Dum spiro, spero.
Dan kao i svaki drugi. Ne želim se buditi. Budim se jer moram, raščupana, blijeda. Površni pogled u ogledalo potvrđuje moju slutnju da mi na licu očajnički nedostaje boje.
Tuširam se. Hladnom vodom, kako bih vratila osjećaj u umrtvljene udove i spoznala da mi moje tijelo uistinu pripada. Pomaže, ali samo nakratko. Dok na lice nanosim puder i rumenilo, na trepavice maskaru i na usne sjajilo, ponovno imam osjećaj da mi s druge strane ogledala pogled uzvraća potpuna strankinja. Vršcima prstiju prelazim po vratu i ostavljam mirisni trag parfema. Odijevam haljinu i visoke pete; stavljam naušnice. Prolazim prstima kroz kosu. Zlatna je, duga, meka i sjajna, netom isfenirana. Maskiranje uspješno dovršeno, vrijeme je za svakodnevni maskenbal!
Prolazim ulicom, ne obazirući se uokolo, na poglede i dobacivanja kojima obasipaju moju pojavu. Potpuno sam indiferentna. Oni ne shvaćaju da to nisam ja. To je tek ljuštura s rokom trajanja, ljuštura kojoj su dani već odavno odbrojeni.
Dolazim u knjižnicu. Obožavam knjige. Svaka knjiga predstavlja život i svijet za sebe. Svaka knjiga koju sam ikada pročitala ostavila je u meni neizbrisiv trag. Možda sam zbog toga oduvijek nerealna. Preosjetljiva sam poput svake prave junakinje. Slutim da u sebi nosim crtu tragičnosti. Ali, to je samo predstava, fasada. Nitko ne zna kakva sam ja zapravo. Nitko nikada neće ni doznati. Nikome to neću dopustiti. Nikada!
Podižem stručnu literaturu i momentalno odgađam suočavanje s istom barem za sutradan. Izlazim van, natrag na ulicu, u jesensko sivilo netom razbuđenog grada. Mehanički krećem prema svom kafiću, ni ne razmišljajući. Tamo me čekaju ljudi s kojima dijelim vrijeme i prostor, razmišljanja, nadanja, čak i poneku tajnu. Tamo svaki dan pijem kavu, uvijek pomalo bljutavu, s mlijekom i nešto šećera. Tamo svaki dan iz navike prolistam novine i pročitam pokoji članak. Malo se opustim, nasmiješim. Zaboravim nakratko na jesensko sivilo vani. Zaboravim na vlastito unutrašnje jesensko sivilo.
Dočekuje me topla, brižna atmosfera. Dio sam slagalice. Dopuštaju mi čak i zrnce individualnosti. Vole me i prihvaćaju. Odnosno, serviram im ono što vole i prihvaćaju. Svoju mračnu stranu dosad sam im pokazala samo u nagovještajima. Oprezno, isprobavajući. Ustuknuli su. Otada samo naizgled ostavljam masku po strani. Što je sigurno, sigurno je.
Moj je život trenutno katastrofa. Ništa mi ne ide od ruke. Protiv mene su se urotile sitnice, slučajnosti i okolnosti. Loše se nosim s time. Pretvaram se da me nije briga. Oni znaju da se pretvaram, ali poštuju moju odluku i spremno igraju tu moju malu igru pretvaranja. Previše me vole da bi inzistirali na drastičnim rješenjima i očekivali od mene trenutnu transformaciju na svim poljima. Sigurna sam da ne znaju za termin negativni transfer, ali u praksi su odlični i puštaju me da bolujem i ližem svoje rane, ne postavljajući neugodna, iritantna i, na kraju krajeva, posve suvišna pitanja. Na koja ionako ne bih iskreno odgovorila.
To mi daje sigurnost. I možda ni tamo nisam sretna, ali sam barem donekle neutralna. Iako je to u biti tek represija. I iako se neutažena glad ponovno javlja s povratkom u moja četiri zida. Sebi ne mogu lagati.
Za razliku od mene, oni svi žive. Možda se ne slažem s njihovim izborima i odlukama, ali im toleriram u istoj mjeri kao i oni meni. Pomažem im slušajući ih. Već odavno sam naučila da ljude treba samo slušati. Sve ostalo, prijedlozi i kritike, ma koliko dobronamjerni bili, nailaze na otpor.
Ja više ne pričam toliko. Ne mogu. Sve moje najbliskije prijateljice pronašle su i ostvarile emocionalnu sigurnost. Više se ne prezentiraju kao individua, nego kroz svoj par. Uviđam da nam ponestaje tema za razgovor. Njihovi životi ne odskaču od prosjeka, ali u usporedbi s mojim, u kom se već mjesecima ne događa apsolutno ništa, pršte od pozitivnosti i dinamičnosti. Po prvi puta, otkako znam za sebe, ostajem bez teksta. Nemam što podijeliti s njima. Znam da me žale, i ne podnosim njihovo sažaljenje. Malo, pomalo prorjeđujem susrete s njima jer me svaka od njih na svoj način, neminovno podsjeća na moj poraz.
Da sam iskrena, priznala bih im koliko sam ustvari očajna i koliko im zavidim na svemu. Priznala bih im da se hranim mrvicama nade i da živim isključivo od svoje prošlosti. I moja je stvarnost, jednom davno, izgledala obećavajuće. Ali, život nas uvijek iznova iznenađuje. Mene većinom negativno.
Jedva to priznajem sebi. S druge strane, prijateljstvo bi trebalo počivati na iskrenim temeljima. Moje prešućivanje istine zahlađuje naše odnose. Bježim. Trenutno sam samo za to sposobna.
Znam da sam nekada bila drugačija. Nekada sam bila pristupačna i strpljiva i tako rado pomagala drugima. Imala sam lijepu riječ za svakoga. Bila sam kadra opraštati i imati razumijevanja čak i za one koji to nisu zaslužili. Bila sam ambiciozna i usredotočena. Bila sam hrabra i sigurna u sebe. Sve je to iščezlo iz mene, a da ne znam ni kada ni kamo.
Možda zato što volim pogrešnog, koji je zapravo bio pravi. Prvi pravi. Odnosno, trebao je to biti. Možda zato što sam vjerovala u Njega više nego u sebe. Možda zato što je svaki udarac, zato što je bio od Njega, bolio dvostruko i trostruko i stostruko više. Možda zato što mi nije pružio ni priliku... Došao je, pustio me da se zaljubim u Njega, zatim otišao. Tek tako. Bez ijedne riječi. Kao da nisam bila dobra i lijepa i draga. Kao da nisam bila dostojna...
Našao je jednu, pa drugu, pa treću. Ja cijelo to vrijeme nisam imala nikoga. Sklanjala sam se. Izbjegavala. Odbijala. Bilo mi je nezamislivo da bude netko drugi...da ne bude On. Znala sam da bih uvijek iza zatvorenih očiju zamišljala Njega. I, da... nikada se nisam prestala nadati...da će jednom progledati, shvatiti... Da će proći barijere mog srama, neiskustva, moje poniženosti i straha. Da će prvi uvidjeti tko sam ja... nešto više od zgođušne cure. Da će me zavoljeti radi mene...
Ali, nije. O, ne. On je nastavio izmicati, imun na mene, moje vrijednosti i pokušaje. Obezvrijedio me onim čime me je zamijenio. Ja sam se naposljetku povukla.
Natrag, u tamu i sjenu. Na mjesto gdje mogu skrovito patiti i umirati za Njim, tako da On to nikada više ne dozna. Ondje gdje se mogu mirne duše trovati sjećanjima i gušiti u svom očaju. Ondje, gdje iz prikrajka mogu vidjeti kako svi drugi žive donekle ispunjene i donekle smislene živote...svi drugi, pa i On. Svi, osim mene.
Nikome ne mogu povjeriti svoju priču. Priznati da me nitko nikada nije ni dotaknuo, da sam se čuvala za Njega. I da je On to prezreo i odbacio. Ljudi me smatraju lijepom i umišljenom. Misle da sam razmažena, da dobivam štogod poželim, da se igram tuđim osjećajima i sve podređujem sebi. Znam da i On to misli. Ne krivim Ga zbog toga, ionako me uopće ne poznaje. Krivim Ga tek zato što me nikada nije poželio upoznati...
Sigurna sam da ne zna ni kako mi je. Ja sam tako dobra glumica... Kad Ga ugledam, okrećem glavu na drugu stranu, iako mi koljena klecaju i srce želi iskočiti iz grudi. To se ne vidi. Prolazim, ne pozdravljam. Kao da znam kamo idem. Kao da sam potpuno indiferentna prema Njemu. Kao da Ga stvarno ne poznajem. Nismo progovorili ni riječ već pola godine...
Možda više ni nećemo. Ne znam. Ne vidim izlaza iz ovog začaranog kruga samouništenja. Svijet mi se ruši, a On ide dalje bez zastajkivanja. On ne zna i ne zanima Ga. On živi, a ja mjesečarim, vegetiram, životarim.
Ne idem nikamo i držim se podalje od novih ljudi, novih mogućnosti. Okružila sam se oklopom i zidinama kako nitko više nikada ne bi prodro u moj mali, nesigurni svijet i povrijedio me, kao On. Čini mi se da ću zauvijek ostati sama. Sama i nesretna.
Iako znam da postoji netko tko me voli. Njegova je ljubav na trenutke agresivna, na trenutke obeshrabrena. Nije mi to nikada priznao i nikada ni neće. U svakom slučaju je postojan. I žao mi ga je. Jer nas dijele godine, moja neuzvraćena ljubav i nekoliko kobnih okolnosti. Možda bih ga mogla zavoljeti, jednom, da si dopustim, da se prepustim, ali... ne smijem. Nikada to neću smjeti. Zbog nekoliko kobnih okolnosti.
To je to. Moje osobno ništavilo. Melankolija, depresija i sjeta. Potpuna bespomoćnost. Opetovano ništa...iz dana u dan. Godinama.
Zato tako teško ustajem svakog jutra. Najradije bih spavala dok konačno ne prespavam. Dok se konačno ne dogodi neki ludi, neočekivani preokret koji će me vratiti u život, koji će me vratiti na staro. Onakvu kakva sam bila, onakvu kakva uistinu jesam.
Postoji li netko takav? Jači i od sudbine? Ako i postoji, nije na vidiku...još ne, i tko zna kad će biti... ako ikad.
Nitko ništa ne zna. Nitko mi ne može pomoći. Ja sam ostavljena i zaboravljena. Ja sam smrvljena neuslišanim molitvama. Ja više nisam nitko i ne posjedujem više ništa. Ja sam sablast i puka egzistencija, bez radosti, nade i cilja. A Njega nije briga.
Nikada Ga neću dotaknuti. Imat će Ga druge, a meni će zauvijek ostati nedostupan i nedodirljiv. Naposljetku će zaboraviti i da me je zaboravio. Neće me nikada potražiti u mraku u koji me je zatočio. Neće uopće misliti, razmišljati, zamišljati. Neće se čak ni kajati.
A ja?... Ja ću nastaviti bolovati, naizgled daleka i nedodirljiva. Okrutna. Hladna, umišljena kraljica kojoj nitko nije dovoljno dobar. I nitko neće shvatiti da sam voljela i da volim...destruktivno i do ludila. Nitko neće uvidjeti koliko sam ranjena i povrijeđena. Nitko me nikada neće imati. O, ne.
