|
|
| < | veljača, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Ne vraćam vam lažnu nadu. Šanse da nastavim priču su mikroskopske.
Ipak, sa mnom se nikad ne zna. Nedostatak inspiracije me natjerao da prestanem, no možda odlučim ići dalje.
Slobodno pročitajte chaptere [nema ih baš puno -.-'] i izrazite svoje mišljenje.
Prijedlozi kao i kritike su dobrodošli.
Znam, da pomalo podsjeća na Kuću Noći.
Chaptere sam vratila na blog ponajviše zbog uspomena.
Vezana sam uz ovu priču makar ona nikada nije doživjela svoj kraj.
Možda ni neće, no važna je.
Želim samo zahvaliti svom Miči i svoj Arhturu te Čori jer su bili tu i čitali sva ova sranja.
I naravno, Frenku. Da nije bilo nje, nikada ne bi shvatila kako je dobro izbaciti sve iz sebe pisanjem.
Zana [Ann Marie.]
[Don't ask za ime. Zapravo, možete. Ma kako hoćete.]
Tri dana sam pokušala započeti razgovor s Tomom, ali on ga je spretno izbjegavao. Znala sam da je nešto ozbiljno. Imala sam taka osjećaj. Odjednom se promijenio. Nije više bio onaj veseli, preglasni, perverzni Tom. Postao je šutljiv, miran, povučen... To me ozbiljno zabrinjavalo. Mali je pričao, i rijetko se smijao.
Morala sam iz njega izvuči razlog. Htjela sam mu pomoći. Ili bar pokušati.
...bio je sat psihologije. Nisam to shvaćala ozbiljno, i obično bi pod tim satom crtala, ili razmišljala, ili što već... Profesor nam nije zamjerao to što ga nisamo slušali. Par puta nam je rekao da nas potpuno shvaća. Kako ni on nije volio školu, i kako njemu neće biti problem ako ne želimo slušati, ali da se za ispite moramo dobro pripremiti. James (profesor) je nešto pisao po ploči, a ja sam šarala po bilježnici. Razmišljala sam o Tomu. Opet. Morala sam razgovarati s njim. Pomoći mu. "Danas poslije ručka ćeš ga natjerati da ti kaže sve." govorila sam si. Zvonilo je. Do zvona nisam shvatila što sam cijelo vrijeme radila. Pogledala sam u bilježnicu. Posvuda je pisalo njegovo ime. Tom. Tom. Tom... Na brzinu sam pokupila stvari i izletila iz učionice. Uletila sam u blagovaonu. Za mnom je došetala i Deena, a njoj oko struka i Erik.
"Šta je Zana? Šta juriš tolko? Pa neće ti pobjeć hrana." Nasmijala se.
"Ma umirem od gladi. Ne znam što mi je."
Kako me razmišljanje mogla tako izgladnjeti?
Za ručak je bilo neko varivo. Nije baš moje omiljeno jelo, ali bila sam toliko gladna da nisam ni obraća pažnju na to što jedem. Pogledala sam prema Tomu. Bio je na drugom kraju blagovaone. S Billom. Buljio je u prezan tanjur, a nakon nekog vremena je usto od stola i krenuo prema vratima. Imala sam sreće što dobro trčim, pa mi nije daleko odmakao.
"Tom, što ti je? Nisi sav svoj. Ajde idemo na neko mirno mjesto pa ćeš mi sve reći."
"Ma ne želim te gnjaviti..."
"Ti mene ne gnjaviš. Molim te reci mi što se događa. Ne mogu te više gledati ovakvog."
"Ali..." Oštro sam ga pogledala.
"Nema ali. Idemo sad i sve ćeš mi ispričati." Prijetila sam mu držeći jednu ruku na boku.
Otišli smo u vrt. Znala sam da ćemo tamo imati mira. Rijetko tko više zalazi tamo. Sjeli smo na klupu. Nebo je bilo nevjrojatno. Nikad toliko zvijezda nisam vidjela.
''Sad mi sve reci. Molim te.''
''Dobro. Predobro te poznajem i znam da si tvrdoglava kao magarac.''
''Molim? Trebam li to shvatiti kao uvredu?'' Uozbiljila sam se. Tom se nasmijao. Osjećala sam se jako dobro. Falio mi je taj smijeh. Tako... seljački. Ali sladak.
''Ajde, govori!'' Navaljivala sam. Tom se odjednom uozbiljio.
''Ok. Ok. Evo. Znači... Ja i Bill ovdje smo već jedno duže vrijeme... Otišli smo od doma prije 4 godine. Kontakta s domom i rodinim gradom gotovo i nismo imali osim s našom majkom. Ona je uvijek bila tu za nas i uvijek nas je podupirala u svemu. Svaki tjedan se čujemo. Obično za vikend.'' Suze su mu krenule niz lice.
''Ovaj vikend... U subotu... Nazvao nas je očuh. Moja stara ima rak i teško će ga se riješiti. Ako ga se riješi uopče.'' Sve više i više je plakao i jecao. Nisam mogla vjerovati da se ta osoba prije minutu-dvije smijala.
''Smiri se. Idemo u sobu.'' Tješila sam ga. Zagrlila sam ga i odvela u svoju sobu. Deena će vjerojatno prespavati kod Erika, pa ću ostaviti Toma kod sebe. Smjestila sam ga na svoj krevet i donijela mu čašu vode.
''Evo, popij malo vode.'' Popio je i stavio čašu kraj kreveta. Legla sam kraj njega i položila mu glavu na prsa. Slušala sam njegove otkucaje srca. Na neki način su me smirivali. Gledala sam kroz prozor u nebo.
''Uvijek ću biti tu za tebe. Nikad te neću ostaviti.'' Šaptala sam mu, a onda sam zaspala.
Ležali smo na podu po kojem su bile razbacane deke, plahte, moj mobitel, knjige... Sve što smo uspjeli srušiti. Znala sam da bi Justin mogao ući svaki čas, i da onda više neću imati izbora, ali ovako sam se osjećala jako dobro. Tom mi je ljubio vrat, a ja sam piljila u strop. Jako romantično, znam.
"Zana, srce, što je?" Pustio mi je vrat na miru i zagledao mi se u oči. Mrzila sam to, jer je iz mojih očiju, mog pogleda mogao vidjeti sve. Nisam mu mogla lagati, jer je znao istinu. Pokušala sam skrenuti pogled. Samo da me ne pogleda u oči.
"Ništa ljubavi. Što bi bilo?" Stavila sam svoju glavu na njegova prsa. Time sam izbjegla pogled detektora laži.
"Nekako si mi zamišljena... Premišljaš li se?" Nije odustajao.
"Oko čega?" Napravila sam se budalom. Stavio je ruku na moja leđa, i počeo me milovati.
"Pa svoje odluke. Ovo je jasan odgovor." Ostala sam bez riječi. Što sam to napravila? Upravo sam ostala bez Justina. Jadnik. Slomit će mu se srce.
"Zana?" Nisam mu imala što za reći. Samo sam slušala njegove ujednačene otkucaje srca. Smirivali su me. Osjećala sam se umorno. Jedva sam držala oči otvorene. Skupila sam zadnje snage da ga pitam još jedno pitanje.
"Tom, srećo...Jesi zaključao vrata?"
Probudila sam se u svom krevetu. Tom je ležao pored mene i gledao me.
"O, zdravo ljepotice. Probudila si se... Napokon."
"A čini se..." Htjela sam ustati, ali onda sam primjetila da sam u donjem rublju. Očito mu se nije dalo obuć mi pidžamu.
"Srce, daj se makni s kreveta. Treba mi deka." Lagano sam ga gurnula.
"Ma da... Ne da mi se. Lijepo sam se namjestio." Gurnula sam ga malo jače.
"Ali ljubavi, meni treba deka." Nasmijao se.
"Šta će ti?" Uspjela sam ga bacit na pod.
"Bio si prelijen da mi obučeš pidžamu... Ajde idem se otiširat..." Vratio se na krevet, a ja sam ušla u kupaonu.
"I nemoj da ti slučajno padne na pamet da mi upadneš unutra!" Viknula sam mu iz kupaonice.
"Šteta... Malo mi je falilo." Čula sam kako prigovara.
Otuširala sam se i obukla. Tom je pregledavao moju garderobu.
"Donje rublje ne držim tu!" Automatski je zatvorio ormar.
"Nisam to tražio." Pravdao se.
"Ne... Naravno da nisi." Poljubila sam ga.
"Znači odlučila si... Odabrala si mene." Nije me puštao na miru.
"A valjda." Činilo se da jesam, ali Justin je bio tako...sladak...poseban.
"Ne znam kako da mu kažem." Potužila sam se.
"Kome? Šta?" Odvratio je s najdebilnijom mogućom facom.
"Ajme... Baš si seljak." Namrgodio se.
"Nemoj me vrijeđati."
"Dobro, dobro."
"I hoćeš mi više reći?" Uporno je izigravao debila.
"Što?" Zbunjeno sam
"Kome? Što?" Počela sam se nekontrolirano smijati.
"Znaš, to nije odgovor." Napravio je neku zbunjenu facu.
"Ma Justinu. Ne znam kako da mu kažem da sam s tobom."
"Ahaa. Ma reci malom pederčiću da nije dovoljan za tebe. Da je puuuno jadniji od mene, i da si odlučila."
"Kako si bezosjećajan." Napravio je neki pokunjen izraz lica. Shvatio je da je pogriješio. Prišao mi je straga i zagrlio me.
"Oprosti. Volim te. Nisam htio biti bezosjećajan." Izvukla sam se iz medvjeđeg zagrljaja.
"Ako si time praviš kartu za krevet, onda ćeš se morati malo više potrudit." Odjurila sam u kupaonu, zatvorila vrata i prislonila glavu na njih. Čula sam Toma kako govori:
"Sranje. Znao sam da to nisam trebao tako. Ruže i parfem puno bolje djeluju."
Sjela sam na pod i naslonila se na vrata. Malo mi je falilo da prasnem u smijeh. Pokušavala sam se suzdržati. Ali ne baš uspješno. Imala sam osjećaj kao da ću izbljuvati sve što sam jutros pojela. Nisam više mogla. Puknula sam i počela se valjati po podu od smijeha. Tom je to čuo i došao. Vidio me kako ležim na podu i gušim se od smijeha.
"Ti baš... ovaj.. nisi normalna. Znaš to?" Pružio mi je ruku i pomogao mi da se dignem.
"Znam. I ponosim se time." Jedva sam govorila između naleta smijeha.
"Jesi dobro? Znaš postoje ustanove za ljude kao ti. Ili neke terapije." Malo mi je falilo da mu opalim šamar. Moja ruka je već krenula, a onda se izmakao.
"Hej! Pa zezam se." Ustala sam se s poda.
"Ma znaaam. Ali umirem da ti zaljepim jedan..."
"Ma ne valjda." Umiljavao mi se.
"Mislio sam da me voliš." Grlio me i ljubio po rukama, vratu... Svuda.
"Znaš, voljeti je jedan ozbiljan glagol. Ne znam da baš mogu reći da te volim. Ne zamišljam život s tobom. Ni djecu. Niti bi se ubila sad zbog tebe."
"Aha." Činilo se da ga baš i nije briga. "Umm. Tom? Ti mene slušaš ili me opet pokušavaš odvuć u krevet?" Stao je. Pogledao me svojim čokoladno smeđim očima. Neko vrijeme smo se samo gledali, a onda je meni zazvonio mobitel.
"Ja ću se... ovaj... Idem se javit." Uzela sam mobitel i izašla iz sobe u hodnik. Zvala je moja stara.
"Da?" Javila sam se.
"Zana, zlato mamino!"
"Mama! Kako to da me zoveš?"
"A mama ne može nazvati svoju kćer?"
"Ma možeš samo... Ne znam. Iznenadila si me. Nisam očekivala tvoj poziv."
"A jel mi ti to radiš nešto što ne bi smjela?" Kroz glavu mi je prošla slika mene i Toma na podu.
"Neeee. Pa ja sam tvoja dobra curica. Znaš ti mene."
"Ja se nadam. Nego... Uskoro će ti rođendan..."
"Znam." Mrzila sam svoj rođendan. Svi bi uvijek bili preveseli. Živcirali bi me. Najrađe bi otišla s Tomom negdje.
"...i zanima me... Što da ti kupimo? Ja i tata mislim."
"Mamaaa. Ne gnjavi. Dobro znaš što ja hoću."
"Da. Ali ja to ne želim."
"Ne razumijem gdje je tu problem. Ti i tata jednostavno umjesto da mi kupite neki preskupi dar odite na putovanje ili nešto. Ne znam... Drugi medeni mjesec!"
"Zana. Ne tjeraj me da pogađam što bi ti se moglo svidjeti. Iz zadnje tri godine vidiš da mi to nikako ne ide."
"Mama daj me jednom poslušaj. Lijepo sam ti rekla. Ja želim da vi odete negdje. Uživajte."
"Tvrdoglava si. Na tatu. I to mu neću oprostit."
"Hvala. Paaa... Moram ja sad ići. Ajde čujemo se."
"Dobro. Papa dušice."
"I da se nisi usudila zvati neke od mojih prijatelja kako bi ih pitala što želim za rođendan. Jasno?"
"Dobrooo. Papa Zana."
"Bok mama."
Vratila sam se Tomu.
"I? Tko je bio?" Kao psić je skočio čim sam ušla.
"Koja si ti baba! Zar baš SVE moraš znat?"
"Daaa. Moram te malo kontrolirati."
"Ma stara me zvala."
"Aha. Ok." Rekao je nekako zamišljeno i pomalo tužno. Pomalo me zabrinjavao i zbunjivao. Pa to je samo moja stara... A možda... Možda nešto nije u redu s njegovom?
