< prosinac, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije



plavetnilo@gmail.com
e-mail

Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Ringišpil

31.12.2016., subota

Stojim danas okrenuta prema suncu, osjećam kako me dodiruju njegove svjetlosne niti i ono malo topline koja uspijeva nadvladati hladan zimski zrak. Oko mene skakuće pas. Javi mi se misao kako bi bilo zanimljivo zaustaviti taj trenutak ili barem malo usporiti vrijeme (O, vrijeme, stani čas, nek' malko dulje traje let tvoj nesnosan…), samo malo dulje uživati u tom trenutku bezbrižnosti, bez teških misli, bez htijenja, bez suvišnih "što ako", "možda" i "ali".
A onda sunce ponovno namigne i pokaže da je vrijeme za novi krug. Svemirska vrtnja, novi đir. Šareni ringišpil...
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšeg života
Njima ćemo ići.

Uživajmo u tom putovanju, neka nam nova godina u svemu bude bolja od prethodne!


- 18:23 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Svjetlo koje čuvam

18.12.2016., nedjelja

Jutarnja izmaglica kroz koju proviruje sunce. Ono zimsko, nasmiješeno, zubato sunce. Zubi su mu ledeni bijeli kristali što svjetlucaju na granama. Iglice hladnoće zadirkuju obraze i požuruju ulične šetače.

Promatram tu zimsku žurbu i pomislim kako se za mojim stopama već danima šulja prizvuk neke neobične pjesme. Izaziva me, dotiče, postavlja pitanja, otežava korake i ostavlja tragove na trepavicama…

Tog jutra izišla sam i ponijela sa sobom sve nepotrebne stvari, kamenje lažne nade i suvišnih očekivanja. Zastala sam, otresla sjetu s ramena, a potom donijela odluku.

Otvorila sam vrata i zakoračila naprijed ne očekujući ništa. Ništa unaprijed i ništa zauzvrat. Samo sam uronila u tišinu. Iz tišine su me polako počele grliti riječi. Isprva neprimjetno, a onda su bivale sve bliže i sve jasnije.

Zatim je iz mojih ruku polako počelo nestajati sve ono grubo i teško kamenje i skliznuo je kaput koji me ogrtao mrakom.

Na mome dlanu pojavila se iskrica svjetlosti. Malena, sjajna, dragocjena.

Čuvam je na liniji srca i puštam neka slobodno kuca u njegovu ritmu, nesputana i lagana. Ona je svjetlo u osmijehu, sjaj u očima i zagrljaj ljubavi.

EDIT, 24. 12. 2016. Neka u vašim danima bude uvijek dovoljno svjetla i neka vam ta svjetlost bude vodilja na putu ljubavi i dobra! Sretan Božić!

- 20:26 - Komentari (29) - Isprintaj - #
Božićni Duh na akciji

07.12.2016., srijeda

Probudio se malo omamljen. Nikakvo čudo, dugo je spavao. No, ništa zato. Čim ga je hladnoća uštipnula za lice, znao je da je pravi trenutak. Došlo je njegovo vrijeme. Uskoro je vedro poskočio i odlučio istražiti svijet. Imao je sjajan zadatak. Treba osvojiti ljudska srca. Tako je svoj ovogodišnji pothvat započeo Božićni Duh.
Sretan i veseo, kakav već je Božićni Duh, uputio se u šetnju gradom. Prošao je pokraj trgovačkog centra i ugledao mnoštvo ljudi koji su nešto tražili, ali nisu izgledali sretni. Nešto nije bilo u redu.

Božićni Duh odluči ući unutra vidjeti može li im kako pomoći. Već na ulazu zapeo je za policu pretrpanu kutijama i na glavu mu je pala velika plastična ploča i slomila se. Jedan dio odletio je sve do zamrzivača, a preostali komadi plastike pali su pokraj njega. Na jednome je pisalo: akcija, a na drugome Božić, a na trećem za 59.99.

Nitko ga nije primijetio jer su svi munjevito manevrirali među policama. Znao je da treba doprijeti do njihovih srca, ali jedino što je do njega dolazilo bila je buka koju su stvarale misli u glavama tih ljudi. Ta je buka bila glasnija od svega što je dotad čuo. Računi, novac, darovi, nedostatak novca, pa opet računi, pa darovi… I tako sve glasnije, i to toliko da više nije mogao izdržati u njihovoj blizini. Božićni Duh istrčao je na ulicu.

Uletio je u tramvaj i pomislio kako će napokon tamo, daleko od trgovačkog centra, uspjeti dotaknuti srca. No unutra je ugledao samo smrknuta i zabrinuta lica, a zatim ga je ponovno zaglušila nesnosna buka ljudskih misli. Nimalo romantičnih.

Izišao je na periferiji grada i uputio se među obiteljske kuće. Napokon, tamo će mu sigurno uspjeti! U prvoj kući pronašao je nervozne članove obitelji koji su raspravljali o tome hoće li kupiti veliko ili malo božićno drvce. U drugoj je zatekao obitelj koja se svađala zbog nedostatka mjesta za gomilu dječjih igračaka. U trećoj je napokon pomislio da će mu uspjeti jer je pred vratima pronašao psa koji je veselo mahao repom, ali odjednom je neka gospođa otvorila vrata i potjerala psa. Božićni Duh toliko se uplašio da se zamalo i on zavukao u pseću kućicu.

Poslije svih tih uzaludnih pokušaja, Božićni Duh je klonuo. Osjećao se napušteno, staro i zaboravljeno. Odustao je od namjere da dopre do ljudskih srca i osvoji ih. Povukao se, osamio. Svjetluca sa zvijezdama. Nikoga ne traži. Pušta da ga prepoznaju i pronađu oni koji to znaju. I ne prodaje se na akciji.

- 20:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Svijet bez boja

19.11.2016., subota

Neka su jutra kao siva tkanina, providna i isprana. Kad mi pokucaju na prozor i probude me tako prošivena svojom bezličnošću, udahnem duboko i pomislim na predaju. Možda bi najpametnije bilo izvjesiti bijelu zastavu i pričekati da se bitka okonča bez mog sudjelovanja.

A onda opet odnekud zazviždi neukrotivi vjetar i podsjeti me na slobodu. I tad osjetim tako neopisivu i ustrajnu želju za bijegom, a ona me podsjeća da negdje ipak postoje boje.

Tog trena počinje moja potraga za bojama. Negdje sam izgubila paletu i kist. Zaboravila sam da oblaci mogu imati boju, da se sunce, nebo, zemlja, more i ptice mogu zrcaliti i u mojim očima, u bezbrojnim nijansama.

Bezbojnost mi najteže pada. Od nje se osjećam malaksalo i bezvoljno. Od svega je najgora ravnodušnost.
Pomislim na šarene posudice s bojama. Gdje su?

Onda otvaram ormare, pretvaram se u tragača. Pretražujem sve police, zakutke, torbe i kutijice. Sva postojeća mjesta za koja znam da su dosad sadržavala čarobnu prašinu boja. I gdjekoju riječ. I onaj stih…

Ponovno mi se javi potreba za dubinom. Nju ne mogu ignorirati. Podsjeća me na ljude koje volim. Na one koji znaju gdje postoje mjesta na kojima se duga ne smatra varkom i obmanom. Znaju se diviti bojama. I misliti bez okvira.

U potrazi za bojama uvijek mi se sjeta zaplete među prste. Izaziva me na bijeg. Pronađem li sliku koja obiluje bojama, skinut ću joj okvir. Za svaki slučaj. Nekako je ljepše promatrati pejzaž oslobođen granica. I pogled je širi, a nada veća. Svijet će opet imati boje.

- 12:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Alice in Vudrenland

04.01.2016., ponedjeljak

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. (Charlie Chaplin)


Nije da ja ne volim sebe. Bilo je, doduše, na tom putu uspona i padova; bilo je i bit će. No, važno je da se dogodio taj trenutak (dođe li to s nekim godinama?) kad sam shvatila da imam sva prava biti točno ono što jesam, da sam jedino takva – prava, istinska, autentična ja. I da me točno ne zanima što će tko o tome misliti i hoću li se (i kako) uklopiti u nečiju predodžbu. Na kraju krajeva, tko mene pita – uklapa li se u moju predodžbu?

Nije ni ta spoznaja baš od jučer, naravno, niti sam otkrila novu galaksiju, to i ne tvrdim.
Zapravo, pitam se nešto drugo. Unatoč svjesnosti o tom prihvaćanju sebe, o tome tko sam, što sam… još uvijek ostaje pitanje – kamo idem? Ne moram ni to odmah doznati, prihvaćam mogućnost da je i to vrsta istraživanja. Međutim… zašto imam osjećaj da u tom traganju, na tom putovanju – već neko vrijeme lutam?
Lutam…

Čini se da sam, kao Alice, upala u neku rupu… doduše, nju je put odveo u Wonderland, a ja imam osjećaj da sam upala u neki Vudrenland. A povremeno iskače Bijeli Zec i stalno govori da kasni.

Ne mogu pronaći napitak koji bi mi barem pomogao da prođem kroz vrata. O ključu da i ne govorim.

Prestrašila sam i toga što sam shvatila da iz nekog neznanog razloga ne mogu čak ni zapisivati; riječi su mi se otimale, ideje su prolazile, a kad bih i pokušala, u mene je jedino bljeskala čista bijela površina. Praznina bijele stranice…

Prestrašila sam se jer je to uvijek bilo ono što sam smatrala svojom navikom koja ne prestaje. Ne nestaje. Olakšava, pomaže, tješi… A onda je jednostavno ostala samo praznina.

Činilo mi se kao da je nestao jedan važan dio mene.

Oko mene prolaze likovi… Vojvotkinja, Ludi Šeširdžija, Mačak, Kraljica… dijele se karte…, a ja stojim, gledam i pitam se – kamo? Kamo?

Pomišljam kako bi bilo dobro da se jednostavno, kao Alice, probudim i shvatim da se taj osjećaj nejasnih misli, osjećaja i zbunjenosti dogodio samo u snu. No, stvari nisu tako jednostavne. Nisam ni ja baš pesimist s pedigreom pa mi preostaje sjetiti se i one – da nisu izgubljeni svi koji lutaju.


- 12:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #