nedjelja, 17.05.2009.

Krenulo me...

Zasto ovoliko falis braco moj? Meni je nepodnosljivo bez tebe i NITKO pa cak ni oni koji prolaze isto ne zele pricati samnom a ja nemogu, ne radim si ovo namjerno nego neznam drugacije pa nije da imam iskustvo kako se nositi sa smrcu brata pa da imam neki prirucnik kako da sad funckioniram. Neki kreteni mi cak govore da ne trebam biti tako tuzna jer sam sada jedinica pa imam svu paznju i poklone roditelja a oni neznaju da vise nista nije vrijedno, da se obitelj raspala jer umjesto da se zafrkavamo mi stalno u mislima nosimo spoznaju o tvome nepostojanju. Bili smo potpuna i sretna obitelj a onda odjednom sve je nestalo. Mrzim doci doma ranije jer mamu skoro uvijek nadjem uplakanu ili vidim da se jos nije digla iz kreveta jer ju je bol pritisla i samo se htjela izolirat i nije se mogla pomaknuti.

Ja tebe trebam braco, danas mi je profa iz Hrvatskog donesla zadacnicu ali je rekla da je 2 jer sam si misli potpuno zbrkala, da je sve nabacano i nepovezano i da pisem previse depresivno...Da nezna odakle crpim svoju inspiraciju za tako depresivne price...Pa me pita odakle mi to? Pa ja kazem-to je prica mog zivota, mrtvi djecak je moj veliki brat...
Onda ona stane i vidim da bi mi sad poklanjala ocjenu, pa sam uzela zadacnicu-ne profesorice, rekli ste svoje...

Zamisli, njoj tesko citati, njoj morbidno citati, a mi to zivimo?

Ja sam sa mamom samo jednom progovorila o nesreci, a jos uvijek me boli sve kada se sjetim tog razgovora i ocaja koji je izlazio iz njenog glasa.
Kada je rekla da ju presjeklo kada je cula sirene blizu kuce a kada je ugledala rotirke na ulazu u nase dvoriste da je odmah znala ali se nadala da nije tako...
I zato je pustila auto u koloni sa otvorenim vratima i dotrcala, svi je pokusavali zaustavit a nije se dala, dva policajca su joj zaprijecila put a ona je samo vikala ono sta sam i ja cula-MOJA DJECA, STA JE BILO? STA JE BILO?
Policajci su je zgrabili ali se otrgnula, taman je bila na mjestu da nas je mogla vidjeti...
Tada sam osjetila tvoj trzaj, bolni grc, vise te nije bilo, mama je vristala na koljenima i nije se mogla ustati, bila je u suknji a vukla je noge po tlu, sve noge su joj bile krvave i izgrebane od asfalta, na koljenima je do nas dosla, zagrlila te i ona braco moj, naslonila lice na tvoje...
Rukama ti prsa stiskala, rukice ti u svoje primala...

Nisi vise ozivio, nikada?!

Trebam te braco, JA TEBE VOLIM VISE NEGO STO VOLIM SUNCE, MJESEC, LEPTIRICE I CVIJETICE, JA VOLIM MOGA BRACU VISE NEGO MAMU I TATU JER I BRACO VOLI MENE, JA TEBE VOLIM JER SI UVIJEK TU ZA MENE I JER ME NIKADA NECES OSTAVIT, sjecas li se te pjesmice braco?
Sjecas,jelda?

A kako si me onda mogao ostavit? I mamicu i mene...

- 22:36 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve misli, uspomene, tuge i rijetke radosne trenutke nakon njegove smrti, i sve predivne uspomene za zivota posvecujem mom bratu kao vjecni leksikon uspomena na njega... Ne samo radi nas, moga brata i mene, nego radi nase majke kojoj se divim i koju volimo beskrajno jer ona istom tom snagom voli nas...

Zao mi je, mamice nasa, jer si svoga sina morala sahranit...
Da ga barem mogu vratit nama...

Linkovi za blogove onih koji razumiju bol

Stela Župančić

Una Varelija

Josip Beljan

Martin Abramović

FALIŠ MI..

Fališ mi da se ponosiš mojim uspjesima,

Fališ mi da se smiješ mojim glupostima,

Fališ mi da se raduješ mojoj sreći,

Fališ mi da me tješiš kad sam tužna,

Fališ mi da me hrabriš kad sam nesigurna,

Fališ mi da me hvališ u inat svemu,

Fališ mi da stvorimo bar još jednu uspomenu,

Fališ mi da mi prigovaraš kad ti nešto smeta,

I fališ mi da mi pametne savjete dijeliš,

Fališ mi da se prvi mog rođendana sjetiš,

Fališ mi da me voliš bez ijednog uvjeta,

Fališ mi i da se ljutiš makar i bez povoda,

A najviše mi fali da me tvoj osmijeh dočeka

I mijenjat će se ljudi kao i godišnja doba u svakome ću tražiti bar dio sjaja tvoga,

I znam da ću s vremenom plakati sve manje i tiše

a ti ćeš mi faliti sve više i više....

I falit ćeš mi u tenucima raznim i tražit ću te uvijek u sobama praznim

I velik dio mene bit će prepun tebe, taj će dio prekrit naše uspomene,...

...tamo oživjet ću dane smijeha, tuga koje dijelili smo jednom davno skupa!!!



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se