Miškove SF priče
06.02.2014., četvrtak
Brisač
|
Rob laganim korakom uđe u svlačionicu i osmjehne se svojim drugovima. Kako je vrijeme odmicalo, svi su oko Roba postajali prijazniji, a ni njega samog to raspoloženje nije zaobišlo. Iza njih je u izmaglici jednoličnosti prohujalo već osamnaest mjeseci, više od 540 radnih dana koji su se pretapali jedan u drugog u svojoj bezobličnoj jednoličnosti. To je posao činilo strašnim. Ne sam rad, iako je i rad zahtijevao izvanrednu fizičku snagu uz zavidnu kondiciju koju nije bilo lako steći i za koju se mnogo toga žrtvovalo. Ali isplatiti će se. Kad za 32 dana napuste koloniju, napuste rudnik, prebace se u orbitalnu stanicu i sa nje polete prema Zemlji, svatko će od njih biti bogat čovjek. U čitavom ljudskom rodu poznatom im svemiru, nigdje nije bilo rudače krenita, kojeg su vadili iz utrobe mjeseca Krena, Rob i njegovi drugovi. Često su razgovarali o krenitu, pitajući se i nagađajući, zbog čega li je ta rudača toliko dragocjena Svjetskoj kompaniji za energiju, ali odgovor nisu nalazili. Odgovor je bio brižljivo čuvan, tajan i znalo ga je samo nekolicina glavonja na samom vrhu. Roba nije to previše ni zanimalo. Jedino što ga je zanimalo, bilo je to, da će za 32 dana ispuniti svoj ugovor prema Kompaniji i da će konačno napustiti ovaj prokleti mjesec koji je visio nad negostoljubivom planetom umotanom u plašt plina. - Još 32 dana! - reče Rob glasno, skidajući tanku majicu i vadeći skafander od specijalne legure iz svog metalnog ormara pored koje su se nizali, činilo se u beskraj, drugi metalni ormari. - I to mi je postalo mnogo - dobaci mu visok plavokos muškarac koji se presvlačio do njega. - Ali izdržati ću, kad sam izdržao sve ove beskonačne dane. - A zatim slijedi uživanje - reče Rob više sebi nego svojim drugovima koji su ga slušali osmjehujući se. - Hibernacija i let kući – dobaci netko pjevušeći. - Zaspati i probuditi se kod majčice Zemlje. - Spavati godinu dana i biti za to plaćen! - doda treći i prasne u smijeh. Rob se smijao sa svima ostalima, ali pomisao na hibernaciju nije mu se dopadala. Još je u njemu živo plesalo sjećanje na put ovamo, na mjesec Kren, gotovo na sam rub poznatog svemira. Let je trajao 14 mjeseci i bilo bi suludo čitavo to vrijeme biti budan. Ali hibernacija ... sjećao se mučnine prilikom buđenja i kako mu je bilo potrebno nekoliko dana dok se nije sasvim pribrao. Ali, do vraga sve, nije važno. Izdržao je onu prvu, pa će i ovu drugu hibernaciju. Ovu koja ga nosi kući. Uspavanog ga vraća u Zemljino okrilje. Sve se za takvog što može podnijeti. - Idemo, ljudi, požurite! - poviče nadzornik. - Rudnik čeka! I oni, rudari, su znali da ih čeka i svakog su dana sve lakše ulazili u duboku i usku utrobu mjeseca, u beskrajne tamne i ledene hodnike rudnika, znajući da se sve više bliži dan napuštanja ovog mjesta na kojemu nije postojalo ništa osim rada. I spavanja. Ako nisi radio, onda si spavao. I obratno. Neki među Robovim drugovima, koji su patili od nesanice, radili su i po dvije smjene. I Rob je tako radio, ali samo ponekad, kad bi sjećanje na zelene doline i šum rijeke koja krivudavo teče niz obronak postalo suviše bolno. Kad bi ga u grudima stegnula bol za Zemljom poput užarenih kliješta. Onda bi radio po dvije smjene, jer ništa mu drugo nije preostalo. Nije se mogao propisno napiti, jer na Krenu nije bilo alkoholnih pića. Nije mogao potražiti zaborav u ženskom zagrljaju, jer nije bilo ni žena. Bilo je samo rudače koju je trebalo snagom svojih mišica iščupati iz mjesečeve utrobe. I Rob ju je čupao divljom snagom, maštajući o danu kad će hodati prema planinskom vrhuncu, prateći rijeku i kad će udisati svjež i ledeni zrak u rano jutro dok pije prvu vrelu kavu. - Idemo ljudi! - ponovo poviče nadzornik. - Liftovi čekaju! - Još samo 32 dana! - gromko vikne Rob, krećući prema liftu koji će ga još jednom odvesti u dubinu utrobe mjeseca. - Još 32 dana! - prihvate ostali i uz smijeh rijeka ljudi u svjetlucavim skafanderima krene i počne se kotrljati prema liftovima koji su ih čekali. Teo Krat, Upravitelj, predstavnik Svjetske kompanije za energiju, s osmjehom pogleda u lica okupljenih u njegovom vlastitom uredu i koja su s nerazumijevanjem gledala u monitor, promatrajući ljude u srebrnim tankim skafanderima kako se približavaju liftovima i ukrcavaju u njih. Zabavljalo ga je njihovo očito nerazumijevanje, ali namjerno nije htio ništa reći, čekajući da netko od prisutnih prekine neugodnu tišinu. Teo Krat isključi monitor i okupljeni su sad pogledavali jedni druge. Neugodna je tišina trajala i trajala, a onda ustane nadzornik rudnika broj 26 i zakašlje se. - Da? - reče Teo Krat probadajući ga pogledom. - Čini mi se - promuca zbunjeno nadzornik rudnika broj 26 zbunjeno - da smo isti prizor gledali i jučer. Ali kao da i nije isti prizor. - U pravu si - reče Teo Krat uz široki osmjeh - U čemu? - upita nadzornik. - Gledali smo isti prizor - reče Teo Krat radosno - a opet nismo gledali isti prizor. - Kako to? - začuđeno upita nadzornik. - Vrlo jednostavno - odgovori Upravitelj Teo Krat. - Nismo gledali jučerašnji prizor ... - Ali riječi su bile istovjetne jučerašnjem danu - naglasi riječi nadzornik rudnika broj 26. - I jučer su izvikivali "Još samo 32 dana!". Zar nije tako? - Tako je - potvrdi Upravitelj. - A isto će to uzvikivati i sutra. I prekosutra. Dokle god budu živi. - Što to znači? - Kao što svi znate - reče Upravitelj Teo Krat - sa Zemlje nam je javljeno kako nam više ne mogu slati novu radnu snagu. Pa smo se snašli. Rudnik će i dalje do daljnjega biti u pogonu. Nema stanke. Nema gubljenja vremena ni toliko potrebnog krenita. Kompanija to ne bi mogla podnijeti. - To je jasno - reče nadzornik rudnika broj 8. - Ali ... - Snašli? - upita Gerom, nadzornik rudnika broj 82, grubo prekidajući svog kolegu. - Što to znači? - To će vam objasniti doktor Fobel - odgovori Teo Krat i udobno se zavali u mjehurastu stolicu koja se prilagodi njegovom tijelu. Sve se oči okrenu prema prozvanome. Doktor Fobel, mršav i visok tridesetogodišnjak, nelagodno se osvrne, kao da traži pomoć. Pomoć nije došla, pa doktor klimne i odlučno podigne glavu susrevši se s radoznalim pogledima. - Kerumit ima jedno svojstvo koje je, barem do sad, svima promaklo - počne kao da predaje skupini đaka, pa čak i ustane. - Neću ulaziti u detalje ... - Bolje nemoj! - dobaci netko. Doktor Fobel je strpljivo čekao da smijeh koji se prolomio zamre. Fizikalni blesani, ljudi koji snagom zarađuju svoje plaće, drugo nije ni mogao očekivati od njih. Ali nije ga briga. On sam je živi dokaz da um caruje, a snaga klade valja, kao što se govorilo nekada, prije nekoliko stoljeća. - Dakle, kerumit ima još jedno svojstvo, osim onog kojeg Kompaniju zanima - monotonim glasom reče doktor Fobel. - Pomiješan s nekim sastojcima, za sad znanim samo meni, može se koristiti kao brisač. - Brisač ... čega? - nestrpljivo upita netko. Doktora Fobela to prekidanje i nerazumijevanje naljuti. Zar to nije očito? Zar su već zaboravili što su vidjeli na monitoru, gledajući i slušajući razgovore rudara? - Pamćenja, naravno - nervozno reče: želio se što prije riješiti ove gomile glupana i vratiti u svoje carstvo, u svoj laboratorij. - Briše pamćenje, sjećanje. Nazovite to kako hoćete. - Znači li to ... - počne nadzornik rudnika broj 26. - Upravo to znači! - grubo ga prekine doktor Fobel. - Izbrisali smo im pamćenje. Njima će zauvijek biti još 32 dana do isteka ugovora. - Genijalno, zar ne? - umiješa se Teo Krat. - Od sad imamo besplatnu radnu snagu. Dokle god su živi. Bezbrižni smo dvadesetak godina. A možda i duže. - A kasnije? - tiho upita njegov zamjenik. - Što kasnije? - Kasnije će okolnosti promijeniti - reče Upravitelj Teo Krat ustajući iz stolice omotane oko njegovog tijela, dajući tako znak da je sastanak završen. - Tko zna što će se sve dogoditi za to vrijeme? Uostalom, onda ćemo razbijati glavu tim problemom. I za kraj, još samo ovo. Oni koji su počeli kretati se prema vratima, zastanu i okrenu se prema Upravitelju. Teo Krat je čekao da se svi umire i onda reče: - Ne moram ni spominjati velike bonuse koje će te svi vi dobiti, posebno doktor Fobel. I naravno, nikom ni riječi! Ponovo se zavali u zagrljaj svoje stolice, zadovoljno promatrajući kako podređeni napuštaju njegov ured, uzbuđeno komentirajući novost o bonusu međusobno. Posegne za dugačkom cigarom i sa zadovoljstvom je pripali, nakon što ju je nekoliko minuta nježno kotrljao između prstiju, sanjalačkog izraza lica. Kako je život lijep i dobar, kad sve stvari teku mirno i glatko. Otpuhne dim prema stropu i zadovoljan sobom zatvori oči. Uživanje je tako još izraženije. Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: budućnost |
- 18:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
25.11.2011., petak
Atavizam
|
Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik. - Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom. Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više. - Vi ste ...? - upita čovjek u crnom. Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese. - Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu. Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji. - Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna. Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste. - Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo. - Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi. - Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije? - Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo. - Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući. Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom. - Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno. - Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju. - Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe. - Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati. - Kakva je sad to misao? - Koja misao? - Pa ta o upoznavanju ... - Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ... Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica. Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao. Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih. - Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada. - Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati. - E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem. - Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš? - Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem! - Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući. - Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam. - Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima. - Znam. - Možete li barem objasniti svoj motiv? Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde. - Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena. - Ne znam - iskreno odgovori Randi. - Ali ostajete pri svome? - Ostajem - čvrsto reče Randi. - Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti. Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost. - Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi. - Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest? - Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija. - Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled. - Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom. - Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost. - Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto. - Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno? - Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj. - Kažnjivo? - Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost. - Pa što onda i kako odlučiti? - Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne? Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti. - Zar nitko ništa neće reći? - upita. - Što će te učiniti? - upita antropologinja. - Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ... - Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili. - Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time. Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom. Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad … Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje. |
- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.11.2011., subota
Heretik
|
Heretik Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa? Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ... Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki? Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini. - Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci. - Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi. - Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega. - Jesam. - Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore. - Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda. Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna. Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje. - Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju. - Što je tako? Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko. - Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije. - O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo. - Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve. - Koje sve? - Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako. - Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje. - Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ... Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega. Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu. - Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara. - Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ... - Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine. - Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak? - Jest, baš tako! - Iz kojeg je poteklo sve? - Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ... - A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton. - Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ... Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti. Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli. - Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju. Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati? Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije. - Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije. - Heretik! - povikali su još neki. - Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio. - Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine? - Bolestan je. - Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se? Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija. - Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna. - Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih. |
- 18:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.09.2011., četvrtak
Lažno
|
Lažno Kriko se jednog jutra probudio sa gadnim osjećajem u ustima koji ga je nastavio mučiti tijekom čitavog dana: sve je lažno, govorio mu je taj osjećaj. Kriko, sto dvadeset i četiri godine star, čitav se dan pokušavao otresti tog gadnog osjećaja u ustima koji mu nije dozvoljavao uživati u danu. "Sve je lažno", bila mu je prva misao kad je ujutro ustao iz kapsule za spavanje, stao pod zračni tuš, jer voda je postala silno dragocjena, podozrivo prvi put u svom životu gledajući u krušku iz koje neće poteći voda, već naizmjenično vrući i hladni tlak zraka koji će ubiti sve bakterije na njegovoj koži i osvježiti je za još nekoliko sati. Jer ovo neće biti jedino tuširanje u ovom danu. Može li se u ovom slučaju govoriti o tuširanju? Pitanje je igralo oko njega uz tiho šištanje čas , a čas hladnog zraka pružajući mu potrebno osvježenje. Ali to nije bilo to. Kriko se lijepo i sasvim jasno i sa velikom dozom čežnje sjećao svog posljednjeg PRAVOG tuširanja. Bile su mu svega dvadeset i četiri, ali sjećao se kako je bio napeto-radostan, jer od Vijeća Života dobio je prvu dozvolu za susret s drugim spolom. Tuširao se uživajući pod toplim mlazom, čvrsto se trljajući, žmirkajući zbog sapunice koja mu je ulazila u oči, ali ne mareći za to. Što su te sitnice prema onome što ga večeras čeka? Ništa. Baš ništa! I upravo kad je nanosio bogatu pjenu šampona na kratku kosu, želeći da mu kosa miriše, da se njen miris usiječe u sjećanje partnerice s kojom ga je spojilo Vijeće Života i da ga ta partnerica upamti i ... zove ponovo? Zašto ne? Mlad je, visok dva metra i četrdeset tri centimetra, atletski građen, zdrav da zdraviji ne može biti: prava slika muškarca Prenositelja. Jer nisu svi imali tu čast biti Prenositelji. Vijeće Života ih brižljivo pratilo od samog rođenja i samo su najbolji među najboljima dobivali priliku postati Prenositelji gena, kako je glasio pun naziv. Kriko je znao da je reprezentativni primjerak muškarca i usudio se nadati, čak je i dozvolio samom sebi sanjati i već se vidio ... Voda je prestala teći, san se ispod tuša rasplinuo u milijun nespojivih krhotina. Kriko je nekoliko trenutaka čekao, stajao je blago raširenih nogu ispod tuša i podigao glavu, očekujući da mlaz ponovo poteče i on osjeti ugodno vlažno bockanje. Ali mlaz iz tuša više nikad nije potekao ... Umjesto vodenim tušem, već se sto godina čitava ljudska populacija, njih otprilike pet milijuna tušira zračnim tušem. Tako ih barem uvjeravaju vijestima koje se svakodnevno i neprekidno objavljuju sa svakog zida svake prostorije, svakog trenutka. "Sve je lažno", pomislio je Kriko prilazeći stolu i gledajući u raznobojne čaše poslagane vojničkim redom. Odlučio se za narančastu prinoseći je ustima: tekućina bez okusa i mirisa kliznula mu je niz grlo i dok ju je gutao, čitao je na čaši njen sadržaj: svi vitamini potrebni u jednom danu bili su sad u njemu, u Krikovom želudcu i početi će se polako širiti njegovim atletskim tijelom, pružajući mu snagu za napore u kojima je uživao. "Sve je lažno", pomislio je izlazeći iz stana i otvarajući susjedna vrata. Ušavši u prostoriju potpuno crnu i u kojoj se ništa nije moglo vidjeti, duboko je uzdahnuo i zatvorio vrata za sobom. - Trčanje uz planinu - reče glasno u tamu. Prostorija je prestala biti prostorija i odjednom je ugledao planinu ispred sebe, borovi su se blago njihali na vjetru, a strmi zemljani uski put ga je pozivao da potrči njime. Kriko je duboko udahnuo i izbacio zrak iz pluća, pa potrčao uz puteljak i trčao je sve brže i brže, dok su se borovi njihali oko njega. Ali nije osjećao miris borova, jer mirisa nije ni moglo biti, kad ni samih borova nije bilo. Često bi ga, prilikom svakodnevnog trčanja, zahvatilo filozofsko raspoloženje, pa bi se, dok bi stajao na vrhu planine, vrlo dobro znajući kako je to samo iluzija, pitao, spada li i njegovo trčanje u iluziju? Je li sve, baš sve, obmana? Kad je ubrana posljednja voćka? Ulovljena posljednja riba? I kakvog je okusa bila ta hrana? Je li ta hrana pružala nešto više osim puke energije koja im je potrebna? I je li ... Onda bi ljutito prekidao misli, jer uzaludno je, znao je da je uzaludno i počeo trčati niz brdo, lagano, dugim mačje mekanim skokovima, osluškujući svoje uživanje. Iznenadio se, kad je shvatio kako mu je uživanje postalo nekako drugačije. Nije shvaćao, kako to drugačije. A onda mu je sinulo: nije više onako radosno-intenzivno, kao što je nekad bilo. Sad, kad bi uživao u naporu i znoju koji se cijedio s njegovog napetog tijela, nije više bilo ushićenosti koju je toliko volio. Sad je trčao isto onako kako je jeo i pio, ili vodio ljubav, kad bi ga Vijeće Života obavijestilo da je dobio još jednu priliku, još jednu partnericu: bez uživanja. Je li to znak početka starenja? Nasmijao se na tu misao i zaustavo u podnožju brda položivši ruku na prekidač otvaranja vrata: glupe li pomisli! Do početka starosti ima još najmanje osamdeset godina. Pritisnuo je prekidač, planine je nestalo i ponovo se približavao tušu, već drugi put tog jutra. Tuširali su se i po desetak puta na dan. Svi. Govorili su im da je to zdravo. Ali se sumnja uvukla u Krika. Možda ovakvo tuširanje jednostavno nije djelotvorno kao ono nekadašnje, vodeno tuširanje? Pa ih nagovaraju na što češće tuširanje. Baš kao i na ... "Lažno, čini se da je sve lažno", pomisli Kriko, čudeći se, kako ga ta misao ovog dana nikako ne napušta. Tuga ga čitavog obuzme, dok je lamentirao nad svojim lažnim životom. Čemu? Zašto? Ah! Ustao je čvrsto riješen prekinuti sa svim mogućim lažima, prekinuti sa životom. Liftom, koji je jurio uspinjući se ludom brzinom, odveze se na najviši kat staklenog nebodera koji je bio Krikov dom, čitav Krikov svijet kojeg je poznavao. Jer još ga nikad nije napustio, izašao iz staklenog grada i ... "Izaći ću sad", pomisli stojeći na rubu krova i gledajući dole u ambis. "I konačno doživjeti nešto stvarno". Istog časa, kad je završio misao, lagano se odbije i odskoči od krova, raširi ruke poput ptice koja širi krila, kao što je vidio u povijesnim filmovima na zidovima i poleti u susret ambisu koji ga je ravnodušno čekao. Ništa nije osjećao dok je padao. Samo prazninu koja se naselila u njemu i postala dio njega. A onda tresne. Pad je bio gotov i crnilo mu se navuče na oči. Odmah iza crnila blještava ga bjelina dovede k svijesti. - Nije mnogo ostalo - začuje kako netko govori. - Ali biti će u redu nakon nekoliko obrtaja u Komori Ozdravljenja. "Lažno", mislio je Kriko osjećajući kako doslovno sakupljaju njegovo tijelo ponovo ga spajajući. "I uzaludno. Čak je i smrt lažna. Ne možeš pobjeći od lažnosti". |
- 21:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #
15.05.2011., nedjelja
Prepad
|
Prepad Bio je to najčudniji angažman kojeg je ikad dobio, ali Fero nije mario. Nije mario ni što se divljački znoji pod kamuflažnom odjećom, što mu znoj štipa oči, pa žmirka i žmirka, a dugačka i siva sasvim bez prometa cesta, titra pred njegovim sivim očima. Silna se jara podigla već izjutra, a ne kao i obično oko podneva. Sunce je nemilosrdno pržilo iznad njih desetorice, dok su ležali na vrelom pijesku, stišćući oružje u rukama, a dlanovi se znojili i znojili, pa bi ispuštali oružje na jedan kratak trenutak i brzim pokretima brisali dlanove. Jer kad počne akcija, a trebala bi početi svakog časa, svaka se, pa i najmanja sitnica može pokazati odlučujućom. - Zašto li su odlučili ići ovim putem, kojeg je i bog zaboravio - promrmlja pored Fera njegov prijatelj Grano: ležao je na lijevom boku i trljao nadlanicom oznojeno i crveno lice. - Mora da godinama ni jedno vozilo nije prošlo njime. Fero nije mario. Baš ga boli dupe za podatak o tome kad je posljednje vozilo projurilo ovim krajem. Što se njega tiče, mogli su i ne izgraditi cestu. Ionako su sve iste: dugačke i vijugave, puste, umalo pa sasvim bez prometa. I prokleto prašnjave. Kad ponekad projuri koje vozilo, prašina se visoko podigne u zrak, pa visi gore i treperi na vjetru, da bi se kasnije ponovo spustila na užareno tlo. Svake je godine sve toplije. I svakog dana. Fero je bio uvjeren u to. Svakog dana vrućina neumorno raste, cijedi iz njih i posljednju kap znoja, pa ljudi, kojima još nije trideset, a upravo je toliko Feri, izgledaju poput pedesetogodišnjaka. Koža napukla i izborana, bez sjaja, suha, pa čovjek mrzi svoj odraz u ogledalu. Zbog toga se Fero rijetko brijao: nije mogao mirno gledati svoje umorno lice i ugasle oči, koje su već previše toga vidjele. Za razliku od Grana. Grano, Ferov prijatelj, bio je mlađi tri godine od Fera, ali je i njemu koža već djelovala staro. Lice mu je uvijek bilo svježe izbrijano, Grano je bio uvjeren, kako je tako bolje, nego pustiti crvenkastu strnjiku, kakva mu je rasla umjesto muževne brade. - Trebali su već proći - promrmlja Grano. - Čovjek je rekao u jedanaest. Sad je jedanaest i deset. - Žuri ti se negdje? - podrugljivo upita Fero. - Nigdje. - Onda? - Pa radije bih sjedio u hladovini, nego ovdje. - Kad završimo - reče Fero tiho, jer nije želio da i ostali čuju razgovor, njih nije poznavao i prvi ih je put vidio u svom životu - moći ćeš se godinama izležavati. - Da, zbilja - jedva čujno reče Grano. - Koju li jebenu stvar prevoze, kad nas tako dobro plaćaju? - Postao si radoznao? Grano se nakesi. Fero mu namigne. Ovo će biti otprilike dvadeseta njihova zajednička akcija i Fero je znao, da Grano voli govoriti prije akcije: razbija napetost. Ali istina je, da se i sam zapitao: što li se to prevozi u ovom konvoju kojeg čekaju i zašto ih Šef plaća tako dobro. Poslodavci su Ferovi, svi do jednog do sada, nastojali da ljude koji su stavljali na kocku vlastite živote da se domognu onoga što su poslodavci željeli, plaćati minimalno. I onda je iznenada dobio ponudu o kojoj je mogao samo sanjati. Kad pothvat uspješno završi, u što Fero nije sumnjao, biti će bogat i proći će dugo vremena prije nego li će ponovo biti primoran uzeti oružje u ruke i ponovo unajmiti svoju vještinu ratovanja. Fero nikad nije ni pomislio, kako bi se moglo dogoditi, pa da i on sam zaradi metak. Bio je nekoliko puta ranjen, ali ga to nije uplašilo. Bojao se jedino starosti, kad za koju godinu bude posustao, kad ne bude mogao iznajmljivati svoje tijelo. Zbog toga je objeručke prihvatio ovu ponudu i sa sobom doveo svog prijatelja Grana. Da se obojica obogate. A poslije, tko zna, možda i pokrenu sami svoj posao, možda ... - Čini se da stižu - reče Grano i prekinu uskovitlane Ferove misli. - Bio je i red. Fero se zagleda u daljinu, zrak je treperio od vrućine koja je pritiskala, gledao je napeto, ali ništa nije vidio. Nema traga konvoju kamiona. - Prevario si se - reče tiho. - Ne brini, stići će. I sve će se odigrati za nekoliko sekundi. - Ne brine me to - reče Grano. - Igrokaz kao igrokaz. Fero se osmjehne. Volio je Granovu neobuzdanost. U surovom svijetu, Granova je nemarnost prema vlastitom životu bila neprocjenjiva. Bez imalo kolebanja, u pretprošlom je pothvatu izložio svoj život opasnosti, ne bi li neprijateljsku vatru, kojom je Fero bio zasipan, skrenuo na sebe. Fero to nije zaboravio. Žeđ je dosegla svoj vrhunac. Mučila ga je već prilično dugo, ali joj se uspijevao otrgnuti, potisnuti želju. Nije mu se pilo ono što su nazivali "vodom". Ta je voda bila mutno-žute boje zbog tablete pročišćavanja koju su morali ubaciti u tekućinu. I ovako je bila odvratnog okusa, a bez te svemoćne tablete bila bi možda i smrtonosna. Talog Posljednjeg Velikog Rata još se uvijek slijegao na zemljišta i vode trujući sve bez iznimke. Fero se sa čežnjom prisjećao svog posljednjeg bezbrižnog tuširanja, one večeri tik prije nego li je Posljednji Veliki Rat prasnuo svojim gromoglasnim urlikom i doslovno preko noći sve izmijenio. Ništa više nije bilo isto. I nikada više ni neće biti kao što je bilo prije. Možda za ... Fero nije ni želio pomišljati za koliko godina. Previše za njega. Previše za svakoga. Preživjeli su nastaviti živjeti u uslovima koji su svakog dana postajali sve teži. I opet se nekolicina snašla, kako se pričalo uz bezbrojne čaše alkoholnih pića. Te je priče čuo i Fero. O onima, kojima je voda dostupna i koji uživaju u njoj. Ne u onolikoj količini, kao što se uživalo prije Posljednjeg Velikog Rata, ali ipak u velikoj količini. Ostali, što je značilo većina, pili su smrdljivu tekućinu pročišćavanu tabletama za koje nitko nije znao što su i kako djeluju na ljudski organizam i tko ih proizvodi. Pa su umjesto vode, pili alkohol, ulazeći u trgovine koje su zjapile prazne i tužne bez kupaca. Jer bilo je malo preživjelih, mnogo ih je više nestalo u velikom i zasljepljujućem prasku. - Jebi ga, moram! - prosikće Fero ljutito. - Što moraš? - upita Grano. - Piti ovu pišalinu - odgovori Fero otvarajući metalnu bočicu, koju je skinuo s boka. - Čekaj - reče Grano, pa mu pruži svoju metalnu bočicu. Fero ga podozrivo pogleda. Pruži ruku, uzme bočicu iz prijateljeve ruke, otvori je i pažljivo je pomiriše, postavivši je tik ispod dugog nosa. - Zaudara? - upita Grano. - Ne. - Miriše? - Nema mirisa - reče Fero, a tračak sumnje i nade javi se u njemu, pa polako, pažljivo, otpije sasvim malo. - Prija? - upita Grano smijuljeći se. - Gade jedan! - reče Fero. - Pa to je voda. Prava pravcata voda. Kao prije ... ma odakle ti? - Ne pitaj, nego otpij još. Fero otpije. Dragocjena tekućina mu je neizmjerno prijala dok je meko klizila niz njegovo užareno i sasvim suho grlo. - Ahhhhhhh - reče s žaljenjem vraćajući bočicu. - Sad si spreman za ratovanje - reče Grano uzimajući bočicu i pažljivo je zatvarajući. - Evo ih, dolaze. Fero pogleda u pravcu Granove ruke. Grano se ovog puta nije prevario. Ogroman oblak prašine podigao se na horizontu. Konvoj mora da je vrlo blizu. Sve je bilo gotovo za samo nekoliko minuta. Pod užarenim su suncem ljudi urlali poneseni žarom bitke, krupnim koracima trčeći prema kamionima, bilo je pet vozila, pucajući iz oružja i osvajajući teren. Odjednom je sve stalo. Nestvarna tišina je plesala mrtvački ples oko preživjelih. - Gotovo je Grano - reče Fero gledajući Šefa koji je zadovoljno trljao ruke i već pregledavao letimično oteti plijen. - Sad možemo na uživanje. Ali mu Grano ne odgovori i Fero, predosjećajući nesreću, brzo se okrene. Ugleda svog prijatelja samo nekoliko metara iza sebe. Mora da je pao na samom kraju bitke. Grano je ležao potrbuške, raširenih nogu, u rukama i dalje čvrsto držeći automatsku pušku. Duboko uzdahnuvši, više ne osjećajući zadovoljstvo zbog pobjede, Fero mu priđe, sagne se i prevrne prijatelja na leđa. Grano je bio mrtav: ružna rupa točno na sredini njegovog čela nije ostavljala nikakvog mjesta za sumnju. Fero osjeti bijes i tugu i žalost, a zatim se naglo smiri, jer znao je, ničemu ne vodi gubitak kontrole emocija. Mirno se sagne i otkopča bočicu s dragocjenom tekućinom s Granovog pojasa. Svaki će dan popiti samo po jedan gutljaj. Sjećajući se prijatelja. Da mu je barem otkrio izvor svoje nabave ... - Idemo! - zaviče Šef kojemu nitko nije znao ime. - Upadajte u kamione i brišimo odavde. Zadatak ste odlično izvršili. Odvezimo kamione na odredište i slijedi isplata. Fero, zakači bočicu za svoj pojas i pridruži se razdraganim ljudima, ostavljajući Granu i još dvojicu na pijesku pored samog asfalta, koračajući čvrsto i ne osvrćući se. |
- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.01.2011., nedjelja
Stranac
|
1 Točno u četiri sata i deset minuta tog toplog svibanjskog poslijepodneva, kako je i bilo dogovoreno, vrata se otvore i u prostoriju uđe Predsjednik. Svi prisutni, sedmorica muškaraca, koji su do tada međusobno potiho razgovarali, okrenu se prema Predsjedniku, a Predsjednik prijazno klimne i pokaže na udobne stolice poslagane duž dugačkog stola, na kojemu je bila servirana kava, sendviči, kolači. - Smjestite se, gospodo. I poslužite se. Ova hrana nije poslužena da bi samo služila kao ukras. Prisutni se nasmiješe i lagani žamor, koji je odavao olakšanje prisutnih, vine se prema visokom stropu. Napetost je bila razbijena. - Kad vidim Haydena - nastavi Predsjednik šaljivim tonom, ali mu je pogled bio sasvim ozbiljan - uvijek se uplašim da nam prijeti neka opasnost iz svemirskih dubina. Prisutni se uljudno nasmiju Predsjednikovoj dosjetki, ali lica im nisu odavala veselje, zabrinutost ju je potisnula. - U redu! - čvrstim glasom reče Predsjednik, zavali se u udobnoj stolici i prekriži ruke na grudima. - Počnimo. Shvatio sam da se nešto dogodilo što zahtijeva moju konačnu odluku. Točno? - Točno, gospodine Predsjedniče - odgovori šef NASA-e blago se nagnuvši naprijed. - Nismo htjeli odlučiti sami. Ali mislim, da bi bilo najbolje početi sasvim iz početka. Tako da svi prisutni imaju potpunu sliku događaja. - Zato sam i zakazao sastanak u ovo vrijeme - reče Predsjednik. - Danas nemam više nikakvih obaveza. Potpuno sam vam na raspolaganju. - Hvala, gospodine Predsjedniče. - Da čujemo. - Svi ste čuli za naš program "Skok" - re Hayden, svakog prisutnog pritom pogledavši u lice. - Posjet asteroidu - reče Ferguson, Predsjednikov savjetnik. - Što je s tim? - Sve je počelo otkrićem - reče Hayden i pokretom pokaže na plavokosog mladića. - A za otkriće je zaslužan astronom Harris, ovaj mladić ovdje. Harris, trideset i dvogodišnji mladić, pod upitnim pogledima svih prisutnih, nervozno se promeškolji. Bio je daleko najmlađi među prisutnima i bio je i te kako svjestan toga. Svaki od prisutnih, po godinama mu je mogao biti otac. Pritiskala ga je ta činjenica. - E, pa, Harrise - reče Predsjednik ljubazno - imaš našu pažnju. Harris duboko uzdahne i klimne, a misli mu jurnu svjetlosnom brzinom u prošlost, u onu prohladnu ožujsku noć ... ... kad je prvi put shvatio da gleda u nešto neuobičajeno, nešto novo. Motreći kroz moćan teleskop nepoznati objekt, nije mogao povjerovati kako se ovo zbilja događa. Ako je u pravu ... ako je otkrio novi, sasvim nepoznati asteroid ... nije se usuđivao dalje razvijati misli. Zabranio je samom sebi nadati se. Fotografirati će taj dio neba, kao što ga je fotografirao već nekoliko noći za redom, pa će sutra usporediti fotografije. Ali je već duboko u sebi znao što će ugledati. Pokaže li se sutra na svježoj snimci neba ono što je naslućivao da će pojaviti, biti će to konačna potvrda. Da je otkrio novi, svima nepoznati asteroid. Ako je to asteroid. Harris je otišao kući, dok je uzbuđenje raslo u njemu i jedva je dočeo sutrašnju noć, da bi ponovo mogao kroz teleskop pogledati u onaj dio noćnog neba koji ga je već nekoliko noći za redom strastveno zanimao. Nije se prevario, naravno. Na fotografijama se sasvim jasno primjećivalo da se asteroid kreće, da se približava. I da je nepoznat. Sad je već o asteroidu razmišljao kao o svom asteroidu. Ako je to asteroid, oprezno je počeo dodavati misao, svaki put, kad bi razmišljao o nepoznatom strancu iz dalekih crnih dubina. Samo ga je jedna stvar bunila, gotovo ljutila: zar je moguće da ga nitko nije vidio do sad? Taj njegov asteroid. Ili, zar je moguće da nam prvi put dolazi u posjetu? I da zbog toga nije zabilježen? Harris se naljutio na samog sebe i svoje misli koje su ludo skakale svemirskim prostranstvima, pa čak i kroz vrijeme. Privuče telefon i okrene broj kojeg još nikad nije okrenuo. - Prijavljujem novi asteroid, sasvim nepoznat, dugačak otprilike 100 kilometara, koji će proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara - reče monotono i vrlo dobro znajući na kakav će doček naići. - Šališ se? - dopre do njega glas šefa Kenta. - Ne, gospodine. - Što je onda u pitanju? - Ono što sam rekao - odgovorio je mirno. - Znam sve prigovore koje će te prosuti ispred mene. Ali nešto se veliko kreće prema Mjesecu. Fotografije to sasvim lijepo i jasno pokazuju. Već tri noći za redom promatram. Nisam paničar. Izračunao sam da će, nastavi li se ovom brzinom približavati i ne mijenjajući putanju, za što ne vidim razloga, proći pored Mjeseca za šest dana na udaljenosti ... - 500 000 kilometara! - prekinuo ga je Kent. - U redu, Harris. Ne govori nikom ništa. Smjesta dolazim. - Sumnjam da je asteroid - rekao tri sata Kent kasnije: prije toga pažljivo je pregledao sve snimke koje ispred njega položio Harris. - Ako jest, onda je potpuni stranac. Odakle li sad odjednom dolazi? Velik je, čini mi se da si pravilno zaključio, oko 100 kilometara, a i sam znaš ... Ostavio je nedovršenu rečenicu. Nije bilo potrebe završiti je. Harris je znao, kao što su i svi ostali iz struke znali, da se zna za točno 238 asteroida većih od 100 kilometara i svi su kategorizirani. Vjerovali su da su to svi. Vjerovao je i Harris. Do sad. Do pojave ovog stranca. - Pa dobro! - rekao je Kent ustajući, bilo je točno dva sata poslije ponoći i pružajući ruku Harrisu. - Čestitam na otkriću! Jer ovo jest otkriće, ma što da jest ovo što nam se približava. - Hvala - odgovorio je sretno Harris, stežući ruku Šefa, zamišljajući lice Ann, svoje djevojke: sve će joj reći dok budu uživali u jutarnjoj kavi. - Što dalje? - Što dalje? - ponovio je Šef. - Obavijestiti ću NASA-u. I još poneke ljude koje moram obavijestiti. Koji moraju znati. Naravno, obavještavati ću te o svemu, Harris! Nećeš biti isključen. Još jednom, primi moje čestitke. Harris se nasmiješio, a misao, kako je ovo najvjerojatnije najsretniji dan njegovog profesionalnog života, nije ga napuštala. Harris se smiješio i sad, dok je to govorio maloj i odabranoj skupini, jednostavno nije mogao suspregnuti smiješak. - Tako je počelo, gospodine Predsjedniče - reče, a smiješak mu je polako zamirao na mladom licu. – To je moj dio priče. Ostalo će vam drugi reći. - Čestitam na otkriću - reče Predsjednik i ljubazno klimne. - Ne događa se često, zar ne? Harris ne odgovori: pravilno je procijenio da se to od njega ni ne očekuje. On je ispričao svoj dio priče. Na redu su drugi. 2 Predsjednik se upitno zagleda u šefa NASA-e, Haydena, znajući kao je sad njegov red da doda svoj dio priče. - Hm! - reče šef NASA-e. - Čini se da je moj red. Kad me nazvao gospodin Kent, sjedio sam i doručkovao. Hayden je, u stvari, sa gađenjem gledao u pečena jaja koja je njegova supruga optimistički ispekla i servirala. Stol, za kojim je Hayden sjedio, bio je pokriven žarko narančastim stolnjakom. - Da sa bojama sunca započnemo dan - govorila je njegova žena Pat gotovo svako jutro njihovog petnaestogodišnjeg braka. Hayden je privukao tanjur s dobro pečenim jajima k sebi, znajući, ukoliko ni ne dotakne jelo, da će Pat biti žalosna. U trenutku kad je nemilosrdno zabio vilicu u žuto oko koje je, kako mu se činilo, podrugljivo zurilo u njega, oglasi se telefon. - Oh! - uzvikne Pat, naviknuta na ranojutarnje telefonske pozive. - Zar već? Hayden se samo nasmiješi i poletno ustane, zahvalan na telefonskom pozivu u ovaj rani sat. - Hayden - reče u aparat. Pat ga je gledala dok je razgovarao kratkim rečenicama, čas Haydena, čas jaje na njegovom tanjuru koje kao da je krvarilo, znajući da je sa mirnim doručkom završeno. - Dolazim odmah - reče Hayden, spusti slušalicu i okrene se prema Pat. - Žao mi je, draga, jaja zbilja privlačno izgledaju, ali ovo ne može čekati. Moram ovog časa otići. - Popij barem narančin sok do kraja - zamoli ona. Stigavši u ured, još je bilo rano i vrlo je malo ljudi bilo prisutno, Hayden ugleda Kenta kojeg je dobro poznavao, kako ga nestrpljivo čeka. - Uđi - reče Hayden Kentu, otvarajući vrata svog ureda. - I govori. Na licu ti vidim golemu nestrpljivost. Kent mu ispriča novost. Pažljivo je iznosio sve pojedinosti i pratio pogledom ruku kojom je Hayden pisao kratke bilješke i listao fascikl. Kad je završio, Kent duboko uzdahne. - To je sve - reče olakšano: riješio se golemog tereta, podijelio ga je sa nekim. - Sad je na tebi da doneseš odluku. - Polako - reče Hayden pritiskujući crvenu tipku na konzoli ispred njega. - Prvo ćemo analizirati podatke koje si mi dao. A onda ... Kucanje na vratima prekine ga usred rečenice i Hayden ustane, odjednom je osjetio silan poriv za kretanjem, pa priđe vratima i otvori ih. - Brz si - reče mladiću koji ga je začuđeno gledao. - Uzmi ovo i ubaci u kompjuter. Izračuni su mi što hitnije potrebni. Mladi čovjek samo klimne, uzme fascikl kojeg mu je pružio Hayden, a kojeg je donio Kent, pa se naglo okrene i bez riječi uputi brzim koracima niz dugi i sjajni hodnik. Koraci su mu potmulo odjekivali praznim hodnikom. - Sad nam preostaje samo čekati - reče Hayden. - Jesi li doručkovao? - Nisam, a nije mi do jela. - Nije ni meni. Kava? - To bi bilo dobro. Hayden pozvoni svojoj tajnici i nekoliko trenutaka kasnije ispred njih se pušila kava. Ali je nisu pili. Pogledima su lutali po svijetloj sobi. - Hoće li dugo potrajati? - upita Kent. - Neće - odgovori Hayden i pogleda na sat. - Za koji čas će me nazvati. Telefon se oglasio upravo u trenutku kad je Hayden otpio prvi gutljaj vrele kave, opekavši usne. Kent, šef astronoma, gledao je u lice prijatelja, ali ništa nije mogao pročitati iz njegovog izraza lica. Hayden je navikao na krizne situacije i vrlo je dobro vladao sobom. Konačno spusti slušalicu. - Sad znamo - reče tiho. - Što znam? - Kent ustane: nije ni sekunde više mogao sjediti. - Nepoznati asteroid nam se približava, dugačak otprilike 100 kilometara - reče Hayden. - Proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara, kao što znaš. Sad je to službeno. Potvrđeno. - Imate li ... - počne Kent i ne završi: nije bilo potrebno. - Imamo - odgovori Hayden. - Jedna se misija vrši u orbiti Mjeseca. Sa četiri astronauta. U stvari, sa tri astronauta i jednom astronautkinjom. Ali nije bilo planirano nikakvo udaljavanje od Mjeseca. - Ovo su posebne okolnosti ... - Zar misliš da to ne znam? - upita Hayden, pa i on ustane. - Odluka se mora donijeti u roku od tri sata, inače će biti kasno. Kent klimne. Nije pitao zašto će biti kasno, znao je, ukoliko astronauti koji se nalaze u mjesečevoj orbiti na vrijeme ne krenu u susret asteroidu, asteroid će projuriti dalje i nestati u beskonačnosti Univerzuma. - Oprosti, prijatelju - reče mu Hayden - ali moram ... - Ne moraš ništa objašnjavati - prekine ga Kent pružajući mu ruku. - Sretno! - Hvala. Biti će nam potrebna. U orbitalnoj stanici "Odisej", koja je visjela u crnom bezdanu pored Mjeseca i lagano se okretala oko svoje osi, Clark, zapovjednik, pogleda svoje članove posade, Allena, Evansa i Nellie Bly, jedinu ženu među njima, prelijepu Crnkinju, liječnicu i biokemičarku. - Sad znate sve - reče im zapovjednik. - Mrcina se neumoljivo približava i oni su dole nestrpljivo znatiželjni. Ostavili su nama konačnu odluku. I odmah da vam kažem, u ovom slučaju ne vrijedi demokratsko glasanje. Ili ćemo svi biti za posjet "Strancu", kako su ga nazvali, ili ni ne krećemo prema njemu. - Zar propustiti takvu priliku? - upita Nellie Bly. - Nellie je u pravu - reče Evans. - Propustimo li ovu nenadanu priliku, do kraja ćemo naših života žaliti. - Znači, krećemo - doda Allen. - Naravno da sam i ja za. - Razumio - kratko odreže zapovjednik Clark. - Javiti ću centru našu odluku i čekati zapovijed za polazak na misiju "Skok". Nećemo morati dugo čekati. Posada se nasmiješi: sastanak je bio gotov, više se nije imalo što reći i svi se posvete svojim uobičajenim zadatcima koje su obavljali. A misli su im jurile u susret ogromnom "Strancu" koji je putovao crnim dubinama Univerzuma, brzo im se približavajući. Hayden završi izlaganje, osjećajući poglede prisutnih na sebi. - Gdje su sad astronauti? - upita Predsjednik. - U karanteni, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Dok imamo takve mlade ljude - reče Predsjednik - ne brinem za našu naciju. Pionirski je duh još uvijek živ u nama! Svi se učtivo nasmiju. 3 Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću, slegne ramenima i reče Haydenu: - Ne vidim ovdje astronaute. Ne čuju se njihove riječi. - Čuti ćemo ih - reče Hayden. - Kad? - upita Porter nestrpljivo. - I kako? - Odmah sad - odgovori mirno Hayden: odlučio je ne dati Porteru šansu da ga izbaci iz takta. - Filmom. Imamo film kojeg su snimili. Trenutak je zavladala apsolutna tišina. Ništa, baš ništa se nije čulo u prostoriji. Čak ni disanje prisutnih. - Astronauti? - upita Predsjednik nagnuvši se prema naprijed, pokazujući interes. - Astronauti su snimili film? - Jesu, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Prilikom posjete "Strancu" nosili su montirane kamere na skafanderima iznad lijevog ramena. - Nisam znao za to - reče Porter sumnjičavo. - Nitko to ne zna - odgovori Hayden: Porter mu je postajao sve antipatičniji i trudio se potisnuti taj osjećaj u sebi. - Nitko? - umiješa se Ripper, general: glas mu je odavao krajnju sumnjičavost. - Zašto je to skrivano od nas? Hayden nije očekivao pitanje šutljivog generala koji do ovog trenutka nije sudjelovao u razgovoru i sad se sasvim iznenadi zbog oštrine u generalovom glasu. Jedan je kratki trenutak pomišljao da se obrecne na generala: pa nije on neki njegov regrut, koji mora u stavu mirno trpjeti generalove hirove! On je Hayden, glavni šef NASA-e! Ali onda razum i njegova urođena i dugi niz godina trenirana samokontrola pobijedi trenutačnu slabost i on obori glavu, da ne mora gledati u generala. - Ni od koga ništa nije skrivano - mirno Hayden odgovori. - Nije? - odvrati general Ripper, a orlovsko mu se lice namršti: sad je sjedio na samom rubu udobne stolice, položaj je bio krajnje neudoban i sasvim spreman na skok, kojeg je očigledno priželjkivao. - Kao što svi znamo, astronauti su se vratili prije dva tjedna. Jesam li u pravu? - Jeste - odgovori mirno Hayden na besmisleno pitanje, ne dajući se smesti. - A mi tek sad doznajemo za film! - povišenim i prijetećim tonom nastavi general Ripper. - I to nije prikrivanje informacija? - Nije! - odrješito odgovori Hayden: shvatio je kako mora uzvratiti oštro, inače će ga general pritisnuti uz zid. - Film se morao pregledati. Ustanoviti što je na njemu. Pa tek ... Tihi ga uljudni Predsjednikov kašalj zaustavi u objašnjavanju. Hayden klimnu prema Predsjedniku, zahvaljujući mu na podršci koju je osjećao u njegovom tihom kašljucanju. - Nitko vas ni za što ne optužuje, Haydene - miroljubivo reče Predsjednik i napetost među prisutnima popusti. - Samo smo radoznali. Što morate shvatiti. - Naravno, gospodine Predsjedniče - odgovori Hayden. - Potpuno razumijem. General Ripper se uz uzdah nezadovoljstva ponovo zavali u udobnoj stolici, mrko gledajući ispred sebe i u nikog od prisutnih. - Je li film kod vas? - upita Predsjednik. - Jest, gospodine Predsjedniče, ovdje je - reče Hayden vadeći disk iz aktovke koju je donio sobom i polažući ga na stol ispred sebe. - Tko je vidio film? - ponovo se umiješa general Ripper. - Astronauti, i nas dvojica, Davis i ja - odgovori Hayden, pokazujući na svog zamjenika Davisa, a ono poslijepodne kad su sjeli zaštićeni i odvojeni od astronauta neprobojnom staklenom pregradom, da bi zajedno pogledali snimljeni materijal, bljesne mu u sjećanju. - Moj, bože - rekao je Davis kad se film završio: nije dugo trajao: samo oko četrdeset minuta. - I što sad? - Morati ćemo odlučiti - rekao je Hayden. - Ali ne mi sami. - Što se tu ima odlučivati? - umiješala se u razgovor Nellie Bly: naravno, ozvučenje je spajalo dvije prostorije hermetički koje je dijelila staklenom pregradom. - Nellie - rekao je Davis - pa ovo je sasvim neobično, priznati ćeš. - Blago rečeno - dodala je Nellie, a prekrasno joj se lice ozarilo smiješkom. - Jako i uzbudljivo neobično. I baš zbog toga treba sve na svijetu upoznati s tim. - Nije to tako jednostavno - rekao je Hayden. - Kod vas, koji koristite politiku u bilo kojem obliku - rekla je nestrpljivo Nellie Bly - uvijek je sve komplicirano. Ne vidim ... - Dosta, Nellie - tiho je naredio Clark, zapovjednik orbitalne stanice. - Znala si kako stvar funkcionira. - Jesam. Ali ... - Mi smo obavili svoje - ponovo ju je prekinuo Clark. - Sad pusti druge da rade svoj posao. - Neće dugo potrajati - obećao je Hayden. - Idete k Predsjedniku s tim? - upitao je zapovjednik Clark, pokazujući na disk u Haydenovoj ruci. - Idemo - potvrdio je Hayden, a onda ugleda upitno lice Nellie Bly i brzo doda: - Moramo prvo obavijestiti Predsjednika, pa tek zatim ostale. Shvaćaš Nellie? Pod pogledima ostalih članova posade sa kojima je provela četiri mjeseca u orbitalnoj stanici i kojima je čitala misli, a da ih ni ne mora pogledati, Nellie je klimnula, a lijepo joj lice postalo žalosno. - Ne brini, Nellie – reka je Hayden: volio je tu malu prekrasnu i pametnu astronautkinju, liječnicu i biokemičarku. - Neće dugo trajati. Dok su Hayden i njegov zamjenik napuštali prostoriju, ostavljajući astronaute u karanteni, osjećali su njihove zavidne poglede na sebi: oni mogu išetati na ulicu, osjetiti sunce ili kišu na licu, a oni, astronauti, koji su toliko vremena proveli ... - Što misliš? - upitao je Davis, kad su izašli iz prostorije i kad ih astronauti više nisu mogli čuti. - Kako će Predsjednik reagirati? - Iskreno, ne znam - odgovorio je Hayden. - Iako smo prijatelji već dugi niz godina, ne znam kakva će biti njegova reakcija na ovo. Davis je klimnuo, primijetivši kako je pogled Haydena bio prikovan za disk kojeg je pažljivo nosio u ruci. "Sad ćemo otkriti", pomisli Hayden. "Uskoro ćemo znati." - Nitko više? - sumnjičavo upita general i prekine misli Haydena: Hayden se morao duboko koncentrirati, da bi shvatio kako general misli na sadržaj diska kojeg će uskoro pogledati na ekranu velikog televizora koji se nalazio u kutu sobe. - Nitko! Jamčim za to! - reče Hayden i pogleda pravo u oči generala. - Predlažem da svi smirimo strasti - reče Predsjednik ustajući i položivši dlanove na stol. - Da prvo pogledamo film, pa zatim nastavimo s razgovorom? Slažete se? Naravno, svi prisutni su se slagali s prijedlogom. Potiho mrmljanje zakotrljalo se prostorijom spajajući sve prisutne. 4 Hayden je klimnuo, prišao velikom televizoru u kutu sobe i položio disk nježnim pokretima na za to određeno mjesto. Znao je što će se sad vrtjeti ispred radoznalih očiju promatrača. Davis i on, Hayden, već su odgledali jednom ovaj isti film zajedno s astronautima. Zatim još jednom samo njih dvojica. U privatnosti Haydenovog ureda, iza čvrsto zaključanih vrata. Poslije tog drugog gledanja, ponovo su odgledali sve dojmove koje je posada uredno i pedantno zabilježila u orbitalnoj stanici "Odisej", dok se stanica još nalazila daleko u svemiru. Gledali su i slušali astronaute koji su, naravno, međusobno komentirali doživljaj. Hayden pokrene uređaj i polako se vrati do svoje stolice, udobno se zavali u nju i počne promatrati lica gledatelja. A misao mu bježala ka astronautima ... ... koji su se i dalje nalazili u karanteni, odsječeni od vanjskog svijeta. Uživali su potpunu udobnost, sve su imali, osim slobode kretanja. A to su jedino željeli imati. Kako je neumoljivo vrijeme sve više protjecalo, postajali su sve nervozniji. - Meni sve ovo ne miriše na dobro - rekla je jučer Nellie Bly. - Ništa nam ne govore. - Što misliš da bi nam trebali reći? - upitao je Allen. - Bilo što! - odbrusila je Nellie. - Neoprostivo je ovo naše izdvajanje od događaja koji je naš događaj! - Polako, Nellie - smirivao ju je zapovjednik Clark. - Čuti ćeš na vrijeme ono što trebaš čuti. - Upravo me to i ljuti - priznala je Nellie. - Tko su ti, koji su si uzeli za pravo odlučivati kad nam nešto reći, a kad ne? Clark, zapovjednik, zabrinuto ju je pogledao: puca li to čvrsta Nellie? Ali mu Nellie odvrati čvrstim i tamnim pogledom, pročitavši mu misao. - Ne brini za mene, zdrava sam. Samo sam ljutita. Volim akciju, a ne čekanje. - U to smo se svi uvjerili - dobacio je Evans i svi su se potiho nasmijali. Kao što su svi znali, Evans je aludirao na onaj dan, kad su mirovali u crnom i ravnodušnom svemiru, očekujući "Stranca", kojeg će posjetiti i koji se približavao ravnodušan na njihovo nervozno iščekivanje, već se i golim okom mogao vidjeti. Za nekoliko sati će ga posjetiti, oni koje zapovjednik odredi. - Evans - odlučio je zapovjednik Clark - ti ćeš ostati u "Odiseju". Bly, Allen i ja izlazimo. Evans je samo klimnuo. Ni riječi nije rekao. Na licu mu se nije moglo pročitati baš ništa. - Svi želimo posjetiti "Stranca" - tiho je nastavio Clark. - Ali netko mora ostati kući. To je svima jasno. - Ne moraš ništa objašnjavati - mirno je rekao Evans: glas mu je zvučao baš kao i uvijek. - Znam - rekao je Clark i nasmiješio mu se. - Ali želim. Pođe li što naopako, ne oklijevaj: istog se časa uputi kući. - Ništa se neće naopakog dogoditi! - uzviknula je Nellie: ona ide! Samo joj je to odzvanjalo u grudima: ide posjetiti "Stranca" koji dolazi iz nepoznatih dubina Univerzuma. - Naravno - rekao je Clark, uživajući u njenom oduševljenju. - Ogroman je i nećemo ga moći čitavog pregledati, naravno. - Sto kilometara - s poštovanjem u glasu rekao je Allen. - Toliko je otprilike dugačak. Tako kažu ono na Zemlji. - Mi ćemo ga točno izmjeriti! - raspoloženo je rekla Nellie i podignula uvis sat-mjerač daljina, kojeg je nosila na lijevom zglobu ruke. - Točno u milimetar! - Podijeliti ćemo se - nastavio je mirno Clark. - Da bi ga što više istražili. Imati ćemo nešto manje od dva sata vremena. Točno jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Nakon toga, bez obzira što se bude događalo, moramo se vratiti na „Odisej“. Jer, ne zaboravite to ni trena, asteroid će nastaviti juriti dalje i odnositi nas sve dalje od matičnog broda. Imamo jedan sat i četrdeset i sedam minuta. - Dovoljno – promrmljala je Nellie. - Što misliš da će se događati? - upitao je znatiželjno Evans. - Pa to je samo golema hrpa kamenja koja juri zrakopraznim prostorom. Ništa više. - Kad budemo izašli van i krenuli na "Stranca", ti ćeš Bly, biti neprekidno uz mene – nastavio je Clark, kao da Evans nije ni riječi rekao. - A ti Allen, biti ćeš samostalan. Ali svi ćemo neprestano biti u međusobnom kontaktu. Želim da neprestano govorite što vidite i što se bude događalo. Ako se bude nešto događalo. - Govoriti ćemo – ubacila je Nellie. - Nositi ćemo kamere, pričvršćene na lijevom ramenu skafandera - nastavio je Clark dalje s uputama. - Kamere će automatski snimati i sve slati kompjuteru-matici na "Odisej". Kad se budemo vratili, moći ćemo pažljivo i bez uzbuđenja pogledati snimljeni materijal. I preslušati naše dojmove, pa tako konačno zajednički uobličiti izvještaj. Ništa nećemo prepustiti slučajnosti. Konačno, biti ćemo prvi ljudi koji će stupiti na neki asteroid. Tišina koja se mogla gotovo opipati, zavladala je nakon tih zapovjednikovih riječi. Ljudi se nisu gledali, ali svatko je od njih osjećao dah svečanosti koji je odjednom zalepršao oko njih. Uživali su u njemu, u tom dahu svečanosti. Ovo je njihov trenutak. Za ovakav su se trenutak spremali, podnosili naporne treninge, mnogočega odricali. Sad nastupa trenutak u kojemu će to naplatiti. Svaku kapljicu znoja koju su prosuli na napornom i dugom putu do ovog uzbudljivog trenutka. - Oh! - uzviknula je Nellie Bly, pogledavši na sat. - Još samo sedam sati! - Odmorimo se! - zapovjedio je Clark. - Svi! Moramo biti sasvim odmorni kad se uputimo na "Stranca". Pokušajte malo odspavati. Evans će nas probuditi kad bude vrijeme za polazak. Evans je klimnuo, gledajući mirnim pogledom kako ostali članovi posade ustaju i polako napuštaju prostoriju u kojoj su održali savjetovanje-sastanak, da bi se uputili prema svojim osobnim malim, ali udobnim odajama i pokušali što bolje odmoriti. Ostavši sam, Evans se zagleda u "Stranca" na monitoru ispred sebe: "Stranac" je svake sekunde postajao sve veći i veći. Nečujno se približavao kroz crno ništavilo. 5 "Odisej" je ostajao iza astronauta, dok su beskrajnom prazninom plutali prema asteroidu. Gledan ovako izbliza, još malo i spustiti će se na njega, bio je više nego ogroman. Njihova orbitalna stanica činila se poput kutije šibica prema njemu. - Započni sa manevriranjem! - zapovjedio je Clark. - Potražimo prikladno mjesto za ateriranje. Uključili su mlaznice gotovo istovremeno. Još koji trenutak, još otprilike dvjesto metara približavanja i biti će prvi ljudi koji su ikada stupili na asteroid. Nellie je osjetila žmarce uzbuđenja, penjali su joj se uz napeta leđa stvarajući prijatan ugođaj kojeg je jako voljela i zbog kojeg je i izabrala svoj poziv. Obučeni samo u lagane skafandere, koji su ih štitili od neprijateljskog okoliša, osjećali su se sasvim sitnim u beskrajnosti kojom su plutali. - Allen! - pozvao je tiho, ali razgovijetno Clark. - Kako je na tvojoj strani? - Sve normalno - odgovor je stigao odmah. - Vidim prilično ravnu površinu i spustiti ću se na nju. - Što je ono? - začuje se Nellie Bly: glas joj je odavao iznenađenje i uzbuđenje. - Što vidiš? - Clark je odmah upita: još osamdeset metara laganog spuštanja i stupiti će na "Stranca". - Svjetlost - odgovori Nellie Bly. - Znam da zvuči ludo, ali svjetlost vidim sasvim jasno. - Sad je vidim i ja - reče Clark. - A ti Allen? - Vidim - kratko odgovori Allen. - Svi prema mjestu odakle dopire svjetlost! - naredi Clark. - Allen, priđi nam i ostani uz nas. Promjena plana. - Razumio - reče Allen. Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili dugački poput male vječnosti, svjetlost se ispod nogu astronauta, koji su lebdjeli iznad asteroida, a koji je i dalje ravnodušno plovio crnim beskrajem, pojačala, zatim silno bljesnula. - Oh! - uzvikne Nellie: velike su joj se crne oči razrogačile gledajući u prizor koji se odvijao na tamnoj površini asteroida. - Otvara se! Pa to se, što god da jest, otvara. Clark ulovi sebe kako zadržava dah i prisili se na normalno disanje. Lebdeći sasvim blizu površine asteroida, prisustvovali su čudu. Stijene su se ispod njihovih nogu pomakle, a svjetlost je bljesnula silnom snagom, razbijajući vječnu tamu Univerzuma. - Plato - reče Clark. - To je plato što otvara pred nama. - Poziv za spuštanje - reče Allen. - Drugo ništa ne može biti - doda Nellie. - Pa spustimo se onda - odluči Clark. - Da vidimo, kako će reagirati. Spustili su se. Gledajući u svoja stopala, činilo im se da su stupili na čelični plato, ali nisu dugo mirno stajali. - Vrata! - reče Allen uzbuđeno. - Ono u vrata. Ništa drugo ne može biti doli vrata. - I meni se tako čini - reče Nellie, a glas joj je podrhtavao. - Idemo prema vratima - odluči Clark. - Ako su to vrata. Ono što su nazivali vratima, odudaralo je od okoline treperavom zelenom svjetlošću. Visoko oko pet metara i široko dva, kao da ih je pozivalo. - Zovu nas - promrmlja Nellie gledajući na svoj sat-mjerač daljina, pa reče uzbuđeno: - Asteroid je dugačak točno 111 kilometara i 111 metara. Vjerujete li da je to slučajnost? - Bly! - ukori je zapovjednik Clark. - Kakva su to pitanja? - Priznati ćeš, da je to malo čudno. Clark ništa ne reče. Bio je najbliži zelenom pravokutniku za kojeg su mislili da predstavlja vrata. Laganim skokovima približavali su se zureći u treperavo zelenilo, koje je odudaralo od sveukupnog crnila koje vladalo posvuda. Predsjednik podigne ruku i zagleda se u Haydena. Hayden klimne i Davis, njegov zamjenik, zaustavi odvijanje filma. - Sigurni ste da ovo nitko nije vidio? - upita Predsjednik. - Sasvim siguran, gospodine Predsjedniče. - Slutim što je to - reče general Ripper namrgođeno. - Naletjeli su na druge. - Ovo što gledamo, gospodine Predsjedniče - reče tiho Porter, Predsjednikov čovjek za odnose s javnošću - jest najveća vijest od postanka civilizacije. I moramo s njom krajnje obazrivo postupati. - Mislim da svi u ovoj prostoriji to i te kako shvaćamo - reče Predsjednik i uz uzdah se ponovo zavali u udobnu stolicu. - Ima li još kopija ovog filma? - upita general Ripper. Hayden ga samo pogleda i odmahne glavom. Kad je progovorio, svima je bilo jasno da se obraća Predsjedniku. - Ovo je jedini primjerak - reče mirno, nepokolebljivo. – Nema kopija. Jamčim to! - Vjerujemo, Hayden - reče Predsjednik. - Pa dobro, pogledajmo nastavak. Slutim, da nas još uzbuđenja čeka. Hayden klimnu i Davis ponovo pokrene film. Kad su se našli na dvadeset metara udaljenosti od zelenog treperavog svjetla, njihove su se slutnje potvrdile. Zelenilo se odjednom raširilo i pred očima astronauta ukaže se ogromna i raskošno osvijetljena prostorija sa mnoštvom treperavih kugli koje su lebdjele i okretale se oko svoje osi. - Kao u snu - promrmlja Nellie. - Još je neobičnije - reče Allen. - Uđimo - reče Clark - i pogledajmo lebdeće kugle. Ušli su. Clark prvi, za njim Nellie Bly, pa Allen. Istog časa, kad je Allen kao posljednji stupio u prostoriju, vrata, bolje reći ulaz, nečujno se zatvore za njim. - Jesmo li ušli u stupicu? - upita Clark. - Ne osjećam strah - reče Nellie. - A ti? - Ni ja - prizna zapovjednik. - Čak ni zabrinutost. I to me čudi. - Misliš, da ovo - Nellie je mahnula lagano rukom pokazujući na treperave kugle oko njih koje su se okretale oko svoje osi - na neki način djeluje na nas? - Imaš li neko drugo objašnjenje? - upita Clark. Nellie se zasmijulji, pa iz čiste navike baci pogled na svoj sat-mjerač. - Oh! - uzvikne. - Što je, Bly? - upita zapovjednik. - Ovo ne može biti! - Što ne može biti? - Mjerač pokazuje da je asteroid duži iznutra nego izvana! - Kako to može biti? - Ne znam - reče Nellie.- Ali znam da mjerač ne laže! - Koliko je iznutra dug? - upita Clark. - 222 kilometra i ... - počne Nellie. - I 222 metra, dopusti da pogađam - reče zapovjednik. - Točno! - reče Nellie. - Govori li nam to što? - Ako govori, nije mi jasno što govori - reče Clark. - Pogledajte malo bolje i duže ove treperave kugle. Zar vam ne liče na minijaturne planete? Nellie se približi jednoj kugli i pruži ruku. Kugla je bila obujmom velika kao neka omanja prostorija i tek sad, kad joj se Nellie sasvim približila, otkrila je svoju tajnu. - O, bože -šapne Nellie. - Je li to moguće? Clark i Allen joj se približe, pa su njih troje stajali jedno pored drugog i ispred kugle i zurili u nju s nevjericom. Jer u kugli su jasno mogli razaznati građevine, živa nepoznata bića koja su se kretala unutrašnjim prostorom kugle. - Je li ovo stvarnost? -upita Nellie. - Vidi! - reče Clark. Nellie i Allen su pritajenog daha gledali kako zapovjednik pruža ruku i sa prstima ulazi u kuglu. - Što je to? - upita Nellie. - Što to znači? - Pogledajmo ostale kugle - predloži Clark. - I otkrijmo odgovor na tvoje pitanje, Nellie. Kod šeste kugle, Nellie se zaustavi i ne pokušavši rukom ući u njenu unutrašnjost. Svih pet kugli koje obišla, pokazivale su jedno te isto, a opet različito. Činilo joj se da gleda u nepoznate civilizacije, svaka je civilizacija bila drugačija, stanovnici su se razlikovali od jedne kugle do druge. I upravo kad su se obrve Nellie počele mrštiti, kao što bi se uvijek mrštile, kad bi bila na pragu nekog otkrića, kugla ispred koje je Nellie stajala pokušavši proniknuti njenu tajnu, se pomakne i lebdeći se udalji. Sve su kugle sad lebdjele prema sredini ogromne prostorije, čiji su zidovi srebrnasto se sjajili. Točno u sredini prostorije, kugle se udružiše, stapajući se u jednu jedinu, ali čiji obujam nije rastao. I kad su sve kugle postale jedna kugla, žarko crvene boje, kugla se izduži i pretvori u pravokutnik, a u pravokutniku se ukažu udaljene treperave zvijezde. - Poput kinemaskop filma - glasno i uzbuđeno reče Nellie, ono što su Clark i Allen mislili. - Sad ćemo doznati tajnu. Mirno stojeći, astronauti su gledali kako se u kutu pravokutnika pojavljuje svemirski brod, zatim se brod rastvori i pokaže im svoju nutrinu, a u njoj su neka bića vršila svakojake radnje. Odmah zatim brod je lebdio iznad neke planete, a ta su bića iz broda izlazila i u malim se letjelicama spuštala na planetu. Raširili bi se poput lepeze, dok bi oko njih lebdjele svjetleće kugle. Astronauti su zapanjeno gledali, kako oni drugi astronauti ostavljaju kugle na raznim mjestima planeta, zatim se vraćaju na matični brod. Velikom brzinom promicali su dani noći u sivoj krivulji koju ni jedan pogled nije mogao pratiti. Barem ne ljudski, sa Zemlje. Protok vremena, mnoge i mnoge godine očitavale su se u sivoj krivulji. A onda, kao da je sve stalo i pravokutnik se umiri. Astronauti su gledali u mirnu rijeku kako protječe, a iznad nje se uzdižu visoka stabla raskošnih i neobičnih boja. U podnožju stabala kretale su se razne životinje, a nebom letjela neka čudna stvorenja ni nalik pticama. - Sijači! - uzvikne Nellie Bly. - To su oni. Sijači! Siju život po čitavom Univerzumu. Mora da su milijunima godina evolucijski ispred nas. - Znate li što je ovo? - upita zapovjednik Clark. - Nije ovo nikakav asteroid. Ovo je svemirski brod. - Dosta! - prasne general Ripper i svi ga iznenađeno pogledaju: general je ustao i sad je stajao pored stola blago raširenih nogu i bijesnog pogleda. - Smirite se, generale - reče mu Predsjednik. - S dužnim poštovanjem, gospodine Predsjedniče, kako da se smirim? Pa ovaj nam film sugerira da su nas laboratorijski stvorili. Da smo zamorci. Prokleti zamorci! Treba svaki dokaz ovog bogohuljenja uništiti! Harris, mladi astronom koji je otkrio "Stranca", neprijateljski se zagleda u generala. Što ova stara vojničina govori? Uništiti najveće otkriće u povijesti ljudskog roda. Sakriti ga od svijeta? I što je mislio pod onim "svaki dokaz" uništiti? Znači li to ... ali ne, to ne može značiti. To ne smije značiti! Harris se s nadom u pogledu zagleda u Predsjednika, dok su oko njega odzvanjali uzbuđeni glasovi. |
- 16:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #
11.11.2010., četvrtak
Bogovi
|
Bogovi Klaus odmjeri znalačkim pogledom djevojku kose boje meda, koja je bila predstraža njegovog oca, Klausa Ledlom IV. Ugledavši Klausa, djevojka kose boje meda ozareno se osmjehne, zubi joj bljesnu, a smeđe oči zaiskre. Savršeno odglumljena sreća zbog susreta s mladim Klausom. - Dobar dan, gospodine Klaus - živahno reče ustajući i obilazeći stol. - Vaš je otac na sastanku i malo će zakasniti. Naredio mi je da se pobrinem za vas. Želite li nešto? - Samo čašu vode - odgovori Klaus. - Sigurno neće mnogo kasniti? - Neće, sigurno - odgovori ona pružajući mu orošenu bočicu s vodom. - Izvolite ga pričekati u njegovom uredu, molim. Dok je hodala ispred njega, Klaus ju je mjerio znalačkim pogledom. Iako vrlo mlad, uskoro će napuniti osamnaest, već je imao bogato ljubavničko iskustvo. Mnoge su žene padale ničice pred njim. Nije se zavaravao kako se to događa zbog njegovog neodoljivog šarma. Kao i uvijek, i sad je u pitanju bio njegov otac. Točnije, očevo bogatstvo i moć koje je postalo legendarno. I koje je svakog dana postajalo sve veće i moćnije. Medena otvori bešumno vrata i uđe u prostranu sobu u obliku velikog slova U. Ograđena neprobojnim staklom sa tri strane i tu gore, visoko iznad ulica i nesnosne buke koja je neprekidno odzvanjala pod njima, na devedeset i prvom katu, osiguravala je savršenu tišinu. Čitav se grad rasprostirao ispod Klausa: toranj u kojemu se nalazio očev ured, bio je najviši na čitavoj Zemlji. Njegov otac nije trpio da nitko gleda na njega nadvisujući ga. - Osim boga - rekao je jednom u šali prije više od deset godina Klaus, dok je s ocem šetao uz malen potok koji je žuborio kroz očevo imanje. - Boga? - Otac je zastao okrenuvši leđa potoku i zagledao se negdje u daljinu, prema plavičastim brdima nad koja je polegla tamnosiva magla. - U mom svijetu, ja sam bog. - Kako to misliš? - Baš onako kako sam rekao. Zar to nije očito? Poželim nešto, zatim to i ostvarim. Ti poželiš nešto i ja ti to ostvarim. Zar to nije božji način? - Ne znam, tata - odgovorio je Klaus osmjehujući se. - Ali sviđa mi se. Drugim riječima, ništa nije neostvarivo. - Shvatio si! - Klaus Ledlom IV je zadovoljno klimnuo: mali će biti dobar nasljednik, kad za to dođe vrijeme. - Slabićima je bog potreban. Da bi mu se molili za ostvarenje svojih želja. Ja ih ostvarujem sam. Što će mi onda bog? - Kakav je to osjećaj? - Đavolski dobar! - Klaus stariji se nasmijao. - Ne brini, doživjeti ćeš ga. Ne žuri. Imaš vremena. - Ne žurim, tata - odgovorio je Klaus. Otac ga je zagrlio, pa su ponovo počeli koračati kroz vlažnu travu, dok je potok tekao prateći im korake. Klaus je volio i jako cijenio ove trenutke provedene s ocem. Bili su vrlo rijetki. Bilo je pravo uživanje udisati čisti zrak, biti daleko od bučnih i zagađenih gradova, osjećati mekoću zemlje pod nogama. Dva puta godišnje, na početku proljeća i na početku zime, Klaus Ledlom IV bi sebi dodijelio jednotjedni odmor i proveo ga sa sinom, svojim nasljednikom. Po mogućnosti u prirodi, pričajući mu o nekadašnjem životu, baš kao što je njegov otac njemu pričao, dok bi ga on, tada sasvim mlad i nezreo, slušao gutajući svaku očevu riječ. Nikada mu nisu dosadile priče o lovu, o uzbudljivom traganju kroz šumu, o susretima s raznom divljači. I bilo mu je beskrajno drago, što je njegov sin, Klaus V, naslijedio tu ljubav prema avanturističkom životu u prirodi. Mladi je Klaus gledao u potok i po prvi ga je put istinski vidio. Odjednom je postao svjestan, kako ni čitavo očevo bogatstvo, ni moć, ne mogu ovom malom djeliću vode vratiti život. Nikad više neće se ribe praćakati u ovom potoku. I ne samo u ovom: u nijednom. Nema više riba. Ni u moru. Nema više uopće životinja, točnije, divljači. Nestala je. Poput dinosaurusa. Nije ih više bilo. Umjesto nepreglednih krda koja su pasla po prerijama i savanama, sada je samo hujao tužni vjetar. Naravno, postojala su velika uzgajališta pod strogom kontrolom vlade, u kojima su se uzgajala goveda, perad, a bilo je riblje populacije. Konačno, ljudi su morali jesti. Ali divljači nije bilo. Nestala je. Zauvijek. Već je sto i petnaest godina tako i ljudi su se navikli na neuobičajeno tihe šume. I beživotna mora. Mladi se Klaus zamišljeno zagledao u potok, a misao, kako potoku ne može vratiti život ni čitavo bogatstvo ovog svijeta, sijevne mu u umu. I zaboli ga ta misao. - Što se dogodilo? - upitao ga je otac, osjetivši promjenu. - Ništa. - Reci. Ne zadržavaj to u sebi. - Ah, samo sam pomislio ... - zamucao je mladi Klaus, a onda je provalilo iz njegove najskrivenije dubine: - Uh, tata, baš je šteta što nikada neću osjetiti slast lova! Nikada nanišaniti jelena, pumu ili medvjeda. - Odluči se - rekao je otac smijući se sinovljevom licu sa kojeg je istovremeno sijalo oduševljenje i tuga. - Što bi volio loviti? - Medvjeda! - odlučio se dječak, a oči mu zablistale. Vrata se bešumno otvore i Klaus Ledlom IV stupi u svoj stakleni ured. Hod mu je bio brz i elastičan, a lice odavalo zadovoljstvo. - Još jedan uspješan posao - reče zavalivši se u svoju udobnu stolicu. - Ni nebo mi više nije granica. - Već si više od neba - reče Klaus i mahne rukom pokazujući na panoramu grada ispod njih, znajući da će mu ocu to pričiniti zadovoljstvo: nije mu smetala očeva taština, volio ju je. - Sjećaš li se našeg razgovora o lovu, od prije deset godina? - upita ga otac netremice ga gledajući. - Kako bi mogao zaboraviti? - E, pa, pripremi se - zadovoljno reče otac. - Nadam se, da si redovito vježbao gađanje. - Znaš da to nikad ne propuštam. Ali ne razumijem što mi želiš reći. - Ubiti ćeš svog medvjeda. Klaus ništa ne reče. Nije mogao. Znao je da njegov otac nikad ne govori u prazno i zahvati ga silno uzbuđenje. Ako mu otac obećava nemoguće, to samo znači kako mu je otac to učinio mogućim. - Ali kako ... - promuca, pa otpije malo vode. - Kao što znaš - reče mu otac Klaus Ledlom IV ustajući i polažući ruku na sinovljevo rame - sve je moguće. Za neke. - Za izabrane - reče Klaus. - Molim, objasni mi. - Postoje tajne lokacije na kojima genetičari uzgajaju rijetke primjerke životinjskog carstva. Za lov. Za uživanje. Kojeg ćeš osjetiti za koji dan, za tvoj rođendan. Osamnaesti. To će ti biti moj poklon. - Medvjed - promrmlja mladi Klaus. - Dobiti ćeš svog medvjeda! Mladi Klaus, koji će jednog dana postati Klaus Ledlom V, zahvalno se zagleda u oca, Klaus Ledlom IV. Sreća mu ovlaži oči, dok mu je pogled milovao oblake. - Kome treba bog - upita tiho i gledajući u oca - kad ima takvog oca? |
- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.10.2010., četvrtak
Bez tajni
|
Bez tajni Tomi je na licima odraslih čitao i prepoznavao strah, mada nije shvaćao zbog čega odrasli osjećaju strah. Nedavno napunivši trinaest godina, radoznalim je očima i uvijek napetim ušima promatrao svijet oko sebe. Mogao si tamu probiti pogledom, ako ti je pogled bio dovoljno oštar. Tomi je imao oštar pogled i oštar um, ali neke zagonetke koje su draškale njegovu radoznalost, nije uspijevao otkriti. Odrasli su dobro čuvali svoje tajne! Na primjer: što je to sunčeva zraka? Ili, kako se to mjesec se ogleda u jezeru? Ili, što je sjajna duga visoko gore na nebu? Izmicalo mu je značenje tih tajanstvenih riječi koje bi načuo u razgovorima odraslih i samom je sebi obećao, kako mora tu tajnu razotkriti. Podignuti teški veo kojom su je sasvim odrasli, a bilo ih je jako malo, mnogo manje nego djece i to ga je čudilo, pokrili ono što ga zanima. Šećući besciljno gradom, dok je uporna crna kiša neprekidno padala, tu i tamo bi uhvatio fragment razgovora u kojem bi načuo nepoznate riječi, koje su mu sakrivale svoje značenje. - Moraš biti strpljiv, sine - govorila mu je majka nježno, kad bi je on, po svom običaju, obasuo pitanjima. - Strpljivost! - uzvikivao bi Tomi. - Nisam više beba. Može mi se već sve reći. Shvatiti ću. - Kako to misliš: sve? - upitala je podozrivo ga gledajući. - Osjećam – rekao je gledajući je otvoreno u oči - da mi se nešto sakriva. A ja želim znati što! Majka ga je pomno i znatiželjno pogledala i tog je istog poslijepodneva, dok je Tomi po svom običaju lutao polupraznim ogromnim gradom čije je ulice prala neprekidna kiša, otišla u Zgradu Uprave i zatražila razgovor s Prvim. - Jeste li mu vi nešto rekli? - upitao ju je Prvi, nakon što ju je pažljivo saslušao. - Ni riječi! - uzviknula je Tomijeva majka, zgrozivši se i na samu pomisao. - Sigurni ste? - sumnjičavo je upitao Prvi. - Sasvim! - Odlučno je klimnula glavom. - Nikad mu ništa o prošlosti nisam govorila. - A kad je pitao za oca? - Odgovorila sam ono najjednostavnije, što je ujedno i istina. - A to je? - Da je mrtav - odgovorila je Tomijeva majka. - Nisam mu rekla da je poginuo u ratu. Rat nisam ni spomenula. Rekla sam mu samo, da je njegov otac mrtav. Rekla sam mu djelić istine, onaj najgori djelić. - Shvaćam! - Prvi je klimnuo s razumijevanjem i ustao, pa šalicu sa kavom, sa pravom kavom!, zapanjeno je shvatila, gurnuo bliže prema njoj. - Hajde, otpijte. Prijati će vam. Otpila je. Prijalo joj je. Nasmiješila se. - Nakon kave - rekao je Prvi ljubazno - svi problemi izgledaju rješivi. - Nadajmo se da je tako. - Nije doznao za rat - rekao je Prvi uzimajući i sam šalicu sa divnim napitkom kojemu je okus Tomijeva majka gotovo i zaboravila. - To je najvažnije. Sve ostalo će se srediti. Kad doznaju za rat ... - Što onda? - upitala je plašljivo. - Promjene se - promrmljao je Prvi tiho i žalosno. - Više nisu isti. - Na koji se način promjene? - Postanu nasilni - rekao je Prvi. - Zbog toga je silno važno naraštaj koji je došao nakon Velikog Razornog Rata, ne upoznavati sa ratnom poviješću uopće. Neka misle da je istina ono što uče u školama, da je sve ovo oko nas zbog prirodnih katastrofa. Da je svijet oduvijek bio ovakav. Taman i kišovit i bez sunca. Govoreći zamahnuo je rukom ispred sebe, obuhvaćajući tim pokretom prostoriju u kojoj se sjedili, ulicu dole, pa iduću ulicu, čitavu četvrt, grad, sve ono što je ostalo. I čega nije bilo previše. Shvativši značenje tog pokreta ruke Prvog, Tomijevu majku nešto zazebe oko srca. - A što s onima koji otkriju istinu? - upita Tomijeva majka. - Istinu? - Prvi je razrogačio crne i plamteće oči i nagnuvši se preko stola koji ih je razdvajao, gotovo vikao: - Istina? Što je istina? Istina je ono što mi odlučimo da je istina! Od kud, uopće, takvo pitanje? Što je s vama? - Oprostite – prošaptala je tiho i oborila pogled, bilo ju je strah, da on, Prvi, ne pročita žaljenje u njenim očima: žaljenje što je uopće došla k njemu. Vraćajući se kući, dok je neumorna kiša, koja je počela padati prije trinaest godina, odmah nakon Velikog Razornog Rata, osjećala se potišteno i još nekako ... pokušavala je definirati taj osjećaj koji je buktio u njoj i tjerao joj rumenilo na mršavo lice. I onda joj sine: to je poniženost. Osjećala se poniženom kako se nikad do sad nije osjećala. Laž. Sve je oko nje laž. Izgrađuju lažan svijet, lažne živote. Od kud im to pravo? Tko im je dao to pravo? Pravo da joj zabrane govoriti istinu o svetom i najbolnijem doživljaju njenog života? O svom dragom Tomu koji je poginuo u besmislenom ratu leteći sa smrtonosnim teretom u utrobi aviona. Da li je uspio prosuti svoj teret na neprijatelja? Ili je oboren ranije? Je li patio? Ili je nestao u velikoj eksploziji u jednom crvenom i gromoglasnom trenu? Je li ... Može li se odgojiti novi naraštaj na laži? I prije svega, smije li se bilo koga odgajati lažima? I još i ovo: ako ovi vlastodršci lažu, kao što se upravo uvjerila, iznenada postala svjesna, možda su i oni prije lagali. Zar sve počiva na laži? Pitanja su se nizala i nizala i tjerala joj suze na oči, ali ih nije bila svjesna. Ni rijetki prolaznici nisu ih primjećivali, već sasvim naviknuti na uplakana lica, žalosne poglede koji blude u prošlost o kojoj se ne smije govoriti. I koja ih upravo zbog toga izjeda iznutra. Kad se Tomi vratio sa svoje uobičajene skitnje, iznenadi ga svečano postavljen stol u blagovaonici. Da nije nešto zaboravio? Neki važan datum? Ali nije, siguran je da nije. - Zbog čega ovo, mama? - upita, zamahnuvši rukom prema svečano postavljenom stolu. - Presvuci se - reče mu majka nježno. - Mokar si. Presvuci se, pa da večeramo. A uz večeru ću ti odgovoriti na sva pitanja koja muče tvoju mladu dušu. Neće više biti tajni. Barem ne za tebe. |
- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.09.2010., četvrtak
Ukradeni doživljaj
|
Adam uđe u prostranu i sasvim ostakljenu dnevnu sobu i pogledom potraži Ornelu. Još je vladao polumrak, nitko nije programirao svjetlost, vani su se kovitlali ogromni i olujni oblaci, ali su vremenski prognostičari najavljivali sunčana razdoblja. Koja kao da su postajala sve kraća, činilo se Adamu. Neprekidne kiše praćene grmljavinama, već su godinama vladale i usprkos silno naprednoj tehnologiji, pomoću koje ste mogli uživati u vremenu po vlastitom izboru, ljudi su patili. I on sam, Adam, osjećao je laganu nervozu, ali ju je jutros pripisivao sinovljevom današnjem rođendanu. Mršteći se, Adam utipka šifru za sunčano i blago vjetrovito vrijeme na jedva vidljivom zaslonu prekidača na staklenom zidu i istog trena oblaka nestane, a oko Adama zatreperi nevidljivi blagi povjetarac i pomiluje ga po napetom licu. Adam se opusti: sve će biti dobro. - Je li se probudio? - upita Ornela ulazeći u prostoriju: ogrnuta samo laganim lepršavim ogrtačem, Adamu se činila poželjnija nego ikada. - Još nije - odgovori Adam gledajući njenu crnu kožu, sa koje su joj se još uvijek cijedile kapi nakon tuširanja: luksuz koji su samo privilegirani mogli koristiti. - Da iskoristimo to vrijeme, dok se mali ne probudi? - Adame! - reče Ornela prijekorno, ali joj je glas odavao zadovoljstvo. - Danas mu je rođendan. A i sinoć ... - Rođendan - promrmlja Adam i skrene pogled. - Oh! - uzvikne Ornela: njena se velika i puna usta zgrče u grimasu neodobravanja, crne su joj oči zablistale. - Pa nije valjda ... - Jest - reče Adam. - Upravo je to! - Oh, Adame! - Znam - reče on. - Slomiti će mu srce. - Znam - ponovi Adam. - A opet, danas puni desetu godinu života i više nije sasvim malen i može ponešto i razumjeti. - Ali obećao si mu ... - Znam da jesam - razdražljivo reče Adam. - Ali moram biti prisutan na brani. Ne smijem izostati. Prema nama jure stometarski valovi i moramo ih razbiti. Kako bi se to odrazilo na osoblje, kad u takvom trenutku ne bih bio prisutan? - Ja shvaćam - reče Ornela. - Ali Riki ... - Što moram shvatiti? - upita Riki: spustio se bosonog s gornjeg kata i obučen samo u donji dio pidžame, znatiželjno je gledao u njih. - Već si ustao? - upita Ornela i pojuri prema sinu. Adam ih je promatrao i uživao u prizoru. Riki je naslijedio majčinu crnu kosu koja mu je uokvirivala duguljasto lice i očeve plave oči, kontrast kojeg su svi odmah primjećivali. Crte lica su bile mala kopija Adamovog, ničeg majčinog, negroidnog na malom licu nije bilo, osim što je bilo tamnije nego Adamovo. - Što moram shvatiti? - ponovi pitanje Riki. - U redu! - reče Adam ustajući. - Da raščistimo stvar. Znaš da imam odgovorni posao, je li tako? - Znam, tata. - E, pa - reče Adam čvrsto gledajući dječaka u oči - ti sigurno voliš to što ga dobro obavljamo, moji suradnici i ja. Od nas zavisi... - Znam, tata - prekine ga dječak. - Vi nas štitite od podivljalih prirodnih sila. Učimo to. - Lijepo - reče Adam: možda će biti lakše nego što je mislio. - Onda ćeš sigurno shvatiti, da danas moram biti prisutan na brani. To znači ... - Da me nećeš odvesti u Muzej - dovrši Riki. Nitko mu ne odgovori. Ornela i Riki se zagledaju u malog čovjeka, njihovo dijete, prateći kako mu se izraz lica mijenja, dok je u sebi probavljao podatke. - U redu je, tata - reče konačno hrabro Riki, a plave mu oči zasiju. - Mama će me odvesti, je li tako? - Naravno, sine - nježno reče Ornela, saginjući se u želji poljubiti ga i čestitati mu rođendan. Nešto nije bilo u redu. Ornela je to primijetila po ukočenim pogledima rijetkih prolaznika koje su sretali hodajući prema Muzeju. Do blizine Muzeja dovezli su se podzemnom lebdećom željeznicom, a sad su koračali natkrivenim ulicama osvijetljenim vještačkim suncem. Ni naslutiti se nije moglo namrgođeno nebo i munje koje su gore visoko parale olovnu težinu oblaka, dok je sivi i gusti zastor kiše neumorno pljuštao i pljuštao već mjesecima i kao da to ružno vrijeme nije namjeravalo nikad prestati. - Oh! - reče Ornela. - Što je mama? - Čini se - odgovori ona - da je Muzej zatvoren. - Zatvoren? - zamuca dječak već na rubu suza. - Kako zatvoren, mama? - Smiri se - reče mu Ornela. - Sad ću se raspitati. Na samom ulazu, na podnožju impozantnog stepeništa, jedan od tri stražara im se oprezno približi. - Zabranjen prolaz! - odrješito reče stišćući nervozno plazmičnu pušku uz grudi. - To vidimo - hrabro mu odgovori Ornela: čvrsto je, zbog dječakovog rođendana, odlučila doznati što se događa. - Ali planirali smo ovaj posjet jako dugo. Uredno smo poslali molbu koja je zaprimljena i odobren nam je posjet. Evo, pogledajte! Gurnula je stražaru pod sam nos plavičastu propusnicu koja im dozvoljava pristup i obilazak Muzeja upravo ovog dana, a koju je Adam dobio samo zbog svoje odgovorne dužnosti koju vrši na zadovoljstvo svih. - Vidim, vidim - reče stražar i njegova ukočenost malo popusti: u očima mu se nakratko pojavi sjaj razumijevanja, ljudskosti. - Ali usprkos tome, ne možete ući. - Zbog čega? - Zbog pljačke - objasni stražar. - Unutra su istražitelji i nitko drugi nema pristupa. - Što je opljačkano? - raširivši plave oči upita Riki. - Stablo - odgovori automatski stražar. - Bor? - upita Riki, a oči mu zasuze. - Jedini bor u gradu? - Zar može biti neki drugi? - neljubazno odgovori stražar, a tijelo mu se ponovo ukoči od nepristupačnosti. - Ali kako ... - započne Ornela. - To pokušavamo ustanoviti - odreže stražar. - A sad vas posljednji put molim, da napustite ovo mjesto. - Nemoj se previše žalostiti - reče Ornela držeći Rikija za ruku, dok su kroz zeleni tunel iznad kojeg je tekla rijeka, polako se približavali pokretnom pločniku koji će ih dovesti do kuće. - Znaš da je tvoj tata važan čovjek i on će već isposlovati posjet nekom drugom gradu u kojemu postoji Muzej, a u njemu drvo. Nemoj se žalostiti. Najkasnije idućeg rođendana vidjeti ćeš drvo, vidjeti ćeš bor, ili možda neko drugo stablo, jer ... Riki je nije više slušao. Sad je imao deset godina i još nije vidio ni jedno drvo u svom životu, ali je shvaćao da mu je mama žalosna i razočarana možda i više nego on sam, i da upravo zbog toga toliko mnogo govori. Duboko je u sebi znao da se ništa od toga neće dogoditi, jer možda će se i u tom drugom gradu, ukoliko uopće dospiju do njega putujući ispod neprekidnog bijesa prirode, dogoditi pljačka, ili će stablo usahnuti, umrijeti, kako je naučio u školi i čitajući. Nešto će se dogoditi, znao je, osjećao je. Umrijeti će, a da neće vidjeti drvo. Usprkos privilegiranosti svog položaja kojeg ima zahvaljujući svom tati. |
- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.08.2010., ponedjeljak
Granica
|
Tim Grabber se nagne nad komandnu konzolu i položi dlan na dnevnik. Elektronski dnevnik ispod Timovog dlana zatreperi i otvori slijedeću virtualnu stranicu u koju će Grabber glasovno upisati dnevne događaje. Za potomstvo. Jer njegov dnevnik, kojeg on uporno piše svakog "dana", iako dana nema na transporteru koji prevozi uspavani ljudski teret, već neprekidno vlada ledena neprijazna noć, poslužiti će onima koji dolaze iza Grabbera, iza pionira koji duboko spavaju ne sanjajući ništa. "Počelo je nešto neobično", zapiše Tim i zatrese sjedokosom glavom: sto i jedanaest mu je zemaljskih godina, toliko bi bio točno star da je na Zemlji, ali ovdje, u dubokom Univerzumu, bio je nešto mlađi, znao je to. Prodorni neugodni zvuk kratko odjekne brodom. Tim zatrese glavom i duga mu sijeda kosa poskoči po leđima: nije se podšišao od dana kad je krenuo na ovo putovanje. Uz uzdah nezadovoljstva, jer znao je što mu neugodni zvuk javlja, Tim ustane: može nastaviti dnevnik i kasnije. Prvo mora provjeriti spavača. Tim pogleda po komandnoj ploči i uoči titravu brojku 3823, spavač broj 3823 ih napušta. Ni jednome od spavača nije znao ime. I sad mu je bilo drago zbog toga. Bili su mudri ti koji su ga poslali na rub poznatog Univerzuma. Što manje osobnih osjećaja čovjek ponese sa sobom na putovanje bez povratka, tim bolje. Za njega. Tim Grabber laganim koracima prošeta beskonačnim hodnicima transportera bacajući poglede na kapsule i na spavače u njima. Ljudi su mirno ležali na leđima, lica su im bila sasvim opuštena, ravnodušna. I sva su sličila jedno na drugo zbog tog neprirodnog izraza na njima. "Kao jaje jajetu", pomisli Tim i priđe kapsuli broj 3823 i baci pogled na spavača u njoj. Ali nije bio spavač. Bila je spavačica. - Ah! - reče glasno Tim, znajući da ga nitko ne može čuti i pažljivo gledajući mlado tijelo, koje je sve do koji trenutak prije bila mlada spavačica, buduća kolonizatorica na nekom planetu. A što je sad? Grabber se zagleda u djevojčine jagodice koje su počele podrhtavati. Već je to vidio, poznavao i mirno je gledao, mirno stojeći, ali nemirno dišući. Uskoro je čitavo lice djevojke broj 3823 počelo podrhtavati, zatim se podrhtavanje raširilo čitavim njenim mladim i napetim tijelom. Čas kasnije tijelo se naprosto urušilo samo u sebe. Nestalo. Nije ga više bilo. Ali je Grabber znao, kako će, kad otvori kapsulu spavačice broj 3823, na njenom dnu naći nešto bezbojnog sitnog, finog praha: sve što je preostalo od mlade žene koja je dobrovoljno krenula na put. Bez povratka, kako se pokazalo. Prije 80 godina ... - Koliko imate godina? - upitao je Predsjedavajući, iako je to morao znati, jer svi su podatci o Tim Grabberu već nekoliko puta prošli strogu kontrolu. - Trideset - mirno, ne gubeći strpljenje, odgovorio je Tim. - Imate bogato iskustvo na raznim misijama. Zbog čega ste se odlučili javiti za ovu? - Sam sam - mirno i gledajući Predsjedavajućeg u oči, odgovorio je Tim. - Sasvim sam. Nemam što izgubiti. Niti ću kome nedostajati. - Da, znamo da ste izgubili obitelj u onoj nečuvenoj nesreći. Ali još ste vrlo mladi, tek vam je trideset. Možete ... - Ne želim ponovo osnivati obitelj - prekinuo ga je Grabber, a slika njegove Amy i njihovog sina malog Timija, zaigra mu u sjećanju. - To sam čvrsto odlučio. - U redu - rekao je tiho Predsjedavajući pogledavši ga pažljivo i dugo. - Zadatak vam je jasan? Hoćete li ga ponoviti Komisiji? Tim Grabber je klimnuo i nelagodno se promeškoljio u udobnoj stolici. Sjedeći ispred dvanestorice ljudi, osam muškaraca i četiri žene, osjećao se poput kukca pod njihovim ispitivačkim pogledima. - Zadatak mi je sasvim jasan - rekao je čvrstim glasom uspravivši se na stolici i pogledom prelazeći s jednog lica na drugo, s lijeva na desno, zatim obrnuto, s desna na lijevo. - Biti ću kapetan broda koji nosi kolonizatore-spavače van poznate granice Univerzuma. Moj je zadatak pažljivo spavače promatrati i voditi dnevnik zabilješki o svakoj, pa i najmanjoj promjeni kod spavača, koji su programirani probuditi se tek kad brod stigne u blizinu planeta kojeg je moguće kolonizirati. Biti ću jedini budan na brodu. To znači bez kontakta s drugim ljudima najmanje sto dvadeset godina. Dok se spavači ne počnu buditi. - Hoćete li moći izdržati tako veliku usamljenost? - upitala je dr. Veronika osmjehnuvši mu se blago, kao da se već oprašta sa Timom. - Bez brige - čvrsto je rekao Grabber. - Navikao sam na samoću. Volim samoću. - Mnogo je to vremena - rekla je dr. Veronika. - Oko sto trideset godina. Gotovo čitav ljudski vijek. - Ne brine me to - odgovorio je osmjehnuvši se Tim Grabber i iznenada ustao sa stolice i zakoračio prema stolu za kojim su sjedili članovi komisije i koji su ga zbog toga iznenađeno pogledali. - Ali imam jedno pitanje. Jedno jedino. I želim da mi se iskreno odgovori na njega. Mislim da to zaslužujem. - A ja mislim, da znam koje je to pitanje - rekao je Predsjedavajući i mahnuo velikodušno rukom. - Pitajte. - U čemu je tajna? - upitao je Tim Grabber. - Jeste li već slali brodove tako daleko? - Jesmo -odgovorio je Predsjedavajući, a Grabber je primijetio kako su se svi zapiljili u njegovo lice, tražeći bilo kakvu emociju na njemu. - Bile su već tri misije. I sve tri su nestale bez traga. Zbog toga šaljemo ovu misiju, da konačno otkrijemo što se događa. - Shvaćam - rekao je Tim Grabber. - Svi učesnici bili su dobrovoljci, naravno. Kao i u ovoj misiji. Ali još uvijek imate priliku odustati. - Ne odustajem - rekao je Grabber. I eto, sad gleda kako svakog "dana" umire nekoliko članova uspavanih kolonizatora. Zašto? Zašto? U samoći, na tihom brodu, okružen crnim bezdanom, mozgao je o tom velikom pitanju. - Mislim da konačno znam odgovor na pitanje - reče u "Dnevnik" Tim, osjećajući miješanje radosti s tugom: odgovor mu se razjasnio u snu, dok je mirno spavao neuznemiravan neugodnim zvukom koji je javljao smrt. - Svemir nam je odredio granicu. Preko koje nam ne dozvoljava širiti se. Znam da to zvuči ludo, ali osjećam da je tako, osjećam duboko u sebi da je to istina. Jer sve je bilo dobro dok nismo stigli do te granice: ljudi su spavali, a ja sam se osjećao smirenim i na neki čudan način sretnim. Zatim, kad smo prije trideset "dana" zakoračili u nepoznati dio Univerzuma, umro je prvi spavač. Pa nekoliko njih slijedećeg dana. Zatim još nekoliko ...a onda su počeli umirati masovno. Ne mogu ih probuditi, to znate. A oni umiru, sve brže i brže. Odlaze jedan za drugim. A ja sam postao neraspoložen. Svakog trena sve sam više neraspoložen. Ne znam što učiniti. Okrenuti brod, ili prepustiti ga sudbini? Čini mi se da je svejedno. Grabber zastane i pogleda oko sebe. Neugodni prodorni zvukovi koji su najavljivali još jednu smrt, sad su neprestano šištali i odjekivali brodom. Spavači umiru, a zvuk bilježi smrt. Uskoro će doći i po njega, Tima. Nije se bojao. Sasvim je ravnodušno gledao u crno ništavilo ispred sebe. - Ovo je posljednji zapis koji šaljem - reče Grabber tiho. - Budite pozdravljeni, vi na Zemlji i oko nje. I nastojite ne prekoračiti granicu. Niti jednu. Kraj. |
- 11:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Globalno zatopljenje John Zerzan Primitivci budućnosti Vrijeme tuge Vrijeme ... Protiv tehnologije Katastrofa postmodernizma  ATEIZAM je pozitivna i oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila. SETI Veljača 2014 (1) Studeni 2011 (2) Rujan 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Siječanj 2011 (1) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (11) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||