subota, 30.05.2009.
Mamice nasa, ovako se ti osjecas zar ne? :(
The Day My Son Died
The doctor came to tell us that he had died I thought it was just for that day, so I went to bed early and slept well.
But the next morning I heard them talking downstairs; apparently he had still died (even though the doctor wasn’t calling to tell us today).
So it’s gonna be a few days, I figured; we might as well have a funeral. We drove hundreds of miles in dozens of cars finding and losing the way ‘round and ‘round standing ‘round and ‘round, crying, listening, crying listening standing and standing around.
But when it was over he had still died so there was nothing to do but drive home. It took hours and then the refrigerator had broken down. We soon fixed it but he had still died.
And every night after that I slept as long as I could to give him a chance to not have died.
But in the morning they were always downstairs and when I asked if he had still died the answer was always, "Yes."
And so it went into a week and then it went into two weeks. Eventually it went into months.
And it kept going.
It wouldn’t stop.
It kept on having happened.
No matter what I did, it refused to not have happened.
Even if I wrote in my diary about it
Even if a wrote a poem about it
Even if I forgot about it,
IT didn’t forget about it.
Not for a second was it caught off guard.
It was as stubborn as the music of the spheres.
It just wouldn’t let bygones be bygones.
To this day it has happened.
It insists on having happened.
It will never tire of having happened.
Nothing will distract it from having happened.
It was more than one day. It was more than one week.
It was more than months. It was more than years.
And it knew it – ALL the time.
Marion Cohen
- 22:40 -
petak, 22.05.2009.
Mome bratu
U spotu je tragedija kao nasa, nije ista ali emocije jesu
VOLIM TE BRATE NAJVISE NA SVIJETU
Brane 22 mjeseca R.I.P.
- 00:13 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 19.05.2009.
Nasa mama
A braco kako si me mogao pustit ovako samu?
Ne mogu podnosit mamu od kada te nema, jedva razgovaramo ali me toliko tetosi i gnjavi i za najmanju sitnicu i sva je isprepadana za mene a mene to gusi jer mi je stalno pritisak da sve savrseno radim a nemogu.
Razumijem ju odnosno pokusavam ju razumjet ali ponekad kad me stegne bol oko tebe a onda me mama pocne gnjavit jer ne radim nista i da je lako sada samo kukat pozelim doci tebi brate moj...
A razumijem ja mamu, ona bi da te grli i da sam ja sretna i zeli opet galamu nasu doma i da se stalno smijem i da nas nalazi u tvojoj sobi kako drijemamo jer smo proveli popodne gledajuci filmove.
Izasli bi skupa i imali smo ljuljacku u dvoristu pa dok sam manja bila uvijek bi me ljuljao, jednom sam te slucajno lupila ljuljackom a ti si pao, nije ti bilo nista samo si bio zbunjen jer se sve odvilo u sekundi i mama prica a i ja se sjecam-kada sam vidjela da sam te mozda povrijedila pobjegla sam u sobu i plakala cijeli dan i nisam mogla spavati, ti si samo govorio meni da ti nije nista i molio me da ne placem ali meni te je bilo jako, jako zao i nikako nisam mogla prestati i sjecam se da si me dignuo na svoje rukice i odnjeo u stolicu za ljuljanje u prizemlje i tako sjedio samnom i samo me grlio i govorio da ce sve biti u redu i da stanem plakati jer si ti dobro.
Sjecam se kada sam imala upalu pluca i jako me bolilo, mama je provodila noci uz mene ali je jednom zaspala uz moj krevet a mene je probudilo jer me sve bolilo, i nisam budila ni zazivala mamu nego sam dosla do tebe u sobu u pidjamici na plave medeke, povukla te za rukicu i zazvala, onako pospano si otvorio okice i rekao-jako te buba? ja sam kimnula glavom i onda si podigao pokrivac, i povukao me da sjednem, ustao si se i otisao u moju sobu i uzeo Vix, kada si dosao skinula sam majicu pidjame i namazao si svojoj maloj sekici od 4godine, nisam jos niti 5 godina navrsila kada sam bila bubana, prsa da lakse disem... I obukao si mi nazad majicu od pidjame i svoju najdeblju trenerku si mi obukao, stavio si me u svoj krevetic i jako,jako zagrlio da mi bude toplo, samo uz tebe sam uspjevala zaspat, cak i vodene kozice kada sam imala-jedino ti si me smirio i tada sam spavala...
Skrenula sam sa prve namjere pisanja braco, ali nemogu se ljutit na mamu samo sta je sve to pretesko za mene jer mamica najvise pati...
Ali ja bi samo mir i tisinu ili onu galamu od prije...
- 16:31 -
nedjelja, 17.05.2009.
Krenulo me...
Zasto ovoliko falis braco moj? Meni je nepodnosljivo bez tebe i NITKO pa cak ni oni koji prolaze isto ne zele pricati samnom a ja nemogu, ne radim si ovo namjerno nego neznam drugacije pa nije da imam iskustvo kako se nositi sa smrcu brata pa da imam neki prirucnik kako da sad funckioniram. Neki kreteni mi cak govore da ne trebam biti tako tuzna jer sam sada jedinica pa imam svu paznju i poklone roditelja a oni neznaju da vise nista nije vrijedno, da se obitelj raspala jer umjesto da se zafrkavamo mi stalno u mislima nosimo spoznaju o tvome nepostojanju. Bili smo potpuna i sretna obitelj a onda odjednom sve je nestalo. Mrzim doci doma ranije jer mamu skoro uvijek nadjem uplakanu ili vidim da se jos nije digla iz kreveta jer ju je bol pritisla i samo se htjela izolirat i nije se mogla pomaknuti.
Ja tebe trebam braco, danas mi je profa iz Hrvatskog donesla zadacnicu ali je rekla da je 2 jer sam si misli potpuno zbrkala, da je sve nabacano i nepovezano i da pisem previse depresivno...Da nezna odakle crpim svoju inspiraciju za tako depresivne price...Pa me pita odakle mi to? Pa ja kazem-to je prica mog zivota, mrtvi djecak je moj veliki brat...
Onda ona stane i vidim da bi mi sad poklanjala ocjenu, pa sam uzela zadacnicu-ne profesorice, rekli ste svoje...
Zamisli, njoj tesko citati, njoj morbidno citati, a mi to zivimo?
Ja sam sa mamom samo jednom progovorila o nesreci, a jos uvijek me boli sve kada se sjetim tog razgovora i ocaja koji je izlazio iz njenog glasa.
Kada je rekla da ju presjeklo kada je cula sirene blizu kuce a kada je ugledala rotirke na ulazu u nase dvoriste da je odmah znala ali se nadala da nije tako...
I zato je pustila auto u koloni sa otvorenim vratima i dotrcala, svi je pokusavali zaustavit a nije se dala, dva policajca su joj zaprijecila put a ona je samo vikala ono sta sam i ja cula-MOJA DJECA, STA JE BILO? STA JE BILO?
Policajci su je zgrabili ali se otrgnula, taman je bila na mjestu da nas je mogla vidjeti...
Tada sam osjetila tvoj trzaj, bolni grc, vise te nije bilo, mama je vristala na koljenima i nije se mogla ustati, bila je u suknji a vukla je noge po tlu, sve noge su joj bile krvave i izgrebane od asfalta, na koljenima je do nas dosla, zagrlila te i ona braco moj, naslonila lice na tvoje...
Rukama ti prsa stiskala, rukice ti u svoje primala...
Nisi vise ozivio, nikada?!
Trebam te braco, JA TEBE VOLIM VISE NEGO STO VOLIM SUNCE, MJESEC, LEPTIRICE I CVIJETICE, JA VOLIM MOGA BRACU VISE NEGO MAMU I TATU JER I BRACO VOLI MENE, JA TEBE VOLIM JER SI UVIJEK TU ZA MENE I JER ME NIKADA NECES OSTAVIT, sjecas li se te pjesmice braco?
Sjecas,jelda?
A kako si me onda mogao ostavit? I mamicu i mene...
- 22:36 -
The story of my brother
Tog dana vracala sam se iz skole,vracao se i brat,bio je vani,bio je na motoru,tesko
ide,vec sigurno
3.5godine nisam ovo pricala,to su samo slike koje me proganjaju u glavi! Ja sam tada
bila 6.razred,a
moj brat maturant,taj protekli vikend on je imao maturalnu zabavu,i kako smo bili
jako bliski,on me
vodio sa sobom,bila sam tako sretna u tom starijem drustvu. On je zivio za motore,i
odlicno je
vozio,nikada nikakvi padovi,problemi,nista,samo odjednom koban dan. Nisam ja posredno
kriva,ali
krivnje se nikada necu rjesiti. Ja sam ga zvala da mi pusti kljuc od kuce,jer sam
zaboravila,i dali
je doma,rekao je da zuri doma,da se nadjemo pred kucom,i malo sam se zadrzala,i
neznam sto je to
bilo,ali prelazila sam cestu,samo sam trebala napraviti desetak koraka preko ceste i
biti pred
vratima,a bila nam je kuca na zavoju ostrom,i nista mi jos nije jasno,cula sam zvuk
motora,i nista
vise,pogledala sam,i vidjela brata kako prolazi ispred mene,i dao mi je neki
znak,cijelim tim putem
mi je tako s rukom nesto objasnjavao,i nije gledao cestu,a ni ja,niti itko od ljudi
na cesti nisu
vidjeli nista,nitko nije primjetio da iza zavoja juri kamion,tamo kamioni skoro
nikada ne
prolaze,ali od pozicije zavoja ne vidi se,a i ja i brat smo se skoncentrirali na
objasnjavanje,on
nije skrenuo u dvoriste od kuce,zato predpostavljam da je jos negdje morao ici, od
ovog trena sve mi
je u magli, sjecam se odjednom skripe kocnica,tupog udarca,vristanja ljudi... Moj
braco je gledao u
mene,a ne u cestu,i kamion kako je bio velik prelazio je sredinu,tj. tako je vozio
zbog parkiranih
auta a brat je dosao na sredinu ceste sa motorom,jer mi je objasnjavao to nesto,i
udario je
kamion,kako je kamion jako brzo isao i bio je i tezak,mog brata je odbacio meni pred
noge,motor je
bio ispod kamiona,a brat je lupio jako u kamion,i samo ga je gurnulo nazad,i sve je
bilo tako puno
krvi,ovog djela se jedva sjecam....
---------------------------------
sa bloga ''malenazvijezdice.blog.hr'' kopiram svoj komentar:
Ja sam prije 6 godina i 5 dana zauvijek izgubila svog obozavanog brata koji je greskom vozaca kamiona koji je zbog nepromisljenosti i prebrze voznje presao punu crtu i mom bratu pred mojim ocima oduzeo zivot samo dan prije punoljetnosti.Bio je ziv i nekih 15minuta kasnije ali da sve bude po meni sokantnije i gore kako postajem starija-hitna je dosla i dali su mu samo lijek za bolove odnosno neku injekciju za koju ja niti danas neznam za sta? Nisu ga odveli u hitnu niti mu pokusavali pomoci, doslovno su ga pogledali, odgurnuli mene od njega kao da sam neka vreca a ne 12godisna djevojcica kojoj pred ocima umire brat, zakljucili da ''nema sanse da prezivi'', to i na glas govorili iako mi je brat jos bio ziv...Pokupili su se do kola i tamo stajali, nitko meni ni rijeci nije rekao iako sam tamo kleknula pored njega i drzala ga, ako nista bilo je puno krvi a nitko nije radio nista. Braco je ubrzo izdahnuo a zamislite ironiju-vozac kamiona je dobio sredstva za smirenje i smjestili su ga u kola hitne zbog soka... Kako je braco poginuo dan prije punoljetnosti mama je dolazila ranije sa posla da mu napravi tortu, kekse, da pospremi stan za sutrasnju proslavu i smisli slavljenicki rodjendanski rucak jer ipak jedno od njezine obozavane djecice postaje punoljetan, 18godina je sa njom... Jadna nasa mamica, nije imala pojma da se mucila na poslu da sve brze zavrsi da dodje ranije doma samo da zatekne ono sta je i zatekla... To se dogodilo pred dvoristem, na samom ulazu i kako je bilo hitne, policije, kamion, puno rotirki, mama je izasla iz auta jer kako danas kaze - osjetila je nesto. Dotrcala je i cula sam kako vice u daljini - sta se desilo? sta se desilo? Kada je napravila korak od kamiona zgrabili su je policajci i rekli da nesmije tamo ali se ona otrgnula, tocno je ispred ugledala brata i mene i pala je na pod i vrisnula, tada je braco izgubio svoju borbu, pokusala se ustati a nije mogla, nakon puno muke dopuzala je do nas i obje smo ga grlile i plakale, ja sam vec tada zanijemila tako da smo obje zavrsile na psihijatriji. Ironija 2. - bile smo u istom vozilu kao i ubojica mog brata! Tatu su zvali na posao, zvao ga je susjed kod cijeg sina je brat tada bio, tik prije nesrece... Rekao mu da mu je sin stradao, da ga je kamion udario na motoru, ON mu je morao reci da nije prezivio! Policija je na posao dosla tek popodne, satima nakon nesrece... Tata je dojurio iz firme tocno kada su brata nosili ca. Jedva je saznao da smo na psihijatriji da dodje do nas a nas dvije smo bile razdvojene, kasnije su nas stavile skupa a nakon dolaska i smirivanja tek se tokom noci jedna sestra ''smilila'' pa meni sa lica u ruka pobrisala bratovu krv a stvarno nije trebalo truda nego samo malo humanosti za to. Nisu nam dali vidjet ga prije sprovoda ali nekako su se moji izborili, onda nisu samo meni dali jer sam mlada, pa je mama rekla ako mi je na rukama mogao umirati da se sada mogu oprostit sa njim a sve je bilo u istom kompleksu, mrtvacnica, psihijatrija,sve...Sokiralo me kad sam ga vidila jer je bilo nakon obdukcije a savovi su bili kao da nije ljudsko bice…Sprovod ne moram ni opisivat, nazalost svi sve znate Tada se o svemu nije toliko govorilo pa moj brat nije ni dosao do medija, samo u jednim novinama se kratko spomenulo na dnu stranice da je stradao motorist u srazu s kamionom…Tada pocinje svjetska farsa- sudjenje. Mene kao svjedokinju su doslovno silili da okrivim za sve svog brata a ne onu budalu pa se tata nekako izborio da me nakon 1 ispitivanja ostave na miru. Tada su zakoni bili ''strozi'' pa je dobio ''cak'' 1,5 godinu zatvora i 5godina oduzimanja vozakce… Ali on je nakon 1,5godine izasao iz zatvora, on sada zivi svoj zivot sa svojom zenom a moj brat nikad nece imati zenu, ostvarit svoje snove, imat svoju obitelj, imati slavni bend i sve… On zivi dalje a meni je unistio cijelu obitelj, imam 18,5 godina a moj 5,5 godina stariji brat me mladji! Tata je otisao daleko radit jer nemoze podnjeti dom pun boli i bez njega… Ja od 12-e godine imam PTSP zbog nesrece, od 12-e godine nisam se iskreno nasmijala, osjetila pravu radost, svoj 18.rodjendan sam proplakala a ne proslavila… Mama vise nije osoba koja je bila prije, ne smije se, u mislima je, cesto se raspadne iako se jako drzi, cesto mijenja raspolozenja i vise nije mamica s kojom se smijemo i koja nas zeza, zabavlja-jer sad ima samo mene a svom velikom sinu ide na grob… Nigdje osim na ovakvim mjestima nesmijem spominjat bol jer sam otpisana kao luda i zeljna paznje jer je proslo ''toliko'' vremena… Njima je svima muka slusat a mi to zivimo…Moj brat je Fabijan, djecak na slici na ovome postu… Njegove plave oci zauvijek su zaspale a nikome jednostavno nije stalo…
- 14:49 -
