Linkovi
Copyright © by misko

Blog.hr













Miškove SF priče

23.08.2010., ponedjeljak

Granica


Tim Grabber se nagne nad komandnu konzolu i položi dlan na dnevnik. Elektronski dnevnik ispod Timovog dlana zatreperi i otvori slijedeću virtualnu stranicu u koju će Grabber glasovno upisati dnevne događaje. Za potomstvo. Jer njegov dnevnik, kojeg on uporno piše svakog "dana", iako dana nema na transporteru koji prevozi uspavani ljudski teret, već neprekidno vlada ledena neprijazna noć, poslužiti će onima koji dolaze iza Grabbera, iza pionira koji duboko spavaju ne sanjajući ništa.
"Počelo je nešto neobično", zapiše Tim i zatrese sjedokosom glavom: sto i jedanaest mu je zemaljskih godina, toliko bi bio točno star da je na Zemlji, ali ovdje, u dubokom Univerzumu, bio je nešto mlađi, znao je to.
Prodorni neugodni zvuk kratko odjekne brodom. Tim zatrese glavom i duga mu sijeda kosa poskoči po leđima: nije se podšišao od dana kad je krenuo na ovo putovanje. Uz uzdah nezadovoljstva, jer znao je što mu neugodni zvuk javlja, Tim ustane: može nastaviti dnevnik i kasnije. Prvo mora provjeriti spavača. Tim pogleda po komandnoj ploči i uoči titravu brojku 3823, spavač broj 3823 ih napušta. Ni jednome od spavača nije znao ime. I sad mu je bilo drago zbog toga. Bili su mudri ti koji su ga poslali na rub poznatog Univerzuma. Što manje osobnih osjećaja čovjek ponese sa sobom na putovanje bez povratka, tim bolje. Za njega.
Tim Grabber laganim koracima prošeta beskonačnim hodnicima transportera bacajući poglede na kapsule i na spavače u njima. Ljudi su mirno ležali na leđima, lica su im bila sasvim opuštena, ravnodušna. I sva su sličila jedno na drugo zbog tog neprirodnog izraza na njima.
"Kao jaje jajetu", pomisli Tim i priđe kapsuli broj 3823 i baci pogled na spavača u njoj. Ali nije bio spavač. Bila je spavačica.
- Ah! - reče glasno Tim, znajući da ga nitko ne može čuti i pažljivo gledajući mlado tijelo, koje je sve do koji trenutak prije bila mlada spavačica, buduća kolonizatorica na nekom planetu. A što je sad?
Grabber se zagleda u djevojčine jagodice koje su počele podrhtavati. Već je to vidio, poznavao i mirno je gledao, mirno stojeći, ali nemirno dišući.
Uskoro je čitavo lice djevojke broj 3823 počelo podrhtavati, zatim se podrhtavanje raširilo čitavim njenim mladim i napetim tijelom. Čas kasnije tijelo se naprosto urušilo samo u sebe. Nestalo. Nije ga više bilo. Ali je Grabber znao, kako će, kad otvori kapsulu spavačice broj 3823, na njenom dnu naći nešto bezbojnog sitnog, finog praha: sve što je preostalo od mlade žene koja je dobrovoljno krenula na put. Bez povratka, kako se pokazalo.

Prije 80 godina ...

- Koliko imate godina? - upitao je Predsjedavajući, iako je to morao znati, jer svi su podatci o Tim Grabberu već nekoliko puta prošli strogu kontrolu.
- Trideset - mirno, ne gubeći strpljenje, odgovorio je Tim.
- Imate bogato iskustvo na raznim misijama. Zbog čega ste se odlučili javiti za ovu?
- Sam sam - mirno i gledajući Predsjedavajućeg u oči, odgovorio je Tim. - Sasvim sam. Nemam što izgubiti. Niti ću kome nedostajati.
- Da, znamo da ste izgubili obitelj u onoj nečuvenoj nesreći. Ali još ste vrlo mladi, tek vam je trideset. Možete ...
- Ne želim ponovo osnivati obitelj - prekinuo ga je Grabber, a slika njegove Amy i njihovog sina malog Timija, zaigra mu u sjećanju. - To sam čvrsto odlučio.
- U redu - rekao je tiho Predsjedavajući pogledavši ga pažljivo i dugo. - Zadatak vam je jasan? Hoćete li ga ponoviti Komisiji?
Tim Grabber je klimnuo i nelagodno se promeškoljio u udobnoj stolici. Sjedeći ispred dvanestorice ljudi, osam muškaraca i četiri žene, osjećao se poput kukca pod njihovim ispitivačkim pogledima.
- Zadatak mi je sasvim jasan - rekao je čvrstim glasom uspravivši se na stolici i pogledom prelazeći s jednog lica na drugo, s lijeva na desno, zatim obrnuto, s desna na lijevo. - Biti ću kapetan broda koji nosi kolonizatore-spavače van poznate granice Univerzuma. Moj je zadatak pažljivo spavače promatrati i voditi dnevnik zabilješki o svakoj, pa i najmanjoj promjeni kod spavača, koji su programirani probuditi se tek kad brod stigne u blizinu planeta kojeg je moguće kolonizirati. Biti ću jedini budan na brodu. To znači bez kontakta s drugim ljudima najmanje sto dvadeset godina. Dok se spavači ne počnu buditi.
- Hoćete li moći izdržati tako veliku usamljenost? - upitala je dr. Veronika osmjehnuvši mu se blago, kao da se već oprašta sa Timom.
- Bez brige - čvrsto je rekao Grabber. - Navikao sam na samoću. Volim samoću.
- Mnogo je to vremena - rekla je dr. Veronika. - Oko sto trideset godina. Gotovo čitav ljudski vijek.
- Ne brine me to - odgovorio je osmjehnuvši se Tim Grabber i iznenada ustao sa stolice i zakoračio prema stolu za kojim su sjedili članovi komisije i koji su ga zbog toga iznenađeno pogledali. - Ali imam jedno pitanje. Jedno jedino. I želim da mi se iskreno odgovori na njega. Mislim da to zaslužujem.
- A ja mislim, da znam koje je to pitanje - rekao je Predsjedavajući i mahnuo velikodušno rukom. - Pitajte.
- U čemu je tajna? - upitao je Tim Grabber. - Jeste li već slali brodove tako daleko?
- Jesmo -odgovorio je Predsjedavajući, a Grabber je primijetio kako su se svi zapiljili u njegovo lice, tražeći bilo kakvu emociju na njemu. - Bile su već tri misije. I sve tri su nestale bez traga. Zbog toga šaljemo ovu misiju, da konačno otkrijemo što se događa.
- Shvaćam - rekao je Tim Grabber.
- Svi učesnici bili su dobrovoljci, naravno. Kao i u ovoj misiji. Ali još uvijek imate priliku odustati.
- Ne odustajem - rekao je Grabber.

I eto, sad gleda kako svakog "dana" umire nekoliko članova uspavanih kolonizatora. Zašto? Zašto?
U samoći, na tihom brodu, okružen crnim bezdanom, mozgao je o tom velikom pitanju.
- Mislim da konačno znam odgovor na pitanje - reče u "Dnevnik" Tim, osjećajući miješanje radosti s tugom: odgovor mu se razjasnio u snu, dok je mirno spavao neuznemiravan neugodnim zvukom koji je javljao smrt. - Svemir nam je odredio granicu. Preko koje nam ne dozvoljava širiti se. Znam da to zvuči ludo, ali osjećam da je tako, osjećam duboko u sebi da je to istina. Jer sve je bilo dobro dok nismo stigli do te granice: ljudi su spavali, a ja sam se osjećao smirenim i na neki čudan način sretnim. Zatim, kad smo prije trideset "dana" zakoračili u nepoznati dio Univerzuma, umro je prvi spavač. Pa nekoliko njih slijedećeg dana. Zatim još nekoliko ...a onda su počeli umirati masovno. Ne mogu ih probuditi, to znate. A oni umiru, sve brže i brže. Odlaze jedan za drugim. A ja sam postao neraspoložen. Svakog trena sve sam više neraspoložen. Ne znam što učiniti. Okrenuti brod, ili prepustiti ga sudbini? Čini mi se da je svejedno.
Grabber zastane i pogleda oko sebe. Neugodni prodorni zvukovi koji su najavljivali još jednu smrt, sad su neprestano šištali i odjekivali brodom. Spavači umiru, a zvuk bilježi smrt. Uskoro će doći i po njega, Tima. Nije se bojao. Sasvim je ravnodušno gledao u crno ništavilo ispred sebe.
- Ovo je posljednji zapis koji šaljem - reče Grabber tiho. - Budite pozdravljeni, vi na Zemlji i oko nje. I nastojite ne prekoračiti granicu. Niti jednu. Kraj.

- 11:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se