my_alterego
30.03.2006., četvrtak
Hod po zvijezdama
"Ovo nije neki mračni blog...samo odraz moje duše..."Kada sam počela pisati blog to sam stavila u opis...iako se možda činilo da je ovo mračni blog jer je moja duša bila u nekom čudnom stanju...iz kojeg nisam vidila izlaza...morala sam se nekom otvoriti ... a nisam našla razumjevanje u okolini...jer sam se upravo zbog njih tako i osjećala.... Sada sam malo bolje...proces obnove još traje...ali krenulo je, a to je najvažnije... Nadam se da znate da ste i vi za to zaslužni.... Moj omiljeni hobi je daydreaming ...još kao mala sam imala razvijenu i bujnu maštu...u svojim sanjarenjima bila sam sve što sam poželjela....i obožavala sam to...nisam samo sanjarila o nemogućim stvarima (da budem astronaut) nego i o sitnicama koje se nisam usudila napraviti... I danas mi je to kao ritual prije spavanja...tijekom šetnje ili kada putujem sama u busu...Sada su to realnija maštarenja...koliko mašta može biti realna...Pomoću mašte uđem u sve sfere života.... Sada maštam o završetku faksa...koji je toliko blizu da ga gotovo mogu dotaknuti...i kada zamišljam to preplavi me bujica sreće...mogu samo zamisliti kako će biti kada se san ostvari... Ponekada maštam o savršenom životu...onakom kakav ja želim...kakav može biti da se oslobodim svih okova koji me drže i sputavaju...o bezbrižnom životu....možda ispunim i taj san... "IMAGINATION IS MORE IMPORTANT THAN KNOWLEDGE" |
27.03.2006., ponedjeljak
Budim se...
Kao da se budim iz nekog dubokog sna ... počinjem živjeti ...Do sada sam osjećala da život prolazi pored mene...nisam ništa radila jer me bilo svega strah... osuda, neodobravanja...Cjelo vrijeme sam se trudila da ne napravim nikakavu pogrešku...a zapravo nisam živila...Maštala sam o životu...mislila sam kada bih bila dovoljno hrabra ja bi to napravila...ali nisam bila hrabra...Nisam iskusila ništa što čini mladost...("mladost ludost") Nisam izlazila, pijančila, bježala sa nastave...bila sam dobrica i sada mi žao, jer sada je kasno za to...Znam da to ne čini život ali ostaju uspomene na dobar provod...Jedina stvar što sam se odvažila je tetovaža...skupila sam hrabrosti da napravim nešto za sebe...mislila sam ako se i budem kajala neka to napokon bude zbog nečega što sam napravila a ne što nisam...I ne kajem se..to je moj osobni znak... Trudim se da me više ne diraju tuđa mišljenja...pogotovo onih ljudi do kojih mi nije ni stalo niti ih znam...polako nadolazim...ne želim se više kajati...jer to je težak teret...nema povratka... Ima još nade za mene i moj život... |
22.03.2006., srijeda
Lahor...
Stvarno je lakše kada se ne moraš brinuti stalno o stotinu stvari...mučiti se...stalno biti tjeskoban...Polako se učim...privikavam se... Uzalud laži prevare Uzalud zamke zavere Ne vridi suze kajanje Kad život jedan je Trebam iskoristiti svaki trenutak...a ne stalno žaliti što nisam onakva kakva želim da budem...Znala sam ja to cijelo vrijeme...ali treba hrabrosti za promjenu...našla sam je...u sebi...u vama... Malo sam smirila osjećaje ... nisam ja tu da svima udovoljavam.... Primjerice, večeras su bili prijateljica i njezin dečko na kartanju...Često se s njima kartamo ali ta cura se ljuti kada gubi...ja sam se do sada uvijek osjećala loše kada se ona počne ljutiti...kao da sam ja kriva...Danas sam ja nešto bacila i pokupila bodove koje je ona trebala...ja sam rekla da odigramo ponovo...drugi nisu dali i ona se naljutila...samo je zašutila i nastavila igrati bez riječi...u meni se javila ona stara ja i počela sam se osjećati krivom...ali rekla sam si STOP...nisam ja kriva ako ona ne može podnjeti poraz i ako se ponaša kao djete...bilo mi je lakše ...u duši...nije bilo one tjeskobe...dobro sam se osjećala...ona je se odljutila i nastavili smo kasnije normalno pričati... Sutra idem kući...tamo mi je lakše biti svoja...nema takvog pritiska... |
20.03.2006., ponedjeljak
Preobrazba
Preobrazba je počela...nastojim biti jaka...oduprijeti se slabostima...Bila mi je najbolja prijateljica u posjeti...povjerila sam joj se...kako se osjećam...da se želim promijeniti...Nasmijala se...rekla je "šta ti fali"...Rekla je da bi se ona mjenjala samnom...ali onda je zastala...htjela bi biti moja maska...uspješna na faksu...da se roditelji ponose, vesela...ali ne bi htjela biti ja, jer ja previše osjećam...previše me sve pogađa...previše mi je stalo...previše se brinem... E pa draga prijateljice i ja to ne želim...i ja sam nezadovoljna, nesretna upravo zbog toga...Vidiš nije sve savršeno kako se čini...i ja sam prije htjela biti netko drugi...mislila sam: njima je bolje...Ali shvatila sam...ne vrijedi...jer nikada neću moći biti netko drugi...i sve je to privid...Ljudi gledaju mene i misle: blago njoj, ima sve...A nemam ono najvažnije...shvaćanje okoline... Moram stišati svoje osjećaje...i trudim se...Ovaj vikend sam bila vani sa drušvom (ne mojim, barem ja tako mislim) i ispočetka sam se osjećala neugodno...kao da tamo ne pripadam...sve sam analizirala, svaku riječ, gestu...I onda sam se sjetila svoje misije...ne razmišljati previše, nego se prepustiti...Probala sam se uklopiti ovakva kakva jesam...ne razmišljati o svakoj sitnici...jel to jesu moji prijatelji ili nisu...dali oni mene smatraju prijateljicom ili ne...I dobro sam se osjećala...Primjetila sam da me drugi prihvaćaju i da se trude da i meni bude dobro... Do sada sam se uvijek bedirala jer sam smatrala da ne pripadam nikamo...Bili su to prijatelji moga dečka i moga brata...a ne moji...i to me žalostilo...htjela sam da me smatraju prijateljicom...ali shvatila sam da to nije važno...te kategorije...Kada sam s njima ne ignoriraju me...nije važno...ne mogu se svima sviditi...koliko god se trudila... Vaši komentari mi puno pomažu...počelo je djelovati...skidam polako masku...sloj po sloj... |
17.03.2006., petak
...teško je...
Prokleto teško...kada od kad znaš za sebe gradiš sliku o sebi koje da si bezvrijedan...nezanimljiv...da ništa što ti radiš nije dobro, da si ružan...da si glup...teško je onda uzdignuti se iznad toga...početi se cijeniti...Moram napraviti korake...ko alkoholičari...12 koraka do novog života...otkriti što me to koči... Moram se prvo oprostiti od prošlosti...pomiriti se s njom...ne žaliti više za tim vremenima...nego početi ispočetka...Još kao klinka nisam se išla igrati s drugima, ostajala sam u sobi i gledala tv...čula sam kako se djeca vani igraju...ali ja sam smatrala da se samnom nitko neće...život je prolazio pored mene...Do sada imam više stvari za kojim žalim što ih nisam napravila nego za nečim što sam napravila...od sada nama kajanja...ovo je početak ostatka moga života...moram ga iskoristiti bolje...drugačije Moram se opustiti...ne držati sve konece u rukama...prepustiti se...uživati malo, a ne brinuti se konstantno što će biti...prestati biti tako konzervativna...ne mora sve biti na svom mjestu... Moram prestati ovisiti o tuđim mišljenjima...ne definirati se kroz tuđe oči...skinuti onu masku...i kome se svidim dobro...kome ne opet dobro...Predugo sam prepuštala da se osjećem kako me drugi vide... Moram prestati toliko osjećati...jer me to ubija...kad god mi netko kaže neku ružnu riječ ja sam gotova...cijelo vrijeme razmišljam: šta sam mu napravila da je takav...makar to bio stranac na ulici...mene to pogodi...moji osjećaji su na 150%...moram to smanjiti... Toliko moram...a ne znam kako...ali bit će bolje ... nadam se... |
15.03.2006., srijeda
Svijetlo na kraju tunela...
Ovako ne mogu dalje...teško je živjeti kada se mrziš...kada se ne osjećaš vrijednim...dostojnim...Moram se promijeniti...naučit voljeti sebe...makar malo...steći samopouzdanje...uvjeriti se da nije sve što radim bezvrijedno...Strah me da ću se ako ovako nastavim izgubiti...da će prava ja nestati ispod maske...izbljediti...Ali bit će teško...trebat će mi pomoć...potpora...Jedino vama sam se otkrila...skinula masku...i sada tražim pomoć od vas... Rekla sam da ovo nije neki mračni blog...nego odraz moje duše...ali ona je trenutno tužna...uznemirena i tamna... Želim to promijeniti...želim i iznutra biti vesela i sretna kako se čini izvana...Znam da se to neće dogoditi preko noći...ali moram početi...Oslobodit se svojih fobija i strahova od neprihvaćanja...biti ono što ja želim...a ne kakvu me drugi vide...Ne dopustiti da me sve tako pogađa i vrijeđa...Prestati biti tako konzervativna... početi uživati u životu... Prekretnica će biti moj rođendan (19-og)...jer već ću napuniti 23 ...i krajnje je vrijeme da se pomirim sa sobom... Moram uspjeti dok me tama cijelu na obuhvati... Bit će to borba sa samom sobom... |
13.03.2006., ponedjeljak
Iza maske...
Svako jutro stavljam masku...masku nacrtanih osmijeha...ne mogu otkriti svoje pravo lice...jer me strah...strah neprihvaćanja......i zato stavljam masku koju su drugi stvorili...postajem ono što oni žele da budem... Želim se osloboditi tog tereta maske...ali nisam dovoljno hrabra...dovoljno jaka... Dvije su maske na izboru...maska vesele cure...uvijek nasmijane...spremne...dobre... Druga maska je maska tame...ogorčenosti...nezadovoljstva...nemira... Dva ekstrema...a između sam ja... Biram prvu masku...na nju su svi navikli... Nikog ne zanima pravo lice...samo površna fasada... Nekada uspijem izviriti ispod nje...na kratko...i preživim...svidim se nekom...ali na trenutak... Sanjam o tome da ću jednom imati snage skinuti masku zauvijek... ...i izbrisati sve nacrtane osmijehe... biti prava JA...licem u lice...ranjiva...nesavršena...obična ja... |
11.03.2006., subota
"Mala savršena gospođica"
Ja sam mala savršena gospođica...uvijek na usluzi...spremna zanemariti svoje želje i osjećaje...i takvu me drugi vide...Otkada znam za sebe uvijek ugađam drugima...ne mogu reći NE...I sada sam oblikovana po tuđim pogledima...i nesretna...Ljudi su navikli da ja nikada neću odbiti napraviti nešto...I onda kada skupim snage ...u tim rijetkim trenutcima ... i kažem: neću, svi se ponašaju kao da sam im ubila nekoga...uvrijeđeno...i što je još gore, ja se osjećam loše...jer nisam usrećila druge...i tako se to stalno vrti u krug...Voljela bih da imam ponekad snage...samo ponekad...i budem prava bich...ali i sama znam da to neću napraviti...A teško je održavati to "savršenstvo"...uvijek se truditi biti svima najbolja...jer svi onda i očekuju samo najbolje...i više od toga...Osjećam se kao da dajem 100% a oni očekuju više...moja obitelj, prijatelji, dečko... Evo jednog primjera...Studentica sam...faks sam upisala sa 18 god., sada imama 22 godine i apsolventica sam sa jednim ispitom do kraja...svi se ponose samnom...ali moj rođeni otac me prije tjedan dana pitao hoću li ja do proljeća diplomirati!!! Proljeće koje je za tjedan dana!!! A s druge strane je moj brat...ima 25 godina i još studira...pao je tri godine i sada je tek na 4 godini...ali to je normalno...njega nitko ne požuruje...a na mene vrše pritisak...jer mene to pogađa... Znam da imam puno razloga da budem sretna...i na neki način jesam...jedino nisam zadovoljna samom sobom...kada bih se mogla promjeniti... |
10.03.2006., petak
Alterego
Ne mogu se izraziti u "stvarnom" svijetu...nešto me koči...netko me stalno sputava...možda je to onaj unutrašnji glas...možda je to savijest...karakter...ili nešto drugo...Strah me da se neću moći izvući iz te kolotečine...zato stvaram ovaj blog...kao potpunu suprotnost meni...Kroz njega ću izraziti sebe...osloboditi se... Pisat ću ga kada budem nešto osjećala...a ne budem to mogla nikome reći...biti će to blog mojih mračnih tajni...i tajnih želja... |