Linkovi
Copyright © by misko

Blog.hr













Miškove SF priče

09.09.2010., četvrtak

Ukradeni doživljaj



Adam uđe u prostranu i sasvim ostakljenu dnevnu sobu i pogledom potraži Ornelu. Još je vladao polumrak, nitko nije programirao svjetlost,
vani su se kovitlali ogromni i olujni oblaci, ali su vremenski prognostičari najavljivali sunčana razdoblja. Koja kao da su postajala sve kraća,
činilo se Adamu. Neprekidne kiše praćene grmljavinama, već su godinama vladale i usprkos silno naprednoj tehnologiji, pomoću koje ste mogli uživati u vremenu po vlastitom izboru, ljudi su patili. I on sam, Adam, osjećao je laganu nervozu, ali ju je jutros pripisivao sinovljevom današnjem rođendanu.
Mršteći se, Adam utipka šifru za sunčano i blago vjetrovito vrijeme na jedva vidljivom zaslonu prekidača na staklenom zidu i istog trena oblaka nestane, a oko Adama zatreperi nevidljivi blagi povjetarac i pomiluje ga po napetom licu. Adam se opusti: sve će biti dobro.
- Je li se probudio? - upita Ornela ulazeći u prostoriju: ogrnuta samo laganim lepršavim ogrtačem, Adamu se činila poželjnija nego ikada.
- Još nije - odgovori Adam gledajući njenu crnu kožu, sa koje su joj se još uvijek cijedile kapi nakon tuširanja: luksuz koji su samo privilegirani mogli koristiti. - Da iskoristimo to vrijeme, dok se mali ne probudi?
- Adame! - reče Ornela prijekorno, ali joj je glas odavao zadovoljstvo. - Danas mu je rođendan. A i sinoć ...
- Rođendan - promrmlja Adam i skrene pogled.
- Oh! - uzvikne Ornela: njena se velika i puna usta zgrče u grimasu neodobravanja, crne su joj oči zablistale. - Pa nije valjda ...
- Jest - reče Adam. - Upravo je to!
- Oh, Adame!
- Znam - reče on.
- Slomiti će mu srce.
- Znam - ponovi Adam. - A opet, danas puni desetu godinu života i više nije sasvim malen i može ponešto i razumjeti.
- Ali obećao si mu ...
- Znam da jesam - razdražljivo reče Adam. - Ali moram biti prisutan na brani. Ne smijem izostati. Prema nama jure stometarski valovi i moramo ih razbiti. Kako bi se to odrazilo na osoblje, kad u takvom trenutku ne bih bio prisutan?
- Ja shvaćam - reče Ornela. - Ali Riki ...
- Što moram shvatiti? - upita Riki: spustio se bosonog s gornjeg kata i obučen samo u donji dio pidžame, znatiželjno je gledao u njih.
- Već si ustao? - upita Ornela i pojuri prema sinu.
Adam ih je promatrao i uživao u prizoru. Riki je naslijedio majčinu crnu kosu koja mu je uokvirivala duguljasto lice i očeve plave oči, kontrast kojeg su svi odmah primjećivali. Crte lica su bile mala kopija Adamovog, ničeg majčinog, negroidnog na malom licu nije bilo, osim što je bilo tamnije nego Adamovo.
- Što moram shvatiti? - ponovi pitanje Riki.
- U redu! - reče Adam ustajući. - Da raščistimo stvar. Znaš da imam odgovorni posao, je li tako?
- Znam, tata.
- E, pa - reče Adam čvrsto gledajući dječaka u oči - ti sigurno voliš to što ga dobro obavljamo, moji suradnici i ja. Od nas zavisi...
- Znam, tata - prekine ga dječak. - Vi nas štitite od podivljalih prirodnih sila. Učimo to.
- Lijepo - reče Adam: možda će biti lakše nego što je mislio. - Onda ćeš sigurno shvatiti, da danas moram biti prisutan na brani. To znači ...
- Da me nećeš odvesti u Muzej - dovrši Riki.
Nitko mu ne odgovori. Ornela i Riki se zagledaju u malog čovjeka, njihovo dijete, prateći kako mu se izraz lica mijenja, dok je u sebi probavljao podatke.
- U redu je, tata - reče konačno hrabro Riki, a plave mu oči zasiju. - Mama će me odvesti, je li tako?
- Naravno, sine - nježno reče Ornela, saginjući se u želji poljubiti ga i čestitati mu rođendan.

Nešto nije bilo u redu. Ornela je to primijetila po ukočenim pogledima rijetkih prolaznika koje su sretali hodajući prema Muzeju. Do blizine Muzeja dovezli su se podzemnom lebdećom željeznicom, a sad su koračali natkrivenim ulicama osvijetljenim vještačkim suncem. Ni naslutiti se nije moglo namrgođeno nebo i munje koje su gore visoko parale olovnu težinu oblaka, dok je sivi i gusti zastor kiše neumorno pljuštao i pljuštao već mjesecima i kao da to ružno vrijeme nije namjeravalo nikad prestati.
- Oh! - reče Ornela.
- Što je mama?
- Čini se - odgovori ona - da je Muzej zatvoren.
- Zatvoren? - zamuca dječak već na rubu suza. - Kako zatvoren, mama?
- Smiri se - reče mu Ornela. - Sad ću se raspitati.
Na samom ulazu, na podnožju impozantnog stepeništa, jedan od tri stražara im se oprezno približi.
- Zabranjen prolaz! - odrješito reče stišćući nervozno plazmičnu pušku uz grudi.
- To vidimo - hrabro mu odgovori Ornela: čvrsto je, zbog dječakovog rođendana, odlučila doznati što se događa. - Ali planirali smo ovaj posjet jako dugo. Uredno smo poslali molbu koja je zaprimljena i odobren nam je posjet. Evo, pogledajte!
Gurnula je stražaru pod sam nos plavičastu propusnicu koja im dozvoljava pristup i obilazak Muzeja upravo ovog dana, a koju je Adam dobio samo zbog svoje odgovorne dužnosti koju vrši na zadovoljstvo svih.
- Vidim, vidim - reče stražar i njegova ukočenost malo popusti: u očima mu se nakratko pojavi sjaj razumijevanja, ljudskosti. - Ali usprkos tome, ne možete ući.
- Zbog čega?
- Zbog pljačke - objasni stražar. - Unutra su istražitelji i nitko drugi nema pristupa.
- Što je opljačkano? - raširivši plave oči upita Riki.
- Stablo - odgovori automatski stražar.
- Bor? - upita Riki, a oči mu zasuze. - Jedini bor u gradu?
- Zar može biti neki drugi? - neljubazno odgovori stražar, a tijelo mu se ponovo ukoči od nepristupačnosti.
- Ali kako ... - započne Ornela.
- To pokušavamo ustanoviti - odreže stražar. - A sad vas posljednji put molim, da napustite ovo mjesto.

- Nemoj se previše žalostiti - reče Ornela držeći Rikija za ruku, dok su kroz zeleni tunel iznad kojeg je tekla rijeka, polako se približavali pokretnom pločniku koji će ih dovesti do kuće. - Znaš da je tvoj tata važan čovjek i on će već isposlovati posjet nekom drugom gradu u kojemu postoji Muzej, a u njemu drvo. Nemoj se žalostiti. Najkasnije idućeg rođendana vidjeti ćeš drvo, vidjeti ćeš bor, ili možda neko drugo stablo, jer ...
Riki je nije više slušao. Sad je imao deset godina i još nije vidio ni jedno drvo u svom životu, ali je shvaćao da mu je mama žalosna i razočarana možda i više nego on sam, i da upravo zbog toga toliko mnogo govori. Duboko je u sebi znao da se ništa od toga neće dogoditi, jer možda će se i u tom drugom gradu, ukoliko uopće dospiju do njega putujući ispod neprekidnog bijesa prirode, dogoditi pljačka, ili će stablo usahnuti, umrijeti, kako je naučio u školi i čitajući. Nešto će se dogoditi, znao je, osjećao je. Umrijeti će, a da neće vidjeti drvo. Usprkos privilegiranosti svog položaja kojeg ima zahvaljujući svom tati.

- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30