< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Dan hrvatskog baksuza

28.11.2008., petak

Buđenje. Dišem na škrge, obljubila me neka prehlada. Ali ništa strašno. Nekako sam se dobro naspavala. I probudila se prije nego što se oglasio mobitel; ta budilica ima baš ružan zvuk (uostalom, koja nema?). Koji je dan...ah, petak. Koliko je sati? Uključujem mobitel. Zašto bljeska kao da će se oglasiti budilica, a nije zvonila? Pokazuje 7.09. Nemoguće!!! Gdje su mi naočale…gdje su mi naočale…gdje su mi…evo ih!!! A joj, s naočalama još gore! 7.10.

Glupi mobitel, nije zvonio. Kasnim, kasnim, ali još uvijek stignem… Spremanje na juriš. Prolazno vrijeme: 15 minuta. Stižem na posao, i to bez kašnjenja.

Tijekom dopodneva u ruke mi dospiju novine. Listam, sve uobičajeno – skandali i širok opseg crne kronike – od politike i gospodarstva do socijale. E, ali nije sve tako crno. Osim toga, mora biti malo glamura, a konja za trku imamo! I konj je luksuz, zar ne? Split je dobio prvi sajam hrvatskog luksuza. Sad će neki reći da nema mjesta luksuzu kad je kriza u pitanju. Krivo, krivo! Ako je rečeno da moramo stegnuti remen, onda valja kupiti pravi remen. Gdje drugdje nego na sajmu luksuza!?

A kako stegnuti remen ako prije toga ne smršavimo? Hitno nam je potreban jedan wellnes-tretman za skidanje kilograma. Da ne biste pomislili kako su to prazne priče, političari su nam primjer; Đapić, recimo. Pokazuje nam kako se treba ponašati dok traje kriza pa je skinuo dvadesetak kilograma. On je prvi stegnuo remen.

Pomislila sam kako onda i nije loše da se prije početka te faze isposničkoga života malo namačemo u luksuzu. Tako sad imamo Dane hrvatskog luksuza. Treba to iskoristiti. Kupiti taj remen za nekoliko tisuća kuna i od ponedjeljka – na dijetu.

Nakon radnog vremena vozim se kući i razmišljam kako se nakon vikenda onda moram odreći i tog luksuza pa ću na posao ići pješice ili biciklom. Samo ne smijem kasniti. To pak znači povratak dobrog starog sata budilice, tako da ne bih slučajno zakasnila. Mobitel je nepouzdan. I još k tome – luksuz.

Kujem tako planove, kad odjednom, s lijeve strane – sa sporedne ceste izlazi kamion. S dvije prikolice. I ne zaustavlja se. Hej, heeeej, hoćeš se zaustaviti??? Prešao je lijevi trak, izlazi pred mene. Koči, Blue, kočiiiii… On se ipak zaustavlja na bijeloj crti, ja uspijevam zakočiti i zatim proći svojom stranom ceste. Zaledila sam se. Onako iz žablje perspektive svog auta pogledala sam u visinu kabine u kojoj je sjedio vozač kamiona – jednako zaleđen i bez riječi, dok sam ja žustro micala usnama izgovarajući…što sam sve izgovorila u tim trenucima – bolje je ne ponavljati.

Takav je dan da bi bilo najbolje zavući se u krevet i više ne izlaziti, pomislih. Ali ipak sam odvela psa u šetnju i vratila se. No, njemu nije bilo dosta. Provukao se ispod ograde i još malo pobjegao pa sam ga morala ići tražiti. Na kraju je ipak sve dobro završilo. Bio je to samo malo neobičan petak. Dan hrvatskog baksuza.

- 20:58 - Komentari (39) - Isprintaj - #
Oni prvi pojma nemaju

26.11.2008., srijeda

Na televiziji već jingle bells…nekakva reklama, slušam jednim uhom. To je ona navika da je televizor uključen i – važno da trabunja dok ja radim štogod drugo.

No nije to jedina zvučna kulisa. Čuje se i bušilica, u susjednoj sobi majstori nešto čeprkaju po zidu. Dobro, zasad nema naznaka urušavanja zida, tako da mogu mirno pisati post, bez razmišljanja o evakuaciji.

Sjetih se sad jedne zanimljive karakteristike koja se može uočiti u raznim profesijama. Zapravo – rekla bih da je to je stvar ljudskog karaktera, neovisno o poslu koji netko obavlja. Pa se tako može zamijetiti u vodoinstalatera, automehaničara, liječnika, zubara, profesora, soboslikara…

Primjer prvi.
Očekujući da soboslikar dođe ličiti dnevni boravak, moja je mama, u nastojanju da zaštiti parket od mogućeg kapanja boje, po dijelu podne površine poslagala novine. Ugledavši novine, majstor je prokomentirao: „Ne morate se brinuti za parket, nisam ja došao krečiti pod. Pa tko je to kod vas krečio prije mene???“

Primjer drugi.
Za vrijeme studija išla sam na na studentsku polikliniku popraviti zub. Bruseći i obrađujući zub, zubarica je vrtjela glavom: „Tc, tc, tc… pa tko je to vama prije popravljao? Kako je to napravljeno…“

Kad sam svoju automobilicu trebala odvesti na prvi servis u Metropolu (jer u mom gradu ne postoji ovlašteni serviser), obavljanje tog zadatka najprije je trebalo dogovoriti putem telefona, tako da to mogu uskladiti sa svojim radnim vremenom.

Osoba koju sam prvu nazvala tvrdila je da trebam doći oko osam ujutro i ostaviti auto – da se ohladi pa će oni tijekom dopodneva obaviti to što treba. Kao da je riječ o pokusu iz nuklearne fizike.

Nazovem drugog majstora i pitam koliko vremena treba za obavljanje tog servisa; spomenuh što mi je rečeno prije toga pa rekoh da moram znati koliko će to trajati, tako da mogu sve uskladiti.

Na to se on nasmijao i – pogađate – pitao me: „A tko vam je to prije rekao?!“

Primjer treći.
Sad bih ja trebala nešto suvislo zaključiti iz svega toga. Nema se tu što reći. Jednostavno, to je ljudska priroda. A to da bi na kraju posta trebao biti nekakav zaključak…a tko vam je to rekao, gdje ste to vidjeli? Ma, tko zna čiji ste vi post čitali prije mog! rofl




- 20:40 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Skijaška groznica

22.11.2008., subota

Snježna bjelina, tišina, mir, toplina planinske kućice okružene borovima… i da ne nastavljam dalje, jer tko zna kad bih se zaustavila u opisivanju jedne takve idilične zimske slike i što bih joj sve dodala.

Baš bih se voljela naći u tom okruženju, takvi prizori otkrivaju ono lijepo lice zime. Divno bi bilo kad bi samo to činilo zimu, bez onih ružnih popratnih pojava poput dugosvirajućeg sivila i trajnolebdeće magle.

No, kad je u pitanju to doba godine, ljepše je misliti o zimskim radostima. O skijanju, recimo. Vrijeme je da razmislimo kamo ćemo na zimovanje.

Kriza? Kakva kriza? Ona o kojoj govori premijer? Ma to je samo njegov neobični smisao za predbožićne šale i pošalice s ministrom Šukerom. Tako je bilo i u studenom 2006. kad su se nešto ušeprtljili oko državne blagajne pa je premijer nakon toga slavodobitno uskliknuo: "Tko je rekao da nema novca?"

Osim toga, mediji neprestano izvještavaju o tome kako mi Hrvati, unatoč krizi, živimo lagodnim životom. Nisu to pusta naklapanja, sve je potkrijepljeno brojčanim podacima.

Spomenu li meteorolozi snježne pahulje, odmah počinje i priča o onih famoznih 200 000 hrvatskih skijaša. Čim čujem taj podatak, uhvati me skijaška groznica iako o skijanju nemam pojma. Ali, 200 000 ljudi, pa to je 400 000 skija, hej! Pa još 400 000 pancerica i isto toliko štapova. To je 1 200 000 dijelova skijaške opreme!

I onda neka netko kaže da to ne zvuči dobro!

Kad sam jutros čula da je na Plitvicama palo nekih osam centimetara snijega, obuzeta tom skijaškom groznicom, počela sam planirati kako ne bi bilo loše da za početak požurim tamo pa naučim skijati. Što prije svladam tu tehniku na domaćem terenu, prije ću otputovati na neki fensi-šmensi glečer i tamo pokazati svoje novostečeno umijeće pa će i moje skije biti među onih 1 200 000 dijelova opreme.

U tom raspoloženju, nazovem jutros svog prijatelja Bubija i, između ostalog, oduševljeno najavim skijašku sezonu:

-Slušaj, na Plitvicama je već palo osam centimetara snijega!
-Samo osam? Treba još pričekati.
-Koliko još? Je li dvadeset centimetara dovoljno za skijanje?
-Pa da.

Nakon tog razgovora opet počnem misliti o brojkama. Sad bi zlobnici rekli da smo mi žene opterećene veličinom. Ali sa skijanjem je to tako, ako želiš dobru tehniku, mora biti i dovoljno velik snijeg.

Osam centimetara…hm…do 20 još treba 12 centimetara. Ako 8 podijelim s 20, to je 0,4. Onda 0,4x100. To je 40 %.

Ček, ček… Što je onda to s brojkama… Ako ima 4 500 000 Hrvata, od toga 200 000 skijaša; to je… oko 4 %. Samo četiri posto…

Zato ja volim medije. Oni to znaju ljepše reći. Bolje zvuči kad se kaže 200 000. Dvjesto tisuća… Nećemo valjda reći – četiri posto???

Dvjesto tisuća skijaša…četiristo tisuća skija…isto toliko pancerica…

- 20:59 - Komentari (45) - Isprintaj - #
Niti

16.11.2008., nedjelja

Kad magluština spusti svoj teški poklopac ispod kojeg sve postaje jednolično i sivo, obično me uhvati neodoljiva želja da prespavam zimski san pa se po dobrom starom medvjeđem običaju probudim tamo negdje u proljeće. Tako je bilo i danas.

Osim toga, u daljini se čulo puškaranje – kao u ono ratno nedoba. No u ovom slučaju izazvano ritualom – kako se ono kaže: naoružane skupine koja, slijedeći pseću pamet, kroz šumu ide u birtiju. Prema tomu, nama ostalima nije baš bilo preporučljivo otisnuti se u prirodu.

A onda se pokazalo da moja dvorišna magla ipak nije tako isprazna i nemaštovita. Štoviše, pojavili su se prizori koji su postali vidljivi upravo zahvaljujući njoj. Otkrila je neke niti koje za sunčanih dana nisu tako uočljive i raskošne kao što postanu u okrilju magle.

Image Hosted by ImageShack.us


Podsjetilo me to na sve one životne niti koje svatko od nas tka na svoj način. Povezuju nas s drugima, zbližavaju, ali postanu vidljive tek onda kad ih ukrase kapi koje na njima sjaje.

Svaka je nit poveznica. Istkali smo ih za sve životne situacije. Mnoštvo je niti, a one nas na razne načine povezuju s drugima. Kad se na njima pojave kapi, onda niti postaju vidljive, drukčije, posebne. Na svakoj niti može biti samo jedna kap, manja ili veća, ali mogu biti i dvije, tri, a može ih biti i cijelo mnoštvo, a da se nit ne prelomi.

Nit prijateljstva obično se razgrana na razne strane, na mnogo niti, a dobije sjaj onda kad se na njoj poput kapi pojave posebne osobe, veliki i pravi prijatelji. Takve kapi magla ne može sakriti, one se baš tada najbolje vide i najljepše sjaje.

Image Hosted by ImageShack.us


Tako je i sa svim ostalim nitima. Dobiju puni sjaj onda kad se na njima pojave kapi zbog kojih postaju posebno lijepe.

Katkad nam za jednu posebnu nit treba samo jedna kap, kap koja nedostaje…

Image Hosted by ImageShack.us

- 20:35 - Komentari (33) - Isprintaj - #
Osjećaj koji bi trebao potrajati

12.11.2008., srijeda

Dogode mi se katkad one životne situacije u kojima, potaknuta trenutkom, postanem još više svjesna koliko smo zapravo krhki, kako je čovjekov život samo jedna tanka i osjetljiva nit.

Pomislim tada kako svi mi, zaneseni svakodnevicom, često prigovaramo zbog koječega i progovaramo o svom nezadovoljstvu zbog nekih - zapravo beznačajnih stvari.

To, naravno, ne znači da uvijek i svugdje trebamo biti zadovoljni samo onime što trenutačno imamo, postižemo, radimo… i da ne trebamo težiti nečemu boljem, da ne trebamo imati nikakve ciljeve, želje, snove… koje želimo ostvariti.

Naprotiv, sve nam je to potrebno, to daje smisao našim djelima. Ostvarujući svoje zamisli, postajemo hrabriji, poduzetniji, zadovoljniji. Pritom se osjećamo sretni i ispunjeni, što onda pozitivno utječe i na naš odnos s drugima, osobito s onima koji su nam bliski a daje i jednu posebnu dimenziju odnosu s ostalim ljudima. Tada, naime, nemamo potrebu gaziti druge ne birajući sredstva da bismo postigli svoj cilj.

A kad i naiđemo na takve, lakše ćemo ih preskočiti. Ili zaobići.
Naposljetku, kao što se dobro dobrim vraća - zločestoća isto tako. Ona se poput bumeranga vraća pošiljatelju.

I onda, kad se osvrnem na sve to, pomislim:

- Jesam li ono u prošlom postu spominjala nešto o nepovoljnoj meteorološkoj situaciji? Ma nije taj tlak zraka nikakva tlaka!
- Mjesec i njegova mijena? Malo me protrese, pa što!?

Mjesec me večeras podsjeća na nešto sasvim drugo…
I baš je lijep, onako zaobljen i žut…

On je čuvar vremena
Jahač mokrih valova
Kao poštar lakog sna
On u snove dosurfa

Kada oči zaklopiš
Ti se njemu pomoliš
Da ti fura anđele
Srebrne
Kroz sve tvoje močvare
Sada znaš da je fajrunt
Mjesec je plavi grejpfrut
Zibam te ko malu bebu
Samo tebi svira bend na nebu

Samo klekni ti na pod
Ljubi zemlju gledaj svod
Jer svakom da po zasluži
Da ti ništa ne fali

Ja sam vlasnik cirkusa
U kojem sjedim samo ja
I samo katkad mahnem mu iz šatora
Da mi snove pokrpa
Taj poštar lakog sna...


(Pips Chips & Videoclips)

- 22:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #
Atmosferski tlak

10.11.2008., ponedjeljak

Otkako je postalo moderno pratiti bioprognozu, shvatila sam da uopće nije loše znati kako stoje stvari s onim smajlićima na prognostičkoj karti. Kad se oni strateški rasporede tako da najavljuju nepovoljnu biometeorološku situaciju u većem dijelu Hrvatske, to je znak da treba brzo djelovati.

Tad je najlakše opravdati vlastitu nervozu/razdražljivost/napetost i slične pomutnje raspoloženja:
Ma, joj, baš me nekako ubija ova južina.
Ne znam što mi je, valjda je pao tlak zraka.
Nekako se čudno osjećam, valjda od ove promjene vremena.


A tko zna što se zapravo krije iza toga – kakve frustracije, nezadovoljstva, krize…

Mene te biometeorološke zavrzlame obično potaknu na pojačanu introspekciju. Pa shvatim kako je zaista nezahvalno biti dežurni krivac. Onda se, potaknuta tlakom zraka i slutnjom ciklonalnog poremećaja, sklupčam kao jež pa, ako i nisam velika zvjerka, barem pokažem da imam bodlje.

U takvim vremenskim neprilikama nekako lakše uočavam tko su opasni potrošači moje energije, strpljenja i dobre volje. Ako su oni dobro kamuflirani, i ja sam dovoljno dobro informirana o načinima i sredstvima kojima se služe. Divni su kad nešto trebaju. Ljubazni, slatkorječivi, nasmiješeni… Dosadilo mi je njihovo pretvaranje, iskorištavanje, zavaravanje, obmanjivanje i ostale ljigave glagolske imenice. Ne želim više pružati ruku u nečije ralje. Od toga ostaju ožiljci, a oni bole čim se približi promjena vremena.

Raščistit će se atmosfera kad obavim jesensko pospremanje. Zapuhat će sjeverac i horizont će ponovno biti bistar, čist a vrijeme vedro. Jer ja to zaslužujem.

- 00:42 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Kao Lapis lazuli

07.11.2008., petak

Image and video hosting by TinyPic

Posve očekivano
mjesečina mi klizi niz prste
kao pijesak
sipljivo nestaje
dok mi na trepavicama
posve neočekivano
zastaje more.

Uzalud osluškujem vjetar.
Bešumno dolijeće,
nastanjuje se
u dubokim napuklinama
stjenovite obale.
Na dlanu mi
umjesto mjesečine
ostaje komadić stijene.

Rukom dodirujem kamen
i pitam se:
kakve će boje biti sutra?


- 19:39 - Komentari (35) - Isprintaj - #
Pronađeni suton

03.11.2008., ponedjeljak

Ovaj sam prizor gotovo nehotice (?) opisala u jednoj kičastoromantičnoj priči koju sam davno napisala. Zamislila sam to mjesto jer mi je poznato, međutim, tek sam nedavno dospjela tamo u vrijeme zalaska sunca. I otkrila da izgleda točno onako kako sam zamišljala...
A sad moram malo razmišljati. Do pisanja...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 18:00 - Komentari (42) - Isprintaj - #
Sastavak o jeseni

01.11.2008., subota

Image and video hosting by TinyPicPregledavajući pojmove zbog koji su neki internauti doguglali do mog bloga, primijetila sam da se u protekla dva mjeseca učestalo ponavljaju posjeti putnika namjernika koji traže - sastavak o jeseni.

Naime, vrlo su traženi pojmovi: sastavak o jeseni, sastavci o jeseni ili one malo maštovitije inačice kao: sastavak o šarenoj jeseni, a Google usmjerava tražitelje i na moj blog.

To što su internetske tražilice zabilježile pojačano zanimanje za spomenute sastavke, nije nimalo slučajno, naravno. Već je dovoljno i ovo što sam napisala da bi se shvatilo tko najviše traga za tim temama i zašto.

Škola je odavno počela, a "zločesti" profesori gnjave učenike pisanjem kojekakvih sastavaka, kao da djeca nemaju dovoljno obveza i bez toga; pa imaju oni i zadaću iz matematike, engleskog, moraju učiti povijest, biologiju… Nije onda nikakvo čudo što na internetu pokušavaju pronaći bilo kakav sastavak o jeseni. Tko bi sve to stigao napisati!? Moraju se nekako snaći. Najvažnije je da imaju zadaću, samo da ne dobiju jedinicu. Profesor ionako ne pretražuje internet, neće ni skužiti…

To je snalažljivost. No problem je u tome što ta vrsta snalažljivosti ima negativan predznak. I lako prijeđe u naviku, to je ono najgore. Kad se snađe za sastavak, snaći će se i za zadaću iz engleskog, a zadaću iz matematike uvijek može prepisati od nekog štrebera. Iz dana u dan sve će se bolje – snalaziti. I tako do fakulteta (ili do neke akcije zvane Indeks).

Druga je vrsta snalažljivosti – ona pozitivna. Snalažljivost u načinu učenja, tako da se problem ili zadatak riješi učeći. Internet može biti velika pomoć, ali ne za pronalaženje tuđih tekstova da bi ih se potom podmetalo kao vlastite.

Pišući o ovoj temi, zanimalo me što ću otkriti nakon što se upustim u potragu za pojmom sastavak o jeseni. Osim što mi je Google najprije ponudio naslov jednog mog posta, pronašla sam i neke vrlo korisne stranice na kojima se nudi mnoštvo zanimljivih sadržaja i naputaka kako napisati sastavak, korak po korak. I ne samo sastavak, ima tu još korisnih uputa za pisanje raznih vrsta tekstova. Sve je opisano, oslikano, šareno i zanimljivo:

Image and video hosting by TinyPic

Ono što je najpotrebnije za pisanje – vlastite misli, osjećaji, doživljaji, to svatko ima. Samo treba naučiti kako ih izraziti, opisati. Tko hoće - naći će načina, tko neće - naći će tisuću izgovora.
Ne samo za pisanje sastavaka…

- 16:34 - Komentari (27) - Isprintaj - #