Linkovi
Copyright © by misko

Blog.hr













Miškove SF priče

23.01.2011., nedjelja

Stranac


1

Točno u četiri sata i deset minuta tog toplog svibanjskog poslijepodneva, kako je i bilo dogovoreno, vrata se otvore i u prostoriju uđe Predsjednik. Svi prisutni, sedmorica muškaraca, koji su do tada međusobno potiho razgovarali, okrenu se prema Predsjedniku, a Predsjednik prijazno klimne i pokaže na udobne stolice poslagane duž dugačkog stola, na kojemu je bila servirana kava, sendviči, kolači.
- Smjestite se, gospodo. I poslužite se. Ova hrana nije poslužena da bi samo služila kao ukras.
Prisutni se nasmiješe i lagani žamor, koji je odavao olakšanje prisutnih, vine se prema visokom stropu. Napetost je bila razbijena.
- Kad vidim Haydena - nastavi Predsjednik šaljivim tonom, ali mu je pogled bio sasvim ozbiljan - uvijek se uplašim da nam prijeti neka opasnost iz svemirskih dubina.
Prisutni se uljudno nasmiju Predsjednikovoj dosjetki, ali lica im nisu odavala veselje, zabrinutost ju je potisnula.
- U redu! - čvrstim glasom reče Predsjednik, zavali se u udobnoj stolici i prekriži ruke na grudima. - Počnimo. Shvatio sam da se nešto dogodilo što zahtijeva moju konačnu odluku. Točno?
- Točno, gospodine Predsjedniče - odgovori šef NASA-e blago se nagnuvši naprijed. - Nismo htjeli odlučiti sami. Ali mislim, da bi bilo najbolje početi sasvim iz početka. Tako da svi prisutni imaju potpunu sliku događaja.
- Zato sam i zakazao sastanak u ovo vrijeme - reče Predsjednik. - Danas nemam više nikakvih obaveza. Potpuno sam vam na raspolaganju.
- Hvala, gospodine Predsjedniče.
- Da čujemo.
- Svi ste čuli za naš program "Skok" - re Hayden, svakog prisutnog pritom pogledavši u lice.
- Posjet asteroidu - reče Ferguson, Predsjednikov savjetnik. - Što je s tim?
- Sve je počelo otkrićem - reče Hayden i pokretom pokaže na plavokosog mladića. - A za otkriće je zaslužan astronom Harris, ovaj mladić ovdje.
Harris, trideset i dvogodišnji mladić, pod upitnim pogledima svih prisutnih, nervozno se promeškolji. Bio je daleko najmlađi među prisutnima i bio je i te kako svjestan toga. Svaki od prisutnih, po godinama mu je mogao biti otac. Pritiskala ga je ta činjenica.
- E, pa, Harrise - reče Predsjednik ljubazno - imaš našu pažnju.
Harris duboko uzdahne i klimne, a misli mu jurnu svjetlosnom brzinom u prošlost, u onu prohladnu ožujsku noć ...

... kad je prvi put shvatio da gleda u nešto neuobičajeno, nešto novo. Motreći kroz moćan teleskop nepoznati objekt, nije mogao povjerovati kako se ovo zbilja događa. Ako je u pravu ... ako je otkrio novi, sasvim nepoznati asteroid ... nije se usuđivao dalje razvijati misli. Zabranio je samom sebi nadati se. Fotografirati će taj dio neba, kao što ga je fotografirao već nekoliko noći za redom, pa će sutra usporediti fotografije. Ali je već duboko u sebi znao što će ugledati. Pokaže li se sutra na svježoj snimci neba ono što je naslućivao da će pojaviti, biti će to konačna potvrda. Da je otkrio novi, svima nepoznati asteroid. Ako je to asteroid.
Harris je otišao kući, dok je uzbuđenje raslo u njemu i jedva je dočeo sutrašnju noć, da bi ponovo mogao kroz teleskop pogledati u onaj dio noćnog neba koji ga je već nekoliko noći za redom strastveno zanimao.
Nije se prevario, naravno. Na fotografijama se sasvim jasno primjećivalo da se asteroid kreće, da se približava. I da je nepoznat. Sad je već o asteroidu razmišljao kao o svom asteroidu. Ako je to asteroid, oprezno je počeo dodavati misao, svaki put, kad bi razmišljao o nepoznatom strancu iz dalekih crnih dubina.
Samo ga je jedna stvar bunila, gotovo ljutila: zar je moguće da ga nitko nije vidio do sad? Taj njegov asteroid. Ili, zar je moguće da nam prvi put dolazi u posjetu? I da zbog toga nije zabilježen?
Harris se naljutio na samog sebe i svoje misli koje su ludo skakale svemirskim prostranstvima, pa čak i kroz vrijeme. Privuče telefon i okrene broj kojeg još nikad nije okrenuo.
- Prijavljujem novi asteroid, sasvim nepoznat, dugačak otprilike 100 kilometara, koji će proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara - reče monotono i vrlo dobro znajući na kakav će doček naići.
- Šališ se? - dopre do njega glas šefa Kenta.
- Ne, gospodine.
- Što je onda u pitanju?
- Ono što sam rekao - odgovorio je mirno. - Znam sve prigovore koje će te prosuti ispred mene. Ali nešto se veliko kreće prema Mjesecu. Fotografije to sasvim lijepo i jasno pokazuju. Već tri noći za redom promatram. Nisam paničar. Izračunao sam da će, nastavi li se ovom brzinom približavati i ne mijenjajući putanju, za što ne vidim razloga, proći pored Mjeseca za šest dana na udaljenosti ...
- 500 000 kilometara! - prekinuo ga je Kent. - U redu, Harris. Ne govori nikom ništa. Smjesta dolazim.

- Sumnjam da je asteroid - rekao tri sata Kent kasnije: prije toga pažljivo je pregledao sve snimke koje ispred njega položio Harris. - Ako jest, onda je potpuni stranac. Odakle li sad odjednom dolazi? Velik je, čini mi se da si pravilno zaključio, oko 100 kilometara, a i sam znaš ...
Ostavio je nedovršenu rečenicu. Nije bilo potrebe završiti je. Harris je znao, kao što su i svi ostali iz struke znali, da se zna za točno 238 asteroida većih od 100 kilometara i svi su kategorizirani. Vjerovali su da su to svi. Vjerovao je i Harris. Do sad. Do pojave ovog stranca.

- Pa dobro! - rekao je Kent ustajući, bilo je točno dva sata poslije ponoći i pružajući ruku Harrisu. - Čestitam na otkriću! Jer ovo jest otkriće, ma što da jest ovo što nam se približava.
- Hvala - odgovorio je sretno Harris, stežući ruku Šefa, zamišljajući lice Ann, svoje djevojke: sve će joj reći dok budu uživali u jutarnjoj kavi. - Što dalje?
- Što dalje? - ponovio je Šef. - Obavijestiti ću NASA-u. I još poneke ljude koje moram obavijestiti. Koji moraju znati. Naravno, obavještavati ću te o svemu, Harris! Nećeš biti isključen. Još jednom, primi moje čestitke.
Harris se nasmiješio, a misao, kako je ovo najvjerojatnije najsretniji dan njegovog profesionalnog života, nije ga napuštala.

Harris se smiješio i sad, dok je to govorio maloj i odabranoj skupini, jednostavno nije mogao suspregnuti smiješak.
- Tako je počelo, gospodine Predsjedniče - reče, a smiješak mu je polako zamirao na mladom licu. – To je moj dio priče. Ostalo će vam drugi reći.
- Čestitam na otkriću - reče Predsjednik i ljubazno klimne. - Ne događa se često, zar ne?
Harris ne odgovori: pravilno je procijenio da se to od njega ni ne očekuje. On je ispričao svoj dio priče. Na redu su drugi.

2

Predsjednik se upitno zagleda u šefa NASA-e, Haydena, znajući kao je sad njegov red da doda svoj dio priče.
- Hm! - reče šef NASA-e. - Čini se da je moj red. Kad me nazvao gospodin Kent, sjedio sam i doručkovao.
Hayden je, u stvari, sa gađenjem gledao u pečena jaja koja je njegova supruga optimistički ispekla i servirala. Stol, za kojim je Hayden sjedio, bio je pokriven žarko narančastim stolnjakom.
- Da sa bojama sunca započnemo dan - govorila je njegova žena Pat gotovo svako jutro njihovog petnaestogodišnjeg braka.
Hayden je privukao tanjur s dobro pečenim jajima k sebi, znajući, ukoliko ni ne dotakne jelo, da će Pat biti žalosna. U trenutku kad je nemilosrdno zabio vilicu u žuto oko koje je, kako mu se činilo, podrugljivo zurilo u njega, oglasi se telefon.
- Oh! - uzvikne Pat, naviknuta na ranojutarnje telefonske pozive. - Zar već?
Hayden se samo nasmiješi i poletno ustane, zahvalan na telefonskom pozivu u ovaj rani sat.
- Hayden - reče u aparat.
Pat ga je gledala dok je razgovarao kratkim rečenicama, čas Haydena, čas jaje na njegovom tanjuru koje kao da je krvarilo, znajući da je sa mirnim doručkom završeno.
- Dolazim odmah - reče Hayden, spusti slušalicu i okrene se prema Pat. - Žao mi je, draga, jaja zbilja privlačno izgledaju, ali ovo ne može čekati. Moram ovog časa otići.
- Popij barem narančin sok do kraja - zamoli ona.

Stigavši u ured, još je bilo rano i vrlo je malo ljudi bilo prisutno, Hayden ugleda Kenta kojeg je dobro poznavao, kako ga nestrpljivo čeka.
- Uđi - reče Hayden Kentu, otvarajući vrata svog ureda. - I govori. Na licu ti vidim golemu nestrpljivost.
Kent mu ispriča novost. Pažljivo je iznosio sve pojedinosti i pratio pogledom ruku kojom je Hayden pisao kratke bilješke i listao fascikl. Kad je završio, Kent duboko uzdahne.
- To je sve - reče olakšano: riješio se golemog tereta, podijelio ga je sa nekim. - Sad je na tebi da doneseš odluku.
- Polako - reče Hayden pritiskujući crvenu tipku na konzoli ispred njega. - Prvo ćemo analizirati podatke koje si mi dao. A onda ...
Kucanje na vratima prekine ga usred rečenice i Hayden ustane, odjednom je osjetio silan poriv za kretanjem, pa priđe vratima i otvori ih.
- Brz si - reče mladiću koji ga je začuđeno gledao. - Uzmi ovo i ubaci u kompjuter. Izračuni su mi što hitnije potrebni.
Mladi čovjek samo klimne, uzme fascikl kojeg mu je pružio Hayden, a kojeg je donio Kent, pa se naglo okrene i bez riječi uputi brzim koracima niz dugi i sjajni hodnik. Koraci su mu potmulo odjekivali praznim hodnikom.
- Sad nam preostaje samo čekati - reče Hayden. - Jesi li doručkovao?
- Nisam, a nije mi do jela.
- Nije ni meni. Kava?
- To bi bilo dobro.
Hayden pozvoni svojoj tajnici i nekoliko trenutaka kasnije ispred njih se pušila kava. Ali je nisu pili. Pogledima su lutali po svijetloj sobi.
- Hoće li dugo potrajati? - upita Kent.
- Neće - odgovori Hayden i pogleda na sat. - Za koji čas će me nazvati.
Telefon se oglasio upravo u trenutku kad je Hayden otpio prvi gutljaj vrele kave, opekavši usne.
Kent, šef astronoma, gledao je u lice prijatelja, ali ništa nije mogao pročitati iz njegovog izraza lica. Hayden je navikao na krizne situacije i vrlo je dobro vladao sobom. Konačno spusti slušalicu.
- Sad znamo - reče tiho.
- Što znam? - Kent ustane: nije ni sekunde više mogao sjediti.
- Nepoznati asteroid nam se približava, dugačak otprilike 100 kilometara - reče Hayden. - Proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara, kao što znaš. Sad je to službeno. Potvrđeno.
- Imate li ... - počne Kent i ne završi: nije bilo potrebno.
- Imamo - odgovori Hayden. - Jedna se misija vrši u orbiti Mjeseca. Sa četiri astronauta. U stvari, sa tri astronauta i jednom astronautkinjom. Ali nije bilo planirano nikakvo udaljavanje od Mjeseca.
- Ovo su posebne okolnosti ...
- Zar misliš da to ne znam? - upita Hayden, pa i on ustane. - Odluka se mora donijeti u roku od tri sata, inače će biti kasno.
Kent klimne. Nije pitao zašto će biti kasno, znao je, ukoliko astronauti koji se nalaze u mjesečevoj orbiti na vrijeme ne krenu u susret asteroidu, asteroid će projuriti dalje i nestati u beskonačnosti Univerzuma.
- Oprosti, prijatelju - reče mu Hayden - ali moram ...
- Ne moraš ništa objašnjavati - prekine ga Kent pružajući mu ruku. - Sretno!
- Hvala. Biti će nam potrebna.

U orbitalnoj stanici "Odisej", koja je visjela u crnom bezdanu pored Mjeseca i lagano se okretala oko svoje osi, Clark, zapovjednik, pogleda svoje članove posade, Allena, Evansa i Nellie Bly, jedinu ženu među njima, prelijepu Crnkinju, liječnicu i biokemičarku.
- Sad znate sve - reče im zapovjednik. - Mrcina se neumoljivo približava i oni su dole nestrpljivo znatiželjni. Ostavili su nama konačnu odluku. I odmah da vam kažem, u ovom slučaju ne vrijedi demokratsko glasanje. Ili ćemo svi biti za posjet "Strancu", kako su ga nazvali, ili ni ne krećemo prema njemu.
- Zar propustiti takvu priliku? - upita Nellie Bly.
- Nellie je u pravu - reče Evans. - Propustimo li ovu nenadanu priliku, do kraja ćemo naših života žaliti.
- Znači, krećemo - doda Allen. - Naravno da sam i ja za.
- Razumio - kratko odreže zapovjednik Clark. - Javiti ću centru našu odluku i čekati zapovijed za polazak na misiju "Skok". Nećemo morati dugo čekati.
Posada se nasmiješi: sastanak je bio gotov, više se nije imalo što reći i svi se posvete svojim uobičajenim zadatcima koje su obavljali.
A misli su im jurile u susret ogromnom "Strancu" koji je putovao crnim dubinama Univerzuma, brzo im se približavajući.

Hayden završi izlaganje, osjećajući poglede prisutnih na sebi.
- Gdje su sad astronauti? - upita Predsjednik.
- U karanteni, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden.
- Dok imamo takve mlade ljude - reče Predsjednik - ne brinem za našu naciju. Pionirski je duh još uvijek živ u nama!
Svi se učtivo nasmiju.

3

Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću, slegne ramenima i reče Haydenu:
- Ne vidim ovdje astronaute. Ne čuju se njihove riječi.
- Čuti ćemo ih - reče Hayden.
- Kad? - upita Porter nestrpljivo. - I kako?
- Odmah sad - odgovori mirno Hayden: odlučio je ne dati Porteru šansu da ga izbaci iz takta. - Filmom. Imamo film kojeg su snimili.
Trenutak je zavladala apsolutna tišina. Ništa, baš ništa se nije čulo u prostoriji. Čak ni disanje prisutnih.
- Astronauti? - upita Predsjednik nagnuvši se prema naprijed, pokazujući interes. - Astronauti su snimili film?
- Jesu, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Prilikom posjete "Strancu" nosili su montirane kamere na skafanderima iznad lijevog ramena.
- Nisam znao za to - reče Porter sumnjičavo.
- Nitko to ne zna - odgovori Hayden: Porter mu je postajao sve antipatičniji i trudio se potisnuti taj osjećaj u sebi.
- Nitko? - umiješa se Ripper, general: glas mu je odavao krajnju sumnjičavost. - Zašto je to skrivano od nas?
Hayden nije očekivao pitanje šutljivog generala koji do ovog trenutka nije sudjelovao u razgovoru i sad se sasvim iznenadi zbog oštrine u generalovom glasu. Jedan je kratki trenutak pomišljao da se obrecne na generala: pa nije on neki njegov regrut, koji mora u stavu mirno trpjeti generalove hirove! On je Hayden, glavni šef NASA-e! Ali onda razum i njegova urođena i dugi niz godina trenirana samokontrola pobijedi trenutačnu slabost i on obori glavu, da ne mora gledati u generala.
- Ni od koga ništa nije skrivano - mirno Hayden odgovori.
- Nije? - odvrati general Ripper, a orlovsko mu se lice namršti: sad je sjedio na samom rubu udobne stolice, položaj je bio krajnje neudoban i sasvim spreman na skok, kojeg je očigledno priželjkivao. - Kao što svi znamo, astronauti su se vratili prije dva tjedna. Jesam li u pravu?
- Jeste - odgovori mirno Hayden na besmisleno pitanje, ne dajući se smesti.
- A mi tek sad doznajemo za film! - povišenim i prijetećim tonom nastavi general Ripper. - I to nije prikrivanje informacija?
- Nije! - odrješito odgovori Hayden: shvatio je kako mora uzvratiti oštro, inače će ga general pritisnuti uz zid. - Film se morao pregledati. Ustanoviti što je na njemu. Pa tek ...
Tihi ga uljudni Predsjednikov kašalj zaustavi u objašnjavanju. Hayden klimnu prema Predsjedniku, zahvaljujući mu na podršci koju je osjećao u njegovom tihom kašljucanju.
- Nitko vas ni za što ne optužuje, Haydene - miroljubivo reče Predsjednik i napetost među prisutnima popusti. - Samo smo radoznali. Što morate shvatiti.
- Naravno, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Potpuno razumijem.
General Ripper se uz uzdah nezadovoljstva ponovo zavali u udobnoj stolici, mrko gledajući ispred sebe i u nikog od prisutnih.
- Je li film kod vas? - upita Predsjednik.
- Jest, gospodine Predsjedniče, ovdje je - reče Hayden vadeći disk iz aktovke koju je donio sobom i polažući ga na stol ispred sebe.
- Tko je vidio film? - ponovo se umiješa general Ripper.
- Astronauti, i nas dvojica, Davis i ja - odgovori Hayden, pokazujući na svog zamjenika Davisa, a ono poslijepodne kad su sjeli zaštićeni i odvojeni od astronauta neprobojnom staklenom pregradom, da bi zajedno pogledali snimljeni materijal, bljesne mu u sjećanju.

- Moj, bože - rekao je Davis kad se film završio: nije dugo trajao: samo oko četrdeset minuta. - I što sad?
- Morati ćemo odlučiti - rekao je Hayden. - Ali ne mi sami.
- Što se tu ima odlučivati? - umiješala se u razgovor Nellie Bly: naravno, ozvučenje je spajalo dvije prostorije hermetički koje je dijelila staklenom pregradom.
- Nellie - rekao je Davis - pa ovo je sasvim neobično, priznati ćeš.
- Blago rečeno - dodala je Nellie, a prekrasno joj se lice ozarilo smiješkom. - Jako i uzbudljivo neobično. I baš zbog toga treba sve na svijetu upoznati s tim.
- Nije to tako jednostavno - rekao je Hayden.
- Kod vas, koji koristite politiku u bilo kojem obliku - rekla je nestrpljivo Nellie Bly - uvijek je sve komplicirano. Ne vidim ...
- Dosta, Nellie - tiho je naredio Clark, zapovjednik orbitalne stanice. - Znala si kako stvar funkcionira.
- Jesam. Ali ...
- Mi smo obavili svoje - ponovo ju je prekinuo Clark. - Sad pusti druge da rade svoj posao.
- Neće dugo potrajati - obećao je Hayden.
- Idete k Predsjedniku s tim? - upitao je zapovjednik Clark, pokazujući na disk u Haydenovoj ruci.
- Idemo - potvrdio je Hayden, a onda ugleda upitno lice Nellie Bly i brzo doda: - Moramo prvo obavijestiti Predsjednika, pa tek zatim ostale. Shvaćaš Nellie?
Pod pogledima ostalih članova posade sa kojima je provela četiri mjeseca u orbitalnoj stanici i kojima je čitala misli, a da ih ni ne mora pogledati, Nellie je klimnula, a lijepo joj lice postalo žalosno.
- Ne brini, Nellie – reka je Hayden: volio je tu malu prekrasnu i pametnu astronautkinju, liječnicu i biokemičarku. - Neće dugo trajati.
Dok su Hayden i njegov zamjenik napuštali prostoriju, ostavljajući astronaute u karanteni, osjećali su njihove zavidne poglede na sebi: oni mogu išetati na ulicu, osjetiti sunce ili kišu na licu, a oni, astronauti, koji su toliko vremena proveli ...
- Što misliš? - upitao je Davis, kad su izašli iz prostorije i kad ih astronauti više nisu mogli čuti. - Kako će Predsjednik reagirati?
- Iskreno, ne znam - odgovorio je Hayden. - Iako smo prijatelji već dugi niz godina, ne znam kakva će biti njegova reakcija na ovo.
Davis je klimnuo, primijetivši kako je pogled Haydena bio prikovan za disk kojeg je pažljivo nosio u ruci.

"Sad ćemo otkriti", pomisli Hayden. "Uskoro ćemo znati."
- Nitko više? - sumnjičavo upita general i prekine misli Haydena: Hayden se morao duboko koncentrirati, da bi shvatio kako general misli na sadržaj diska kojeg će uskoro pogledati na ekranu velikog televizora koji se nalazio u kutu sobe.
- Nitko! Jamčim za to! - reče Hayden i pogleda pravo u oči generala.
- Predlažem da svi smirimo strasti - reče Predsjednik ustajući i položivši dlanove na stol. - Da prvo pogledamo film, pa zatim nastavimo s razgovorom? Slažete se?
Naravno, svi prisutni su se slagali s prijedlogom. Potiho mrmljanje zakotrljalo se prostorijom spajajući sve prisutne.


4

Hayden je klimnuo, prišao velikom televizoru u kutu sobe i položio disk nježnim pokretima na za to određeno mjesto. Znao je što će se sad vrtjeti ispred radoznalih očiju promatrača. Davis i on, Hayden, već su odgledali jednom ovaj isti film zajedno s astronautima. Zatim još jednom samo njih dvojica. U privatnosti Haydenovog ureda, iza čvrsto zaključanih vrata. Poslije tog drugog gledanja, ponovo su odgledali sve dojmove koje je posada uredno i pedantno zabilježila u orbitalnoj stanici "Odisej", dok se stanica još nalazila daleko u svemiru. Gledali su i slušali astronaute koji su, naravno, međusobno komentirali doživljaj.
Hayden pokrene uređaj i polako se vrati do svoje stolice, udobno se zavali u nju i počne promatrati lica gledatelja. A misao mu bježala ka astronautima ...

... koji su se i dalje nalazili u karanteni, odsječeni od vanjskog svijeta. Uživali su potpunu udobnost, sve su imali, osim slobode kretanja. A to su jedino željeli imati. Kako je neumoljivo vrijeme sve više protjecalo, postajali su sve nervozniji.
- Meni sve ovo ne miriše na dobro - rekla je jučer Nellie Bly. - Ništa nam ne govore.
- Što misliš da bi nam trebali reći? - upitao je Allen.
- Bilo što! - odbrusila je Nellie. - Neoprostivo je ovo naše izdvajanje od događaja koji je naš događaj!
- Polako, Nellie - smirivao ju je zapovjednik Clark. - Čuti ćeš na vrijeme ono što trebaš čuti.
- Upravo me to i ljuti - priznala je Nellie. - Tko su ti, koji su si uzeli za pravo odlučivati kad nam nešto reći, a kad ne?
Clark, zapovjednik, zabrinuto ju je pogledao: puca li to čvrsta Nellie? Ali mu Nellie odvrati čvrstim i tamnim pogledom, pročitavši mu misao.
- Ne brini za mene, zdrava sam. Samo sam ljutita. Volim akciju, a ne čekanje.
- U to smo se svi uvjerili - dobacio je Evans i svi su se potiho nasmijali.
Kao što su svi znali, Evans je aludirao na onaj dan, kad su mirovali u crnom i ravnodušnom svemiru, očekujući "Stranca", kojeg će posjetiti i koji se približavao ravnodušan na njihovo nervozno iščekivanje, već se i golim okom mogao vidjeti. Za nekoliko sati će ga posjetiti, oni koje zapovjednik odredi.

- Evans - odlučio je zapovjednik Clark - ti ćeš ostati u "Odiseju". Bly, Allen i ja izlazimo.
Evans je samo klimnuo. Ni riječi nije rekao. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa.
- Svi želimo posjetiti "Stranca" - tiho je nastavio Clark. - Ali netko mora ostati kući. To je svima jasno.
- Ne moraš ništa objašnjavati - mirno je rekao Evans: glas mu je zvučao baš kao i uvijek.
- Znam - rekao je Clark i nasmiješio mu se. - Ali želim. Pođe li što naopako, ne oklijevaj: istog se časa uputi kući.
- Ništa se neće naopakog dogoditi! - uzviknula je Nellie: ona ide! Samo joj je to odzvanjalo u grudima: ide posjetiti "Stranca" koji dolazi iz nepoznatih dubina Univerzuma.
- Naravno - rekao je Clark, uživajući u njenom oduševljenju. - Ogroman je i nećemo ga moći čitavog pregledati, naravno.
- Sto kilometara - s poštovanjem u glasu rekao je Allen. - Toliko je otprilike dugačak. Tako kažu ono na Zemlji.
- Mi ćemo ga točno izmjeriti! - raspoloženo je rekla Nellie i podignula uvis sat-mjerač daljina, kojeg je nosila na lijevom zglobu ruke. - Točno u milimetar!
- Podijeliti ćemo se - nastavio je mirno Clark. - Da bi ga što više istražili. Imati ćemo nešto manje od dva sata vremena. Točno jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Nakon toga, bez obzira što se bude događalo, moramo se vratiti na „Odisej“. Jer, ne zaboravite to ni trena, asteroid će nastaviti juriti dalje i odnositi nas sve dalje od matičnog broda. Imamo jedan sat i četrdeset i sedam minuta.
- Dovoljno – promrmljala je Nellie.
- Što misliš da će se događati? - upitao je znatiželjno Evans. - Pa to je samo golema hrpa kamenja koja juri zrakopraznim prostorom. Ništa više.
- Kad budemo izašli van i krenuli na "Stranca", ti ćeš Bly, biti neprekidno uz mene – nastavio je Clark, kao da Evans nije ni riječi rekao. - A ti Allen, biti ćeš samostalan. Ali svi ćemo neprestano biti u međusobnom kontaktu. Želim da neprestano govorite što vidite i što se bude događalo. Ako se bude nešto događalo.
- Govoriti ćemo – ubacila je Nellie.
- Nositi ćemo kamere, pričvršćene na lijevom ramenu skafandera - nastavio je Clark dalje s uputama. - Kamere će automatski snimati i sve slati kompjuteru-matici na "Odisej". Kad se budemo vratili, moći ćemo pažljivo i bez uzbuđenja pogledati snimljeni materijal. I preslušati naše dojmove, pa tako konačno zajednički uobličiti izvještaj. Ništa nećemo prepustiti slučajnosti. Konačno, biti ćemo prvi ljudi koji će stupiti na neki asteroid.
Tišina koja se mogla gotovo opipati, zavladala je nakon tih zapovjednikovih riječi. Ljudi se nisu gledali, ali svatko je od njih osjećao dah svečanosti koji je odjednom zalepršao oko njih. Uživali su u njemu, u tom dahu svečanosti. Ovo je njihov trenutak. Za ovakav su se trenutak spremali, podnosili naporne treninge, mnogočega odricali. Sad nastupa trenutak u kojemu će to naplatiti. Svaku kapljicu znoja koju su prosuli na napornom i dugom putu do ovog uzbudljivog trenutka.
- Oh! - uzviknula je Nellie Bly, pogledavši na sat. - Još samo sedam sati!
- Odmorimo se! - zapovjedio je Clark. - Svi! Moramo biti sasvim odmorni kad se uputimo na "Stranca". Pokušajte malo odspavati. Evans će nas probuditi kad bude vrijeme za polazak.
Evans je klimnuo, gledajući mirnim pogledom kako ostali članovi posade ustaju i polako napuštaju prostoriju u kojoj su održali savjetovanje-sastanak, da bi se uputili prema svojim osobnim malim, ali udobnim odajama i pokušali što bolje odmoriti. Ostavši sam, Evans se zagleda u "Stranca" na monitoru ispred sebe: "Stranac" je svake sekunde postajao sve veći i veći. Nečujno se približavao kroz crno ništavilo.


5


"Odisej" je ostajao iza astronauta, dok su beskrajnom prazninom plutali prema asteroidu. Gledan ovako izbliza, još malo i spustiti će se na njega, bio je više nego ogroman. Njihova orbitalna stanica činila se poput kutije šibica prema njemu.
- Započni sa manevriranjem! - zapovjedio je Clark. - Potražimo prikladno mjesto za ateriranje.
Uključili su mlaznice gotovo istovremeno. Još koji trenutak, još otprilike dvjesto metara približavanja i biti će prvi ljudi koji su ikada stupili na asteroid. Nellie je osjetila žmarce uzbuđenja, penjali su joj se uz napeta leđa stvarajući prijatan ugođaj kojeg je jako voljela i zbog kojeg je i izabrala svoj poziv. Obučeni samo u lagane skafandere, koji su ih štitili od neprijateljskog okoliša, osjećali su se sasvim sitnim u beskrajnosti kojom su plutali.
- Allen! - pozvao je tiho, ali razgovijetno Clark. - Kako je na tvojoj strani?
- Sve normalno - odgovor je stigao odmah. - Vidim prilično ravnu površinu i spustiti ću se na nju.
- Što je ono? - začuje se Nellie Bly: glas joj je odavao iznenađenje i uzbuđenje.
- Što vidiš? - Clark je odmah upita: još osamdeset metara laganog spuštanja i stupiti će na "Stranca".
- Svjetlost - odgovori Nellie Bly. - Znam da zvuči ludo, ali svjetlost vidim sasvim jasno.
- Sad je vidim i ja - reče Clark. - A ti Allen?
- Vidim - kratko odgovori Allen.
- Svi prema mjestu odakle dopire svjetlost! - naredi Clark. - Allen, priđi nam i ostani uz nas. Promjena plana.
- Razumio - reče Allen.
Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili dugački poput male vječnosti, svjetlost se ispod nogu astronauta, koji su lebdjeli iznad asteroida, a koji je i dalje ravnodušno plovio crnim beskrajem, pojačala, zatim silno bljesnula.
- Oh! - uzvikne Nellie: velike su joj se crne oči razrogačile gledajući u prizor koji se odvijao na tamnoj površini asteroida. - Otvara se! Pa to se, što god da jest, otvara.
Clark ulovi sebe kako zadržava dah i prisili se na normalno disanje. Lebdeći sasvim blizu površine asteroida, prisustvovali su čudu. Stijene su se ispod njihovih nogu pomakle, a svjetlost je bljesnula silnom snagom, razbijajući vječnu tamu Univerzuma.
- Plato - reče Clark. - To je plato što otvara pred nama.
- Poziv za spuštanje - reče Allen.
- Drugo ništa ne može biti - doda Nellie.
- Pa spustimo se onda - odluči Clark. - Da vidimo, kako će reagirati.
Spustili su se. Gledajući u svoja stopala, činilo im se da su stupili na čelični plato, ali nisu dugo mirno stajali.
- Vrata! - reče Allen uzbuđeno. - Ono u vrata. Ništa drugo ne može biti doli vrata.
- I meni se tako čini - reče Nellie, a glas joj je podrhtavao.
- Idemo prema vratima - odluči Clark. - Ako su to vrata.
Ono što su nazivali vratima, odudaralo je od okoline treperavom zelenom svjetlošću. Visoko oko pet metara i široko dva, kao da ih je pozivalo.
- Zovu nas - promrmlja Nellie gledajući na svoj sat-mjerač daljina, pa reče uzbuđeno: - Asteroid je dugačak točno 111 kilometara i 111 metara. Vjerujete li da je to slučajnost?
- Bly! - ukori je zapovjednik Clark. - Kakva su to pitanja?
- Priznati ćeš, da je to malo čudno.
Clark ništa ne reče. Bio je najbliži zelenom pravokutniku za kojeg su mislili da predstavlja vrata. Laganim skokovima približavali su se zureći u treperavo zelenilo, koje je odudaralo od sveukupnog crnila koje vladalo posvuda.

Predsjednik podigne ruku i zagleda se u Haydena. Hayden klimne i Davis, njegov zamjenik, zaustavi odvijanje filma.
- Sigurni ste da ovo nitko nije vidio? - upita Predsjednik.
- Sasvim siguran, gospodine Predsjedniče.
- Slutim što je to - reče general Ripper namrgođeno. - Naletjeli su na druge.
- Ovo što gledamo, gospodine Predsjedniče - reče tiho Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću - jest najveća vijest od postanka civilizacije. I moramo s njom krajnje obazrivo postupati.
- Mislim da svi u ovoj prostoriji to i te kako shvaćamo - reče Predsjednik i uz uzdah se ponovo zavali u udobnu stolicu.
- Ima li još kopija ovog filma? - upita general Ripper.
Hayden ga samo pogleda i odmahne glavom. Kad je progovorio, svima je bilo jasno da se obraća Predsjedniku.
- Ovo je jedini primjerak - reče mirno, nepokolebljivo. – Nema kopija. Jamčim to!
- Vjerujemo, Hayden - reče Predsjednik. - Pa dobro, pogledajmo nastavak. Slutim, da nas još uzbuđenja čeka.
Hayden klimnu i Davis ponovo pokrene film.

Kad su se našli na dvadeset metara udaljenosti od zelenog treperavog svjetla, njihove su se slutnje potvrdile. Zelenilo se odjednom raširilo i pred očima astronauta ukaže se ogromna i raskošno osvijetljena prostorija sa mnoštvom treperavih kugli koje su lebdjele i okretale se oko svoje osi.
- Kao u snu - promrmlja Nellie.
- Još je neobičnije - reče Allen.
- Uđimo - reče Clark - i pogledajmo lebdeće kugle.
Ušli su. Clark prvi, za njim Nellie Bly, pa Allen. Istog časa, kad je Allen kao posljednji stupio u prostoriju, vrata, bolje reći ulaz, nečujno se zatvore za njim.
- Jesmo li ušli u stupicu? - upita Clark.
- Ne osjećam strah - reče Nellie. - A ti?
- Ni ja - prizna zapovjednik. - Čak ni zabrinutost. I to me čudi.
- Misliš, da ovo - Nellie je mahnula lagano rukom pokazujući na treperave kugle oko njih koje su se okretale oko svoje osi - na neki način djeluje na nas?
- Imaš li neko drugo objašnjenje? - upita Clark.
Nellie se zasmijulji, pa iz čiste navike baci pogled na svoj sat-mjerač.
- Oh! - uzvikne.
- Što je, Bly? - upita zapovjednik.
- Ovo ne može biti!
- Što ne može biti?
- Mjerač pokazuje da je asteroid duži iznutra nego izvana!
- Kako to može biti?
- Ne znam - reče Nellie.- Ali znam da mjerač ne laže!
- Koliko je iznutra dug? - upita Clark.
- 222 kilometra i ... - počne Nellie.
- I 222 metra, dopusti da pogađam - reče zapovjednik.
- Točno! - reče Nellie. - Govori li nam to što?
- Ako govori, nije mi jasno što govori - reče Clark. - Pogledajte malo bolje i duže ove treperave kugle. Zar vam ne liče na minijaturne planete?
Nellie se približi jednoj kugli i pruži ruku. Kugla je bila obujmom velika kao neka omanja prostorija i tek sad, kad joj se Nellie sasvim približila, otkrila je svoju tajnu.
- O, bože -šapne Nellie. - Je li to moguće?
Clark i Allen joj se približe, pa su njih troje stajali jedno pored drugog i ispred kugle i zurili u nju s nevjericom. Jer u kugli su jasno mogli razaznati građevine, živa nepoznata bića koja su se kretala unutrašnjim prostorom kugle.
- Je li ovo stvarnost? -upita Nellie.
- Vidi! - reče Clark.
Nellie i Allen su pritajenog daha gledali kako zapovjednik pruža ruku i sa prstima ulazi u kuglu.
- Što je to? - upita Nellie. - Što to znači?
- Pogledajmo ostale kugle - predloži Clark. - I otkrijmo odgovor na tvoje pitanje, Nellie.
Kod šeste kugle, Nellie se zaustavi i ne pokušavši rukom ući u njenu unutrašnjost. Svih pet kugli koje obišla, pokazivale su jedno te isto, a opet različito. Činilo joj se da gleda u nepoznate civilizacije, svaka je civilizacija bila drugačija, stanovnici su se razlikovali od jedne kugle do druge.
I upravo kad su se obrve Nellie počele mrštiti, kao što bi se uvijek mrštile, kad bi bila na pragu nekog otkrića, kugla ispred koje je Nellie stajala pokušavši proniknuti njenu tajnu, se pomakne i lebdeći se udalji. Sve su kugle sad lebdjele prema sredini ogromne prostorije, čiji su zidovi srebrnasto se sjajili.
Točno u sredini prostorije, kugle se udružiše, stapajući se u jednu jedinu, ali čiji obujam nije rastao. I kad su sve kugle postale jedna kugla, žarko crvene boje, kugla se izduži i pretvori u pravokutnik, a u pravokutniku se ukažu udaljene treperave zvijezde.
- Poput kinemaskop filma - glasno i uzbuđeno reče Nellie, ono što su Clark i Allen mislili. - Sad ćemo doznati tajnu.
Mirno stojeći, astronauti su gledali kako se u kutu pravokutnika pojavljuje svemirski brod, zatim se brod rastvori i pokaže im svoju nutrinu, a u njoj su neka bića vršila svakojake radnje. Odmah zatim brod je lebdio iznad neke planete, a ta su bića iz broda izlazila i u malim se letjelicama spuštala na planetu. Raširili bi se poput lepeze, dok bi oko njih lebdjele svjetleće kugle.
Astronauti su zapanjeno gledali, kako oni drugi astronauti ostavljaju kugle na raznim mjestima planeta, zatim se vraćaju na matični brod. Velikom brzinom promicali su dani noći u sivoj krivulji koju ni jedan pogled nije mogao pratiti. Barem ne ljudski, sa Zemlje. Protok vremena, mnoge i mnoge godine očitavale su se u sivoj krivulji.
A onda, kao da je sve stalo i pravokutnik se umiri. Astronauti su gledali u mirnu rijeku kako protječe, a iznad nje se uzdižu visoka stabla raskošnih i neobičnih boja. U podnožju stabala kretale su se razne životinje, a nebom letjela neka čudna stvorenja ni nalik pticama.
- Sijači! - uzvikne Nellie Bly. - To su oni. Sijači! Siju život po čitavom Univerzumu. Mora da su milijunima godina evolucijski ispred nas.
- Znate li što je ovo? - upita zapovjednik Clark. - Nije ovo nikakav asteroid. Ovo je svemirski brod.

- Dosta! - prasne general Ripper i svi ga iznenađeno pogledaju: general je ustao i sad je stajao pored stola blago raširenih nogu i bijesnog pogleda.
- Smirite se, generale - reče mu Predsjednik.
- S dužnim poštovanjem, gospodine Predsjedniče, kako da se smirim? Pa ovaj nam film sugerira da su nas laboratorijski stvorili. Da smo zamorci. Prokleti zamorci! Treba svaki dokaz ovog bogohuljenja uništiti!
Harris, mladi astronom koji je otkrio "Stranca", neprijateljski se zagleda u generala. Što ova stara vojničina govori? Uništiti najveće otkriće u povijesti ljudskog roda. Sakriti ga od svijeta? I što je mislio pod onim "svaki dokaz" uništiti? Znači li to ... ali ne, to ne može značiti. To ne smije značiti!
Harris se s nadom u pogledu zagleda u Predsjednika, dok su oko njega odzvanjali uzbuđeni glasovi.

KRAJ


- 16:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se