Linkovi
Copyright © by misko

Blog.hr













Miškove SF priče

29.07.2010., četvrtak

Intervencija

Jedan

Bilo je nevjerojatno, ali i savršeno istinito: monolit se naprosto stvorio preko noći ispred zgrade Vijećnice. Nitko nije znao kad se tu stvorio, tko ga je postavio. Znali su samo to da je tu i da ga moraju obilaziti.
Po naređenju Gradonačelnika, pozvan je domar Vijećnice i naređeno mu je izmjeriti tajanstveni predmet. Prilikom mjerenja crnog monolita, sakupila se lijepa gomila ljudi i radoznalo promatrala. Monolit je ulijevao strahopoštovanje i ljudi su ga nepovjerljivo i sa radoznalošću gledali. Kako se kočio u svom tajanstvenom crnilu točno na sredini najfrekventnije pješačke ulice u Gradu, gotovo je svaki žitelj grada koji se ranog jutra zatekao na mjestu događanja prošao pored njega i radoznalo ga odmjerio pogledom.
- Koliko? - povikao je jedan radoznali građanin, misleći na visinu monolita kojeg su upravo izmjerili.
- Tri metra i četrnaest centimetara - automatski je odgovorio mjerač, domar Vijećnice. - Točno.
- Pi broj - promrmljao je jedan od promatrača, profesor matematike po zanimanju.
- Što ste rekli? - Gradonačelnik se nagnuo tijelom prema mladom profesoru.
- Pi broj - ponovio je profesor osmjehnuvši. - Pa to svi znamo, zar ne?
Gradonačelnik je odsutno klimnuo i pitao se, koji li mu je konkurent za fotelju podmetnuo ovaj vražji monolit. I zbog čega? Što misli postići s time? Kako to, da baš nitko nije vidio njegovo postavljanje? Jer poprilično je visok i mora biti težak. Čini se da je od neke vrste željeza, a to znači ...
- Udari malo čekićem po njemu - naredi Gradonačelnik čovjeku koji je mjerio monolit i koji je za pojasom nosio čitavu malu priručnu trgovinu alatima. - Da čujemo kako zvuči.
Gomila uzdahne poput nekog velikog organizma, a Gradonačelnik se osmjehne: u centru je pažnje i to mu godi. Još kao klinac, kad je u školi bio predsjednik razreda, volio je osjećaj važnosti koji je dolazio zajedno sa titulom.
Radnik, kojemu je dao zapovijed, a koji je inače radio na održavanju Vijećnice, osmjehne se naređenju, ali ni ne pomisli protusloviti. Poslušno i polako, osjećajući radoznale poglede na sebi i uživajući u njima jer zasjenio je i samog Gradonačelnika, povuče čekić iz utoke koja mu je prianjala uz desno bedro. Podigne ruku u kojoj je držao čekić u zrak i zastane, uživajući u trenutku slave. Zatim lagano, bojeći se da ne ošteti monolit, kucne po njemu.
- Hajde! - reče nestrpljivo Gradonačelnik. - Udari već jednom!
- Jesam.
- Što jesi?
- Udario
- Nisi! - otrese se Gradonačelnik: tko je on da proturječi njemu, Gradonačelniku?
- Jesam - tvrdoglavo ponovi domar. - Kucnuo sam čekićem!
- Da si kucnuo - osmjehujući se nadmoćno reče Gradonačelnik - svi bi čuli. A nismo čuli ništa. Kucni malo jače!
Domar Vijećnice klimne i ovaj put visoko podigne ruku i snažno udari po crnom i tajanstvenom monolitu. Ovog su puta svi radoznali promatrači mogli vidjeti udarac čekića po crnini monolita. Ali nitko nije čuo nikakav zvuk. Ništa. Baš kao da čekićem udario po gomili perja. Nikakav se zvuk nije oteo sa površine monolita. Tajanstveno i prijeteći bezvučno samo je stršio prema plavom nebu.
- Ništa - promuca Gradonačelnik u nevjerici.
- Pa rekao sam - slavodobitno primijeti domar Vijećnice i doda ne mogavši se suzdržati: - Ali niste vjerovali.
- To nisu čista posla - reče jedna sredovječna domaćica i prekriži se: torba, sa kojom se uputila na tržnicu, podrhtavala je u njenim rukama.
- Daj čekić! - zapovijedi Gradonačelnik.
Domar mu bez riječi pruži traženu alatku. Dok je pružao čekić Gradonačelniku, malo je oborio glavu, da mu Gradonačelnik ne ugleda trijumf u očima. Jer domar je znao, kako se Gradonačelnik silno neugodno osjeća i kako tešku i neumoljivu tišinu monolita prima kao udarac svom ponosu.
Gradonačelnik duboko udahne, a veliki mu trbuh zadrhti, pa svom snagom koju je pronašao u sebi, udari čekićem po crnom monolitu. Tišina je glasno odjeknula.
- Ovo je da čovjek ne povjeruje - promrmlja Gradonačelnik. - Da nismo, možda, svi podlegli kolektivnoj psihozi?
- Što to znači? - upita domar.
- Nije važno - reče Gradonačelnik. - Od čega li je ova prokletinja?
- Od neke legure, to je sigurno - reče domar.
Gradonačelnik se još više približi monolitu i pažljivo pruživši ruku pomiluje tajanstveno crnilo.
- Iznenađujuće, je li? - upita domar cereći se i više ni ne trudeći se prikrivati svoje veselje.
- Pa on je topao - sa nevjericom uzvikne Gradonačelnik.
- I sasvim se prijatno čovjek osjeća dok ga dodiruje - dobaci domar.
Okupljeni ljudi u nevjerici su gledali u taj čudan predmet koji se ni od kuda stvorio i slušali napeto Gradonačelnikov razgovor sa domarom, a onda, kao na tajnu i nečujnu zapovijed, svi pohrle prema monolitu i počnu ga dodirivati, gladiti, milovati, kuckati, naslanjati se na toplo crnilo.
- Lakše malo, gospodo! - uzviknuo je Gradonačelnik. - Ne znamo što je ovo i bolje je biti oprezan.
Ali ga nitko nije slušao. Gradonačelnik se po prvi put u svom životu ne naljuti zbog toga što nitko ne obraća pažnju na njegove riječi. Trenutak oklijevajući, naglo se okrene na peti i počne probijati kroz mnoštvo prema Vijećnici. U svom će rashlađenom uredu uz kavu razmisliti o daljnjem djelovanju. Jer nešto mora poduzeti. Ne može ostaviti taj ogromni ... koji god da je vrag, da strši usred najprometnije šetnice u njegovom gradu.
A da podnese ostavku? I brigu prepusti drugima? Još nije mu misao ni završila, a Gradonačelnik shvati što je pomislio i zaprepasti se. Koji mu je vrag? Zar će ga pobijediti nepoznati monolit? Nikad!
Otvarajući vrata svog udobno namještenog i rashlađenog ureda, pomisli kako je to u konačnici ipak svejedno: i pobjeda i poraz. Ništa od toga neće biti važno za nekoliko godina. Ukoliko bi odstupio, mogao bi ...
- Ma što je to sa mnom? - glasno se zapita Gradonačelnik. - Jesam li poludio?
Posegne rukom i zgrčena i odlučna izraza lica, okrene dobro mu poznati broj.
- Pošaljite svoje ljude i uklonite TO ispred moje Vijećnice! – zapovijedi i zavali se u udobnu fotelju. - Što je prije moguće. Ovo ima prioritet. Sve ostalo neka čeka!
Spustivši slušalicu telefona još se dublje zavali u fotelju, očekujući onaj poznati osjećaj zadovoljstva kako ga preplavljuje, jer njegova se riječ sluša. Ali je ovog puta očekivao uzalud. Nije se uzbuđivao zbog toga. Osjećao je mir i zadovoljstvo i poriv da poput Amerikanaca stavi noge na veliki stol ispred sebe, što još nikad prije nije pomislio, pogotovo ne učinio. Ali ga misao nije uplašila, samo ga je zabavljala. Osmjehujući se ni na što nije mislio. Praznina u kojoj je po prvi put u svom životu uživao.


Dva


Nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", jer odnedavno su ova dva poduzeća spojili u jedno, duboko uzdahne: dan još nije pravo ni počeo, a već su na pomolu neprilike.
- Što je? - upita ga Jerko, njegov zamjenik.
Nadzornik Dadov koje su svi zvali Dado ispuštajući mu posljednje slovo iz prezimena, zavrti glavom.
- Bio je Gradonačelnik - reče.
- Shvatio sam. I?
- Hoće da u odmah uklonimo neki monolit koji se preko noći stvorio ispred Vijećnice.
- Monolit?
- Dobro si čuo.
- Koji se vrag događa?
- To bih i ja volio znati – reče nadzornik Dadov ustajući. - Gradonačelnik želi da to odmah učinimo.
- Ali ... - počne Jerko i pregrize riječ.
- Da, znam - umorno reče Dado. - Svi su nam ljudi zauzeti oko onih vražjih stabala.
- Sad se već skupila prilična gomila koji se bune - reče Jerko. - Traže da ostavimo stabla, da ih ne siječemo. Neki čak i prijete.
- Prijete? Kako znaš?
- Javili su mi prije petnaest minuta.
- Idemo tamo - odluči Dado.

U kolima, gdje su odmah uključili rashladni uređaj, polako su se kroz jutarnji saobraćaj probijali prema svom cilju. Nadzornik Dado je sjedio pored Jerka koji je šuteći namrgođeno vozio.
Prosvjednici. Još i to? Što je to sa ljudima? Je li to zbog vrućine? Zar ne znaju da im je potrebna autobusna stanica? A autobusna stanica ne može biti na prometnici. Kako ne shvaćaju da moraju posjeći ta velika stabla, da bi na mjestu koje sad zauzimaju, iznikla moderna ostakljena autobusna stanica? Žele stanicu, a žele i stabla! E, pa, ne može ...
- Evo nas - reče Jerko.
Dok su izlazili iz kola pogledima su odmjeravali tridesetak ljudi koji su žagorili i onemogućavali radnike u obavljanju posla: sječi stabala. Kamioni sa kranovima-ljestvama bili su već parkirani pored stabala i ljudi su se samo trebali popeti i početi rezati gornje grane i posao bi otpočeo. A ovako ...
Dado žalosno zatrese glavom i skoči na papučicu jednog od kamiona i podigne visoko ruku u zrak.
- Narode! - vikne nadglasavajući žamor. - Molim za trenutak pažnje.
- Kakvu ćemo sad novu laž čuti? - dobaci netko iz gomile.
- Nije laž - Dado prikuje pogled na čovjeka koji je povikao. - Čini se da danas neće biti ništa od ovog posla. Možete se razići.
- Neće biti ništa? - podrugljivo upita isti bukač. - I da se raziđemo? A kad mi odemo, vi lijepo posiječete ova nama draga stabla i smijuckate se nama glupim i lakovjernim budalama.
- Nije tako, kunem vam se - reče Dadov nastojeći da mu glas zvuči što uvjerljivije. - Imamo neki hitan posao.
- Kakav hitan posao?
- Moramo ukloniti monolit.
- Kakav monolit?
- Ama ljudi! - očajnički poviče Dado. - Pa ne možemo se ovdje sad dovijeka raspravljati.
- A zašto ne? - upita jedna djevojka. - Mi ne žurimo nigdje.
Lepršavi se smijeh zaori i zaplovi prema nebu bez ijednog oblačka: biti će ovo još jedan strašno vruć dan.
- Neki od nas imaju posla - reče Dado. - Eto zašto.
- A neki od nas ga nemaju! - zagrmi jedan bradati tridesetogodišnjak. - Ali ne svojom krivnjom!
Ponovo se žamor podiže iznad ljudskih glava, ali ovog puta drugačiji, težak, nelagodan.
- Molim vas! - zavapi Dado. - Urazumite se.
- Vi se urazumite! - vikne bradonja. - Zašto morate posjeći ova stabla? Zar ne možete vražju stanicu graditi malo niže? Ili više? Nego baš ovdje, gdje su ova krasna stabla!
- Nisam ja odlučivao o tome gdje će se autobusna stanica graditi - tiho reče Dado. - Shvatite to. Samo izvršavam naređenja.
- Koja se kose sa našim željama - odbrusi bradati mladić. - Ne uvažavate naše želje.
- Pa nećemo ih danas sjeći - ponovi još jednom Dado. - Rekao sam vam to.
- Jesi - podrugljivo reče ona djevojka. - I slagao si da ideš maknuti neki monolit. Ja dobro poznajem svoj grad i znam da u njemu nema ni jednog monolita. Varam li se?
Odobravajući žamor okupljenih poprati djevojčine riječi. Svi su jedan drugom govorili kako nikad nigdje u gradu nisu vidjeli nikakav monolit. Ovaj laže. Čitava vlast ih laže. Neprekidno ih lažu i varaju i rade mimo njihovih želja. Ne obaziru se na njih. Sjete ih se samo kad su izbori i onda im obećavaju brda i doline. Prestali su vjerovati, više nikom ništa ne vjeruju. Pogotovo ljudima od vlasti. Koliko su ih puta slagali?
Nadzornik Dado ih je nemoćno slušao, a zatim domahne svojim ljudima da se okupe oko njega. Sišao je sa papučice kamiona i pristupio osobnom automobilu brišući znojno lice.
- Ništa nećemo postići nadmudrujući se sa njima - obavijesti svoje ljude, koji su se polukružno okupili oko njega. - Ne vjeruju nam. Ni ne krivim ih previše. Danas ne siječemo stabla. Idemo maknuti monolit.
- Znači - promrmlja jedan od radnika – ipak postoji monolit.
- Naravno da postoji! - obrecne se Dado na njega. - Ili i ti misliš da lažem?
- Nikako, šefe - osmjehujući se odgovori čovjek.
- Koliko je težak taj monolit? - upita jedan prosijedi velikih i požutjelih, posljedica pretjeranog pušenja, brkova.
- Ne znam - odgovori Dado. - Ali visok je oko tri metra. Ne bi trebao biti pretežak za ovu dizalicu.
Svi su pogledali za njegovim prstom kojim je upirao u rečenu dizalicu, iako su je svi, naravno, dobro poznavali.
- Ulazite u kola i krećemo pred Vijećnicu - naredi nadzornik Dado glasno, da bude siguran kako ga svi okupljeni čuju.
Začuđeni prosvjednici gledali su kako radnici sakupljaju svoje alatke, uskaču u kamione-dizalice ne vjerujući da se to događa. Konačno su sva tri kamiona zagrmjela motorima i polako krenula praćena nepovjerljivim pogledima prosvjednika.
- Odlaze - reče jedan.
- Ali će se vratiti! - čvrsto reče bradati mladić. - Ne vjerujem pasjim sinovima!
Odobravajući žamor poprati razilaženje prosvjednika. Više nemaju što ovdje tražiti. Razlog njihovog okupljanja je nestao. Iznenada. A sutra ... pa, sutra je novi dan, zar ne?


Tri


Stojeći ispred same Vijećnice, privukla ga je žamoreća ljudska gomila, radoznalost se probudila u njemu, ali joj nije odmah želio udovoljiti, Milojko, pravog imena Milivoj, je sa novinama u ruci gledao u gomilu ljudi koja je rasla ispred njegovih očiju. Postajala je sve veća i sve glasnija.
Milojkov se pogled prikovao za vrh monolita koji se crnio iznad ljudskih glava. Kao i svi ostali, i on se pitao koji li bi to vrag morao biti? Ali nije želio pridružiti se gomili, postati dio nje. Oduvijek je mrzio gomilu, obično krdo, kako je on to nazivao. Volio je samoću i osjećao se neugodno među mnoštvom. Zbog toga nikad nije odlazio na mjesta gdje se okuplja mnogo ljudi. Nikad u svom životu nije bio na nogometnoj utakmici. Jedino mjesto na kojem je mogao otrpjeti mnoštvo ljudi oko sebe, bilo je kino. Zavaljen udobno u svojoj stolici, pratio bi radnju filma i isključio se od mnoštva oko sebe. Prestali bi svi ti ljudi postojati. Bio je sam. Sa junacima na filmskom platnu.
Milojko se pitao, prići ili ne monolitu, ali se onda zbog toga ljutne na samog sebe. Osjećao je kao da ga monolit zove. Zar će udovoljiti tako priprostoj znatiželji? Neće! Baš ga briga što je ona crna gromada.
Krene lagano se udaljavajući i raširi novine, da bi preletio pogledom po naslovima. Dvoje mrtvih u prevrtanju automobila na samom ulazu u grad. Tučnjava u noćnom baru. Pijani nasilnik pretukao majku i suprugu. Lokalni političar osumnjičen da je primao mito. Požar kod ...
Milojko otpuhne i odbaci novine u prvi koš za smeće na kojeg je naišao. Uvijek se pristojno ponašaj, bio je njegov moto. Ne privlači nepotrebno pažnju na sebe. Sad je već bio prilično udaljen od one gomile, ali je i dalje njen žamor dopirao do njega. Tiho, jedva čujno. Kao da ga zove.
Još dvije ulice i stići će na odredište. Kad mu je njegov ortak javio lokaciju stana kojeg treba opelješiti, Milojko se malo ljutnuo. I prvi put podviknuo na svog ortaka koji mu je dojavljivao koji su i kad su stanovi prazni.

- Čovječe! - ljutnuo se Milojko . - Pa to je u strogom centru grada.
- Neka te to ne brine - rekao je njegov partner. - Sasvim sam siguran da se stanari neće vratiti još nekoliko dana. Ta je informacija potvrđena.
- Ma ne brine me to - rekao je Milojko . - Stan je u strogom centru i tu je uvijek opasno raditi. Pa znaš to i sam.
- Znam - priznao je ortak. - Ali mislio sam, ovog puta možemo učiniti iznimku.
- Zbog čega? - upitao je Milojko .
- Pa zbog monolita.
- Kakvog monolita? - Milojko je tad prvi put čuo za čudo koje se pojavilo usred noći ispred Vijećnice.
- Koga briga za to! - obrecnuo se ortak. - Svi su okupirani monolitom, svi kao začarani bulje u njega. Prepuno je ljudi i pajkana tamo, nitko na ništa drugo niti ne misli. Idealan je trenutak za naš posao.
- Moj posao - rekao je kiselo Milojko. - Ja riskiram.
- Prođi pored Vijećnice - preporučio mu je ortak. - Pogledaj situaciju, ocijeni je i odluči što ćeš dalje. Pozdrav!
Milojko je strpao mobitel u džep laganih platnenih hlača i uputio se prema rečenom mjestu i uvjerio se da njegov ortak ima pravo. Situacija je više nego pogodna. Svi bulje u to čudo, uključivši, kako se čini, i sve pandure u gradu. Učiniti će to. Očistiti će stan i kad plijen spremi na sigurno mjesto, vratiti se i pogledati monolit, doznati o čemu se to radi.

Milojko se popne dva kata i osluhne na tihom stubištu: ništa se ne čuje. Osim lagane glazbe koja dopire sa vrha peterokatnice. Ništa ga ne sprečava ući. Samo da otključa vrata, što je za takvog majstora sitnica i za čas će obaviti posao.
Umjesto da otključa vrata, Milojko se naglo okrene i spusti niz stepenice. Kasnije. Kasnije će to učiniti. Prvo će se vratiti do monolita, probiti se kroz mnoštvo koje prezire i dotaknuti monolit. Odjednom je osjetio silnu želju za tim dodirom i znao je da, ukoliko ne udovolji toj nerazumnoj želji, neće moći ni posao obaviti kako treba. A to nije želio. Nikako.
Bio je najvještiji provalnik i lopov u gradu. Radio je svoj posao već gotovo trideset godina, počeo je kao dvanaestogodišnjak i još nikad nije bio uhvaćen na djelu. Bio je bez dosjea. I ponosio se time. Silno ponosio, jer koliko zna, jedini je u čitavom gradu toliko uspješan. Naravno da su ga sumnjičili, ali nikad mu ništa nisu uspjeli dokazati.
Ugleda iz daljine gomilu ljudi koja je još više narasla i požuri prema njoj. Što prije dotakne vražji monolit, prije će se vratiti na posao. Upotrijebivši svoja široka i snažna ramena, probijao se grubo prema svom cilju, pristojno se osmjehujući ljudima koje bi odgurnuo, pa se oni nisu ljutili. Naprotiv, kao da su shvaćali njegovu želju, prijazno bi mu se osmjehivali.
I onda se nađe točno ispred crnog i visokog monolita i više nije bilo ni jednog ljudskog tijela kojeg bi bilo potrebno odgurnuti.
Zaprepastilo ga crnilo predmeta. Takvu crnu boju nije još nikad vidio. Oprezno, podsmjehujući se samom sebi zbog toga, Milojko pruži ruku i pritisne dlan na crnilo pred njime. Tijelom mu prostruja topli val. Uživao je u njemu beskrajno i želio da trenutak potraje. Samo je to bilo važno. Ništa više.
Ali ga iz sanjarenja i divne opuštenost otrgne glas koji mu je grmio u samo uho:
- Dosta je bilo! - vikao mu je mladi policajac, sa zaprepaštenjem je Milojko ustanovio jedva otvorivši oči. - Daj i drugima priliku.
Milojko se zbunjeno osmjehne i bez riječi protesta napusti mjesto na kojem se osjećao ugodno kao nikad do tada. Progura se ponovo kroz gomilu, ovaj put u suprotnom smjeru. Stane na sam rub gomile, izvadi mobitel iz džepa i nazove ortaka.
- Predomislio sam se - reče glasom kojem se nije moglo proturječiti i ne primjećujući uopće okolinu. - Neću obaviti posao!
- Ustrtario si se ... - začuje i prekine vezu: nije ga briga što njegov ortak misli o njemu.
Snažan zvuk automobilske sirene ga vrati u sadašnjost. Milojko pogleda iznenađeno: pa ovo je strogo pješačka zona. Od kud automobil ovdje? A onda ugleda kamione sa dizalicama i sve mu postane jasno. Ukloniti će monolit! I osjeti silnu uznemirenost zbog toga. Zatim nastupi žalost. Pa sve to nadvlada radoznalost.
Kako će se događaji ovog vrućeg jutra dalje odvijati? Pričekati će. Pogledati. Ionako se ispred njega pruža dan bez obaveza. Udovoljiti će svojoj radoznalosti.
Nagonski se pomakne malo u stranu, dalje od gomile, ali nije osjećao da ga gomila smeta, više se pomaknuo navike radi koje se dugi niz godina pridržava. Gledao je kako policija blago i obzirno, što mu je bilo nadasve čudno, moli ljude da oslobodi prostor, dok su prema monolitu puževom brzinom pristizala kola "Parkova, nasada i čistoće".



Četiri

Nadzornik Dado, praćen u stopu od svog zamjenika Jerka, kao izbačen iz katapulta iskoči iz kola i požuri prema monolitu nepovjerljivo ga gledajući. Velika skupina ljudi, koja je do maloprije žagorila, odjednom se utiša i svi se zagledaju u Dadu. Postavši svjestan toga, Dado se nelagodno osmjehne i priđe monolitu. Pruži ruku i položi dlan na neobično crnilo. Neobična mu toplina projuri tijelom poput električnog šoka. Osjećao se jako dobro stojeći tako pored monolita sa dlanom na njemu, primajući neobičnu toplinu, ali je krajičkom opuštene svijesti znao da ne može previše dugo uživati u ovom trenutku. Njegovi ljudi čekaju. Gradonačelnik čeka. I ova gomila radoznalaca čeka. Svi čekaju na njegovu odluku. Skupivši snagu, odlučno odmakne dlan sa monolita i okrene e prema svojim ljudima.
- Idemo, momci! - podvikne raspoloženo. - Znate svoj posao.
Znali su ga. Pod znatiželjnim pogledima svih prisutnih, radnici priđu monolitu i otpočnu sa pripremama. Činilo se kao da otežu posao. Često bi dodirivali monolit i zatim potiho između sebe izmjenjivali primjedbe.
Stojeći pored njih i nadgledajući vezivanje-pričvršćivanje monolita, Dado primijeti Gradonačelnika kako sporim koracima izlazi iz Vijećnice i krene mu u susret.
- Dobro jutro, gospodine Gradonačelniče - reče rukujući se sa njim. - Moji su ljudi upravo otpočeli sa pripremama.
- Vidim - reče Gradonačelnik. - Brzo ste stigli.
- Nastojali smo.
- A ona stabla na budućoj autobusnoj stanici? Nisu posječena?
- Naravno da nisu - odgovori Dado začudivši se Gradonačelnikovom pitanju. - Kako ih posjeći i istovremeno biti i ovdje? Rekli ste da je ovo prioritetno.
- Drago mi je da ih niste posjekli - reče Gradonačelnik, a širokim mu licem preleti brzi osmjeh.
Dado se po drugi put u veoma kratkom vremenskom razdoblju iznenadi. Ali iznenadi se još i više, kad shvati kako je i njemu drago što ona stabla nisu posječena, što još žive, što se još uvijek ponosno uzdižu prema plavom nebu bez ijednog oblačka.
- Neobično - tiho promrmlja. - Toliko gužve, a sve je to nepotrebno. Može se ...
- Istina - prihvati Gradonačelnik, iako Dado ne završi rečenicu. - Sve je to nepotrebno. I ova istraga.
- Koja istraga?
- Istražuju tko je postavio monolit ispred Vijećnice - odgovori Gradonačelnik. - Telefonirali su iz Glavnog grada i naredili mi da to otkrijem. Prebacio sam tu dužnost na Prvu policijsku stanicu.
- Zar se nečeg boje? - upita Dado.
- Boje? - Gradonačelnik ga pogleda. – Mislite terorizma? Ne znam. Ali prirodno je da žele znati odakle se pojavio ili tko ga je postavio, zar ne?
- Jest, prirodno je - složi se Dado. - Iako, meni baš i ne smeta.
- Ne smeta ni meni - reče Gradonačelnik. - Konačno, usred Pariza su stavili onu piramidu i ljudi su se onda bunili, a sad je svima drago što je staklena piramida tamo.
- Mislite da bi ljudi i ovo zavoljeli? - upita Dado.
- Ne moram misliti - odgovori Gradonačelnik. - Pogledajte malo bolje. Svi ushićeno gledaju u taj predmet. Svi su znatiželjni. A neki, bogami, i sretni.
- Istina - prizna Dado, nakon što je pogledom prošarao po gomili koja je i dalje pratila svaki pokret njegovih ljudi koji su čeličnim sajlama vezivali monolit privodeći posao kraju. - Nitko nije namršten, svi se smiješe. Kao ...
- Kao ... što? - ponuka ga Gradonačelnik.
- Kao da su sretni - reče Dado. - Izgledaju kao da nemaju nikakvih briga.
- Baš tako!
- I nekako su silno blagi.
- I ja sam to primijetio - reče Gradonačelnik. - Svi su silno učtivi, smiješe se jedan drugom. Nema naguravanja, nema psovki, nema nervoze. A sunce udara po njima baš kao i svih ostalih dana. A dobro znate kako su se ponašali posljednjih dana, od kad su počele ove nesnosne vrućine.
Dado klimne. Nije bilo potrebe govoriti. Posljednjih je dana u gradu vladala prava pošast sitnih, ali i krupnih prekršaja. Ljudi bi se posvađali zbog sitnice, a posljedice su znale biti kobne. Razbijena lubanja, nož u trbuhu …Saobraćajnih je nesreća bilo čak 40% više nego inače. Hitna je pomoć, baš kao i policija, neprestano imala posla. Danonoćno su gradom odjekivale njihove upozoravajuće i iritirajuće sirene.
- Vrućina - zamišljeno reče Dado brišući znojno čelo. - Sve je to zbog ove proklete vrućine. Pa blizu je 40 stupnjeva, a kažu da će biti i gore.
- Svake će godine biti sve toplije - tiho reče Gradonačelnik. - A što će vrućina donijeti sa sobom, ne smijem ni pomisliti.
Dado htjede nešto reći, ali zašuti vidjevši svog zamjenika Jerka kako im krupnim koracima prilazi.
- Što je? - upita Dado.
- Gotovo je - reče Jerko. - Privezali smo ga. Da ga podignemo?
- Naravno - reče Gradonačelnik. - Samo pažljivo. Bilo bi šteta oštetiti ga.
- Podignite ga, pa da krenemo - zapovijedi Dado.

Jerko klimne, pa još jednom pozdravljajući klimne Gradonačelniku i vrati se ljudima koji su čekali.
- Idemo! - vikne. - Dižite ga!
Dizaličar uključi dizalicu i moćan šum poput grmljavine podiže se u vruće jutro. Čelične se sajle zategnu oko monolita.
- Diži! - vikne nestrpljivo Jerko, osjećajući na sebi poglede Gradonačelnika i Dade: neće, valjda, baš sad dizalica zakazati?
- Ne ide! - vikne dizaličar prema Jerku sjedeći gore visoko iznad ljudskih glava. - Ne pomiče se.
- Kako ne ide? Pojačaj!
- Jesam, svom snagom. I ne ide. Ne podiže se ni milimetar.
- Pa koliko je to teško?
- Odakle da ja to znam? – obrecne se dizaličar.
- Polako - reče Jerko. - Smirimo se. Daj, pojačaj to koliko god se usuđuješ.
- Na vašu odgovornost - reče dizaličar.
Zatečen, Jerko je kratko oklijevao, a onda odlučno klimne.
- Na moju odgovornost - čvrsto reče.
- OK, šefe! - Dizaličar se naceri. - Da vidimo što ova bebica može.
Odmah zatim počne povlačiti polugu prema sebi uz napetu pažnju svih prisutnih. Nakon dugotrajnog brujanja motora, stražnji dio kamiona-dizalice odjednom se nađe u zraku. Dizaličar uplašeno oduzme gas. Stražnji dio kamiona-dizalice tresne na ugrijane ploče kojima je bila popločana čitava dugačka šetnica.
- Jeste li vidjeli? - upita uplašeno. – Jeste li vidjeli? Pa to mora da je vraški teško! Umalo da se nisam prevrnuo!




Pet


Gradonačelnik prvi uđe u prostoriju za zastanke, a odmah za njim uđu i ostali, pozvani i nepozvani. Gradonačelnik uopće ne obrati pažnju na to, kao da je navikao na sastancima u Vijećnici vidjeti i nepoznata lica. Kad se okrenuo, pozvavši sa sobom Dadu i Jerka, svi oko njih koji su čuli Gradonačelnikov poziv da razgovor nastave u klimatiziranoj prostoriji Vijećnice, krenu za njima. Kao da je Gradonačelnik i njih pozvao. Poznat po naprasitosti, sad je svojom neuobičajenom blagošću ostavljao čudan dojam. Ljudi su to napola šapućući komentirali. Gradonačelnik ih je, naravno, čuo, ali nije mario. Nekako ga nije bila briga što govore o njemu.
- Sjednite, gospodo - prijateljski reče. - Da razmislimo što ćemo dalje.
- Moj je čovjek dao sve od sebe – osjeti se pozvanim da reče Jerko, pa se i sam iznenadi. – Svi ste vidjeli, zar ne?
- Jesmo - prizna Dado. - Što sad, gospodine Gradonačelniče?
- Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Gradonačelnik na njihovo zaprepaštenje: bilo je to prvi put u Gradonačelnikovoj karijeri da je priznao takvog što.
- Možda veća, jača dizalica? - predloži Dado.
- Možemo pokušati - pomirljivo reče Jerko.
- Ne vjerujete u uspjeh? – upita ga Gradonačelnik.
- Ne znam, gospodine Gradonačelniče. Nekako sumnjam u uspjeh.
- Zašto?
- Ne znam.
- Mnogo toga ne znate - reče smijući se Gradonačelnik: svi u prostoriji se pomirljivo osmjehnu. – Netko će valjda i za ovo pronaći rješenje.
- Zašto uopće maknuti tu stvar? - upita netko glasno.
- Tko ste vi? - upita ga Gradonačelnik.
- Marijan Mraz - odgovori čovjek tridesetih godina crne kose i crnih blagih očiju, ustane sa stolice na koju je tek sjeo. - Novinar.
- Ah, novinar - promrmlja Gradonačelnik. - Ništa se ne može događati bez vas. Nažalost.
Svi se u prostoriji nasmiju, jer bilo je svima jasno kako je primjedba rečena u savršenom duhu prijateljstva. Nimalo zlobe nije bilo u njoj.
- Uskoro će dvanaest sati - primijeti tajnica Gradonačelnika, visoka i lijepa i mlada, naginjući se prema Gradonačelniku.
- Pa što onda? - upita on.
- Tražili su da ih izvijestite u podne.
- Izvijestim? - upita Gradonačelnik. - Tko je tražio?
- Gospodine Gradonačelniče! - uzvikne prijekorno tajnica. - Pa niste valjda zaboravili na zahtjev iz Glavnog grada?
- Ah to ... - promrmlja Gradonačelnik prisjetivši se naređenja kojeg je primio prije nekoliko sati iz Glavnog grada. - Neka čekaju. Što si umišljaju? Da možemo problem riješiti dok zapucketaš prstima?
- Imamo li uopće problem? - upita novinar Mraz.
- Kako to mislite? - zbunjeno upita Gradonačelnik.
- Pa, gospodine Gradonačelniče, dovoljno je pogledati kroz prozor i baciti pogled na ljude oko monolita - reče novinar ponovo ustajući i rukom pokazujući na zatvorene prozore: klima-uređaji tiho su preli i rashlađivali zrak. - Ljudi su sretni, smireni. Vole monolit.
- Čudno je, ali moram priznati da je tako - reče Jerko: sjeti se osmjeha na licima oko sebe, kad je postalo jasno kako ne mogu ukloniti monolit. - Čak se ni ja nisam naljutio zbog neuspješnog pokušaja pomicanja te stvari.
- Mislite ... - tiho upita Gradonačelnik.
- To je sasvim sigurno - reče novinar. - Djeluje na ljude. Monolit na neki način djeluje na ljude. Na nas!
- Čini ljude blagim - umiješa se u razgovor i Dado, nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", a licem mu treperio osmjeh. - Eto i vi, gospodine Gradonačelniče ...
- Što ja? - uskoči pitanjem Gradonačelnik.
- Pa, gospodine - odgovori s osmjehom Dado - svi u gradu znaju kako niste baš skloni raspravljanju.
- Hoćete reći da sam autokrat?
- Eto, vidite - izbjegne pitanje Dado. - Niste se čak ni namrštili. Nema ljutnje.
- I mislite da je to zbog monolita? - upita Gradonačelnik. - Zbog njegove prisutnosti?
- Ja ne vidim neki drugi razlog - polako i razgovijetno reče novinar Mraz. -A vi, gospodine Gradonačelniče?

Jutro se polako odmatalo, podne se približavalo, postajalo je sve toplije, sunce je sve jače pržilo, ali kao da to nikom nije smetalo. Ljudi su brisali znoj sa zažarenih, ali i savršeno smirenih lica. Nitko se nije uzrujavao, nitko nije psovao vrućinu, nitko se nije žalio. Usprkos pakleno vrućem danu, rijeke su se ljudi slijevale prema centru grada, gradskoj glavnoj šetnici, prema monolitu. Vijest o čudnoj pojavi usmeno se brzinom munje proširila gradom. U devet je sati bilo objavljeno i sa lokalnog radija. Zatim je vijest o monolitu ponavljana svakog sata. Svi koji nisu bili sputani poslom ili nekom drugom obavezom, hodali su prema centru grada u želji vidjeti, dotaknuti monolit.



Šest


U pet je sati poslijepodne postalo jasno: monolit ostaje na mjestu na kojem se stvorio. Stojeći pored telefona i namjeravajući zvati Glavni grad, Gradonačelnik se mirno osmjehivao. Ništa se više nije moglo učiniti. Gradonačelnik je zbog toga osjećao duševni mir. Točno, nije u podne podnio raport kako su izvolijevali zahtijevati, jer upravo su to i tražili iz Glavnog grada, ali sad je mogao istinito reći kako je pokušao sve što je u njegovoj moći ne bi li makli monolit. I nije uspio. Ali nije zbog neuspjeha osjećao loše raspoloženje, naprotiv, osjećao se sjajno, baš kao da je izvojevao veliku i slavnu pobjedu!
Naredio je da pozovu najveću dizalicu i svi su nestrpljivo čekali da ta grdosija konačno stigne tamo gdje nikad prije nije bila: na gradsku šetnicu. Poslijepodne je užareno i tromo odmicalo, a ljudska gomila postajala sve veće i veća. Kad se ogromna dizalica konačno pojavila oprezno mileći kroz nepresušnu rijeku znojnih ljudi, svi su uglas povikali, protestirajući. Građani su voljeli monolit, bilo je očito.
Naravno, ni ogromna dizalica ništa nije učinila. Monolit je i dalje uporno stajao na mjestu. Ništa što su u gradu imali, nije ga moglo pomaknuti. Sad, dok stoji pored telefona namjeravajući nazvati Glavni grad sa kojim baš i nije imao dobru suradnju, Gradonačelnik je to znao. Govoriti će istinu, to je bilo važno. Naravno, neće ni spomenuti da mu je silno drago što monolit ostaje, što će ga moći svakodnevno gledati i ... što i? Nije znao, ali nije ni mario. Glavno da je monolit tu. Ispred njega, Gradonačelnika i ljudi koje on predstavlja i kojima služi.
Gradonačelnik prestane sa sjetnim razmišljanjima i odlučno utipka pozivni broj Glavnog grada, pa broj ureda predsjednika Vlade. Naravno, nije se odmah javio sam predsjednik Vlade, pa je strpljivo i sasvim mirno sačekao njegovo javljanje.
- Zar se nismo dogovorili za razgovor u dvanaest sati? - nabusito upita predsjednik Vlade, ne mareći za učtivost, po kojoj ionako nije bio poznat.
- U podne nisam imao što javiti - otresito reče Gradonačelnik i zastane, zamišljajući ugojeno lice predsjednika Vlade, njegove hladne zelene oči, čiji ga je pogled podsjećao na pogled morskog psa i namjerno više ništa ne doda.
- A sad imate? - upita predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne: prva je runda odigrana u njegovu korist.
- Ne previše - kratko reče.
- Moram li izvlačiti pojedinosti? - upita nestrpljivo predsjednik Vlade. - Shvatili smo, gledajući na televiziji, da niste uspjeli ukloniti monolit. Jeste li sve, baš sve pokušali?
- Jesmo - reče Gradonačelnik. - Baš sve. Dovukli smo najjaču ...
- Poznato nam je to - prekine ga nabusiti predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne. - Što ima još?
- Ništa - kratko odgovori Gradonačelnik, pa ne izdrži, već upita, namjerno ispuštajući ono obavezno "gospodine predsjedniče": - Što bi bilo?
- Zar ga ne ispitujete? - upita predsjednik Vlade. - Što dalje poduzimate?
- Kako da ga ispitujemo?
- Zar vam direktiva mora doći od nas? - zareži predsjednik Vlade. - Niste se sjetili uzeti komadić i uzorka monolita i ispitati ga u nekom laboratoriju?
Gradonačelnik samo što ne prasne u smijeh. Sjeti se kako su se prije tri sata, dok su čekali na dizalicu, oko monolita sjatili razni ljudi u policijskim odorama, a mnogi i u običnoj, civilnoj odjeći, a koji su očito zapovijedali operacijom. Kuckali su raznim alatkama koje Gradonačelnik nikad prije nije vidio, nije ni znao da postoje, kuckali po monolitu koji nije odgovarao, nije se čulo udaranje po njemu, baš kao da udaraju po vrućem zraku. Mazali su ga nekom tekućinom, valjda očekujući bilo kakvu reakciju. Koja je izostala. Zatim su pokušali izrezati komadić tog tajanstvenog crnila, ali se snažna električna pila nije pokrenula. Donijeli su drugu i ista se stvar dogodila. Zatim treću i tek tada su priznali, jer su morali priznati, kako monolit na neki njima neshvatljiv način posjeduje samoobranu.
- To je sasvim nemoguće, gospodine predsjedniče - reče sa zadovoljstvom. - Nema tog alata koji ga može rezati. Policija je pokušala.
- Policija? I nisu uspjeli?
- Nisu.
- Hm! - Duga šutnja se produžila, a onda se začuje odlučan i tvrd glas predsjednika Vlade. - Konzultirati ću se sa generalom Jakim. Nakon konzultacija, poslati ću ga k vama. I njegovu pratnju. On će riješiti problem.
- Naravno, gospodine predsjedniče - raspoloženo odgovori Gradonačelnik: postalo mu je jasno kako monolit više nije njegova briga, samo mu je to bilo važno i ni malo ga nije bilo briga, što je naduti predsjednik Vlade prekinuo njihov razgovor ni ne pozdravivši se.
Osmjehujući se neprestano, Gradonačelnik lagano spusti slušalicu i odluči otići kući. Što će ovdje? Ništa ne može učiniti. Neka sutra general Jaki i njegova svita razbija glavu oko problema. Njemu je dosta. Želi mir, samo mir i ništa više. I nije mu bilo jasno, kako je sve ove godine mogao ostajati u uredu i do osam sati navečer, a ponekad i duže. Zar mu nije ljepše sa obitelji?



Sedam


Čitavog je svog života general Jaki vjerovao u element iznenađenja na kojemu je uvijek kad bi to bilo imalo moguće, počivala njegova taktika. Sjedeći u džipu koji se nalazio na čelu kolone od šest kamiona prepunih vojnika, i sa još jednim džipom na začelju, general Jaki zadovoljno klimne: četiri sata i petnaest je ujutro i stižu točno kako je on planirao. Element iznenađenja još je jednom na djelu u njegovoj vojničkoj karijeri.

- Jeste li razumjeli? - upitao ga je predsjednik Vlade jučer: sunce je upravo zalazilo i njegove su umiruće zrake obasjavale ured u kojeg je general bio pozvan.
- Potpuno razumio, gospodine predsjedniče - odsječno je odgovorio general Jaki.
- Nećete me razočarati?
- Neću vas razočarati!
- Što mislite poduzeti?
- Kao prvo - rekao je general Jaki, a sive mu se obrve namrštile, usko izbrijano lice postalo tvrdo - onemogućiti ću civilima da se motaju oko tog nepoznatog predmeta.
- Kako to mislite izvesti? - upitao je predsjednik Vlade. - Ne bih želio da se pomisli kako provodimo vojni teror nad civilima.
- Prepustite to meni, gospodine predsjedniče - mirno je rekao general Jaki. - Nitko se neće žaliti. Neće biti prekomjerne sila.
- Prekomjerne? - Predsjednik je Vlade zavrtio glavom. – Volio bih da je ni ne bude. Valjda silu ne možemo sasvim izbjeći. Budite oprezni ...
- Bez brige, gospodine predsjedniče - rekao je general ustajući: osjetio je kako je razgovor gotov.

I evo ga, upravo su se dovezli u blizinu prokletog monolita koji se sjajio u noći obasjan odlazećim polumjesecom. Kad su bili udaljeni još oko pedeset metara od tamnog monolita, general podigne ruku i zaustavi kolonu: dovoljno su se približili. Na njegovo iznenađenje, primijeti i u ovaj rani sat nekolicinu ljudi koji su se nalazili oko monolita. Još jedan sat i početi će svitati: dovoljno je vremena za obavljanje potrebnih radnji.
General iskoči iz džipa prije nego li je motor utihnuo i domahne poručniku.
- Prvo - naredi odrješito - postavite punktove na svakoj prilaznoj ulici i nikog ne propuštajte ovamo. Drugo, odredite grupu vojnika koji će rastjerati radoznale građane. Bez grubosti. Treće, bodljikavom žicom ogradite prostor na kojemu se nalazi prokleti monolit. Neka to izvrše tako, da imamo prilaz monolitu. I nitko, baš nitko, osim onih koji će razapinjati žicu oko te prokletinje, neka se ne približava. Sve jasno?
- Na zapovijed, gospodine generale! - Poručnik kruto salutira i okrene se na peti, pa se brzo udalji da što prije izda naređenja vojnicima koji su poskakali iz utroba kamiona i strpljivo čekali u mraku: pogledom je samo okrznuo monolit, ne usuđujući se duže ga gledati.
General zapali cigaretu i sa uživanjem povuče dim. Mirno je otpuhivao dim za dimom, dok je gledao kako se njegova naređenja izvršavaju. Uskoro više nije bilo radoznalaca oko monolita, a šest je vojnika ubrzano okruživalo monolit bodljikavom žicom.
Palio je treću cigaretu u neprekidnom nizu, bio je lančani pušač, kad mu se približi mladi poručnik. Zaustavi se na propisanoj udaljenost i salutira.
- Gospodine generale! - zagrmi u rano jutro. - Vaša su naređenja izvršena.
- Odlično! - pohvali ga general i poručnik se osmjehne. - A sad, one vojnike koji su razapinjali žicu, smjesta pošaljite džipom natrag.
- Natrag, gospodine generale? - zbunjeno upita poručnik.
- Da, natrag - potvrdi general: predosjećao je pitanje i nije mu se iznenadio. - Natrag u Glavni grad.
- Gospodine generale, zar niste zadovoljni...
- Sasvim sam zadovoljan, poručniče - prekine ga general Jaki, pa poručnika ponudi cigaretom, koju poručnik prihvati, pa objasni: - Vidite, čini se da ova prokletinja nekako djeluje na ljude. Čini ih blagim. A nama ne trebaju blagi vojnici, zar ne?
Zbunjeni poručnik samo zavrti glavom.
- Dečki koji su razapeli žicu, gotovi su ovdje sa poslom - obavijesti ga general. - Sad su beskorisni. Vjerojatno je prokleti monolit i na njih utjecao, kao i na sve ostale. Jasno?
- Jasno, gospodine generale! - Poručnik salutira. - Odmah ću proslijediti vaše naređenje.
General zadovoljno klimne. Sve je već izvršeno, što je trebalo izvršiti. Trebali su to odmah učiniti, još jučer, istog trena kad monolit pojavio. Ograditi prostor oko nepoznatog predmeta nepoznatog porijekla i kako se ispostavilo, nepoznatog djelovanja. Monolit koji ljude čini mekanima. Mekušcima. Da nazove to pravim i odvratnim imenom: čini ih pacifistima. Kome je to u interesu? Vojsci sigurno nije!
A onda general pomisli na mogućnost postavljanja monolita u neprijateljski ( ako ga ikad bude bilo ) grad i pusti ga djelovati ... Možda bi monolit odvalio veliki posao umjesto vojnika. Bez žrtava! Mogli bi ...
Stojeći pored džipa i pušeći jednu cigaretu za drugom, generalove su oči blistale zadovoljstvom. Svašta je moguće s prokletim monolitom u svojoj vlasti!
Ali, kako ga podčiniti, a da ...
Prve su zrake sunca izronile na Istoku, još je jedan vrući dan otpočinjao.




Osam


Gradonačelnik se probudi ranije nego obično. Trenutak je mirno ležao i osluškivao tiho disanje pored sebe. Njegova je supruga spavala ležeći na desnom boku i Gradonačelnik joj je promatrao opušteno lice, prisjećajući se kako je nekad, prije dvadeset i sedam godina izgledala. I osmjehne se prema novom danu.
Onda se sjeti monolita i bez trena oklijevanja izvuče se iz kreveta i teškim korakom pođe u kupaonicu. Nije se uspio odmoriti, shvati, dok ga je prijatan mlaz milovao po licu, leđima, grudima. Brijući se, osjeti neki neobjašnjiv nemir.
Jesu li vojnici stigli? Što su uradili monolitu? Nisu ga valjda oštetili. Vojska drugo i ne zna, nego samo uništavati. Razaranje i kaos njen je posao, a ljudi koji ga obavljaju posebna su sorta. Što manje s njima imati posla, najbolje je.
Vojska je u njegovom gradu. A to nikad nije dobro. Gradonačelnik završi sa priprema, pa usprkos vrućini koja je već otpočela svojim terorom, veže pažljivo čvor na kravati. Izađe iz kuće, a da nikog od ukućana nije probudio.
Uđe u kola i polako krene prema centru, prema Vijećnici. Kuća mu se nalazila na periferiji grada okružena zelenilom koje je brzo nestajalo. I drugi su dolazili ovdje graditi i ono što je nekad bila lijepa i čista šuma, uskoro je postalo veliko gradilište, a otpadni je materijal nagrđivao inače idiličan prizor. Nije se ljutio zbog toga ... do jutros. Sad iznenada sa mržnjom pogleda na gomilu šute nemarno odbačeno u zelenilo. Poput sive šake na zelenom licu. Bolan prizor. Koje li to budale rade? Trebao bi ih kazniti. Pa on ima tu moć. Zašto je ne upotrijebi?
Okretao je glavu lijevo i desno i posvuda primjećivao odbačeno smeće, najlonskih je vrećica bilo na svakom koraku, a kontejneri za smeće prelijevali su svoj smrdljivi sadržaj na asfalt.

Milojko, provalnik i lopov probudio se rano usprkos svom običaju spavanja do podneva. Istog je časa pomislio na monolit i iskočio iz zgužvanog kreveta. Istuširao se, uskočio u traperice i plavu maju bez rukava, pa izašao iz stana. Kavu će popiti u lokalu na kraju ulice. Lokal radi čitavu noć i Milojko je često znao svitanje dočekati u njemu.
- Gle! - pozdravi ga šankerica, mlada i zgodna djevojka. - Mislim da je ovo prvi put da te vidim po danu.
- Daj mi kavu - reče Milojko nemarno. - Jesu li stigle novine?
Djevojka mu ih pokaže trzajem glave i Milojko po prvi put primijeti ljepotu bljeska njene plave kose.
- Imaš lijepu kosu - izleti mu.
- Molim? - Djevojka raširi oči, čitavo joj se zgodno lice pravilnih crta promijenilo.
- Čula si - reče Milojko i došeta do stola na kojemu se ležale novine: po navici ih otvori i raširi na stranici crne kronike.
- Je li ti to meni udvaraš? - izazivački upita ona: već ima jako dugo da joj zapeo za oko, njegova su joj široka ramena ulijevala povjerenje.
Milojko ne odgovori. Zurio je u novine i nije vjerovao svojim očima. Crna je kronika bila prazna. Ne baš sasvim prazna, ali bez zanimljivosti. Članak o starcu koji umro za upravljačem svog automobila. Sedamdeset i sedam godina star. I još jedan o utopljeniku, kojeg su u posljednji čas spasili izvukavši ga na obalu i dajući mu umjetno disanje. Drugo ništa. Ni jedna tučnjava u noćnim satima, ni jedno ubojstvo, pa čak ni jedan jedini saobraćajni udes. Ništa. Kao da su svi građani bili dobri poput malih bubica. Nitko, baš nitko, nije se ogriješio o zakon. Čudo nad čudima.
- Ludilo - reče Milojko. - Čitav je svijet šiznuo.
- Ti svakako jesi - odbrusi mu djevojka. - Spavao si noću i rano ustao. Što ti se dogodilo?
- Ne znam - iskreno odgovori Milojko ne razmišljajući o izgovorenom.
- Promjena je na bolje - reče ona posluživši ga kavom: bila je dupla, iako Milojko nije tražio duplu kavu. - Inače u ovo vrijeme tek odlaziš spavati.
Pijući kavu brzim gutljajima, Milojko ju je promatrao preko ruba šalice i čudio se, kako to da ranije nije zapazio njeno zgodno lice, vitku figuru i duge noge.
- Hoćeš li izaći sa mnom večeras? - upita je ustajući i krećući prema izlazu: vrata su lokala bila širom otvorena i do njih je dopirala buka grada koji se počeo buditi.
- Ne znaš mi ni ime - sa dozom gorčine primijeti djevojka - a zoveš me na spoj.
- Oprosti - reče Milojko. - Kako ti je ime?
- Adriana - iznenađeno odgovori ona.
- Pa, razmisli Adriana - reče joj on izlazeći. - Doći ću ovdje u sedam, znam da večeras imaš slobodno. Uvijek imaš slobodno nakon noćne smjene.
- Gdje žuriš? - dobaci Adriana za njim.
- Idem pogledati monolit.
Adriana ostane sama uzbuđeno dišući i gledajući Milivoja kako prelazi ulicu krupnim koracima.

Psujući u sebi nesavjesne građane koji tako bezobzirno prljaju vlastiti grad, Gradonačelnik je okretao glavu lijevo i desno i odjednom se ispred njega ukazala velika siva mrlja koja mu je prekrila vjetrobran. Čas kasnije začuje mukli udarac i shvati preneraženo da je nekog udario. Naglo zakoči i nespretno izađe iz automobila.
- O, bože! - jekne sebi u bradu, ugledavši krupnog muškarca u trapericama i plavoj majici bez rukava, kako leži na asfaltu.
- Uhhhhhh! - jekne muškarac i Gradonačelnik olakšano odahne: barem nije mrtav.
Gradonačelnik je iznenađeno gledao kako Milojko nesigurno ustaje i otresa prljavštinu sa traperica.
- Kako se osjećate? - upita Gradonačelnik: krajičkom oka ugleda kako usplahirena djevojka trči prema njima. - Jeste li sigurni da možete stajati?
- Siguran sam - reče Milojko: još je bio malo zbunjen.
- Ništa vam nije slomljeno? - upita Gradonačelnik.
- Mislim da nije -odgovori Milojko. - Mislim da sam samo natučem.
U tom trenutku dotrči Adriana i uplašeno se zagleda u Milojka, dok su joj se čvrste grudi ubrzano dizale i spuštale, napinjući joj bijelu košulju kratkih rukava.
- Nisi povrijeđen? - upita i zagleda se drhtavih usnica u Milojka.
- Nisam. - Milojko joj se osmjehne. - Mislim da sam uspio skočiti na haubu i nisam jako udaren.
- Siguran si? - Adriana mu stegne mišicu. - Ne izigravaš junaka?
Milojko se osmjehne i pogladi joj kosu: želio je to učiniti još od one njegove primjedbe o ljepoti njene kose.
- Sve je u redu, mala moja - reče joj nježno i grleći joj ramena.
- Sretan sam zbog toga - ubaci se u razgovor Gradonačelnik. - Nemate pojma koliko sretan.
- Vjerujem.
- Nisam doživio ništa slično, a vozim već trideset godina. Odjednom ste bili na haubi, a da vas ni vidio nisam prije toga. Sigurno ste sasvim dobro?
- Jesam. - Milojko klimne, pa doda. - Ne brinite, dobro sam.
- Evo vam moja posjetnica - reče Gradonačelnik pružajući mu lijepo graviranu karticu. - Ako ikako mogu pomoći ...
- Hvala, gospodine Gradonačelniče.
- O, pa vi znate tko sam.
- Naravno.
- Pa, ako je sve u redu - primijeti Gradonačelnik sa osmjehom prateći poglede ovo dvoje ispred njega - ja idem. I ne zaboravite: ako vam bilo što zatreba, molim, kontaktirajte me.
- Hvala, gospodine Gradonačelniče - reče učtivo Milojko. - Hoću, neću zaboraviti.
- Želim vam prijatan dan - reče Gradonačelnik ulazeći ponovo u kola.
- I mi vama - reče Milojko, a Adriani zbog riječce "mi", grunu suze na oči.
- Vratimo se u lokal - reče mu. - Očistiti ću te i popiti ćemo nešto. Žestoko. Sam bog zna da mi je potrebno.
Milojko klimne: vrlo je rijetko pio, ali sad će mu prijati čašica. Obgrlivši djevojčina ramena i osjećajući njenu svilenkastu kosu na goloj podlaktici, povede djevojku prema lokalu iz kojeg su prije nekoliko minuta izašli. Ali je sad sve bilo drugačije.



Devet



Gradonačelnik nije mogao vjerovati u istinitost događanja, ali događaj jest bio stvaran, odvijao se upravo sad i čak što više, Gradonačelnik je bio jedan od aktera.
- Kakve su to nebuloze? - upita po treći put vojnika koji mu se ispriječio na putu i ne pušta ga proći automobilom prema Vijećnici.
- Naređenje, gospodine - monotono ponovi vojnik: bilo mu je silno dosadno, ništa se nije događalo i ovo je sad dobro došlo, pomoglo mu je preživjeti monotoniju straže. - Nitko nema pristup u ulicu u kojoj se nalazi monolit.
- Ali ja sam Gradonačelnik i ured mi se nalazi u Vijećnici, a Vijećnica je upravo u ovoj ulici! - Gradonačelnik pruži ruku iz automobila i upre prstom u ulicu. - Razumiješ?
- Razumijem.
- Ali me svejedno nećeš propustiti?
- Neću, gospodine - odgovori vojnik i osmjehne se. - General Jaki bi mi otkinuo glavu, kad bih to učinio.
- Pozovi mi generala! - naredi Gradonačelnik i izađe iz kola. - Odmah! Sad! Reci mu da je pored tebe Gradonačelnik.
Vojnik klimne i da znak drugom vojniku. Ovaj izvadi voki-toki i nešto reče. Pažljivo je slušao, a onda priđe Gradonačelniku i onom prvom vojniku.
- General je dozvolio prolaz - reče gledajući u Gradonačelnika. - Ali bez automobila. Žao mi je, gospodine. Morati će te se prošetati.
Gradonačelnik uzdahne, pa otvori vrata automobila i počne se izvlačiti, polako i mukotrpno. Smetao mu je poveći trbuh i Gradonačelnik po tko zna koji put pomisli kako mora već jednom otpočeti sa dijetom.
- Kola će vas čekati na ovom istom mjestu, gospodine - reče mu vojnik. - Ne brinite za njih.
- Ne brinem - reče Gradonačelnik: nije se ljutio, jer dečko je samo obavljao svoju dužnost.
Prošavši pravu barikadu od bodljikave žice i praćen sumnjičavim pogledima vojnika oko nje, Gradonačelnik izbije na glavnu gradsku šetnicu i počne brzo koračati prema Vijećnici udaljenoj oko stotinu metara. Monolit je blistao u daljini pod prvim zrakama izlazećeg sunca. Na polovici te razdaljine ugleda visokog časnika i odmah shvati kako gleda u generala. Glavnog u ovoj operaciji, koju su započeli bez konzultacije sa njime, Gradonačelnikom ovog grada. I to ga je više žalostilo nego ljutilo. Trebali su pokazati malo više povjerenja prema njemu. Ali kad nisu, nije ni važno.
- Gradonačelniče, oprostite na uznemiravanju - reče mu general Jaki - ali tako mora biti.
- Baš i ne mora na ovaj način – ne odoli Gradonačelnik da ne prigovori ponašanju generalove male vojske.
- Nažalost, ne vidim drugog načina - odreže general odbijajući dim: Gradonačelnik gadljivo otpuhne, a general Jaki upita pokazujući na cigaretu: - Smeta vam?
Gradonačelnik samo klimne.
General se nasmije i povuče još nekoliko požudnih dimova, brzo i duboko ih uvlačeći u pluća, pa opušak odbaci i zgnječi ga petom čizme.
- Eto - reče. - Sa tim je gotovo.
- Trebali ste me obavijestiti - sa tonom blagog predbacivanja reče Gradonačelnik. - Upali ste u grad i ponašate se kao da je ratno stanje.
- Zar nije? - upita general Jaki podsmješljivo.
- Naravno da nije! - zgrane se Gradonačelnik. - Pobogu, generale, o čemu vi to govorite?
- Smirite se - naredi general. - Jeste li za kavu? Čeka nas naporan dan. A kava pomaže.
- Jesam, hvala.
- Donesi dvije kave - naredi general vojniku koji je stajao pored džipa i vojnik salutira i uputi se prema šatoru kojeg su podigli.
- Nisam zaboravio na svoje pitanje - reče Gradonačelnik. - A vi?
- Što znate o monolitu? - umjesto odgovora upita general Jaki vadeći slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.
- Što bih mogao znati?
- Odakle dolazi?
- Kako to znati?
- Tko ga je poslao?
- Ma čujte, generale ...
- Ne! - umalo što ne vikne general Jaki i uperi prstom u monolit udaljen oko pedeset metara. - Vi čujte! Pojavio se ni otkud. Odjednom se stvorio ovdje, tvrdite.
- Tako je! -potvrdi Gradonačelnik.
- Možda vi vjerujete u bajke - odreže general - a li ja ne vjerujem. Netko ga je postavio ovdje. Tko? Zašto? U koju svrhu? Što očekuju od njega? Djeluje? Ako djeluje, kako djeluje? Koliko će djelovati? Kakve će posljedice djelovanje monolita biti? Sve su to pitanja, a ima ih još, vjerujte mi, koja ostaju bez odgovora. Ne volim pitanja bez odgovora. Razumijete?
Gradonačelnik klimne. Vojnik s kavom se vraćao prema njima, a osmjeh mu titrao na mršavom licu. U šatoru se i sam okrijepio vrućom i crnom tekućinom i osjećao se mnogo bolje.
- Pa dobro - miroljubivo reče Gradonačelnik. - Ne vjerujete u bajke. Ne vjerujete monolitu, da tako rečem. Pa što onda mislite poduzeti? Ne možete ga dovijeka čuvati! Držati ga u okruženju i blokirati mi gradsku šetnicu. Građani će se pobuniti. Pomaknuti se ne može. Ili vi mislite da ga možete pomaknuti?
- Mislim da možemo - reče general, a nadmoćan mu osmjeh zatitrao u kutu usta: zapalio je cigaretu i odbijao dim za dimom.
- Kako?
- Tenkom.
- Kako???
- Tenkom - ponovi general i potapša uzrujanog Gradonačelnika. - Ne brinite ništa, samo će jedan tenk stići ovdje - general pogleda na sat - točno dva sata.
- Mislim da niste normalni - uzrujano reče Gradonačelnik. - Kako to zamišljate? Tenk u strogom centru grada! Uništiti će ulicu. I što onda, ako vam ne uspije naum? Ako ni tenk ne može pomaknuti monolit?
- Imamo tenk, je li tako? - sretno se osmjehujući reče general i srne malo vrele tekućine. - Ukoliko ga ne uspijemo pomaknuti, raznijeti ćemo prokleti monolit!
Gradonačelnik zine i zaboravi zatvoriti usta. Kakvo jutro! Prvo se neobično rano probudio, pa shvatio da mu je grad prljav, umalo ubio onog jadnog zaljubljenog mladog muškarca i sad još ovaj luđak general koji kao da je iskočio iz nekog filma. Što se još može dogoditi?
- Pa vi niste normalni - reče kad je šok prošao.
- Pripazite na svoje riječi, Gradonačelniče - opomene ga general Jaki. - Ovaj vam put opraštam, ali ...
Uzalud je Gradonačelnik čekao da general završi rečenicu. General ga je samo bijesno i zlobno gledao i puhao mu dim cigarete pravo u lice. I bilo je više nego očito, kako to čini namjerno, izazivački.
- Mogu li sad u svoj ured? - kruto upita Gradonačelnik.
- Možete.
- Hoćete li pustiti i moje ljude kad počnu dolaziti?
- Ovisi - neodređeno reče general.
Gradonačelnik klimne. Nema smisla više raspravljati. Umornim korakom krene prema zgradi Vijećnice. U svom će uredu razmisliti. I odlučiti što i kako dalje. Ako se može dalje.




Deset


Gradonačelnik nije želio gubiti dragocjeno vrijeme. Istog časa, kad je stupio u svoj ured, priđe telefonu, podigne slušalicu i nazove Glavni grad.
- Hitno moram razgovarati s predsjednikom Vlade! - oštro reče bez ikakvog uvoda.
Zatim je malo slušao sugovornika i klimao potvrdno, kao da ga sugovornik može vidjeti.
- U redu, razumio sam - reče zatim i nervozno se ogleda, kao da sumnja kako ga netko promatra. - Obećajte mi, da će te obavijestiti predsjednika Vlade istog časa kad ovaj stigne.
Opet je malo slušao objašnjenja i uvjeravanja kako će sigurno što prije proslijediti njegovu poruku. Nije previše vjerovao. Njegov Grad nije bio poznat po slijeđenju političke stranke kojoj je pripadao predsjednik Vlade i bila je javna tajna, da se razvoj Grada zbog toga kažnjava: zanemaruju se vitalne prometnice, mnogo se slabije gradi nego u Glavnom gradu, a bilo je još toga za nabrajanje.
Nervozno očekujući poziv, Gradonačelnik priđe prozoru i pogleda dole na monolit, na džip pored kojeg je stajao general Jaki sa neizbježnom cigaretom u ustima. Prezirao je tog čovjeka. Samo silu poznaje. Ništa više. A to je uvijek najgora mogućnost. Današnja politika ... a da odstupi? Da pljune na političku karijeru i vrati se u miran građanski život? I da svaki vikend provede sa ženom i djecom? Koja više i nisu djeca ... i Gradonačelnik odjednom shvati da su mu djeca postala mladi ljudi, nepoznati ljudi, u čijem odrastanju nije suviše učestvovao. Zbog njegove političke ambicije. Kojoj je sve žrtvovao. I bi mu neizmjerno žao zbog toga.
Telefon zazvoni. Gradonačelnik se naglo okrene i u dva skoka približi telefonu i zgrabi ga munjevito.
- Halo? - reče užurbano.
- Samo tren - začuje dobro mu poznati mladenački ženski glas. - Sad ću vas spojiti sa predsjednikom Vlade.
- Što se događa, Gradonačelniče? - začuje pitanje predsjednika Vlade kojim je odmah prešao na stvar, bez suvišnih riječi.
- Poslali ste mi kompletnog luđaka, a ne čovjeka koji može riješiti stvar - zalaje Gradonačelnik: odjednom ga više nije bilo briga ni za karijeru, ni za bilo što drugo, osim za sigurnost svoga Grada i njegovih ljudi.
- Polako! - zapovijedi predsjednik Vlade. - Govorite o generalu Jakom?
- O kome drugom? - bijesno odvrati Gradonačelnik. - Njega ste poslali u moj Grad, zar ne?
- Gradonačelniče, smirite se! - naredi predsjednik Vlade. - Kako to razgovarate sa mnom?
- Onako kako zaslužujete! - drekne Gradonačelnik. - Šaljete mi kompletnog idiota da pucnjavom riješi problem.
Čuvši riječ "pucnjava", predsjednik Vlade se zagrcne, što Gradonačelnik sasvim dobro začuje.
- O kakvoj pucnjavi govorite? – upita napetim glasom: oči svijeta su uprte u zemlju, a sad se spominje pucnjava.
- Želi pucati u monolit - reče oštro, ali više ne podižući glas, Gradonačelnik. - Tenkom.
- Kakvim tenkom? Nisam naredio da konvoj prati nikakav tenk.
- Ludi general je naredio - reče Gradonačelnik. - Valjda poznaje drugog ludog generala, koji mu spremno izlazi u susret.
- Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade.- Pripazite se! Kako se to izražavate o najvišim časnicima naše vojske? Pripazite!
- Mnogo bi bolje bilo - odječe Gradonačelnik - kad bi ti vrli vojnici pripazili na svoje ponašanje.
- Ma što je s vama? Nikad niste ovako govorili. Jest, imali smo nesuglasica, ali razgovarali smo uvijek uljudno. Što je to s vama?
- Ne volim zveckanje oružjem! - odgovori Gradonačelnik bijesno. - I bude li ova budala pucala tenkom, osobno ću ga tresnuti u uobraženu njušku.
- Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade. – Dosta je razgovora u ovom neprimjernom tonu. Pozovite generala Jakog na telefon. Čekam.
Gradonačelnik se vučje isceri: postigao je što je htio! Priđe prozoru i širom ga otvori u namjeri da pozove generala, ali generala nije bilo, a nije bilo ni džipa. Samo se poveći šator vidio i naravno, vojnici. Gradonačelnik se opasno nagne kroz prozor i poviče:
- Vojniče! Vojniče!
Jedan od desetine vojnika koju su besposleno stajali na šetnici, podigne pogled i zatim priđe bliže i stane ispod prozora.
- Izvolite, gospodine.
- Zovi mi generala Jakog!
- Ne mogu, gospodine.
- Što? - zgrane se Gradonačelnik: zar će sve biti uzalud? - Zašto ne možeš?
- Otišao je džipom u susret tenku - odgovori vojnik.
Gradonačelnik glasno upotrijebi ružnu riječ koju već jako dugo nije upotrijebio.
- Nemoguće je dozvati generala - ljutito reče u aparat. - Otišao je džipom u susret tenku.
- Shvatio sam to po vašoj psovci! Smirite se - ponovi po tko zna koji put predsjednik Vlade. - Kad se general Jaki vrati, javite mi se obojica. Prije svake akcije! I to je naređenje! Jeste li razumjeli?
- Jesam - reče Gradonačelnik. - Ako onaj ...
- Nemojte, Gradonačelniče! - prekine ga predsjednik Vlade. - Postupite točno kako sam rekao i ništa više.
Veza se prekine. Gradonačelnik umornim pokretom odloži telefon, pa se vrati prozoru kojeg je zaboravio zatvoriti. Nesnosna je vrućina prodirala u njegov inače uvijek prijatno rashlađeni ured. Gradonačelnik zatvori prozor gledajući neprestano monolit kako mirno i neumoljivo strši prema plavom nebu, a u njegovoj pristojnoj udaljenosti, šeću besposleni vojnici sa oružjem u rukama.



Jedanaest


Vrijeme je sporo odmicalo i postajalo je sve toplije i toplije. Što nije sprečavalo ljude da se okupljaju oko svoje drage šetnice i protestiraju zbog zabrane prilaza. Vijest da su vojnici zapriječili prolaz do šetnice, a sve zbog neobjašnjive prisutnosti monolita, brzinom munje se raširila Gradom. I ljudi su počeli rogoboriti. Prilazeći centru, Vijećnici, monolitu, udruživali su se u male i glasne grupice. Povici protesta odjekivali su između zgrada, ali u glasovima nije bilo mržnje, samo povrijeđenosti. Jer to je njihov grad, njihov monolit. A vojnici im ne dozvoljavaju prilaz. Zašto?
Ljudi su se spontano okupljali pored stražarskih punktova koje su čuvali nervozni vojnici.
- Samo mirno, momci - govorio im je poručnik tihim i ujednačenim glasom, ne odajući emocije. - Ne gubite živce. Neka galame. Neka viču koliko ih je volja. Ne reagirajte.
Vojnici su čvrsto stiskali svoja oružja i nepovjerljivo dobacivali poglede jedan drugom. Što učiniti, ako ljudi krenu prema njima, na njih, na stražarske punktove? Pucati? Ali ti ljudi nisu neprijatelji. Nisu čak ni naoružani. Škakljiva situacija.
Na vojničkim se licima nisu mogla pročitati ta pitanja. Odlučno i mrko uzvraćali su pogled i nisu ga nikad sklanjali u stranu, niti obarali. Znali su da bi to bila greška.
A građana koji su protestirali zbog zabrane kretanja njihovom omiljenom šetnicom, bilo je sve više. Svi su nešto imali za reći, ali nitko, baš nitko nije nasilno reagirao.

Gradonačelnik je čitavu gužvu promatrao sa balkona. Jednim se dijelom uma radujući prizoru. Onaj racionalni dio u njemu, duboko je žalio čitavu nametnutu im situaciju. Ni sanjao nije da će svoj Grad, svoje građane i birače, morati štiti od vojske.
Pažljivo i sa zrncem straha u sebi, promatrao je vojnike i nadao se da su dovoljno čvrsti, dovoljno bistri, dovoljno stabilni. Jer, ako nisu i ako samo jedan među njima učini glupost i opali iz puške ... pa, bolje je o tome ni razmišljati. Mogao bi mislima prizvati ono čega se boji.
Prokleti general Jaki! Nestao je u pravi čas. Sigurno je naslutio reakciju građana i zbog toga i otišao u susret tenku koji treba stići svakog časa.
Gradonačelnik se strese kao da ga je pomilovao iznenadni nalet ledenog vjetra. Okrene se i napusti balkon. Spustiti će se dole, na šetnicu. Obići će vojničke punktove, razgovarati sa građanima, pokušati držati situaciju pod kontrolom. Konačno, to mu je i dužnost, zar ne? Dužnost koju sa sve manje radosti obavlja. Dosta mu je svega. Silno želi sve napustiti, isploviti svojim malim brodićem i ljuljuškajući se na plavim valovima bezbrižno pecati.

Milivoj, zvani Milojko, odjednom osjeti kako mora otići do centra grada i pridružiti se ostalima u negodovanju zbog zabrane pristupa monolitu. Nije znao zašto osjeća tako silnu potrebu i čudio se tom osjećaju.
Njegov blagi dio prirode, želio je ostati s Adrianom. Upravo je predavala dužnost i uskoro će biti slobodna. Očekuje od njega da ostane sa njom, znao je to. Jer dobro se i sa puno pažnje pobrinula o njemu nakon sretne-nesreće, da se tako izrazi, i više nije skrivala osjećaje koje je gajila prema njemu, Milojku. Nije ni on. Neprestano su se gledali i osmjehivali jedno drugome.
- Gotova sam - reče mu Adriana: odjednom je stajala pored njega, svježa i nasmijana, kao da iza nje nije neprospavana noć provedena na nogama. - Idemo.
- Ja bih išao do monolita - bubne Milojko.
- Nekako sam to i očekivala - reče ona. - Idem sa tobom. Više te ne puštam od sebe.
Milojko se osmjehne, obgrli joj gola ramena, pa priljubljeni jedno uz drugo, laganim koracima krenu prema centru grada, prema monolitu koji ih je zvao.

Gradonačelnik je obilazio punktove koje su čuvali vojnici i razgovarao sa građanima. Smirivao ih je, dok iznenađeno ne primijeti kako im nikakvo smirivanje nije ni potrebno. Svi su bili mirni, ako se ne računaju uzvici razočarenja zbog zabrane prolaza popularnom šetnicom. U glasovima građana nije bilo bijesa ni mržnje, samo blagog žaljenja, mlakog, gotovo nikakvog protesta zbog nepoštivanja osnovnog ljudskog prava, slobode kretanja.
"Monolit! To je monolit", mislio je Gradonačelnik bacajući ohrabrujuće poglede na građane. "Monolit je nekako utjecao na nas i postali smo mekši, obazriviji. I čini mi se, bolji ljudi. Je li to moguće? Ali nema drugog razloga. Ništa se drugo neobično nije dogodilo. Osim što se monolit stvorio ovdje. Sve je ostalo isto kao i prije što je bilo".
Pitao se, naziru li i ostali tu čudesnu istinu? I tražio je odgovor na ljudskim licima koji nije dolazio. Pogledavao je građane kojih je bilo sve više i krišom bacao pogled na sat.
Gdje je, do vraga, general Jaki? Zašto ne dolazi? Što ga je zadržalo?



Dvanaest


Zavladala je gotovo savršena tišina, tišina koja je odavala nevjericu, da bi se odmah zatim podigla silna galama koja zaplovi iznad mnoštva, probije stakleni zid iza kojeg je u rashlađenom uredu napetu čekao Gradonačelnik i dopre do njega. Odmah je shvatio što se događa. General je stigao. Konačno. Gradonačelnik nije znao da li se raduje toj činjenici ili ga ljuti.
Oklijevajući, bacio je neodlučan pogled na telefon, ali odmah zatim odmahne glavom i izjuri iz ureda. Mora prvo do mahnitog generala. Mora ga zaustaviti. To je najvažnije.
Gotovo zatetura pod udarom vrućine koja ga dočeka kad je istrčao iz zgrade Vijećnice. Oklijevajući pogleda lijevo i desno, pa jurne desno. Sa te je strane dopirala gromoglasna buka. Ljudi su galamili, njihovi su glasovi odavali povrijeđenost, ljutnju, nekako blagu ljutnju, nedoživljenu do sad. Učinilo mu se, kako sa te strane dopire i buka tenka. I taj je zvuk prevagnuo: mora spriječiti ulazak tenka na glavnu gradsku šetnicu.
Vojnici mu se osmjehnu kao starom znancu. Nije obratio pažnju na njih. Buka, za koju je pravilno ocijenio da je stvara tenk, postala je glasnija i Gradonačelnik ugleda prvo džip i u džipu stoji generala Jakog kako uspravno stoji i rukom naređuje svjetini da se skloni.
- Luđak! - promrmlja Gradonačelnik sebi u bradu. - Prava slika prokletog luđaka!
Neki su ga vojnici čuli i zabrinuto se zagledali u njega. Nije ga bilo briga. Odlučnim korakom krene prema džipu ispred kojeg se razmicalo more ljudi koji su se tiskali nastojeći ugledati monolit.
- Mjesta, ljudi - zamoli Gradonačelnik. - Pustite me proći! Moram razgovarati s generalom.
Svjetina se pred njim rastvori poput Crvenog mora ispred Mojsija. Gradonačelnik potrči, želeći što prije zaustaviti nadirući tenk.
- Stoooooj! - zaviče što je jače mogao i stane raširenih nogu i raširenih ruku točno na put dolazećem džipu. - Stooooooooj!!!
Sasvim je jasno vidio zapanjenost na licu generala Jakog, zatim je zapanjenost nestala i pojavilo se čuđenje. Odmah zatim bijes. Generalovo se lice smrklo poput neba prije oluje, a tanke mu se usnice spojile u jednu tanku neprobojnu crtu. Mačjim skokom iskoči iz džipa i stane ispred Gradonačelnika.
- Gradonačelniče! - drekne. - Što sad izvodite? Mičite se!
- Ne! - uzvikne Gradonačelnik. - Vaš tenk neće na moju šetnicu. Izvolite za mnom, sami.
- Gdje? - zapanjeno upita general Jaki.
- Da se javite predsjedniku Vlade - sa uživanjem reče Gradonačelnik: primijetio je kako okupljeni ljudi sa nadom i napeto osluškuju njihov razgovor.
- Kakve su to igre? - bijesno upita general.
- Nisu igre - reče Gradonačelnik. - Nazvao sam Glavni grad i razgovarao sa predsjednikom Vlade. Požalio sam se na vaše ponašanje.
- Poža ... - zamuca general Jaki u nevjerici, a lice mu zatamni crvenilo. - Vi ste, štooooo?
- Požalio sam se na vaše ponašanje - sa uživanjem ponovi Gradonačelnik - i predsjednik je Vlade naredio da mu se javite istog trena kad stignete.
- Lažete! - tresne general Jaki.
- Jednim se telefonskim pozivom možete uvjeriti govorim li istinu ili lažem - dostojanstveno reče Gradonačelnik: mora ovog divljaka dovući u Vijećnicu.
- To su neke vaše igre - odsječe general Jaki. - Ne vjerujem vam ni riječ!
- Rekao sam ...
- Ne tiče me se! - zaviče general, pa se okrene prema vojnicima i naredi: - Očistite put da tenk može proći. Budete li morali upotrijebiti silu, ne oklijevajte!
Mladi su ga vojnici gledali uzbuđenim pogledom. I većina ih se silno željela ovog trenutka naći na bilo kojem drugom mjestu.
- Što čekate? - zalaje general. - Jeste li gluhi? Naprijed! Izvršite naređenje!
Vojnici sa puškama u rukama počnu u početku nevoljko odguravati ljude. Masa je rogoborila, tiskala se i ljuljala, a vojnici postajali sve odlučniji sve namrgođeniji.
- Generale! - poviče Gradonačelnik. - Ovo je nečuveno. Pa ovo je pobuna!
- Što vi znate o pobuni? - posprdno upita general Jaki. - Imam jasna naređenja i namjeravam ih izvršiti.
- Predsjednik Vlade ... - pokuša ponovo Gradonačelnik.
- Vozi! - zagrmi general.
Prvo krene džip u kojeg general Jaki uskoči i mahne rukom zapovjednički prema tenku. Moćne se gusjenice pokrenu i tenk se polako i uz štropot zakotrlja prema Vijećnici. Nitko nije više galamio, svi su mirno stajali i zapanjeno gledali očekujući daljnji razvoj događaju.
Tenk, predvođen generalovim džipom, zaustavi se tik ispred monolita i tenkist promoli glavu na sunce.
- Što zapovijedate, gospodine generale? - upita.
- Odgurni prokletinju! - naredi general. - Pregazi ga!
Tenkist klimne i čas kasnije nestane u utrobi čelične grdosije koja je bučila i iskašljavala smrdljive pare. Tenk se polako i oprezno približi monolitu, kupola mu počne pomicati se, okretati, cijev se pomakne u stranu. Sad je čelo tenka bilo sasvim slobodno i ono se priljubi uz monolit, a motor tenka divlje-bolno, poput ranjene zvijeri, zaurla. Urlik je trajao i trajao i trajao. Zatim gromoglasni motor utihne, kupola se otvori i tenkist ponovo proviri u sunčano jutro.
- Gospodine generale! - vikne zaprepašteno. - Ne ide! Mora da su mu temelji đavolski duboki.
- Jesi li siguran? - upita general.
- Sasvim siguran, gospodine generale.
- Pucaj u njega!
- Molim, gospodine generale?
- Jesi li skroz poludio? - zaviče Gradonačelnik, pa vikne tenkistu: - Ne slušaj ga! Ne pucaj!
- Pucaj u gada! Odmah! Sad! Pucaj!
- Na zapovijed!
Tenkist ponovo nestane i odmah zatim prijeteća se cijev počne pomicati prema monolitu. Kad je cijev gotovo bila točno uperena u monolit, vrući zrak oko svih prisutnih odjednom postane još topliji, upravo žareći, sve je zatitralo, činilo se da se i zgrade pomiču. Sve, baš sve drhtalo je u silnoj vrućini nekoliko trenutaka. Onda je prestalo. Zrak se smirio, postao tih i osjetno hladniji. I monolita više nije bilo.
Uzdah koji je govorio o dubokoj žalosti, ote se iz grla svih prisutnih i vine prema vrućem nebu na kojemu su se iznenada pojavili prvi prijeteći oblaci nakon mnogo vrućih dana.

Epilog

- Sretnik si ti, znaš li to? - upita bivši Gradonačelnik.
- Znam, gospodine - učtivo odgovori Milivoj, zvan Milojko i osmjehne se svojoj supruzi: upravo su se vjenčali, a bivši Gradonačelnik mu bio kum i pijuckali su na svadbenom prijemu okruženi bučnom gomilom, u kutu, u kojemu je vladao relativni mir.
- Doznao sam čime si se bavio ranije i nije me briga - nastavi bivši Gradonačelnik.
- Doznali ste? I svejedno ste mi našli posao? I pristali biti kum?
- Zaslužuješ to. Sasvim si nova, da tako kažem, druga osoba. Što te natjeralo na promjenu?
- Zvučati će glupo, ali uvjeren sam da sam se promijenio onog trenutka, kad sam prišao monolitu.
- Ne zvuči glupo - promrmlja bivši Gradonačelnik i prisjeti se kako je i sa njim životna mu promjena počela u tom trenutku, promjena koja ga je natjerala dati ostavku, posvetiti se obitelji, uživati u mirnom životu. Nikad više nije želio imati posla sa osobama poput generala Jakog. - Misliš li, da je monolit još na neke utjecao?
- Uvjeren sam u to.
- I ja sam.
Obojica pomisle na onaj jedan jedini dan u povijesti Grada, kad se ni jedan jedini zločin nije dogodio. Čak ni saobraćajnih nesreća nije bilo. Ni tučnjava. Ničeg. Samo ljubaznih građana. Koji su pristojno hodali gradom obavljajući svakidašnje poslove.
- Ako je to monolit učinio - primijeti bivši Gradonačelnik - trebalo bi ih postaviti u svaki grad po jednog.
- A tko da ih postavi? - upita Milojko osmjehujući se i domahujući Adriani: znak da će joj se uskoro pridružiti. - I konačno, tko je onog našeg postavio?
- To je sasvim nevažno - zamišljeno odgovori bivši gradonačelnik. - Znaš li što je samo važno u čitavoj ovoj priči?
- Što gospodine?
- To, da ipak možemo biti dobri ljudi, dobri i ljubazni susjedi, da ne moramo biti vukovi jedni drugima. Samo je to važno. Ali, koliko nas je to shvatilo?
- Ne bih rekao da nas ima mnogo - reče Milojko.
- Pa, i mi smo dovoljni, zar ne? - upita bivši Gradonačelnik ne očekujući odgovor. - Ja sam zadovoljan. A kako gutaš pogledom svoju Adrianu, primjećujem da si i ti. Idi, dosta si izgubio vremena sa mnom.
Milojko se osmjehne, odloži čašu i krene prema Adriani, prema novom životu, zatvarajući čvrsto i neopozivo vrata prošlosti.

KRAJ

- 10:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2010., subota

Šaptom




Pijući kavu na balkonu svoje obiteljske kuće, raskoš koji će uskoro nestati, Liam je gledao dole na prašnjavu ulicu. Zaliha kave koju je uspio sakriti sve je manja, Liam je bio svjestan toga, ali nije žalio: sve nestaje, pomirio se sa time. Umjesto žaljenja, sve je više uživao u jutarnjoj kavi. Koja je odnedavno postala i jedina kava u danu. Nekad ih je pio po sedam-osam na dan, ali je samog sebe prisilio racionalizirati potrošnju. Smanjivao je pijenje kave postepeno, mudro, navikavajući organizam i ne želeći se iznenada lišiti onog na što se navikao i u čemu je beskrajno uživao.
Samo je Sunce svakog dana sve nemilosrdnije i sve ga je više, ne možeš umaći vrućini. Eto, rano je jutro, a već se znoji, prašina titra na vrućem zraku.
Pogled mu privuče neka kretnja koju je zapazio krajičkom oka i već je, prije nego što je skrenuo pogled na tu stranu, znao što će ugledati.
- Evo ih! - reče nakon još jednog prekrasnog gutljaja.
- Alex i Bril? - upita njegova žena iz dnevne sobe.
- Tko drugi?
- Uporni su - reče ona. - To im se mora priznati.
- Jesu - potiho potvrdi Liam pogledom prateći starce Alexa i Brila: koračali su sporim, ali upornim koracima noseći u rukama štapove za pecanje.
- Koliko dugo već nisu ništa ulovili? - upita Liamova žena pridruživši mu se na balkonu.
- Preko šezdeset godina, mislim - zamišljeno odgovori Liam.
- I svejedno svakog jutra uporno odlaze pecati.
- Da se čovjek zapita ... - promrmlja Liam i ne dovrši rečenicu.

- Vidiš li ih? - upita Alex svog prijatelja: nije podigao pogled, ali osjećao je radoznali pogled na sebi.
- Vidim - odgovori Bril. - Svakog dana isto.
- Budala! - prezrivo promrsi Alex. - Čudi se svakog jutra našem ritualu, a i sam ima ritual.
- Ali on ne zna da ga ima - smijuljeći se reče Bril.
- Zato i jest budala - odvrati Alex. - Zar nisam već rekao da je budala?
- Svakog jutra to kažeš.
- Što ćeš, kad volim to govoriti. Ljudi su takve proklete budale. Sjećam se svog djetinjstva i svog djeda s kojim sam odlazio loviti ribu. I njegovih proročanskih riječi o tome kako će jednog dana svega nestati, kako je ljudski rod neumjeren, previše pohlepan. Ali nitko ih nije slušao, svi mu se smijali.
- Budale se uvijek smiju onome što ne mogu shvatiti.
- Sad shvaćaju - otrovno reče Alex.
- Misliš? - upita s nevjericom Bril.
- Djelomično, prijatelju - odgovori Alex blago se osmjehnuvši. - Shvaćaju samo ono što ih se osobno tiče. Da nemaju ono što su prije imali i za što su vjerovali da će zauvijek imati. Ni ne misle na druge. Okrenuti su posve sebi. Osjećaju svoju glad. Nikad tuđu.
- Upravo je takvo ponašanje i dovelo do ovoga - reče Bril i zamahne suhonjavom rukom pokazujući na prazne ulice, uspavan, gotovo mrtav grad.
- Odbijaju shvatiti - reče Alex. - Kao što odbijaju shvatiti naš ritual pecanja. Oni misle da mi mislimo kako ćemo prije ili kasnije uloviti neku ribicu.
- To se zove "nada" - reče Bril.
- Nazovi to kako god hoćeš, ali ribicu nećeš uloviti.
- Baš me briga za ribicu! - ljutito odgovori Bril. – Ali ću do smrti dolaziti ovdje na obalu, na osamu i pecati. I misliti na one daleke dane kad smo sa djedovima dolazili na ova ista mjesta i kući se vraćali s bogatim ulovom.
- A vidi sad - reče Alex i prstom pokaže na flotu ribarskih brodica koje su se uputile na beskrajnu pučinu oceana. - Moraju otploviti do samog središta oceana i nadati se sreći.
- Koje je sve manje - dobaci Bril.
- I biti će je sve manje - doda Alex. - Ubila ju je pohlepa.
- Pohlepa ... - promrmlja Bril. - Svi su govorili i očekivali da će svijeta nestati u ogromnom prasku. A vidi kako nestaje ...
- Šaptom - doda Alex. - Koji je glasniji od svih atomskih bombi.
Polako koračajući došli su do svog omiljenog mjesta, pogledali se, klimnuli pogledom se dogovorivši i sjeli na suncem ugrijanu stijenu pripremivši se za još jedan dan tihog sjećanja na prohujalo vrijeme bogatstva, dok će im pogledi milovati povraze koji se više nikad neće zategnuti u njihovim rukama.


- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2010., utorak

Obrisani snovi



Profesor Rem, visok muškarac kratke i sijede kose, iako je tek zakoračio u četrdesetu godinu života, šef laboratorije na stanici "Morfej", nervozno prebaci lijevu nogu preko desne. Čekajući da ga primi zapovjednik stanice Max Miler, u mislima se pripremao za neugodan susret.
Ovo će mu biti četvrti put kako se susreće s Max Milerom, zapovjednikom, crnokosim muškarcem koji djeluje vrlo mladalački, iako je već zakoračio u šestu deceniju života. Protekla tri susreta su bila isto tako neprijatna, baš kao što će biti i ovaj susret. Profesor je Rem to duboko osjećao u sebi.
Vrata se nečujno klizeći otvore i zeleno svijetlo nježno zatreperi. Profesor Rem gipko i uz uzdah ustane i zakorači u zapovjednikovu prostranu prostoriju.
- Uđite profesore! -pozove ga zapovjednik Miler. - Što se nećkate? Još se niste navikli na ovaj prizor?
Profesor Rem pomisli skrivajući pogled, kako se samo bolesnik može priviknuti na ovakvo okruženje. Jer velika prostorija kao da je bila bez zidova, bili su prozirni i pogled je lutao crnim i beskonačnim prostranstvom u čijoj su daljini žmirkale zvijezde. Ružan i neugodan osjećaj praznine, zahvati um profesora Rema.
- Ako bi bili ljubazni ... - procijedi kroz zube.
Zapovjednik Miler se kratko nasmije, odjeknulo je poput posprdnog rzanja. Pritisne neku tipku sjedeći za stolom i velike praznine nestane, zidovi se pojave, plavičasti, svijetleći, umirujući.
- Je li bolje?
- Bolje je, hvala.
- Želite li nešto popiti? - upita zapovjednik ljubazno, a profesor se Rem zapanji: ni u najluđim maštanjima ne bi na ovoliku ljubaznost pomislio.
- Ne hvala - kruto reče.
- Dobili smo sa Vege novo voće, novi sok - reče Miler i podigne plavičastu epruvetu-čašu. - Sigurni ste da ne želite probati?
- Ne hvala - ponovi profesor.
- U redu, onda - reče zapovjednik. - Sa ljubaznošću smo završili. Da prijeđemo na stvar?
Profesor sa olakšanjem klimne: ovakvog zapovjednika poznaje.
- U čemu je stvar? - upita Miler.
Profesor Rem nečujno duboko uzdahne, uspravi se u stolici i zagleda ravno u oči zapovjednika. Tresnuti će ime, pa neka sve ide do vraga!
- Zapovjedniku "Falkona", Reju Alanu vratili se snovi.
- Što?! - uzvikne zapovjednik Max Miler i pogledom probode profesora. - Kako je to moguće?
- Ne znam - iskreno odgovori profesor Rem. - Ovo se još nikad nije dogodilo.
- Sumnjao sam da ne donosite dobre vijesti - zlovoljno promrmlja zapovjednik. - I kud baš Reju to da se dogodi. Najbolji mi je ratnik. Pa on je gotovo sam potukao onu flotu Larkionaca koji su ... ali to znate, zar ne?
- Svi to znamo - potvrdi profesor: nebrojeno je puta čuo priču o junaštvu Reja Alana, zapovjednika krstarice "Falkon".
- Kad su mu se vratili snovi?
- Još na posljednjem zadatku - reče profesor. - Ali nije htio zbog toga prekidati misiju.
- Naravno - zadovoljno reče zapovjednik Miler. – Savršeni ratnik: bitka je uvijek na prvom mjestu. Sve mi ispričajte. Svaku pojedinost. Baš svaku! I najsitniji detalj može pomoći.
- Pa, razgovarali smo dugo, dok nisam uspio iščeprkati njegove snove - reče profesor Rem. - Prilično je rezerviran čovjek.
- Samo je vojnik - reče Miler i dohvati plavičastu epruvetu-čašu i podigne je u zrak. - Jeste li sigurni da ne želite probati?
- Siguran sam - ponovo odbije profesor Rem nestrpljivo. - Dakle, na trećoj seansi ...

... koja se održavala u uredu profesora Rema, zapovjedniku krstarice Reju Alanu sve se mentalne kočnice opustile.
Rem je zadovoljno gledao, kako pod utjecajem najnovijeg dostignuća, sitne ljubičaste pilule, proizvoda astro-farmaceutske industrije koja je radila na samoj orbitalnoj stanici, Rej počinje pričati o onom što nikad nitko nije čuo. Ne sustežući se, sasvim je opušteno govorio o ženi imenom Leda za koju profesor Rem nikad nije ni čuo. Detalji koji su izlazili na vidjelo iz monotonog govora Reja Alana postajali su sve lascivniji i profesor se, osjećajući neugodnost, vrpoljio.
Naravno, Rej Alan neće znati što je govorio, kad sitna ljubičasta pilula nazvana "Stim99" prestane djelovati. Rej će se probuditi iz umjetno izazvanog sna i nastaviti svoj život, potpuno nesvjestan kako je sasvim otvorio svoju najdublju intimu nepoznatom čovjeku.
Otkrivanje intime Reja Alana neće se na tome zaustaviti. Profesor Rem mora sa snimljenim materijalom posjetiti zapovjednika stanice Maxa Milera i mora mu snimak predati. Takav je zakon. Nema liječničke tajne. Nema je već odavno, odavno. Već dugo postoji samo u mitovima. Kao i štošta drugog. Kao i najveći mit o nekadašnjem životu na plavičastoj prekrasnoj planeti, umjesto života na orbitalnim stanicama.
- Jeste li nešto doznali? - upitao je Rej Alan, dok se opraštao od profesora Rema. - Od kud ti snovi? Pa ja nisam ...

- " ... nikad imao ženu imenom Ledu", rekao mi je zapovjednik "Falkona" i trebali ste tada biti uz mene i vidjeti mu pogled. Taj će me pogled proganjati dugo vremena.
- Zaboraviti će te taj pogled, kao što ste zaboravili i druge - neprijazno reče zapovjednik stanice Max Miler. - Kao i sve ono što vam je Rej Alan odao pod utjecajem "Stima99". Kako smo mu stimulirali mozak da istrese sve iz sebe, tako ćemo sad pozatvarati sve crvotočine koje su se pojavile.
Profesor Rem klimne. To je i očekivao. Nikad se neće odreći Reja Alana i njegovih ratničkih sposobnosti. Upotrebljavati će ga do iznemoglosti, dok jednom ratnik ne pogriješi i ...
- Tko je Leda? - iznenada upita profesor.
Zapovjednik Max Miler se zamišljeno zagleda u njega. I kad je profesor već pomislio kako odgovor nikad neće stići, Max Miler reče:
- Mislim da imate pravo znati. Leda je Rej Alanova supruga. Poginula je prije sedam godina. Što smo, naravno, izbrisali iz sjećanja Reja Alana. Da ne utječe na njegove zapovjedničke sposobnosti. I sad se vratilo. Čudno. Ovo je prvi slučaj povratka izbrisanog sjećanja.
- Ni ja nisam čuo ni za jedan drugi - prizna profesor Rem. - I što ćemo sad? Pojačati dozu?
- Ne! - odsiječe zapovjednik Max Miler ustajući: posjeta je završena. - Imamo najnoviju stvar, "Deletion-X". To će te mu ubrizgati u krvotok. Kad idući put dođe na seansu.
- Ali … - pokuša profesor nešto reći.
- Ubrizgati će te mu "Deletion-X" dok još spava i ispovijeda se na vašem stolu – neumoljivo nastavi zapovjednik orbitalne stanice Max Miler pokretom ruke ušutkavajući profesora. - Zaborav je garantirano savršeno djelotvoran. Kompletan. Više ga ništa neće mučiti. Moći će se posvetiti onome što mu najbolje polazi za rukom: ratovanju!

(napisano 7.06.2010.)


- 07:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2010., nedjelja

Petlja


U istom trenutku kad su se automatski uključile mlaznice usporavajući brod koji se približavao svom cilju, uključilo se buđenje u hibernacijskoj prostoriji. Sve je još jedno vrijeme mirovalo, ništa se nije pokretalo, dok je brod sve više usporavao, postepeno, oprezno. Zatim se uz pištav zvuk prva kabina otvori potaknuta dubokim udisajem njenog spavača.
Kapetan je Axo nekoliko dugih trenutaka mirno ležao i micao nožnim prstima ne osjećajući ih. Zatim pomakne prste na rukama, zavrti lagano glavom, pa sasvim polako, kao na usporenom filmu, sjedne i iskorači iz kabine koja se iza njegovih leđa automatski zatvori. Osjeti hladnoću na tijelu, bio je sasvim gol. Želeći se riješiti te neugodnosti, počne oprezno hodati. Istuširati će se, obrijati, da se ponovo osjeća kao čovjek, zapovjednik, istraživač. I tek će onda zapovjediti kompjuteru da probudi ostale članove posade: ukupno njih dvanaest.

Bilo je zanimljivo gledati ih kako se nespretno i pospano kreću. Axo se smjestio na čelo stola, ispred njega se nalazio prazan tanjur: sve je počistio iz njega. Prvo jelo nakon sedmogodišnjeg spavanja. I prijalo mu je.
- Što si uzeo? - upita ga Lia, mlada i lijepa liječnica, pokazujući na njegov prazan tanjur.
- Puretinu s okruglicama - odgovori Axo smiješeći se. - Toplo ti preporučujem.
- Jesmo li stigli? - upita strojar Rio ulazeći u prostoriju: nije se obrijao, crvena je brada vrištala s njegovog lica.
- Ne još - odgovori Axo. - Za otprilike sedamdeset sati.
- Zar nas je robot ranije probudio? - sumnjičavo upita Egi astro-bio-fizičar.
- Nije nas ranije probudio - strpljivo objasni Axo: znao je da će proći još nekoliko sati prije nego li oštri umovi posade budu počeli razmišljati onako kako se od njih očekuje. - Probuđeni smo ranije, da se priviknemo na budno stanje. Da počnemo normalno funkcionirati.
- Naravno - postiđeno promrmlja Egi sjedajući.
- Uglavnom, tu smo - reče Axo i nasmiješi se svima ohrabrujući. - Dok smo mirno spavali, sve se odvijalo kako se i trebalo odvijati. Pregledao sam brodski dnevnik koji se automatski pisao. Sve je proteklo u savršenom redu. Nikakva se anomalija na našem putovanju nije dogodila.
- Potrebno je imati malo sreće - reče Lia i svi se nasmiju.
- A planet? - upita Egi, astro-bio-fizičar. - Jesi li pogledao snimke?
- Pogledao sam.
- I? - upita Egi, a svi se za dugačkim stolom upilje pogledima u zapovjednika, čekajući napeto.
- Pregledao sam snimke koje nam neprekidno stižu - reče Axo zavaljujući se u udobni naslonjač. - Pregledao sam i prve pretrage, analize. Sve što sam vidio, silno obećava.
- Ah! - reče Lia, liječnica, razdragano se osmjehnuvši.
Axo joj klimne. Činilo mu se, dok je gledao u lijepo lice Lie, kako je proteklo svega sedam dana, a ne sedam godina od onog dana kad su se svi, čitava sadašnja posada prvi put svi sreli ...

... u velikoj i zatamnjenoj prostoriji, kupoli na jednom od tri mjeseca koja su kružila oko planeta T35.
Axo je stigao prvi, naslućujući o čemu se radi, ali ne i manje znatiželjan zbog toga. Kako su ljudi ulazili, tako su se i upoznavali. Obradovao se kad je u prostoriju ušla Lia, mlada, lijepa liječnica.
- Imaš li pojma o čemu se radi? - upitala ga je sasvim tiho i naginjući se prema njemu. - Ništa mi nisu htjeli reći.
- Čuo sam nešto - normalnim glasom odgovorio je Axo: ako su ovdje pozvani, ovi ljudi onda i zaslužuju čuti ono što je i on nezvanično čuo. - Čini se da su otkrili planet kojeg su ispitali sun-spektralnom analizom i sve govori u prilog tome, da smo naletjeli na komadić raja u crnom prostranstvu.
- Koliko je udaljen? - upitao je Rio, kompjuterski strojar.
- Blizu tri svjetlosne godine - odgovorio je Axo: to mu je u povjerenju šapnula školska prijateljica, članica tima koji je otkrio planet.
- Ah! - uzviknuo je mladi Egi, jedva je napunio dvadeset i petu, astro-bio-fizičar. - To znači sedam godina putovanja.
- Isto toliko i nazad - rekao je Axo. - Ako otputujemo do njega.
Prekidajući njihovo čavrljanje u salu su ušli oni koji odlučuju o istraživačkim putovanjima. Žurno su se i pognutih glava smjestili za dugačkim stolom.
- Evo ukratko što znamo - počeo je visok i tamnoputi muškarac, profesor astro-fizike Jan. - Već neko vrijeme raznim analizama istražujemo planet F0065 kojeg od milja zovemo "Petlja" zbog njegove čudne putanje. Ne bi ga nikad ni primijetili, da nema takvu putanju. Čini se, jer to naravno ne može biti, kako oko svog sunca kruži, gledano iz naše perspektive, u obliku položenog broja 8.
- Vječnost - promrmljala je Lia, liječnica, sasvim tiho sjedeći pored Axa.
- "Petlju" smo morali primijetiti upravo zbog toga - nastavio je profesor Jan. - Ne susrećemo se na našim istraživanjima tako često sa takvom putanjom. U stvari, do sad se ni nismo sretali. Ovo je prvi put!
Svi su se potiho nasmijali i promeškoljili u stolicama. Znali su što slijedi, ali to nije umanjilo napetost koju su svi osjećali.
- Odlučili smo istražiti planet - nastavio je profesor. - Sve sun-spektralne analize potvrđuju ne samo da je na planetu moguć život, već gotovo sasvim sigurno i postoji. To je, kao što znate, najnovija metoda istraživanja koja još nikad nije zakazala.
- Uvijek postoji prvi put - primijetio je Rio, krupan kompjuterski strojar.
- U pravu ste - priznao je profesor s osmjehom. - Upravo zbog toga smo vas izabrane pozvali danas. Na vama je da odlučite: želite li sudjelovati u misiji ili ne.
- Kad se kreće? - upitao je Axo.

"Sad smo ovdje", pomisli Axo šezdeset i četiri sata kasnije sa nevjericom gledajuću u veliki ekran na komandnom mostu.
Pogled mu nije počivao na velikom i plavom planetu koji se polako okretao oko svoje osi, očekivao je takav prizor. Ali nije očekivao vidjeti šest brodova u orbiti planeta. Usprkos tome, brodovi su bili tu. Svaki od njih drugačiji i svi nepoznati. Uzalud je tražio po kompjuterskoj memoriji registar svih brodova koje su sretali i upoznavali tijekom putovanja. O tome se strogo vodilo računa. Svaki je brod snimio i odmah pohranio snimke novog broda kojeg bi sreli i sa kojim bi uspostavili kontakt. Nisu bili sami u Univerzumu, naravno. Već odavno to znaju. Doduše, susreti su bili veoma rijetki i veoma kratkotrajni, ali događali su se. Dva bi se broda srela, zaustavila i visjela u crnom bezdanu, dok bi međusobno izmjenjivali informacije. Kad bi to bilo gotovo, nastavljali bi svoja putovanja. I gotovo nikad više ne bi čuli ni sreli dotični brod.
- Ne odgovaraju? - upita Lia: pojavila se na mostu sasvim nečujno.
- Ni jedan brod - odgovori razdraženo mladi Egi, astro-bio-fizičar. - Sasvim neobično ponašanje.
- Možda nema nikog na tim brodovima - primijeti glasno Lia, ono što je Axo već mislio neko vrijeme.
- Misliš da su mrtvi? - upita ljutito Egi.
- Nisam to rekla - odbije Lia. - Ali mi je sasvim čudna ta njihova ledena šutnja. Brodovi vise u orbiti, okreću se zajedno s planetom i ništa se ne događa. I njihov izgled.
- Što je s njihovim izgledom? - upita Axo.
- Zar ste slijepi? - upita Lia. - Pa očito je da pripadaju različitim svjetovima. Pogledajte samo koliko se međusobno razlikuju. Zar ne mislite tako?
- U pravu je - prizna Egi. - Primijetio sam to, ali nisam ni samom sebi želio priznati. Plašila me sama misao.
- Koja? - upita Axo.
- Ako je ta teorija točna - reče Egi - da brodovi pripadaju različitim svjetovima, civilizacijama, nešto ih je, baš kao i nas, privuklo ovdje.
- Petlja - promrmlja Axo, a njegovi se instinkti odjednom uzvrpolje i silna želja za bijegom ovlada njime: naravno, obuzdao se i mirno reče: - Petlja! Zar vam nije jasno? Pomoću putanje koja liči na petlju, na broj 8, mame nas, zovu. I njih su tako uspjeli pozvati. Ove nepoznate.
- To misliš? - upita Egi. - Luda teorija. Sasvim luda. A da pokušamo sa "kolijevkom"?
"Kolijevkom" su zvali sasvim male istraživačke brodice u koje bi se dva čovjeka jedva uvukla. Ali bile su sasvim prikladne za operacije pristajanje na malena i strana tijela.
- Moramo pokušati - reče Egi. - Odletjeti ću do njih i prijateljski im pokucati na vrata.
- Bude li nešto sumnjivo, odmah se okreći! - zapovijedi Axo.

- Što je? - upita Axo stojeći na komandnom mostu i gledajući na ekranu zbunjeni Egijev pogled: mladi je astro-bio-fizičar sjedio u "kolijevci" i vrtio glavom.
- Ne reagira - odjekne njegov glas na komandnom mostu. - Ni na jednu komandu ne reagira. - Jesi li pokušao ...
- Sve sam pokušao - nestrpljivo se oglasi Egi. - Ništa. Ovaj je stroj mrtav. Koji se vrag događa?

- Na vama je odluka - reče Axo deset sati kasnije: svi su sjedili oko stola, jedanaest istraživača i slušali iscrpni izvještaj svog zapovjednika, dvanaestog istraživača. - "Kolijevke" odbijaju poslušnost. A to znači da nema ništa od istraživanja. Ni na kraj pameti mi nije da se sa brodom spustim na planet. To bi, u ovim okolnostima, bilo sasvim ludo. Slažete se?
Tihi mrmor odobravanja posade podigne se prema stropu. Osjećala se blaga potištenost i Axo im to nije mogao zamjeriti.
- Dobro! - reče i ustane. - Znači, vraćamo se kući. Svi na svoja mjesta!

- Počinjemo - reče Axo i klimne Riu. - Pokreni motore.
Sekunde su protjecale i ništa se nije događalo. Axo pogleda u krupnog Ria i primijeti kako se crvenokos div znoji.
- Što je, Rio? - upita ga meko.
- Ne reagira - tiho reče Rio, sasvim tiho, ali svi su ga sasvim jasno čuli i razumjeli. - Sve je mrtvo. Ništa ne reagira.
- Pokušajmo još jednom - mirno reče Axo.

- Petlja - reče pola sata kasnije Axo. - Zarobljenici smo petlje. Vječno ćemo ostati ovdje i kružiti neobičnom orbitom.
- Ali ... reče Lia i zašuti i nikad ne završi započetu rečenicu.
Čemu? Bilo bi uzalud. Sve je uzalud. Upetljani su "Petlju". Zauvijek!

(napisano 2.06.2010.)


- 15:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.07.2010., subota

Tunjevina


Već trećeg jutra Korneliu probudi glasan razgovor iz dnevne sobe: njeni se roditelji neumorno prepiru. Kornelia mrzovoljno napući usta, pa se prevrne na trbuh. Glavu je zakopala ispod velikog i mekog jastuka, nadajući se kako će tako prigušiti galamu koja je dopirala iz dnevne sobe. Naravno, uzalud se nadala. Glas njenog oca, krupnog muškarca, starog šezdeset i jednu godinu, dopirao je sasvim razgovijetno do nje, baš kao da ih ne razdvajaju zidovi i dugačak hodnik.
Potiho psujući, Kornelia, dvadeset i pet joj je godina, ustane iz toplog kreveta i protegne se stojeći pored prozora, do kojeg je morala učiniti samo dva koraka. Nije je bilo briga za moguće znatiželjne poglede. Ponosila se svojom ljepotom, svojim savršenim tijelom i znala je uživati u njemu. Trudila se uživati u životu. Grabeći koliko god je mogla ugrabiti.
Kornelia ispruži njegovanu ruku i udari tipku tastature dugačkim i lakiranim noktom. Monitor kompjutera oživi i lagana poznata glazba, koja je najavljivala skorašnji početak vijesti, preplavi sobu. Njišući se u ritmu glazbe, Kornelia je nestrpljivo čekala početak vijesti, znajući da će na samom početku dnevnog pregleda, biti izvještaj o vremenu. Bolje reći o nevremenu. Jer u posljednje vrijeme, već čitava dva desetljeća, harali su snažni vjetrovi za koje su morali izmišljati nova imena. Ništa više nije bilo kao što je nekad bilo ... ako je vjerovati starijima. Kornelia je sumnjala u to. Nije mogla vjerovati u priče koje joj njen otac servirao gotovo svakog dana, kad bi malo više zavirio u čašicu. Što je u posljednje vrijeme bivalo sve češće.


- Sve je bilo bolje - govorio bi Stari. - Nisi se smio sunčati, ali je barem bilo sunčanih dana. Sunce nas je grijalo i dani su bili mnogo ljepši, a da o prirodi ne govorim. Uhhhh ...
Obično bi Stari na ovom mjestu nakratko zašutio, pa popio još jedan gutljaj u kojemu je tražio utjehu i zaborav, ali ni jedno ni drugo nije dolazilo. Stari je iz dana u dan postajao sve ogorčeniji.
- A hrana?! - upitno bi uzviknuo Stari nakon što bi se okrijepio žesticom. - Bože, kakve su to gozbe bile! Mogao si kupiti meso, pravo meso! I od njega učiniti što si htio. A ne kao danas dobiti gotov proizvod u prozirnoj foliji koju treba samo podgrijati. Bog će ga znati što li nam sve trpaju pod imenom meso. I hrana, općenito. Svi varaju i lažu sve u šesnaest. Ničeg više vrijednog življenja nema.
- Daj, Alojz, molim te smiri se - umiješala bi se Stara s vremena na vrijeme.
- Da se smirim? - pitao bi Stari podrugljivo. - Koliko još da se smirim? Da umrem! Jedino bi tako postao smireniji. Nigdje ne izlazim već godinama. Nitko me ne posjećuje. Niti ja posjećujem bilo koga. Da se smirim? Gdje su dani kad si mogao popiti pivo u parku? Otići na izlet! Sve je otišlo u nepovrat.
- Nemoj, Alojz, molim te.
- Ti šuti! - obrecnuo bi se Stari. - Sve su vas pretvorili u robove. Samo šutite. Ja ne želim šutjeti. Želim vikati. Ne trebaju mi njihovi posrani kuponi za poseban dodatak. Hoću svoje pravo da kupujem hranu koju želim. A ne koju moram kupiti. Koju su odredili na nekom kompjuteru, izračunavši da ću pomoću splačina koje oni zovu hranom, najviše moći doprinositi zajednici. Zajednica, da ne bi! Kakva je to zajednica, kad na svijetu svi ovise o milosti nekolicine? Kako ti prokleti moćnici odrede, tako nam mora biti.
- Alojz, Alojz! - Stara bi u strahu kršila ruke.
- Što Alojz? - derao se Stari, skakao sa stolice i grabio današnji omot-jelo koje je u prozirnoj foliji ležao na stolu čekajući da ga podgriju i posluže. – Pogledaj što su nam odredili danas za žderanje? Piše da je govedina. Liči li tebi ovo na govedinu? Meni nikako ne liči! Jesi li ti ikad vidjela govedo? Bilo koje govedo? Nema više odavno ni jednog jedinog goveda ...
- Alojz, molim te!
- ... osim nas - nastavljao bi Stari zanoseći se. - Mi smo postali goveda. Drže nas u stanovima koje su nam odredili propisima koje nikad nismo vidjeli, a za koje oni tvrdi da postoje. Prodaju nam hranu koju oni žele da mi jedemo. Nemaš izbora.
- Ali smo barem živi - cviljela bi Stara.
- Mrtva si, budalo jedna! - grmio bi Stari. - Samo si toliko glupa da to ni ne shvaćaš. Svi smo mrtvi. Svi!
Jedno bi vrijeme pio u tišini, a zatim lupao šakom po stolu. Kornelia bi se pitala koji su ti tajanstveni "oni "koje njen stari spominje i proklinje, ne nalazeći odgovor. Sumnjala je da ga ni otac ne može naći.
- Što smo učinili? - jadikovao bi Stari, a Kornelia nije mogla shvatiti zašto i sebe ubraja u te koje optužuje. - Sve smo uništili. Sve! More je nekad vrvjelo ribama, a danas ...više se ni ne sjećam kako riba izgleda. Ah, stara moja! Sjećaš li se one davne večere u ribljem restoranu? Jeli smo tunjevinu na žaru ...sjećaš li se?
- Kako bi mogla zaboraviti?

Ako je istina ono što Stari tvrdi, onda nije ni čudno, mislila je Kornelia dok se oblačila, nije ni malo čudno što je toliko ogorčen. Istina je da je hrana odvratna. I da je ima malo. I da se u prodajnim lancima može kupiti samo jedan te isti proizvod svakog dana. Jedan dan jedne vrste, idući dan druge, pa treće, dok ponovo ne bi došao red na prvi proizvod. Koji su svi imali zajednički okus, bez obzira što bi na besprijekornom pakovanju pisala različita imena. Upravo iz tog razloga prijedlog je gospodina Čakija objeručke prihvatila ni malo se ne kolebajući.
Sa kompjutera prestane dopirati glazba i Kornelia se okrene prema monitoru: svakog će trenutka početi vijesti.
"Svima želimo uspješan dan bez stresa!" - reče besprijekorno dotjerana plavokosa ljepotica, koja bi uvijek započinjala vijesti ovom čarobnom formulom. "Odmah prelazimo na vremensku prognozu. Znamo da nas sve to zanima. Dakle, danas, dvadeset i drugog srpnja, dvije hiljade četrdeset i osme, oborine će biti blaže nego inače. Imamo sreće. Oko pet poslijepodne na sjeveru zemlje će se na nekoliko trenutaka razvedriti i moći će se vidjeti sunce. Iza toga novi udar hladne fronte zacrnjeti će nebo. Ukoliko nije nužno, ne izlazite iz kuće. Hladna će ..."
Kornelia prestane slušati. Više nije važno. U pet sati dolazi po nju Čaki, kako je inzistirao da ga zove. Vodi je na večeru. Obećao joj je nezaboravnu večer i nezaboravnu hranu. Nije bilo važno što gospodin Čaki ima pedeset i pet godina i što je više nego dvostruko stariji od nje. Ima u njemu nešto što je strašno privlači. Vrlo brzo mu se predala i danas je točno šest mjeseci da mu je postala ljubavnicom. Poznavajući Čakijevu darežljivost, Kornelia nije mogla, a da se ne zapita: koje li joj skupocjeno iznenađenje večeras priprema?

- Kako ti se dopada? - upita je Čaki, osmjehom na koščatom licu prateći radoznali pogled Kornelie.
- Božanstveno je! - odgovori Kornelia i stisne mu obje šake na stolu.
- Danas je šest mjeseci ...
- Mislila sam da se nećeš ni sjetiti.
- Sjeto sam se - reče Čaki mirno. - Ništa ti nisam kupio. Pokloniti ću ti večeru.
- Večeru? - trudeći se djelovati zadovoljno, pomalo razočarana upita Kornelia: zar će večera biti sve od njenog iščekivanja?
- Posebna večera - reče Čaki. - Biti ćeš zadovoljna, vjeruj.
Rečenica još nije ni prestala odjekivati, kad se približi šef sale s posebnim smiješkom na licu.
- Vaš je stol spreman, gospodine - reče uz lagani naklon. - Ako bi me htjeli slijediti ...
Hodali su iza šefa sale koji se povremeno okretao i osmjehivao. Napustili su salu u kojoj su popili koktel i dugim i uskim hodnikom hodali do sobe broj šest gazeći po debelom tepihu koji je sasvim prigušio korake. Šef sale otključa vrata, uđe, Kornelia i Čaki za njim, sve do prostrane sobe u čijoj se sredini nalazio raskošno postavljen stol.
- Nadam se da će vam prijati - ljubazno reče šef.
- U to sam siguran - odgovori Čaki.
Kornelia je sjela na stolicu koju joj je pridržao šef sale i ništa nije rekla, a nozdrve su joj se i protiv njene volje jako širile: nastojala je što dublje udahnuti zamamni miris koji se širio posvuda sa stola i draškao joj maštu.
- Bon appétit! - reče šef sale i poput sjenke nestane.
- Što je to? - upita Kornelia: nije više mogla ni trenutak šutjeti.
- Probaj - ponuka je Čaki. - Molim, ne ustručavaj se. Ima mnogo više nego što možemo pojesti.
Kornelia podigne srebrni poklopac s srebrne zdjele i ugleda nešto što je ličilo na prženo meso, izgledalo je upravo onako kako je to vidjela na starim filmovima koje bi ponekad gledala. Izbjegavala ih je gledati, jer bi nakon gledanja prizora u kojemu bi razdragani ljudi pili i razgovarali oko roštilja pod vedrim i sunčanim nebom, osjećala depresiju. Sa neba je uvijek padala kiša i sasvim nisko valjali se tamni oblaci. Pažljivo sa vilicom odlomi mali dio sasvim sočnog mesa i stavi ga u usta. Nepcem joj se razlije božanstven okus kojeg nikad prije nije osjetila. I za kojeg je bila prilično sigurna, kako ga nikad više ni neće osjetiti. Duboko i zadovoljno uzdahne progutavši ukusan zalogaj.
- Bože moj! - tiho reče.
- Dobro? - upita Čaki.
- Božanstveno! - odgovori ona. - Molim te reci, što je to?
- Riba - reče s osmjehom Čaki.
- Riba? Nikad do sad nisam jela ribu. Znači, takav joj je okus.
- Nema svaka riba isti okus - poduči je Čaki. - Ovo, u čemu ćemo večeras uživati, je riba-tuna. Tunjevina.
- Tunjevina - promrmlja Kornelia, a oči joj se zamagle: slika njenog oca kako plače nad prošlim vremenima iskoči ispred nje i više nije htjela nestati, prijeteći joj pokvariti avanturu večeri.

Vraćajući se kući, a bilo je već pet ujutro, iako po olujnom vjetru i crnom i teškom nebu mogla je biti i noć, Kornelia se ne iznenadi kad ugleda oca u dnevnoj sobi. Bio je potpuno obučen i vjerojatno nije ni spavao. Bacivši krišom pogled na bocu, po niskoj razini njenog sadržaja, Kornelia shvati kako je pogodila: Stari je čitavu noć lamentirao i pio.
- Tata, ovo je za tebe i mamu - reče Kornelia i položi ispred Starog, pored boce i čaše, pažljivo umotanu srebrnu zdjelu iz koje se još uvijek širio zamamni miris.
- Uh! - zaječi Stari, a Kornelia se umalo ne nasmije, primijetivši kako su mu zadrhtale nozdrve: usprkos pijanstvu njuh mu je nepogrešivo naslutio sadržaj koji omot sakriva.
- Tunjevina! - dahne Stari. - Prava pravcata tunjevina! Odakle ti samo?
Kornelia smeteno pogleda u stranu tražeći neki prihvatljiv odgovor, ali Stari podiže ruku.
- Ne! - reče joj. - Ne odgovaraj. Sve mi je jasno. Ovo ti nije mogao nabaviti neki običan udvarač. Postala si kurva.
- Ako ne želiš primiti poklon - bijesno reče Kornelia - mogu ga uzeti. A ti zaboravi što si propustio.
- Nikako - reče on. - Hvala ti, mala moja. Krasno ću se pogostiti. Hvala ti, mala moja.
Raznježena očevim riječima "mala moja" kojima joj je tepao u djetinjstvu, Kornelia otiđe u svoju sobu, u krevet, spavati.

Probudila ju je uplakana majka koja joj reče kako je otac odjednom ustao od stola, izašao na balkon i sunovratio se u dubinu sedamnaestog kata. Iza njega, na stolu, ostala je sasvim prazna posuda i sasvim prazna boca.

(napisano 10.02.2010.)


- 10:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2010., petak

Jedan sat vječnosti


Paul Saff osjeti kako nešto nije kako bi trebalo biti. Istog časa, kad je ustao iz udobne fotelje u kojoj je napola drijemao probavljajući izvrstan objed kojeg je prije pola sata pojeo, osjeti oštar ubod u stomaku, zatim u grudima, da bi bol, kako se njemu činilo, izletjela kroz oči.
- Pomoć - prošapta tiho, ponovo legne i sačeka.
- Kakva vam je pomoć potrebna? - oglasi se na osvijetljenom zidu pitanje robota.
Paul sa olakšanjem uzdahne: zbog surove je boli sasvim zaboravio na sve pogodnosti kojima je bio okružen. Kuća, koja je bila ogromna i koja se nalazila daleko od vreline zagađenog grada i u kojoj je raskošno živio sam, bila je dovoljna samoj sebi. Sve se na imanju nalazilo što je bilo potrebno za život. Bilo je dovoljno izreći želju i neki od mnogobrojnih i najčešće nevidljivih robota, potrudio bi se da Paulova želja bude ispunjena. Mozak, glavni kompjuter, koji je sve nadzirao na imanju, od unutrašnje temperature kuće, pa do zalijevanja travnatih površina, brinuo se o svemu. Paulu je ostalo samo da izreče želju i njegova želja bi bila ostvarena.
Naravno, nisu svi živjeli tako. Ali nije ni Paul Saff Prvi i Veliki bio svačiji otac. Paul Prvi i Veliki, Paulov otac, bio je otac revolucionarne tehnike liječenja: otkrio je način uzgajanja vlastitih organa. Za neku malo manje sretnu budućnost. I to mu je otkriće, naravno, donijelo svjetsku slavu i neizmjerno bogatstvo, a Paul je sad bezbrižno mogao uživati u tome.
- Liječnička pomoć - reče Paul.
- Odmah ću vas spojiti - ravnodušno reče glas kućnog kompjutera. Paul se još jednom pokuša pridići, ali ga bol opomene i prisili na mirovanje. Nije mu bilo teško čekati. Znao je da će pomoć brzo stići.
- Ovdje doktor Rasap - reče nasmijano rumeno lice sa zida-monitora. - Imate zdravstvenih teškoća? O čemu se radi?
- Bol u stomaku - kratko odgovori Paul. - Strašna je!
- Jeste li već imali takvu bol? Ili sličnu?
- Jesam - odgovori Paul maglovito se prisjećajući.
- Sjećate li se kad?
- Mislim prije četrdeset, možda pedeset godina.
- Da, tako je! - potvrdi dr. Rasap. - Dobio sam vašu povijest na monitor. Imate dobro pamćenje: točno prije pedeset godina, gotovo u dan, izmijenili smo vam jetra. I počeli uzgajati nova. Niste promijenili prehrambene navike?
- Naravno da nisam! - ljutne se sasvim malo Paul: za jači bijes nije nalazio snage. - Zašto bih?
- Imate pravo - složi se dr. Rasap. - Pred vama je još lijepa i duga budućnost: tek vam je sto osamdeset i jedna godina. Zašto ne bi uživali u životu punom snagom.
Pitanje je bilo retoričko i dr. Rasap nije očekivao odgovor, ali se Paul osjećao pozvanim odgovoriti.
- Je li to titra osuđujući ton u vašem glasu? - upita oprezno.
- Ni govora! - odbije dr. Rasap. - Samo sam glasno razmišljao, dragi moj gospodine Saff.
- Ah, tako ...
- Evo kako ćemo - reče dr. Rasap. – Robo-osoblje klinike će vas pokupiti na vašem imanju i dovesti u kliniku. Za čas ćemo srediti sve.
- Želio bih kompletan pregled i kompletno poboljšanje - reče oštro Paul - ukoliko se to pokaže potrebnim.
- Razumije se samo po sebi - odgovori dr. Rasap. - Imamo sasvim nove lijekove, prave koktele, koji nevjerojatno poboljšavaju zdravlje i produžuju život. Imamo i nove super-bube opremljene poboljšanim detektorima. Kojima baš ništa ne može promaknuti. Poslati ćemo ih kroz vaš krvotok i za čas saznati sve što nas zanima. A što je najljepše, super-bube istovremeno dok otkrivaju i popravljaju oštećenja organizma na koja nailazi na svom putu.
- Ne zamarajte me detaljima - umorno reče Paul. - Požurite, čekam!

Kako je svijet i život čudan, mislio je dr. Rasap zureći u zid-panoramu: daleka su se brda zelenjela, a na njihovim visokim vrhuncima bljeskao se snijeg. Ali nema više zelenila, nema snijega, nema ledenjaka, istopilo se zajedno sa prošlošću. Nestalo zauvijek. Tamo gdje su nekad bile prostrane šume, sad su močvare. Zagađene i opasne. Sunce nemilosrdno prži i ubija. Ljudi, ogromna većina, žive životom očajnika i rano umiru iscrpljeni raznim razornim bolestima. U isto vrijeme, privilegirana manjina, bolje reći oni koji su neizmjerno bogati, a njih je nešto manje od petsto milijuna na čitavoj nekad zelenoj, a sada smeđoj planeti, uživaju besmrtnost. Kupuju samoorganizirana imanja koja kao da su minijaturni planeti. Nema bolesti, nema gladi, nema smrti. Nema briga. Za njih.
Što bi bilo, kad bi ... Dr. Rasap prekine svoju heretičku misao, ali se ona ponovo vrati i počne snažno udarati u njegovoj uznemirenoj svijesti.
Kad bi super-bubama dao neke sasvim drugačije upute ... Bi li ga otkrili? Oni bogati, oni koji imaju sve, oni koji su prigrabili sve? Oni koji su od ostalih ukrali sve. Pa i od njega su ukrali, zar ne? Jer da nije liječnik, ne bi mu dopustili živjeti u ovoj raskošnoj klinici u kojoj ne mora brinuti o zagađenom zraku, zagađenoj vodi, ubitačnom suncu ... ne mora ni o čemu brinuti, sve dobiva ovdje. Osim ljudske topline. Nje nema. Oduzeli su mu je onog dalekog dana kad je kompjuter nepogrešivo otkrio njegovu genijalnost. Došli su po njega i odveli ga, zatvorivši ga u raskošnoj tamnici, za koju je pogrešno mislio kako mu donosi oslobođenje.
Dr. Rasap se začudi svojim mislima i silnom čežnjom koja se u njemu odjednom porodila, narasla, nabujala, a buja i dalje, sve jače i sve brže, brže i jače! Svake sekunde sve jače. Čežnja za slobodom!
Pa makar samo jedan sat trčao slobodan, nenadziran od sveprisutnih robota nekad zelenom površinom. Jedan jedini sat da radi ono što mu pričinjava zadovoljstvo, ono što hoće on, a ne netko drugi! Jer čitavog njegovog, odjednom mu se učini, besmislenog života, čini ono što drugi, oni super-bogati zahtijevaju od njega. Jer ne liječi bolesne, već pomaže da bogati vječno žive, dok siromašni i bolesni ...
Mora trčati izvan bolničkog kompleksa u kojem je proveo gotovo čitav svoj život, protrčati kratko vrijeme u slobodi. Samo jedan jedini sat prije nego ga uhvate. I kazne. Jer zna da će kazna uslijediti. Ali nije ga briga. Ne više.
Odlučan izboriti sat slobode, u koji će utkati čitav jedan propušteni život, svoj život, jedan jedini od kad je vremena i neponovljivi, dr. Rasap sa smiješkom počne pripremati koktel-iznenađenje, kako ga je u svojim mislima nazvao, a koji će ubrizgati u krvotok mladog starca koji želi vječno živjeti.

(napisano 1.11.2009.)


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.07.2010., četvrtak

Svemirska priča

Iz dubine - Prvi dio


2019.

21.03.


Trenutak prije ničega u crnom prostoru nije bilo, a slijedeći trenutak, samo munjeviti treptaj oka i već je bio tu, mirno viseći u crnom bezdanu kao da se oduvijek nalazi ovdje.
- To nije moguće - rekao je američki astronaut sebi u bradu šapćući, dok je visio u praznini i mijenjao čipove na divovskim krakovima dizalice: ispod njega lebdio je sasvim polako rotirajući "Atlas", divovska gradnja divovskih napora mnogih država.
- Što nije moguće? - upita ga preko radio-veze zapovjednik njegove misije.
- Vidite li vi ono što i ja vidim? - upitao je Quinn: pričvrstio je čip na određeno mjesto i sad je visio u crnom i neprijateljskom prostoru i nije mogao odvojiti pogled od predmeta koji se odjednom stvorio. - Vidiš li Doyl?
- Vidim - odgovori kratko zapovjednik Doyl.
- Znači, nisam poludio.
- Nisi poludio - tiho odgovori zapovjednik i Quinn osjeti u njegovom glasu ono silno uzbuđenje koje je zahvatilo i njega samog, ubrzalo mu rad srca, jer čini se kako je prvi Zemljanin koji ...
- Ogroman je! - sa uzdahom reče Quinn. - Ogroman je! - Jest, ogroman je - složi se zapovjednik Doyl. - Vrati se sad u brod, Quinn. Jesi li gotov sa prokletim čipom?
- Gotov sam. Neće nam više pričinjavati poteškoće.
- Vrati se u brod! - zapovijedi odsječno Doyl. - Nisi siguran tu vani. Ne više.
- Koliko je veći od nas, nisam siguran ni unutra - reče Quinn i počne pažljivo upravljati mlaznicama, približavajući se ulazu u "Atlas".
- Kakav pogon upotrebljava? - začuje nikom upućeno zamišljeno pitanje zapovjednika. - Jednostavno se stvorio između Zemlje i Mjeseca. Stvorio se. Nemam druge riječi.
- Ni ja ne nalazim drugu riječ - potvrdi Quinn, bacajući još jedan pogled prema strancu-uljezu, prije nego će se uvući u poznatu utrobu "Atlasa".
Dugačak barem pet kilometara, širok oko dva, ocjeni Quinn, nepoznati je brod neodoljivo podsjećao na ogromnu cigaru. Cigaru koja ulijeva strahopoštovanje. Nikakvog osvijetljena koje bi odavalo da u brodu živi i djeluje posada nije bilo, ništa, samo crna cijev zlokobnog sjaja koja visi u crnom prostoru u blizini "Atlasa".

29.03.

- Gospodo, gospodo! - uzalud je molio gospodin Kimura, Japanac, zadužen za novinare u Ujedinjenim narodima: od ogromne i uzbuđene gomile nitko ga nije čuo. - Dozvolite! Molim dozvolite!
- Što da dozvolimo? - upita podrugljivo jedan od novinara. - Tvrdite da niste uspostavili kontakt sa posadom "Cigare"?
- Nismo - brzo i gotovo vičući odgovori gospodin Kimura, sretno primjećujući kako se strasti stišavaju, razgovor postaje moguć.
Novinari su već sutradan dali ime "Cigara" gostima iz dubine Univerzuma i preko noći se naziv udomaćio na čitavoj Zemlji.
- Govorite li istinu? Ne bi bilo prvi put da nam mažete oči!
- Gospodo! - prijekorno reče gospodin Kimura, visok svega sto i pedeset pet centimetara, pažljivo začešljane poput ugljena crne kose i nervozno brišući naočale bez okvira. - Čemu takvo nedostojno insinuiranje? Uostalom, evo vam slavnog fizičara Lera. On će odgovarati na vaša pitanja. To je njegovo područje. Predajem riječ gospodinu Leru!
Gospodin Kimura stupi u stranu, a na njegovo mjesto stane visok i mršav muškarac na pragu četrdesete, smeđe raštrkane kose i zelenih očiju. Gordon Ler, astrofizičar, mirno pogleda u uzbuđene novinare i nakloni im se.
- Pitajte - kratko reče.
- Da li je istina, kako ne možete uspostaviti kontakt sa "Cigarom"?
- Istina je - odgovori Gordon Ler. - Pokušali smo sve što je u našoj moći, uvjeravam vas. Međutim, oni ne odgovaraju. Ukoliko postoje "oni".
- Kako to mislite: ukoliko postoje?
- Nemamo nikakvih dokaza da se u svemirskom brodu nalaze živa i razumna bića - odgovori Gordon Ler. - To su samo naša nagađanja.
- A jesu li i nagađanja da se letjelica "stvorila" odjednom do "Atlasa"? - upita mlada novinarka. - Možda ste već dugo vremena znali za nju, ali ...
- Nismo to htjeli objaviti? - umjesto nje dovrši Gordon Ler i široko se nasmiješi lijepoj novinarki. - Ne, uvjeravam vas, da nije tako. Nismo znali za nju prije vas. Za letjelicu smo doznali istovremeno sa vama.
- Ali, kako je moguće da nam se toliko grdosija neprimijećena približi? - upita netko iz gomile. - Uostalom, kolike su joj dimenzije?
- Dimenzije? - ponovi astrofizičar Ler uz smiješak. – Zapanjujuće je velika! Brod je, ako je to svemirski brod, dug točno sedam hiljada sedamsto metara. A širok dvije hiljade i tristo metara. Pažljivo smo ga izmjerili, vjerujte mi.
- To vjerujemo! – dobaci netko.
Nervozni smijeh odleprša iz gomile prema visokom stropu. Promatrajući uzbuđena lica, Gordon Ler se odjednom prisjeti svog djetinjstva, kad je maštajući sanjalački zamišljao prvi Kontakt. Kontakt sa velikim K. Jer to je bilo to. I ništa drugo. Kontakt. Ali sasvim neobičan kontakt. Šutljiv. Nedodirljiv. Odbojan. Kontakt bez kontakta.

28.03.

- Ne odgovaraju! - bjesnio je general jučer u Ovalnom uredu, a Gordon Ler ga znatiželjno promatrao, čekajući reakciju Predsjednika. - Zašto ih jednostavno ne raznesemo u prah? Već su sedam dana ovdje, vise gore nama nad glavama, i bog zna što su sve u stanju učiniti. Gospodine Predsjedniče, stajalište je vojnih snaga kako moramo uništiti stranu letjelicu.
- Pokušali su - rekao je Predsjednik tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjeknule.
- Pokušali? - zamucao je general Dwight, a lice mu u čas postalo tamno-crveno. - Tko je pokušao?
- Tko drugi nego Rusi - reče Predsjednik. - I nisu uspjeli, kao što znate. Jer brod je i dalje tu. Nedodirljiv. Neuništiv. Ne možemo mu ništa.
- Molim, gospodine Predsjedniče - reče ukočeno general Dwight - bi li to pobliže objasnili?
- Smiri se, Ron - uz smiješak je rekao Predsjednik. - Ne želim da ti budeš prva žrtva došljaka.
Ovalnim uredom odjekne tihi smijeh, koji vrlo brzo umukne. Predsjednik je ustao i ozbiljno se svakom pojedincu zagledao u oči, prelazeći pogledom s jednog lica na drugo.
- Ništa im ne možemo našom tehnologijom - rekao je i raširio ruke: pokret koji je priznavao nemoć.
- Ne razumijem ...
- Čini se, kako posjeduju nešto što neutralizira svako naše oružje. Kad kažem "naše", mislim na oružje koje potječe sa Zemlje. - Predsjednik je kratko zašutio, pa se kiselo nasmiješio. - Ni pomisliti nisam mogao, kako ću izgovoriti ovu rečenicu. Ali je istinita. Rusi su poslali na njih ni više ni manje nego dvanaest udarnih raketa i ništa.
- Kako ništa? - upitao je general Dwight. - Nešto se moralo dogoditi!
- Ništa se nije dogodilo - rekao je tvrdo Predsjednik. - Nisu eksplodirale. Nestale su. Bez eksplozija.
- Nestale?
- Potpuno nestale! Kao da ih nikad ni nije bilo!

29.03.

- I što sad? - upita nadglasavajući kolege mlada novinarka. - Kakva je daljnja strategija?
- Čekati - odgovori Gordon Ler. - Čekati i prikupljati informacije. Drugo nam ništa ne preostaje.
- Informacije? - Novinarka podigne obrve: lijepo joj se lice pretvorilo u upitnik. - Što smo do sad radili, ako nismo prikupljali informacije? A nikakve informacije nitko nema! Koliko znamo? Odakle dolaze? Zašto su došli? Kojim pogonom? Jesu li ... pitanja je bezbroj, gospodine, a odgovori...
- Na odgovore ćemo morati čekati, mlada damo - prijazno reče astrofizičar. - Ništa nam drugo ne preostaje. Baš ništa.

31.03.

- Počnite sa pripremama - naredi zapovjednik Doyl. - Za manje od sata krećemo kući.
- Radujem se tome - promrmlja mladi Junlong, Kinez, kome je ovo prvi boravak u "Atlasu".
- Ne samo ti, ne samo ti - reče zapovjednik Doyl i svi se nasmiju, jer više ne moraju kriti olakšanje zbog odlaska, točnije zbog napuštanja broda, jer upravo su im to naredili: napustiti "Atlas" što je prije moguće.
- Baciti ću još jedan pogled na tu prokletinju - reče Eileen Lamb, jedna od dviju žena na "Atlasu".
- Slobodno se pozdravi i u moje ime - dobaci Quinn.
- Aggghhhhhhhhhh! - zakrklja iznenađeno Eileen.
- Što se događa? - upita zapovjednik Doyl.
- Nestao je.
- Što?
- Nema ga – odgovori Eileen Lamb . - Nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.

- Misija se nastavlja - objavi dva sata kasnije zapovjednik Doyl posadi "Atlasa". - Budimo dostojanstveni. Mirno nastavimo obavljati svoj posao. Nedostojno ponašanje prepustima onima dole.
Svi su znali, kako izgovarajući riječi "onima dole", misli na vijesti koje su prije nekoliko trenutaka čuli: čitav je svijet slavio odlazak-nestanak "Cigare", a slavlje se ponegdje otelo kontroli, pretvorilo u velike nerede, a ponegdje bilo čak i ljudskih žrtava, pored velikih materijalnih šteta..
- Hoćemo li ikad doznati ... - promrmlja Brigit Paster, druga žena astronaut: nije morala završiti rečenicu. Svi su vrlo dobro znali na koja pitanja misli.


Zvjezdani - Drugi dio

2020.

21.03.

Povezali su ugodno sa korisnim, pa se kongres Svjetskog udruženja liječnika održavao u Parizu, glavnom gradu Francuske.
- U gradu zaljubljenih - prokomentirala je bolnom šalom domaća mlada i lijepa liječnica Alette Domen.
- Nemoj, molim te - zamolio ju je Raymond Domen, blago joj stišćući mišicu. - Već smo mnogo puta razgovarali o tome.
- Jesmo - prizna Alette i klimne, a kratka joj se crna kosa zatrese odbijajući svjetlost.
- Obećali smo jedno drugome kako nećemo plakati - rekao je Raymond, milujući joj kosu. - Možda ...
- Da, možda ... - prihvatila je Alette, a tuga joj se u glasu mogla umalo pa napipati.

31.12.2019.

- Pa ovo je ludnica! - uzviknuo je u šali dr. Raymond Domen, kad se ugodni glas sa razglasa oglasio, pozivajući ga na još jedan porođaj.
- Ne daju ni nam kavu popiti! - uzviknula je zabavljajući se Alette, gledajući svog dragog kako žurno ustaje i izlazi iz prostorije.
Nekoliko je liječnika sjedilo u maloj prostoriji i pilo kavu, komentirajući neobičnu žurbu sa kojom su novorođenčad dolazila na svijet.
- Meni se ovo što se događa, nimalo ne dopada - promrmljao je Basile Kessel. - Već dugo razmišljam o tome što se događa i sve mi se manje dopada.
- Hajde, gunđalo staro! - reče mu nježno Alette: Basile je bio najmlađi liječnik u bolnici, još nije napunio ni dvadeset i petu i svi su ga zadirkivali zbog njegove mladosti i dječjeg lica. - Sad ćeš nam ti istresti neku svoju ludu teoriju, zar ne?
Čim je to izgovorila, Alette se iznenada sjeti gotovo istovjetnih riječi izgovorenih prije šest mjeseci na istom mjestu ...

31.06.2019.

... dok su pijuckali kavu i zadirkivali sasvim svježeg mladog i lijepog liječnika: Basile Kessel je tek nedavno stigao u "njihovu" bolnicu.
- Želiš li je čuti? Teoriju? Koja je istina!
- Želim - odgovori Alette. - Priznajem da se mnogo toga čudnog i nesvakidašnjeg događa. Ali ...
- Ali? - upita izazovno Basile. - Do kad ćete odbijati priznati istinu?
- Kakvu istinu? - upita glavni liječnik Hitne, upravo ulazeći u prostoriju i gledajući ih radoznalo.
- Pravu istinu! - vatreno uzvikne Basile Kessel i žustro ustane, umalo ne prosuvši kavu. - Činjenica je da se kod nas, ljudi, neki poremećaj događa.
- Nije moja branša - nasmije se Charles, liječnik Hitne. - Prosvijetli me, molim.
- I hoću! - reče žustro Basile. - Biti ću kratak i jasan. Da kraći i jasniji ne mogu biti.
- Hajde! - podbode ga Alette. - Ispali već jednom.
- Nakon odlaska "Cigare" - odgovori Basile Kessel sve ih u prostoriji izazovno gledajući - nije se dogodila ni jedna trudnoća. Ni jedna jedina! Nigdje! Provjerio sam. Telefonirao sam posvuda i informirao se i to je činjenica. Već tri mjeseca nije se začelo ni jedno jedino dijete na čitavoj Zemlji. A točno je toliko prošlo od posjeta "Cigare". Istina?
Posljednju je riječ upitno uzviknuo. Ali nije očekivao odgovor. Zadovoljno je gledao zbunjena lica oko sebe. Znao je, kako su i svi oni pitali se isto što i on, ali jedino je on, Basile Kessel, mladi liječnik pred kojim je budućnost, bio toliko hrabar pa javno iznio nepopularnu ideju.
- Nije moja branša - promrmlja Charles, glavni Hitne i napusti prostoriju.

2020

21.03.


- Basile je naslutio istinu - reče Alette tiho.
- Još je prerano govoriti o istini - odgovori joj Raymond. - Mislim na Istinu sa velikim I.
- I ja na nju mislim - reče ona. - Ni jedno se dijete u ovoj godini nije rodilo, Raymond. Ni jedno. Nigdje. Izumrijeti ćemo.
- Možda - prizna Raymond. - A možda i otkrijemo uzrok i ...
Pustio je da se rečenica ugasi. Dok su polako ispijali vrele gutljaje kave u udobnosti svog doma, oboje je razmišljalo o njihovom djetetu, kojeg su oboje željeli, ali kojeg najvjerojatnije nikad neće imati. Glas sa televizora remetio je savršenu tišinu oko njih.
- Zašto imaju biljeg? - upita Alette ljutito. - Zašto?

20.02.

Da djeca rođena između dvadesetog prosinca, zaključno sa trideset i prvim prosincem dvije hiljade devetnaeste godine imaju biljeg, otkriveno je tek prije mjesec dana. Slava je pripala, ukoliko je to bila slava, mladom paru iz Hrvatske, točnije iz Rijeke.
Dok je njegova mlada žena tješila uplakane blizance previjajući ih, odjednom je ugledala nešto što prije nije vidjela.
- Vidi! - uzviknula je Tihana. - Zvijezda!
- Kakva zvijezda? - upitao je zabrinuto mladi suprug Drago. - O čemu to govoriš?
- O ovome! - Tihana je podigla malu i krhku ruku i uprla prstom u djetetovo lijevo pazuho. - Zar ovo nije zvijezda?
- Zvijezda je - morao je priznati Drago. - Kako to prije nismo vidjeli?
- Jer nije ni bilo tu! - uvrijeđeno odgovori Tihana. - Zar misliš da ne gledam pažljivo svoju djecu dok ih previjam?
- Ima li i drugi to? - upitao je Drago uzbuđeno, sasvim prečuvši njeno pitanje. – Isti znak?
- Ne znam - odgovori Tihana. - Da pogledamo.
Imalo je.
A kad se to pročulo, otkrilo se brzinom munje, kako i sva ostala djeca rođena u tom razmaku od deset dana, imaju identični znak ispod lijevog pazuha.
- Zvjezdana djeca - rekao je mladi pedijatar koji je silno volio poeziju.
I čitav je svijet prihvatio naziv "Zvjezdani", a samo su se rijetki zapitali znači li to što? I ako znači, što znači? Kakvu poruku šalju ti mali znakovi u obliku zvijezde? Ima li poruke uopće? Ili su svi počeli gubiti vezu sa realnošću?

2030.

21.03.

- Još jedno proljeće - reče Alette stišćući mišicu Raymonda i gledajući desetgodišnju djevojčicu kako veselo trči parkom, dok joj sunce blista u kosi. - Pogledaj je, kako se raduje životu. Pogledaj ostalu djecu. Sve sami desetogodišnjaci. Nema mlađih, samo starijih. Ne mogu se naviknuti na to, Raymond.
- Neobično je, priznajem - reče Raymond. - Ali možda otkrijemo ...
- Ah, možda! - Alette nestrpljivo odmahne rukom. - Priznajem da sam izgubila svaku nadu, Raymond. Uskoro će mi biti četrdeset, kasno je za mene. Ali ja nisam ni važna. Što će biti s nama? Ljudskim rodom? I čime smo ovo zaslužili? Zašto, Raymond? Zašto?
Raymond joj poljupcem zatvori usta. To mu je jedino preostalo. Jer odgovora nije znao. Nitko ga nije znao.

Ostavština iz dubine - Treći dio

21.03.2033

Gordon Ler, astrofizičar, pedeset i jednu godinu star, koji je i dalje naklonošću prirode zadržao vitkost i mladalački izgled, uopće se ne iznenadi ranojutarnjem pozivu. Ili kasnonoćnom, da upotrijebi riječ koja ne postoji. Nije bilo još ni dva sata, noć je vladala crnilom viseći nad gradom i daleko je još od svitanja.
Istog trena, kad je mobitel zazvonio remeteći tišinu i osvijetlio se u polutami sobe, Gordon se osmjehne u tamu i reče:
- Evo, ludnica počinje.
- Kakva ludnica? - upita pospano njegova prijateljica, Kate Ross, model, prekrasna djevojka plamene kose i pronicljivih zelenih očiju.
- Vratila se? - upita Gordon u polutami umjesto pozdrava: mobitel mu je o dalje svijetlio u ruci, sablasno ga osvjetljujući.
- Kako znaš? - upita ga sugovornik sumnjičavo, a Gordon se naceri sumnjičavosti u glasu kojeg osjeti: Peter Silk vođa OS-a (Open Space), odbora koji je osnovan i prije nego se "Cigara" prije četrnaest godina odjednom stvorila i deset dana visjela u crnom prostoru, dok se strah širio Zemljom.
- Kako sam znao? - odvrati Gordon i promuklo se nasmije: sjajno se zabavljao. - Nisam znao, ne mogu tvrditi da sam znao. Ali sam naslućivao.
- Ti kao da se zabavljaš - predbaci mu Peter: dobri su prijatelji već nekoliko godina i međusobno se dobro poznaju.
- A ti si uplašen? - upita Gordon ustajući.
- Pa, nije mi svejedno.
- Smiri se - reče Gordon Ler nespretno navlačeći traperice, pridržavajući mobitel ramenom, dok ga Kate Ross znatiželjno gleda.
- Lako je tebi govoriti - odgovori mu Peter Silk. - Nisi ti na mom mjestu.
- Niti bih ikada bio! - odbrusi mu Gordon. - Gade mi se vaši strahovi. U svemu vidite samo opasnost.
- Obično i jest tako.
- Ne bih se složio, ali neka ti bude - reče Gordon. - Savjetujem savršeno mirovanje. Nedjelovanje.
- Da ništa ne činimo? - sa nevjericom upita Peter Silk. - Baš ništa?
- Baš ništa! - potvrdi Gordon. - Čekajmo.
- Što?
- Ne znam - pošteno odgovori Gordon. - Plaćate me da vas savjetujem u "neuobičajenim prilikama", kako ste to divno sročili, vi mudraci u Obrani. E pa, moj je savjet: mirujete. Nemojte se sramotiti i slati nešto prema brodu. Ako je to brod. Čekajte!
- Što bi drugo moglo biti?
- Ne znam.
- Čekati ćemo.
- U redu. - Gordon klimne, kao da njegov sugovornik može vidjeti. - Stižem za sat vremena.
- Gordone! - uzvikne prijekorno Kate iz kreveta.
- Možda dva - doda Gordon u mobitel i isključi ga.
- Hoćeš li mi reći što se događa? - upita ga Kate. - Sjećaš li se "Cigare"? - upita je Gordon. - Koja nas je posjetila iz dubine Svemira?
- Naravno, sjećam se - odgovori Kate. - Bilo mi je četrnaest i vrlo se dobro sjećam panike koju je izazvala.
- Panika se ponavlja - reče Gordon i nasmije se. - Vratila se. "Cigara" se vratila.
- Raduješ se tome?
- Naravno! - Gordon Ler je začuđeno pogleda. - Zar ne shvaćaš? Da su nam željeli zlo, učinili bi to već za vrijeme prvog posjeta. Ne, ne žele nam zlo, žele nešto drugo.
- I misliš da će se sada izjasniti? - upita Kate ustajući i veličanstveno lijepa u svojoj golotinji, pođe ispred Gordona. - Skuhati ću nam kavu.
- Sjajno - reče Gordon i pljesne je po maloj i čvrstoj stražnjici. - Za to ću se vrijeme istuširati. Ne želim mirisati na tebe, tamo među svim onim glavonjama kojima ću biti okružen.

Kratko se zadržao pod snažnim mlazom koji mu je ulijevao svježinu. Obuče sasvim svježu odjeću i pridruži Kate u kuhinji, osjećajući prijatan miris kave.
- Krasno miriše - reče i u tom se trenutku dogodi.
- Ohhhhhhhhhhh! - uzvikne Kate i približi mu se, nesvjesno tražeći zaštitu.
Gordon zagrli uplašenu djevojku i oboje se zagledaju kroz veliki prozor sa kojeg je pucao vidik na mnogoljudni grad. Odjednom noć se doslovno pretvorila u dan, sunčana se svjetlost prosipala nad gradom i umjetno je osvjetljenje odjednom postalo suvišno. Smiješno. Bezbrojne su reklame, u noći tako blještave i raskošne, sad izgledale sasvim nezanimljivo.
- Jesu li ... - promrmlja Gordon Ler, ali ga zvrčanje mobitela prekine.
- Je li to zbog njih? – upita u aparat znajući da je odgovor potvrdan.
- Nego tko drugi može pretvoriti noć u dan?! - otrese se nervozno Peter Silk. - Čitava je Zemljina polutka obasjana umjetnim suncem! Izbrisali su noć! Dolazi smjesta! Ovdje je ludnica!
- Dolazim što brže mogu - obeća Gordon, a pogled mu počiva na blještavim neboderima. - I ništa ne pokušavajte. Ništa!
- Dolazi smjesta!
- Dolazim - mirno odgovori Gordon i pogleda Kate. - Idemo djevojko, novi je uzbudljivi dan pred nama.

22.03.2033.

Tihana je primijetila neuobičajeno mirno ponašanje blizanaca Adama i Silvestara i zabrinuta do krajnjih granica odlučila se posavjetovati s liječnikom.
- Pretjeruješ, kao i obično - reče joj Drago. - Čim djeca kihnu, u panici si. Prava si mama kvočka.
- Ne kišu - odgovori Tihana. - Nego spavaju. Neuobičajeno mnogo spavaju.
- Pa djeca su, potreban im je san. Pogotovo u ovom osjetljivom razdoblju.
- Osjetljivom razdoblju! - frkne Tihana i prezrivo napući usne trgnuvši ih malo na lijevo, a malen joj nos slijedio trzaj: poput zeca nad slasnom mrkvom. - Djeca su uvijek u osjetljivom razdoblju. Idem ih probuditi i vodim ih liječniku.
- Mora biti kako si odlučila - popusti Drago. - U redu, idemo ih probuditi.
Ali ih nisu mogli probuditi: Adam i Silvestar su spavali tako čvrsto, da im ni drmusanje njihove majke nije uspjelo poremetiti san. Već potpuno obuzeta panikom, Tihana zaplače.
- Možda smo zakasnili ... možda ...
- Zakasnili? Ma što je tebi? Smiri se. Spremimo dječake i idemo k liječniku. Samo se smiri, molim te.

- Koliko znamo - tiho joj reče pedijatar - nema nikakvog razloga za brigu, draga gospođo.
- Ali oni spavaju i ne bude se - uplašeno se usprotivi Tihana, pa oklijevajući tiho doda: - Kao da su ...
- Umrli? - Liječnik se nasmiješi umirujuće. - Ni govora. Samo spavaju. Doduše neuobičajeno dubokim snom, ali svi su im vitalni organi u savršenom redu, uvjeravam se.
- I probuditi će se?
- Naravno da će se probuditi.
- Kad?
Liječnik u neprilici skrene pogled. Kad? Nitko ne zna. Znaju samo da djeca spavaju. Znaju i to, da blizanci ove uplašene sitne i drhtave gospođe nisu jedini. Mnoga djeca spavaju. Čini se da su sva djeca poznata pod nadimkom "Zvjezdani" zapala u neobjašnjivo dubok san. Zabrinuti roditelji širom svijeta dovode svoju uspavanu djecu k obiteljskim liječnicima i u bolnice, a liječnici pažljivo promatraju usnule, mjereći i kontrolirajući im sve što se izmjeriti i kontrolirati može. I sve je u redu. U savršenom redu. Samo spavaju. I ništa više. Spavaju dubokim snom kojeg ništa i nitko ne može poremetiti.

26.03.2033.

- Tiho, molim! - vikne netko. - Da poslušamo vijesti!
Svi u bolničkoj kantini zašute i zagledaju se u veliki ekran koji se nalazi u uglu prostorije. Nemiri i panika u čitavom svijetu. Vječni dan bez noći čudno djeluje na ljude, pa i na životinje, sad je već neuobičajeno postalo uobičajeno. Vrijednosti su se pomjerile. U čitavom svijetu niču sekte koje proriču propast svijeta. Već pet dana noć ne dolazi. U Londonu sazvana konferencija ...
- Još jedna besmislena konferencija - reče Basile Kessel: sad mu je trideset i osam, ali i dalje djeluje dječački šarmantno. - Uvijek nove i nove konferencije. Još ni jedna konferencija ništa nije riješila, a oni počinju sa drugom, trećom ...
- Smiri se, Basile - reče mu Alette: njoj je veoma drag taj vatreni čovjek neobičnih ideja.
- Miran sam, ne brini - odgovori on. - Nema razloga panici koja je zahvatila čitav svijet. Mislim da sam shvatio.
- Shvatio što? - upita ga Alette.
- "Cigaru" - odgovori Basile Kessel. - Ne znam što je ona i koga predstavlja, kao što nitko ni ne zna.
- A što znaš? - potakne ga Alette.
- Znam zašto je ovdje - odgovori Basile glasno, otvoreno, ne mareći za podsmješljive poglede koje primijeti oko sebe.
- Podijeli svoje znanje s nama! - dobaci mu Charles, glavni Hitne.
- Znam da se sprdate - pomirljivo reče Basile. - I znam da ovo ne mogu dokazati. Ali duboko osjećam u sebi.
- Što to? - upita ga meko Alette i ohrabrujuće mu stisne ruku.
- Djeca nazvana "Zvjezdani" spavaju, zar ne? - upita Basile. - Imamo ih i ovdje, u našoj bolnici, popriličan broj. Spavaju. Ili se nama samo tako čini.
- Ah, ipak ne spavaju! - uzvikne Charles i neki se nasmiju.
- Mislim da ih uče dok spavaju - nastavi Basile Kessel ni malo ne obrativši pažnju na upadicu kolege.
- Uče? - upita Alette. - Što uče? Od koga?
- Nisam sveznajući! - braneći se reče Basile. - Tako osjećam. Mislim da ih kroz "Cigaru" uče, pripremaju na nešto.
- Zašto tako misliš?
- Pa to je barem jednostavno! - uzvikne Basile i ustane. - Spavaju samo "Zvjezdani", je li tako? I to od dana kad se "Cigara" pojavila, ponovo vratila. Od dana kad je nestalo noći. "Cigara" visi nad polutkom Zemlje koja bi trenutačno morala biti tamna, noćna strana, obdarujući je svjetlošću. Ništa tu nema slučajnog.
- U svakom slučaju - reče Alette ustajući, jer dužnost je zove - sasvim moguć scenarij.

31.03.2033.

Tihana se usred večere, a koja bi sudeći po blještavom plavom nebu mogla biti i objed, odjednom silno uznemiri i ustane.
- Što ti je sad? - upita je majka, koja joj je došla u posjetu, pružiti podršku u ovim, za Tihanu, teškim danima.
- Ne mogu više sjediti - reče Tihana. - Moram se kretati. Idem u bolnicu.
- Ali sad je blizu sedam sati - usprotivi joj se majka. - Što ćeš u bolnici?
- Moram biti uz Adama i Silvestara. Moram!
- Ali oni spavaju. Neće ni znati da si pored njih.
- Znati će!

- Spavaju - obavijesti je nepotrebno dežurna sestra istog trena kad Tihana stupi u bolnički hodnik. - Moram ih vidjeti.
Sestra zausti da se usprotivi, ali ugledavši odlučan izraz Tihaninog lica, odmahne glavom i odluči popustiti.
- Dobro, gospođo - reče. - Samo na nekoliko minuta.
Tihana uđe u tihu i veliku sobu u kojoj spava dvadesetoro djece. Vršnjaci. Zvjezdana djeca.
Polako, iako zna da ih nikakav šum neće probuditi, Tihana priđe krevetima u kojima su spavali Adam i Silvestar. Stane između dva kreveta pogledavajući čas jednog, čas drugog sina.
I onda lagani kolektivni drhtaj usnule djece prože sobu, zrak kao da zatreperi, a blještava svjetlost koja je noć pretvarala u dan iščezne, a zvijezde, koje Tihana ne može vidjeti, ali koje sasvim jasno naslućuje, ponovo zatrepere na tamnom nebu. Isto tako Tihana sasvim sigurno zna, da je "Cigara" nestala, vratila se tamo odakle je i došla, završivši svoju misiju.
- Ah! - reče Tihana. - Prošlo je.
Djeca kao da drugačije dišu, primijeti Tihana iznenada i približi se sasvim krevetu Adama i nagne nad sina.
- Mama - reče joj on otvorivši oči i osmjehnuvši se sretno. - Tako sam divno sanjao.

Epilog

27.03.2045.

Liječnik Basile Kessel, čija je slava svakog dana sve više rasla, pedesetogodišnjak vrlo uspravna držanja i veoma mladolikog lica, nakašlje se stojeći iza govornice i osmjehne mnogobrojnim slušateljima. Pariz je i ovog puta pružio gostoprimstvo Svjetskom udruženju liječnika.
- Da rezimiramo - tiho reče: nije bilo potrebe glasno govoriti, svi su vrlo pažljivo slušali i vladala je savršena tišina u velikoj akustičnoj dvorani. - Sad ovo malo prije rečeno sasvim pouzdano znamo. Provjerili smo našu teoriju kod hiljadu parova i dokazali je. Posljednji par kojeg smo testirali dolazi iz Hrvatske, grad Rijeka. Oboje su, naravno, "Zvjezdani". On se zove Adam, a ona, čujte ovo, Eva!
Tih smijeh odobravanja preleti veliko dvoranom, ali i vrlo brzo utihne. Svi su s nestrpljenjem čekali nastavak, bolje reći zaključak govora.
- Mladom se paru rodilo dijete, točnije sin – nastavi Basile Kessel – i tako postali točno hiljaditi par nasumce odabran pomoću kompjutera, koje smo promatrali, a koji su postali roditelji. A to znači …
Žamor u dvorani je bio tih, suviše tih, pa Basile pogleda u pod, ne želeći nikog gledati u oči.
- Mnogi će se osjetiti prikraćenim, ali što je, tu je - reče tvrdo Basile Kessel. - Mnogi će osjetiti i ljutnju, žalost ... Sad znamo, kako je moguće reproduciranje samo "Zvjezdanima". Nama ostalima uskraćeno je to pravo. Zašto? Ne znam. Nitko ne zna. To već spada u filozofska razmatranja. Dakle, djeca rođena iz veza "Zvjezdanih", veoma su napredna i veoma brzo uče. Uostalom, poput njihovih roditelja. Oni su odabrani da vode ljudski rod u budućnost. Mi ostali ...
Doktor Basile Kessel zastane, ne završi rečenicu, već samo bespomoćno slegne ramenima i polako napusti govornicu. Više se nije imalo što reći.

(napisano: 11.02.- Iz dubine
14.02. Zvjezdani
17.02. Ostavština iz dubine


- 11:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se