my_alterego
12.05.2006., petak
Razvoj situacije...
Cura koja je eksplodirala na probi došla se svima ispričati...kaže da je jesnostavno pukla u tom trenutku i da zna da nije trebala tako reagirati...ali nije se mogla svladati...to je do neke mjere razumljivo jer kada dobiješ slom živaca ne biraš ni mjesto ni vrijeme...ali je još rekla da se želi neko vrijeme povući iz zbora...Na to je kapelan reagirao...rekao je da ga je iznenadila svojim ponašanjem i da se ne treba odmah povlačiti čim dođe do nekog sukoba...da je to neprihvatljivo...ona je rekla da može ona promjeniti mišljenje ako je potrebno...i tako je završila ta saga...A što se tiče živčanih slomova to je potpuno razumijem...ali ja sam svoje uspjela barem za sada zadržati u granicama svoje obitelji i povremeno kod svog dečka...Ja mogu dugo gutati svakakve gluposti i puštati sitnice da prođu ali kada se nagomila onda jednostavno puknem i svi znaju da mi se onda treba slanjati s puta...A ja se brzo ispušem i onda sve po starom...Ovaj blog mi služi kao ispušni ventil...kada me netko ili nešto naživcira sve svoje frustracije napišem "crno na bijelo" pa mi bude malo lakše...iako primjećujem da u zadnje vrijeme trebam manje ispuhavanja...to je dobro...popravljam se...promjene sa početka su uzele maha....pa mogu staviti i koji smajlić u ovo sivilo...Do sljedećeg sloma...  |
07.05.2006., nedjelja
Sukob
Jučer sam bila na probi jednog zbora sa prijateljicom...obje smo bile prvi puta tamo a ljude smo znali onako iz viđenja...to samo po sebi mi je izazivalo neku nelagodu jer se ja u nepoznatom društvu ne mogu opustiti... pa djelujem šutljivo a neki to protumače i kao umišljenost... No atmosfera je bila ležerna pa smo se i mi nekako uklopile...Taj zbor nije nekog službenog tipa (crkveni zbor mladih) pa smo se više zezeli nego radili...no jedna cura je se ozbiljno zagrijala za to pa je se počela derati na ostale što se smiju i šale...na to je reagirao kapelan koji je inače opušten i uvijek spreman na šalu...rekao je da se ne smije tako obraćati drugima...na to je ona krenila galamiti i na njega, da ih on nasmijava i da stalno ometaju...i tu je počeo otvoreni sukob između njih dvoje...neću birat strane i govorit tko je od njih bio u pravu jer sam tamo bila prvi puta i ne znam ih dobro, ali mogu reći kako je svima ostalima, a pogotovo meni bilo strašno neugodno...našli smo se između dvije vatre...ja sam htjela propasti u zemlju ili pobjeći od tamo...osjećala sam se kao da na mene galame...koliko god imali jedno ili drugo pravo tu su raspravu trebali ostaviti za nasamo...Sukob je trajao nekoliko minuta i nakon toga naravno da ništa nije bilo kao prije...kapelan je pokušao ponovno uspostaviti ležernu atmosferu ali ubrzo nakon toga je proba završena i svi su se razbježali...Ja sumljam da ću ponovno otići upravo zbog toga... Inače ne volim sukobe i izbjegavam ih koliko mogu...radije se povučem nego uđem u otvoreni sukob...znam da to nije dobro i da se treba izboriti za svoje stajališta ali jednostavno ne mogu...jer obično ja završim u suzama i ne postignem ništa s time jer unesem previše osjećaja u sve i pa me to pogađa...A pogotovo ne volim kada se nađem u sukobu kao sada...imam osjećaj da sam ja kriva iako je logično da nisam u ovom slučaju, ali nelagoda se javlja... |
03.05.2006., srijeda
Osjećaji...
Osjećajima ne možemo upravljati...pojave se iznenada iako mi ne želimo to osjećati...tako je i sa ljubomorom... i onda nema mjesta racionalonom razmišljanju...tek kada se malo glava ohladi i osjećaji smire možeš razmisliti... Tako je bilo i samnom...bila sam užasno ljubomorna tu večer...i da se nisam čula s njim u tom trenutku on ne bi ni saznao...ali valjda je to bila sudbina...Sada sam se ohladila...prihvatila sam savjete i ispričala se zbog ponašanja...rekao mi je da se ne moram brinuti zbog nikakve cure...ali ja to i sama znam... Sada kada mogu racionalno razmisliti o svemu vidim da stvarno nemam razloga da se tako osjećam...to što mu se možda netko i nabacuje nije ni važno...pa zašto mu se ne bi cure nabacivale...zgodan je ...visok, plav...prekrasne oči...sladak osmijeh...duhovit i pametan...što svaka cura može poželjeti...a ja to sve imam... A kada sad malo razmislim...i meni laska kada mi neki dečko poklanja svoju pažnju, iako ni ne pomišljam na prevaru, već jednostavno malo podigne moje samopouzdanje...odnosno makne ga sa nule... Ali lako je sada tako razmišljati...znam da kada me opet uhvati ljubomora da ću sve zaboraviti... S dečkom je sada sve ok, ostale stvari su tak tak....pala sam opet onaj ispit i to me muči...svi kažu proći ćeš ti već to..znam, ali kada...to je pitanje... Što se tiče moje preobrazbe, ona je još u tijeku...mijenjam se ali i mjenjam društvo...do sada sam se uvjek šlepala sa dečkovim društvom i osjećala se manje vrijednom...sada se uklapam u novo društvo u kojem se osjećem ugodnije...mogu biti slobodnija...maska polako silazi... Nadam se da ste proveli dobar dan...i svima vam želim laku noć.... |
28.04.2006., petak
Ljubomora
Ljubomora je čudna stvar...uhvati te kada se najmanje nadaš...i počne upravljati tvojim ponašanjem...ti to ne želiš...ali si jednostavno ne možeš pomoći...radiš stvari koje ne želiš...govoriš nešto što inače ne bi...Ne mogu se otrgnuti ...a uopće nemam razloga...pojavila se iznenada...ničim izazvana...i ja se ponašam otresito, bezobrazno...znam kajat ću se kasnije...već se kajem...ali ne mogu si pomoći...Dečko ide van...zvao je i mene...ja nisam htjela...ide s društvom...ide i neka cura koju ja ne znam...i tu se javlja ljubomora...nije me strah da će me prevariti...vjerujem mu...znam da neće...ali ne mogu znati dali će mu se ta cura nabacivati...i neću ni saznati ... a mene i to izjeda...možda pretjerujem....ali ne mogu podneti ni da mu se neko nabacuje...sada smo se dopisivali i ja sam rekla kako ne želim da ide van...pa mu nisam odgovarala na poruke...sve zbog te ljubomore...reko je da će doći do mene sutra....ja mu rekla da neću biti u stanu...lagala sam... |
24.04.2006., ponedjeljak
i´m back
Vratila sam se od kuće...bilo je dobro...malo se odmorila od sestre i tako...Poželila sam dečka i dva dana nam je bilo dobro dok se jučer nismo posvađali...Svađa je izbila iz ničega...šetali smo gradom i prolazilo je mnoštvo trudnica...on je rekao kako su njemu trudnice baš ružne...Ja sam rekla kako to može reći...rekao je kako njemu nisu ni djeca slatka ni zanimljiva...ja sam rekla kako svi vole djecu i kako nije u redu da on tako kaže...On je onda počeo hiterizirati šta ja njega želim promjeniti...jel se ja možda želim udavati ili tako nešto...Ja sam rekla da ne želim...ali me uvrijedilo to što on priča...rekla sam mu da je bolje da se nismo ni vidili i otišla... Jučer nisam htjela pričati s njim, ni danas otići kod njega...napisala sam mu ako me želi vidjeti neka dođe...došao je oko 22 h i nije ostao ni pola sata. Rekao je kako ga boli stomak...a većinu vremena smo šutjeli...Kaže pričat ćemo sutra... Mi nikada nismo ozbiljno pričali o braku iako smo 4 godine zajedno...nekada se znamo zezati na tu temu...ali je izbjegavamo...Ja sam se naljutila što je on pomislio da ja želim brak jer uvijek kada on nešto kaže ja mu kažem: jadna tvoja žena...tko god ona bila... Nekada kada razmišljam o nama pomislim kako smo mi stvoreni jedno za drugo i da ćemo biti vječno zajedno ali u ovakvim trenutcima se zapitam dali ima sve to smisla...volim ga ali mi dosta stvari kod njega smeta...ništa veliko nego ti neki stavovi neke izjave... Vidit ću kako će sutra biti...ja ne želim da nam ljubav bude navika... |
10.04.2006., ponedjeljak
Home sweet home…
Prije nisam tako mislila…htjela sam pobjeći od kuće jer me sve tamo gušilo…sputavalo…nisam se mogla opustiti i izraziti….Sada je priča obratna…ovdje se gubim a kod kuće nalazim sebe…tamo dobivam priliku da budem svoja… I zato se radujem što danas idem kući….Tamo mi nije teško raditi sve stvari koje ovdje moram…jer tamo se ne očekuje od mene da radim sve…i tamo se cijeni moj trud… Obično ljudi ostare pa se zažele svoje kuće…a ja eto već sam shvatila da je kod kuće najbolje… Zato vas pozdravljam i čitamo se za 10ak dana…nemoj te me zaboraviti…jer ja vas neću… |
07.04.2006., petak
Sram...
Sada sam bolje...ono je bila samo kratkotrajna depresija...ali izvukla sam se...onda mi se sve činilo crnim...ali sada vidim da nije bilo...za ispite ima još vremena...problem je samo što sam se ja previš nadala...pa se razočarala...A što se tiče one neugodnosti koja mi se dogodila...e pa to je malo druga priča...Da ne idem u detalje recimo samo da je netko uletio u sobu u "nezgodnom trenutku"...taj netko je Dečkov Brat koji živi s njim...Taj dan mi je bilo užasno...plakala sam zbog toga...bilo mi je užasno neugodno...pobjegla sam iz stana da me ne vidi...Par dana sam izbjegavala i njega i stan (ne veliku žalost moga Dečka)....Brat je pričao sa Dečkom i rekao mu je kako mu je žao i neugodno zbog toga... Sinoć sam skupila hrabrosti i otišla tamo...cijelo vrijeme sam se osjećala neugodno...i on je mene izbjegavao, pa se do jutros nismo ni sreli...joj bilo je grozno...Inače se super slažemo i stalno pričamo i zezamo se...ali sada nismo ništa...izbjegavali smo i poglede...baš mi je bilo bezveze...nakon par sati je se on počeo obraćati meni pa smo malo pričali...onako općenito...Ali primjetila sam da me malo drugačije gleda...kada ne pričamo zagleda se u mene (misleći da ga ja ne vidim)...nije isto kao prije...čudno je...Dečko mi kaže da je i njemu još neugodno i da treba proći malo vremena dok se svi ne priviknemo...Nadam se da će se s vremenom sve vratiti u normalu...jer ne bih voljela da ne budem dobra s njim...Mislim da bi pomoglo da popričamo otvoreno o tome...ali ja nemam hrabrosti započeti...a očito ni on... |
04.04.2006., utorak
Iluzija...
"Ima trenutaka kad osjećamo da je sve loše, da naši životi tonu u neku duboku provaliju, da koliko god se trudili, ne uspijevamo vidjeti ni najmanju pukotinu kroz koju bi prošla svjetlost! "Tako se ovih dana osjećam...kao da mi sve ide nizbrdo...i ono što je dobro krenulo kao da se poništilo...Isplati li se toliko truditi...Znate li onaj osjećaj kada ste se trudili...i isplatilo se...to je predivan osjećaj... A jeste li kada osjetili da ste dali 100% a nije se isplatilo??? Ja se danas tako osjećam... Jučer mi se dogodila najveća neugodnost u životu...osjećam se grozno zbog toga...neugodno...odvratno... I onda još danas dođem na ispit za koji sam učila i to dosta i sjednem...dobijem papir...čitam pitanja i ne znam niti jedan odgovor... ništa...sav trud za ništa...iluzija raspršena u trenutku...samo jednim pogledom na papir... Najradije bih pobjegla od svega...gdje me nitko ne zna...da se odmorim od svega i svih...da ne osjećam pritisak od drugih...Jer jedva se nosim i sa pritiskom koji sama sebi namećem...Znam bit ću bolje...ali treba to dočekati... Previše ja očekujem i od sebe i od života...i onda se razočaram... Opet kao da gubim dodir sa sobom...previše sam rastrgana...opet navlačim masku... Želim da me nešto trgne...da se probudim iz ove noćne more... Opet dopuštam da me sve previše pogađa...da se previše trudim...da mi je previše stalo... |
01.04.2006., subota
Suživot
Kaže se "krv nije voda"...ne nije, ali nije ni zlato...Smatram da se poštovanje treba zaslužiti, da to ne dolazi samo po sebi, samo zato što si nekome možda u rodu...Primjer je moja sestra...ona je jednostavno takva osoba da se ja s njom ne bih nikako družila da si nismo u rodu...Volim je, ali je takav karakter i to što smo sestre ne mijenja tu činjenicu... Ona je egocentrična, razmažena osoba koja gleda samo na svoju korist...Mislim da sam dovoljno racionalna da to vidim...i iako će ona meni rijetko pomoći, ja njoj ipak priskočim u pomoć kada joj to treba, upravo zato što smo sestre...Ali to ne mijenja moje mišljenje o njoj... Još više vidim kakva je sada kada sam prisiljena da živim sa njom (bez prisustva roditelja)...U stanu smo brat ona i ja...Brat i ja živimo zajedno već 4 godine i naučili smo se slagati...ali ove godine je došla ona i sve se promjenilo...Ja gubim živce...a nju to ni najmanje ne dira...i brat je pokušava urazumiti ali ne ide...Ona je voljna napraviti nešto samo ako to njoj odgovara ili ako nešto treba od nas...Neuredna je i otkako se ona doselila stan nam je kao da je bomba pala...sve ostavlja vani i neće da sprema za sobom...ja moram to...stalno se kačimo oko svega...od novca, spremanja, spavanja pa do toga da ja ne smijem dirati njezinu odjeću iako ona moju bez problema uzima...To me sve čini toliko nervoznom a iz nekog razloga joj se ne usprostavljam...jednostavno se maknem...jer sam već naučila da ne vrijedi...uvijek izgubim... To je jedan od razloga zašto sam počela pisati blog...da si dam oduška...jer ne mogu sve to držati u sebi...Jedva čekam da se odselim odavde jer ću poluditi...Ja znam da se ona neće promjeniti jer je jednostavno takva i jedini izlaz je da se ja maknem...a to će morati pričekati dok ne završim faks i zaposlim se... |
30.03.2006., četvrtak
Hod po zvijezdama
"Ovo nije neki mračni blog...samo odraz moje duše..."Kada sam počela pisati blog to sam stavila u opis...iako se možda činilo da je ovo mračni blog jer je moja duša bila u nekom čudnom stanju...iz kojeg nisam vidila izlaza...morala sam se nekom otvoriti ... a nisam našla razumjevanje u okolini...jer sam se upravo zbog njih tako i osjećala.... Sada sam malo bolje...proces obnove još traje...ali krenulo je, a to je najvažnije... Nadam se da znate da ste i vi za to zaslužni.... Moj omiljeni hobi je daydreaming ...još kao mala sam imala razvijenu i bujnu maštu...u svojim sanjarenjima bila sam sve što sam poželjela....i obožavala sam to...nisam samo sanjarila o nemogućim stvarima (da budem astronaut) nego i o sitnicama koje se nisam usudila napraviti... I danas mi je to kao ritual prije spavanja...tijekom šetnje ili kada putujem sama u busu...Sada su to realnija maštarenja...koliko mašta može biti realna...Pomoću mašte uđem u sve sfere života.... Sada maštam o završetku faksa...koji je toliko blizu da ga gotovo mogu dotaknuti...i kada zamišljam to preplavi me bujica sreće...mogu samo zamisliti kako će biti kada se san ostvari... Ponekada maštam o savršenom životu...onakom kakav ja želim...kakav može biti da se oslobodim svih okova koji me drže i sputavaju...o bezbrižnom životu....možda ispunim i taj san... "IMAGINATION IS MORE IMPORTANT THAN KNOWLEDGE" |