna od njezinih najboljih, najbliskijih prijateljica, viđa s muškarcem, starijim od nje onoliko godina koliko ona sama još nema. Kako ju je taj čovjek, otac troje djece, uhvatio u trenutku slabosti, nemoćnog bijesa, boli, i pritom mu uopće nije bilo važno što je Alena tek dvije godine starija od njegove najstarije kćerke niti što je još uvijek oženjen.
"Molim te.", nagovarala ju je Alena.
"Ne ide mi se."
"Ali, stvarno te molim. Ne mogu tamo sama."
Nives je šutjela. Alena je čekala. Prošle su to već puno puta. Alena je bila možda jedina osoba kojoj Nives nikada ništa nije odbila. Računala je na to, prepredena kučka.
"U redu."
Alena je zavrištala od sreće. Nives nije znala zašto je pristala. Možda je to bio tek očajnički pokušaj da se uvjeri kako je sve isto kao prije; kako su njih dvije ostale iste, nepromijenjene. Onakve kakve su bile to ljeto poslije mature. Duhovite, pametne i lijepe. Mlade i lude. One koje su se smijale istim (crnim) šalama, one koje su se savršeno razumjele u svakom trenutku. Koje su (se) bile spremne razumjeti u svako doba…
Nevjerojatno je kako se sve zna promijeniti takoreći preko noći. Iako je sve (naizgled) po starom: njihovi svakodnevni mali rituali, ispijanje kave, šetnje gradom. Ali. Nešto ipak nije u redu. Nešto se uvuklo između njih; nešto pritajeno i zloslutno. Neka nevidljiva barijera koju je postavila Alena, možda nesvjesno. Između sebe i ostatka svijeta. Nekada davno Nives bi bila izuzetak, Nives bi imala pristup. Ali.
Ponovno se osjećala kao da je sama na svijetu. Je li to jedino što zna činiti? Gubiti. Tako ga je silno željela nazvati, čuti mu glas, onako bezazlen i melodičan i blag...Ali. Zar je mogla znati gdje je? Nije li upravo s njom. Sa smeđokosom djevojkom(čije ime Nives ne zna i ne želi znati!), s bezazlenom i jednostavnom djevojkom koja Nives u nekom drugom svemiru ne bi predstavljala baš ništa. S kojom bi se mimoišla na ulici, zaboravivši je istog trenutka.
Tko je ta osoba uopće? To si je pitanje Nives postavljala sve češće, promatrajući Alenu, ili ono što je Alena postala. Otkad je saznala da se Željko zaručio. Nakon svega, nakon čarobnih (iako ukradenih) zajedničkih noći, nakon bezbrojnih obećanja, molbi da bude uz njega, da se strpi još samo malo jer ne ide to tek tako - u pitanju je djevojka s kojom je proveo posljednje dvije godine, a i njegovi i njezini su se već zbližili, planirali vjenčanje; ne može je ostaviti na blef... on se zaručio s istom tom djevojkom. "A ti, Alena, zaboravi me i pronađi nekog boljeg od mene, puno ih je takvih. Ti, Alena, sigurno zaslužuješ najboljeg. Neću ti (više) lagati: bila si mi samo avantura. Oprosti mi, ako možeš. Ako ne možeš...ipak pokušaj. Bit će ti lakše."
Saznala je posljednja. Klasika. Plakala je danima. Nenašminkana, blijeda poput sablasti, otečenih, crvenih očiju skrivenih velikim, tamnim naočalama. "Nives, ne znam kako ću ovo preživjeti.", ponavljala je. A Nives nije znala postoji li na ovome svijetu ijedna rečenica s pravom snagom utjehe. Nije si mogla oprostiti što je i ona sama povjerovala u sve te priče za malu djecu, iako joj je intuicija otprve zazvonila na uzbunu. Ipak je bila samo ljudsko biće; Alena je bila tako sretna sa Željkom, odakle Nives pravo da je zatruje svojim sumnjama? Bilo je toliko lakše (s)krenuti linijom manjeg otpora i podijeliti s Alenom euforiju. Nije si to mogla oprostiti.
Da ga ipak pokuša nazvati? On je jedina osoba na svijetu koja bi je noćas mogla razumjeti. Ma ne, Nives, ne zavaravaj se! Nije je razumio ni prije; kako bi je mogao shvatiti ovako izgubljenu i slomljenu? Otišla je iz njegovog života promišljena i hladna i sabrana, na visokim potpeticama. Ne osvrćući se(da ne bi vidio suze koje su joj bešumno potekle licem). Naprijed, u nove pobjede. A on nije znao da je zapravo na tom jebenom stolu u jebenoj Nuli (čudna podudarnost; mogao ju je učiniti ništavnom, nulom i na nekom drugom mjestu u gradu) ostavila svoje srce, ostavila ga da vrišti dok ne iskrvari. On nije znao da ju taj zastrašujući vrisak još uvijek proganja.
I uvijek to tako biva. Kada se čini da ne može biti gore, dogodi se katastrofa nad katastrofama. Aleni se dogodio Tin.
Tin je bio stariji, puno stariji od Alene i Nives. Pune dvadeset i četiri godine. Iako je isprva lagao da mu je desetak godina manje. Brzo su ga prozrele. Muškarci ne mogu sakrivati svoje godine vješto kao žene. A vjerojatno ni ne moraju. Dokle god je naivnih glupača poput Alene.
Nije se zaljubila. A, ne! Ne bi mogla ponovno proći kroz takvo traumatično stanje. Jednostavno joj se svidjelo. Navodna moć koju je imala nad njim. Njegova situiranost. Njegov navodni ugled u gradu. Proračunato je pristala na jeftine trikove i skupe večere. Nije ju bilo briga. Tražila je Željkovu reakciju, bilo kakvu reakciju. Po mogućnosti šok.
Nives ju je pokušavala upozoriti na dugoročne katastrofalne posljedice koje su nužno proizlazile iz takvog bolesnog odnosa(koji su isključivo Alena i Tin nazivali vezom!), isprva diskretno, umotavajući grubu istinu u ukrasni papir; postupno sve agresivnije. Uzalud. Alena nije htjela ni čuti o prekidu s Tinom. Stalno je ponavljala da si trenutno ne može priuštiti samoću, da joj je Tin velika utjeha i podrška, da ne bi mogla biti ni s kim drugim, da ga je – na neki način- zavoljela ( iako je bio stariji i od njezine mame). Ali to je nije spriječilo da se istodobno na sve strane raspituje o Željku i uporno odlazi na mjesta na kojima bi ga mogla sresti.
Nives u tom periodu također nisu cvjetale ruže. Ako se tako blagim izrazom može okarakterizirati sveopći krah, u obitelji, na faksu… Kao točka na «i» došao joj je (njen) Ivor. Koji se, kao grom iz vedra neba, jednog kišnog petka pojavio sa svojom novom djevojkom pred Nives. I to nastavio činiti iz dana u dan, narednih pola godine.
Nives je bila previše dobra glumica, a i previše bijesna na njega da bi mu priuštila ljubomorni ispad, prizor kakav je zacijelo žarko želio vidjeti. Ali je zato znala zaplakati u busu, pred znatiželjnim pogledima nepoznatih ljudi željnih skandaloznih senzacija kojima bi malo uzdrmali vlastitu dosadnu svakodnevicu; a još češće pred Alenom. Oči su joj postajale tamnozelene, uvijek kad bi plakala…
Iako Alena više nije bila ona stara, jedno joj se ipak moralo priznati: nikada, ama baš nikada Nives nije savjetovala da se, u inat Ivoru, uvali u sranje u kakvo se ona bila uvalila.
Ne može ga nazvati. Ne poslije onoga što se dogodilo večeras. Ne poslije onoga što je potvrdilo sve njegove najgore predodžbe i insinuacije o njoj. Vidio je vlastitim očima. Njega neće zanimati kontekst; on neće htjeti čuti objašnjenja. Vidio je vlastitim očima… i tu je kraj.
Tin je sve više vremena provodio s Alenom, bezobrazno prisvajajući i dio vremena koje je pripadalo Nives. Sve češće im je držala svijeću i to ju je izluđivalo. To njihovo neprestano neukusno natezanje kojemu je prisustvovala. Bilo je nakaradno gledati svoju prijateljicu u zagrljaju s čovjekom koji bi joj mogao biti otac. Još je gore bilo trpjeti poglede sa strane, poglede u kojima su se miješali cinizam, podsmijeh i gađenje, poglede koji su osuđivali i nju, jer je sjediti s Alenom i Tinom za stolom očigledno značilo prešutno im odobravati, samim time i sudjelovati u njihovoj perverziji. S kim si, takav si…
Hodala je i dalje, polako, besciljno. Iako je bilo gluho doba noći, nije osjećala ni hladnoću ni strah, tek onu istu, beskrajnu usamljenost s kojom je lijegala i budila se proteklih dvije i pol godine. Istu potrebu za njim. Potrebu koju nije mogla spriječiti ni kontrolirati. Potrebu koja je možda već odavno prerasla njega i njegove mogućnosti… Nije se mogla prisiliti otići kući. Nije se mogla zatvoriti u svoja nepodnošljiva četiri zida i tamo probdjeti tih nekoliko preostalih sati do jutra. Ili si dopustiti da zaspi. Sanjati ga.
Jednom je prilikom Nives sama došla u svoj (matični) kafić na brzinsku kavu prije odlaska na faks, po rezultate važnog ispita. Tina, konobarica s kojom se sprijateljila prethodnih mjeseci(a nakon svakodnevnih višesatnih kava u njezinoj smjeni jedino to se i moglo dogoditi!), zamolila ju je da na pola sata preuzme posao, kako bi skoknula do ljekarne zbog nešto drugačijeg (ali ne i manje važnog) testa, je l'. Budući da joj je već znala pomagati, u nekim (mada rijetkim) prilikama u kojima bi kafić bio doslovce pretrpan, Nives je pristala.
I baš tada je Tin odlučio skoknuti na kavu. S četvoricom mlađih kolega sjeo je u separe.
«Otkad ti radiš?», iznenadio se kad je prišla njihovom stolu uzeti narudžbu.
«Izvanredne okolnosti.», odgovorila mu je.
«U svakom slučaju, meni ne smeta.», rekao joj je, što su njegovi kolege popratili cerekom. Nives se nije obazirala. Mirno je pošla natrag za šank. U trenutku kada je uključila aparat za kavu, pristiglo je još nekoliko novih gostiju, kojima se priključilo još nekoliko i ubrzo je lokal bio pun.
Već dobrano iznervirana tom neočekivanom navalom u pet minuta, te ljudima koji su joj dolazili do šanka naručivati preko reda(što ljudi inače jako vole činiti i čime užasno živciraju konobare), stisnutih očiju i usnica, išla je od stola do stola i posluživala.
Tinu i njegovom društvancu su njezine muke nedvojbeno bile urnebesno smiješne.
«Baš si mi dobra danas!», doviknuo joj je Tin s drugog kraja prostorije kada se vratila do šanka pristaviti novih petsto i pedeset kava.
«Hvala, tata!», odbrusila mu je. Separeom se razlegao novi smijeh, u kojem je bilo nečega pritajenog i vrlo neugodnog. Nije stigla razmišljati o tome. Njezinu su pozornost privukli novi nestrpljivi gosti koji su joj se naslagali za šankom.
Grad je bio prekrasan, tako prazan i uspavan. Poput ljepotice iz bajke. Ratni ožiljci i brazgotine iščeznuli su, prikriveni slojevima guste magle. Sve je izgledalo nestvarno. Romantično.
Poželjela je da je on ovdje i da je drži za ruku. Ali, odmah potom pred očima joj je iskrsnula slika njega i druge…kako ju je obgrlio oko struka, kako je naslonila glavu na njegovo rame. I kako se osvrnuo dok su se udaljavali od terase kafića (a Nives je još uvijek sjedila tamo, nasmiješena plavokosa lutka, i nitko nije primijetio kako su joj oči iznenada promijenile boju; postale tamnozelene). Tko bi znao zašto…
(nastavlja se)
