nedjelja, 17.05.2009.

The story of my brother

Tog dana vracala sam se iz skole,vracao se i brat,bio je vani,bio je na motoru,tesko
ide,vec sigurno
3.5godine nisam ovo pricala,to su samo slike koje me proganjaju u glavi! Ja sam tada
bila 6.razred,a
moj brat maturant,taj protekli vikend on je imao maturalnu zabavu,i kako smo bili
jako bliski,on me
vodio sa sobom,bila sam tako sretna u tom starijem drustvu. On je zivio za motore,i
odlicno je
vozio,nikada nikakvi padovi,problemi,nista,samo odjednom koban dan. Nisam ja posredno
kriva,ali
krivnje se nikada necu rjesiti. Ja sam ga zvala da mi pusti kljuc od kuce,jer sam
zaboravila,i dali
je doma,rekao je da zuri doma,da se nadjemo pred kucom,i malo sam se zadrzala,i
neznam sto je to
bilo,ali prelazila sam cestu,samo sam trebala napraviti desetak koraka preko ceste i
biti pred
vratima,a bila nam je kuca na zavoju ostrom,i nista mi jos nije jasno,cula sam zvuk
motora,i nista
vise,pogledala sam,i vidjela brata kako prolazi ispred mene,i dao mi je neki
znak,cijelim tim putem
mi je tako s rukom nesto objasnjavao,i nije gledao cestu,a ni ja,niti itko od ljudi
na cesti nisu
vidjeli nista,nitko nije primjetio da iza zavoja juri kamion,tamo kamioni skoro
nikada ne
prolaze,ali od pozicije zavoja ne vidi se,a i ja i brat smo se skoncentrirali na
objasnjavanje,on
nije skrenuo u dvoriste od kuce,zato predpostavljam da je jos negdje morao ici, od
ovog trena sve mi
je u magli, sjecam se odjednom skripe kocnica,tupog udarca,vristanja ljudi... Moj
braco je gledao u
mene,a ne u cestu,i kamion kako je bio velik prelazio je sredinu,tj. tako je vozio
zbog parkiranih
auta a brat je dosao na sredinu ceste sa motorom,jer mi je objasnjavao to nesto,i
udario je
kamion,kako je kamion jako brzo isao i bio je i tezak,mog brata je odbacio meni pred
noge,motor je
bio ispod kamiona,a brat je lupio jako u kamion,i samo ga je gurnulo nazad,i sve je
bilo tako puno
krvi,ovog djela se jedva sjecam....


---------------------------------

sa bloga ''malenazvijezdice.blog.hr'' kopiram svoj komentar:


Ja sam prije 6 godina i 5 dana zauvijek izgubila svog obozavanog brata koji je greskom vozaca kamiona koji je zbog nepromisljenosti i prebrze voznje presao punu crtu i mom bratu pred mojim ocima oduzeo zivot samo dan prije punoljetnosti.Bio je ziv i nekih 15minuta kasnije ali da sve bude po meni sokantnije i gore kako postajem starija-hitna je dosla i dali su mu samo lijek za bolove odnosno neku injekciju za koju ja niti danas neznam za sta? Nisu ga odveli u hitnu niti mu pokusavali pomoci, doslovno su ga pogledali, odgurnuli mene od njega kao da sam neka vreca a ne 12godisna djevojcica kojoj pred ocima umire brat, zakljucili da ''nema sanse da prezivi'', to i na glas govorili iako mi je brat jos bio ziv...Pokupili su se do kola i tamo stajali, nitko meni ni rijeci nije rekao iako sam tamo kleknula pored njega i drzala ga, ako nista bilo je puno krvi a nitko nije radio nista. Braco je ubrzo izdahnuo a zamislite ironiju-vozac kamiona je dobio sredstva za smirenje i smjestili su ga u kola hitne zbog soka... Kako je braco poginuo dan prije punoljetnosti mama je dolazila ranije sa posla da mu napravi tortu, kekse, da pospremi stan za sutrasnju proslavu i smisli slavljenicki rodjendanski rucak jer ipak jedno od njezine obozavane djecice postaje punoljetan, 18godina je sa njom... Jadna nasa mamica, nije imala pojma da se mucila na poslu da sve brze zavrsi da dodje ranije doma samo da zatekne ono sta je i zatekla... To se dogodilo pred dvoristem, na samom ulazu i kako je bilo hitne, policije, kamion, puno rotirki, mama je izasla iz auta jer kako danas kaze - osjetila je nesto. Dotrcala je i cula sam kako vice u daljini - sta se desilo? sta se desilo? Kada je napravila korak od kamiona zgrabili su je policajci i rekli da nesmije tamo ali se ona otrgnula, tocno je ispred ugledala brata i mene i pala je na pod i vrisnula, tada je braco izgubio svoju borbu, pokusala se ustati a nije mogla, nakon puno muke dopuzala je do nas i obje smo ga grlile i plakale, ja sam vec tada zanijemila tako da smo obje zavrsile na psihijatriji. Ironija 2. - bile smo u istom vozilu kao i ubojica mog brata! Tatu su zvali na posao, zvao ga je susjed kod cijeg sina je brat tada bio, tik prije nesrece... Rekao mu da mu je sin stradao, da ga je kamion udario na motoru, ON mu je morao reci da nije prezivio! Policija je na posao dosla tek popodne, satima nakon nesrece... Tata je dojurio iz firme tocno kada su brata nosili ca. Jedva je saznao da smo na psihijatriji da dodje do nas a nas dvije smo bile razdvojene, kasnije su nas stavile skupa a nakon dolaska i smirivanja tek se tokom noci jedna sestra ''smilila'' pa meni sa lica u ruka pobrisala bratovu krv a stvarno nije trebalo truda nego samo malo humanosti za to. Nisu nam dali vidjet ga prije sprovoda ali nekako su se moji izborili, onda nisu samo meni dali jer sam mlada, pa je mama rekla ako mi je na rukama mogao umirati da se sada mogu oprostit sa njim a sve je bilo u istom kompleksu, mrtvacnica, psihijatrija,sve...Sokiralo me kad sam ga vidila jer je bilo nakon obdukcije a savovi su bili kao da nije ljudsko bice…Sprovod ne moram ni opisivat, nazalost svi sve znate Tada se o svemu nije toliko govorilo pa moj brat nije ni dosao do medija, samo u jednim novinama se kratko spomenulo na dnu stranice da je stradao motorist u srazu s kamionom…Tada pocinje svjetska farsa- sudjenje. Mene kao svjedokinju su doslovno silili da okrivim za sve svog brata a ne onu budalu pa se tata nekako izborio da me nakon 1 ispitivanja ostave na miru. Tada su zakoni bili ''strozi'' pa je dobio ''cak'' 1,5 godinu zatvora i 5godina oduzimanja vozakce… Ali on je nakon 1,5godine izasao iz zatvora, on sada zivi svoj zivot sa svojom zenom a moj brat nikad nece imati zenu, ostvarit svoje snove, imat svoju obitelj, imati slavni bend i sve… On zivi dalje a meni je unistio cijelu obitelj, imam 18,5 godina a moj 5,5 godina stariji brat me mladji! Tata je otisao daleko radit jer nemoze podnjeti dom pun boli i bez njega… Ja od 12-e godine imam PTSP zbog nesrece, od 12-e godine nisam se iskreno nasmijala, osjetila pravu radost, svoj 18.rodjendan sam proplakala a ne proslavila… Mama vise nije osoba koja je bila prije, ne smije se, u mislima je, cesto se raspadne iako se jako drzi, cesto mijenja raspolozenja i vise nije mamica s kojom se smijemo i koja nas zeza, zabavlja-jer sad ima samo mene a svom velikom sinu ide na grob… Nigdje osim na ovakvim mjestima nesmijem spominjat bol jer sam otpisana kao luda i zeljna paznje jer je proslo ''toliko'' vremena… Njima je svima muka slusat a mi to zivimo…Moj brat je Fabijan, djecak na slici na ovome postu… Njegove plave oci zauvijek su zaspale a nikome jednostavno nije stalo…


- 14:49 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve misli, uspomene, tuge i rijetke radosne trenutke nakon njegove smrti, i sve predivne uspomene za zivota posvecujem mom bratu kao vjecni leksikon uspomena na njega... Ne samo radi nas, moga brata i mene, nego radi nase majke kojoj se divim i koju volimo beskrajno jer ona istom tom snagom voli nas...

Zao mi je, mamice nasa, jer si svoga sina morala sahranit...
Da ga barem mogu vratit nama...

Linkovi za blogove onih koji razumiju bol

Stela Župančić

Una Varelija

Josip Beljan

Martin Abramović

FALIŠ MI..

Fališ mi da se ponosiš mojim uspjesima,

Fališ mi da se smiješ mojim glupostima,

Fališ mi da se raduješ mojoj sreći,

Fališ mi da me tješiš kad sam tužna,

Fališ mi da me hrabriš kad sam nesigurna,

Fališ mi da me hvališ u inat svemu,

Fališ mi da stvorimo bar još jednu uspomenu,

Fališ mi da mi prigovaraš kad ti nešto smeta,

I fališ mi da mi pametne savjete dijeliš,

Fališ mi da se prvi mog rođendana sjetiš,

Fališ mi da me voliš bez ijednog uvjeta,

Fališ mi i da se ljutiš makar i bez povoda,

A najviše mi fali da me tvoj osmijeh dočeka

I mijenjat će se ljudi kao i godišnja doba u svakome ću tražiti bar dio sjaja tvoga,

I znam da ću s vremenom plakati sve manje i tiše

a ti ćeš mi faliti sve više i više....

I falit ćeš mi u tenucima raznim i tražit ću te uvijek u sobama praznim

I velik dio mene bit će prepun tebe, taj će dio prekrit naše uspomene,...

...tamo oživjet ću dane smijeha, tuga koje dijelili smo jednom davno skupa!!!



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se