< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije



plavetnilo@gmail.com
e-mail

Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Svijet bez boja

19.11.2016., subota

Neka su jutra kao siva tkanina, providna i isprana. Kad mi pokucaju na prozor i probude me tako prošivena svojom bezličnošću, udahnem duboko i pomislim na predaju. Možda bi najpametnije bilo izvjesiti bijelu zastavu i pričekati da se bitka okonča bez mog sudjelovanja.

A onda opet odnekud zazviždi neukrotivi vjetar i podsjeti me na slobodu. I tad osjetim tako neopisivu i ustrajnu želju za bijegom, a ona me podsjeća da negdje ipak postoje boje.

Tog trena počinje moja potraga za bojama. Negdje sam izgubila paletu i kist. Zaboravila sam da oblaci mogu imati boju, da se sunce, nebo, zemlja, more i ptice mogu zrcaliti i u mojim očima, u bezbrojnim nijansama.

Bezbojnost mi najteže pada. Od nje se osjećam malaksalo i bezvoljno. Od svega je najgora ravnodušnost.
Pomislim na šarene posudice s bojama. Gdje su?

Onda otvaram ormare, pretvaram se u tragača. Pretražujem sve police, zakutke, torbe i kutijice. Sva postojeća mjesta za koja znam da su dosad sadržavala čarobnu prašinu boja. I gdjekoju riječ. I onaj stih…

Ponovno mi se javi potreba za dubinom. Nju ne mogu ignorirati. Podsjeća me na ljude koje volim. Na one koji znaju gdje postoje mjesta na kojima se duga ne smatra varkom i obmanom. Znaju se diviti bojama. I misliti bez okvira.

U potrazi za bojama uvijek mi se sjeta zaplete među prste. Izaziva me na bijeg. Pronađem li sliku koja obiluje bojama, skinut ću joj okvir. Za svaki slučaj. Nekako je ljepše promatrati pejzaž oslobođen granica. I pogled je širi, a nada veća. Svijet će opet imati boje.

- 12:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #