|
|
| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ne vraćam vam lažnu nadu. Šanse da nastavim priču su mikroskopske.
Ipak, sa mnom se nikad ne zna. Nedostatak inspiracije me natjerao da prestanem, no možda odlučim ići dalje.
Slobodno pročitajte chaptere [nema ih baš puno -.-'] i izrazite svoje mišljenje.
Prijedlozi kao i kritike su dobrodošli.
Znam, da pomalo podsjeća na Kuću Noći.
Chaptere sam vratila na blog ponajviše zbog uspomena.
Vezana sam uz ovu priču makar ona nikada nije doživjela svoj kraj.
Možda ni neće, no važna je.
Želim samo zahvaliti svom Miči i svoj Arhturu te Čori jer su bili tu i čitali sva ova sranja.
I naravno, Frenku. Da nije bilo nje, nikada ne bi shvatila kako je dobro izbaciti sve iz sebe pisanjem.
Zana [Ann Marie.]
[Don't ask za ime. Zapravo, možete. Ma kako hoćete.]
"Zana!" Stresla sam se. "O, Tom. Ti si." Prilazio nam je i izgledao je jezivo. "Što vas dvoje radite ovdje?" Justin je izgledao zbunjeno. "Ma ništa. Gledamo zvijezde i tako. Izašla sam na zrak malo." Gledao je Justina kao da će ga rastrgati. Nije bio tako glup. Shvatio je sve... Bar se meni tako činilo. "Vi se znate?" uključio se Justin najdebilnijim pitanjem koje je mogao smisliti u tom trenutku. "Naravno! Pa skupa smo!" odbrusio mu je Tom. "Ne. To ne može biti istina. Zana i ja smo skupa." Mislila sam da ću puknuti. Nešto me tjeralo da otrčim. Da ih ostavim. "Slušaj mali. Zana je moja... samo MOJA cura. Idi se igrati s maminom šminkom li nečim takvim." Justin je bijesnio. Nisam mislila da bi se on mogao tako uzrujati. "Ha-ha. Jaaako smiješno. Ja bar ne koristim 3 kile pudera." Tom je popizdio. Doslovno. Gurnuo je Justina tako jako da je ovaj skoro pao s balkona. Nisam to mogla gledati. Počela sam se gušiti. Jedva sam disala. Pala sam na pod i pokušavala doći do zraka. Tom i Justin su to primjetili pa su odmah dotrčali do mene. Zadnje čega se sjećam su Justinove krvave usnice i Tomovo glasno dozivanje. A nakon toga samo mrak.
Probudila sam se u svojoj sobi. Deena je spavala na stolcu kraj mog kreveta. Pogledala sam na sat. 3:46 ujutro. Pokušavala sam se sjetiti što se dogodilo, ali od toga me samo bolila glava. Usta su mi bila suha. Pokušala sam ustati, ali noge su mi bile preslabe. Deena se probudila. ''Zana di ćeš?'' ''Nigdje. Ne mogu se pomaknuti. Htjela sam popiti vode.'' Ustala je. ''Ja ću ti donijeti.'' Htjela sam razbistriti glavu. Toliko toga je bilo u njoj. Zatvorila sam oči. Sjećam se da sam otišla s Deenom dolje. Tamo su bili i Tom i Justin. Znam da sam se pokušala izgubiti među ljudima, ali Justin me primjetio. Otišli smo se balkon... I onda je došao Tom. Posvađao se s Justinom. Potukli su se, i onda sam se ja srušila. ''Izvoli.'' Deena mi je pružila čašu vode. ''Hvala.'' Sjela je na krevet kraj mene. ''Što ti se dogodilo? Tom i Justin su te doveli. Rekli su da ti nije bilo dobro i da će te stavit u krevet.'' ''Oboje? Jesu se svađali?'' Pogledala me čudnim pogledom. Ništa joj nije bilo jasno. ''Da, oboje. I ne, nisu se svađali. Izgledali su prestravljeno.'' ''Ok. Stvarno sam umorna. Oprosti.'' ''Ma nema problema. Laku noć!'' ''Laku noć.''
Zvoni budilica. Tako mi se ne da ustati. Deena trči po sobi kao svako jutro. Traži odjeću. Jedva otvaram oči. Otišla sam u kupaonicu. Oprala zube, počešljala se, umila...
''Deena, gdje ćeš?'' Gledam ju svu sređenu. ''Erik me vodi van. Godišnjica nam je i provest ćemo cijeli dan skupa.'' Šteta. Pomislila sam. Planirala sam malo biti s njim. Razgovarati. Nismo se vidjeli godinama. ''Ok. Uživajte.'' ''Hvala. Naravno da hoćemo.'' Izašla je s nevjerojatnim smješkom na licu.
Sišla sam u prizemlje na doručak. Umirala sam od gladi. I Tom i Justin su bili tamo. Pogledali su prema meni i dotrčali. "Jesi dobro? Jel te boli nešto?" Napadali su pitanjima. Osjećala sam se jadno. Prevarila sam ih, izigrala, a oni se i dalje brinu za mene.
"Dobro sam. Nije ništa. Ma znate moje srce." Pokušavala sam okrenut na šalu. "Da, znamo. zato ćemo se brinuti o tebi sljedećih...Pa.. barem tjedan dana." Tom je bio ozbiljan. "Da. Odlučili smo da se nećemo svađati, jer si trenutno ti važnija." Odgovorio je Justin. "Dečki, ovo neće moći tako. Ja morm odlučiti izmađu vas dvoje. I to će biti teško. Trenutno sam solo. Dok ne odaberem jednog. A to bi moglo potrajati. Ne želim da se brinete za mene. Mogu ja i sama." Krenula sam prema stolu. "Dobro. Tvrdoglava si. Znam to. I znam da te ništa ne može odgovoriti. Ali, ako ti se išta dogodi, ja te neću pustiti ni na sekundu." Viknuo je Tom.
Pojela sam na brzinu. Osjećala sam Tomov i Justinov pogled. Imala sam onaj osjećaj da me promatraju. Znala sam da me neće samo tako pustiti na miru. Bila sam tvrdoglava, ali ništa više od njih. Ustala sam. Naravno, i oni su. Krenula sam polako i oni su me pratili. Kao iritantni psići. Potrčala sam. I oni su. Trčeći sam se zadihala. Stala sam i pokušala doći do zraka. Naravno da su to primjetili. Tom me doslovno podigao i odnio do sobe. Htjela sam da me spusti, ali nije htio. Popustila sam mu. Odnio me u sobu. Imali smo sreće i niko nas nije vidio. Justin ga je slijedio. Nije nas moga pustiti same ni na trenutak. Jednostavno nije vjerovao Tomu, a ni meni. Doslovno su me ugurali u krevet i dali mi pilule i tablete. Justin je otišao po čašu vode, a Tom je legao kraj mene pod izlikom da me mora ugrijati. To sve mi je bilo smiješno. Oboje su me voljeli, i htjeli su biti sa mnom, pa su mi udovoljavali na razne načine. Poslala sam Justina po Deenu. Htjela sam popričati s Tomom. Na samo. Jadan Justin. Nije znao da je Deena vani i da se vraća tek kasno navečer. Čim je izašao odahnula sam. Tom se nasmijao. "Šta se smiješ?" Počeo se još više smijati. "TOM! Ja te ozbiljno pitam. ŠTA SE SMIJEŠ?" Trgao se. "Ma ništa dušice..." Opet ulizivanje. "Nemoj ti meni dušice! Šta je smiješno?" Udarila sam ga po ramenu. "Ma znao sam ja da ti mene voliš. Vidiš kako si odahnula čim je ovaj mali crv izašao." Gurnula sam ga s kreveta. Udario je glavom u noćni ormarić. Nisam mogla zaustaviti smijeh. "Šta se sad TI smiješ?" Pokušavao se dići, ali mu baš i nije išlo. "Tko se zadnji smije..." "Sporo shvaća!" Dovršio je rečenicu, ali ne onako kako sam ja mislila. "Idiote! Najslađe se smije!" Udarila sam ga jastukom u glavu. "A ne, ne. Ovo neće proći samo tako." Uzeo je drugi jastuk i opalio me po leđima. "Zao si. Ja sam tu bolesna. Ti bi se trebao brinuti za mene, a ne udarati me." Gađala sam ga jastukom, i naravno, pogodila drito u facu. "Ja sam upravo udario glavom u tvoj noćni ormarić. Šta se ti žališ?" Dobila sam jastukom u glavom. Pokušala sam izbjeći jastuk, ali predobro je gađao. Na moju sreću on je loše izbjegavao moj jastuk, tako da sam mu vratila sve udarce, a onda u jednom trenutku, ne znam kako, spotaknuo se i pao na mene. Osjećala sam toplinu njegova tijela, i nisam mogla stati. Počeli smo se žvaliti nasred poda...
Pogledala sam na desno i skoro se onesvijestila. "Erik?!? Pa odkud ti tu?" Koja vjerojatnost da u novoj školi naletim na svog BFF-a iz djetinjstva. "Paa...Možda sam vampir? Jesi razmišljala o tome?" "Baš sam debil. Isuse pa koliko se nismo vidjeli?" Počeo je brojati na prste. Nisam se mogla prestati smijati. "Otprilike...Samo da napomenem matematika mi nije jača strana...5-6 godina. Kad sam se odselio iz New Yorka." Navrla su sjećanja...Svakodnevni odlasci u park gdje bi me Erik uvijek branio od zločeste djece, onda škola...prvi razred. Sve zadaće smo prepisivali jedan od drugog, znao je sve moje simpatije, i kad me nešto mučilo prvo bi njemu rekla... A onda su se njegovi starci rastali i on je otišao s mamom u Chicago. "Ne znaš kako si mi falio. Kad si otišao tjedan dana sam plakala. Bilo mi je teško bez tebe. Nisam imala od koga prepisat zadaću." Nasmijali smo se. "A ni ja. Nitko nikad ne zna engleski." "Kod mene matematiku." Opet nalet smijeha. Deena se okrenula. "O, Zana, vidim upoznala si Erika." Stavila je žlicu u usta i napravila neku debilnu facu. "Ja ti njega znam još od...paaa...rođenja. BFF smo već goodinama." Pocrvenila je u licu. "Deena?" Na brzinu je uzela čašu s vodom i popila sve. "Ovo je preljuto. Očito se kuharice ne znaju kontrolirati kad imaju papar u rukama." Odustala sam od hrane. "Vas dvije se znate?" uključio se Erik, kao i uvijek potpuno zbunjen. "Pa cimerice smo!" Rekle smo obje u glas trgajući se od smijeha. "Vidim da se nije ni malo promijenio. Najjednostavnije stvari ga zbune bez problema." rekla sam. "Daaa. Al je matematičko čudo. I da mu daš neku kobasicu od zadatka s nekoliko nepoznanica njemu neće trebati više od 5 minuta." "Naravno! Od njega sam prepisivala sve zadaće." "Tipično za Erika. Sve b napravio za prijatelje, pa čak i zadaću...A znaš...mi smo skupa." Šokirala me tom rečenicom. Inače sam znala sve o njemu. Uvijek bi znala tko mu se sviđa, i uvijek bi mu pomogla. Na žalost, vrlo često je bilo bezuspješno. "Da. I to već...pa skoro godinu dana." "Čestitam." Zakrulilo mi je u želucu. Odlučila sam da ću riskirati i pojesti večeru. Imali smo špagete. Moje omiljeno jelo. Navalila sam na hranu. Nisam mogla stati. To je jednostavno bilo jače od mene. Bilo je dobro. Jako dobro. na brzinu sam pojela i digla se od stola. Deena je također ustala. "Idemo nas dvije. Papa srce. Vidimo se." Poljubila ga je. "Ok. Bok srećo." Brzo smo došle do sobe. Doslovno sam uletila u kupaonicu. "Mogu se ja prva otuširati?" viknula sam. "Može." Otuširala sam se, oprala zube i obukla pidžamu. Sjela sam na krevet i počela kopati po svojoj torbi. Trebala mi je minuta da nađem ono što sam tražila. Knjigu. Deena je izašla iz kupaonice. "Zana, pa nećeš valjda čitati?" Tupo sam ju pogledala. "Zašto ne?" Obukla je gornji dio pidžame. "Pa petak je. Daj, svi idemo dolje gledat filmove ili nešto takvo." Odložila sam knjigu na ormarić kraj kreveta i digla se iz kreveta. "Može."
Sišle smo dolje. Više-manje su svi bili tamo. Pogledom sam preletjela sve. O, sranje! I Tom i Justin su bili ovdje. Ne smiju me vidjeti...Bar ne u isto vrijeme. Pokušala sam se izgubiti među ljudima, ali bilo je prekasno. Justin me vidio. Probio se kroz ljude i došao do mene. "Ej!" "Justin! Daj, ajmo negdje gdje je tiše. Teško mi je pričati ovdje." Kao da je to čekao primio me desnom rukom za struk i izašli smo iz hale. Šetali smo hodnicima škole. "Samo bi ti htio reći da mi je do tebe jako stalo. Kad sam uz tebe, sretan sam, i najgori dan mi možeš uljepšati. Vidio sam te prvi dan. Kad si tek došla, ali nisam tsi mogao prići." Nasmiješila sam se i porumenjela. Šta da ja sad radim? Ojećala sam grižnju svijest zbog Toma, i Justina. Nisam fer prema obojici. "Hvala. Stvarno mi se sviđaš. I htjela bi da ovo uspije." Koji mi je kurac? Zašto sam se raspekmezila. To nisam ja. Ja sam osoba bez srca. Stali smo na terasi koja je inače služila za promatranje zvijezda. "Ne znaš koliko dugo tražim neku koja će me voljeti zbog mene samoga." Bio je sladak, ali od ovog mi se više bljuvalo. Pogledala sam u nebo. Koliko zvijezda...
Iz misli me trgnuo Tom.
"Zana!"...
.××.Počela školica, pa ću pisat još rjeđe -.- Nadam se da me razumijete. Teško je ove godine. Probat ću češće, ali škola mi mora bit a prvom mjestu. Na žalost.××.
...trčala sam po sobi tražeći odjeću. "Potpuno sam zaboravila da se moram javiti Thari. Trebaju joj neki podatci. Da me upiše." Pronašla sam majicu na stolcu, i tenisice u kupaoni. "Gdje su mi hlače?!?" lagano sam živčanila. Pogledala sam na digitalni sat kraj Billovog kreveta. "15 do 17. Nemam vremena. TOOOM!" Ležao je u krevetu. "Jesi dobro?" polako i oprezno sam mu prilazila. Kada sam došla do kreveta naglo me uhvatio za struk i srušio u krevet. "Jesam te!" "Daaaj. Vidiš da kasnim. Sad mi pomozi! Gdje su mi traperice?" Zagledao se u neku zamišljanu točku. Pričekala sam minutu. "I? Gdje su?" "Ma razmišljam! Pusti me!" Stavila sam ruke na bokove. "Jel boli glava?" Morala sam pitati. "Da. Hvala na pitanju." Odustala sam. Pogledala sam na sat. 10 do 17. Obilazila sam sobu pokušavajući naći traperice. Jedva sam ih našla. Ispod one krpetine tj. Tomove majice. Na brzinu sam se oblačila kad je u sobu upao Bill. "Hej Tom, zašto nisi..." On je pogledao mene, a ja njega. Oboje smo se zacrvenili. Automatski se okrenuo prema vratima. "Ovaj...ja ću izaći van. I pričekati." Izašao je. Brzo sam navukla traperice i tenisice i izjurila iz sobe. Jedva sam pozdravila Toma. Divno. Baš divno. Moje prvo "upoznavanje" s Billom. Sad će misliti da sam drolja. Potrčala sam prema Tharinom uredu. Nije bio daleko. Na moju sreću.
Pokucala sam. "Slobodno!" Ušla sam u ured prosječne veličine s ogromnim radnim stolom i kompjuterom na njemu. Thara je nešto tipkala. Pogledala sam na veliki sat na zidu. Točno 17. Dobro da sam potrčala. "O, Zana. Hvala što si došla. Sjedni. Moram te zapisati u računalo. Pa ćeš mi morati reći neke informacije. Dobro?" Sjela sam. "Da." Popila je gutljaj kave. "Znači...Tvoje puno ime je Zana Taylor? Nemaš neko srednje ime?" "Ne." Utipkala je Zana Taylor u računalo. "Roditelji. Kako ti se zovu?" "Ted i Sarah Taylor." Utipkala je imena mojih roditelja. "Rođena si..." "...15.8.1993. u New Yorku." "Dobro...Državljanstvo..." "Američko." Popila je još jedan gutljaj kave. "Ovo je samo reda radi. Svaki učenik mora biti upisan u računalo zajedno s nekim osnovnim podatcima. Nego, da te pitam...Kako si? Kakva ti se čini škola?" "Ma dobro sam. Moram piti brdo lijekova, ali dobro je. Škola mi se čini OK, ali nisam još upoznala mnogo učenika. Zapravo, osim Toma i Deene ne znam nikoga." Pogledala me svojim prekrasni plavim očima skrivenim iza naočala. Pogledom mi govorila da me razumije. Kao da mi je mama. Tako je draga. Zar takvi ljudi još postoje? "Ma dobro je. Ima vremena. Znam kako je to kad si nov. Ne poznaješ nikoga. Ali brzo ćeš se ti uklopiti. Sigurno." Ustala je od stola. "Ja ću te sad, na žalost morati pozdraviti jer imam sastanak. Vidjet ćemo se još u školi." Ustala sam se i ja. "Aha. Joj žao mi je što sam vas zadržala." "Ma dobro je." Izašla sam iz ureda i krenula prema sobi. Nisam trčala, ali sam brzo hodala. Hodnik je bio pun. Polako me počela boliti glava. Najednom me neko povukao za ruku. "Vidi, vidi. Nova učenica." obratila neka napudrana prsata plavuša. "Samo da znaš, ovdje sam JA glavna. Vidim da mi se motaš oko Toma. A on je moj. Možda smo prekinuli, ali vratit će se on meni. Moj savjet ti je da ga se kloniš." Iza nje je stajao čopor napudranih, umišljenih kurvica. "Draga moja, ne motam se ja oko njega nego on oko mene." Stavila sam ruke na bokove. To bi činila kad god bi me neko naljutio. Iskreno ne znam zašto." "Nije me briga. Ja ti samo kažem da ne pokušavaš ništa s njim. To je za tvoje dobro. Ne želiš znati što ti sve mogu napraviti." "Daj, Amanda pusti novu curu na miru." netko je rekao iza mene. Okrenula sam se i skoro pala u nesvijest. Bio je to Justin. Justin Bieber. "Opet ti. Nije me briga koliko sladak bio, meni se ne proturiječi." Justin je stao kraj mene. Kako je samo divno mirisao. Mmm... "Pusti novu curu na miru. Samo ti to kažem." Plavuša je ostala bez riječi. Ne znam zašto, ali Justina nije htjela ili možda smjela nikako naljutiti. "Ovo nije gotovo. Upozoravam te. Miči šape s MOG Toma." rekla mi je i zajedno s cijelim čoporom plastičnih lutkica otišla. "Gle, sorry zbog Amande. Ona je jedna...teška osoba." Kako je sladaak. Ima tako savršen osmijeh. A frizura. Aaaaa!!! "Navikla sam. Čini se da svaka škola ima barem jednu takvu." Nasmijao se. "Justin. Justin Bieber." "Zana. Zana Taylor." "Znači, ti si s Tomom? To sam bar izvukao iz Amandine priče." Nisam znala što da kažem. Voljela sam ga. To nisam mogla poreči. Pa i spavala sam s njim. Ali, opet, i Justin u meni budi neku ljubav. Ne kao Tom, ali stvarno je drag i sladak. "Iskreno? Nisam sigurna. Volim ja njega, ali...ma ne znam. Komplicirano je. I sve se dogodilo brzo. Prebrzo." "Ok. A znači li to da smiješ izaći sa mnom van?" Morala sam dobro promisliti. S Tomom sam, ali Justin je tako...savršen. Tu priliku nisam mogla propustiti. Jednostavno sam ja tako loše sreće. Ovakvo nešto događa se jednom u životu (bar meni). "Paa..Dobro. Jedan nas izlazak neće ubiti." Nasmiješio se. Nikada u životu nisam vidjela tako savršen osmijeh. "Moj sretan dan. Može...večeras?" "Paa...trebala bi učiti i nadoknaditi ovo što su danas radili. Nisam bila na nastavi. Može sutra?" "Naravno! Dođem po tebe oko...8? "Ok. Vidimo se sutra." Išla sam prema sobi. Odjednom je moju glavu natrpala hrpa pitanja i problema. Kako ću ovo sakriti od Toma? Ili Billa? Što ću reći Deeni? Otvorila sam vrata sobe. Deena je sjedila za stolom. Učila je. Zar ću morati i učiti? Inače sam odličan đak, ali učenje...Ja to nikada nisam mogla. Ni ne znam kako. Čim me spazila skočila je sa stolca. "Slušam." Sjela je na krevet. "Što?" Sjela sam kraj nje. "Šok? Operacija srca? Tom? Tablete? Ukratko...SVE!" "Ok ok. Eto...Ne znam gdje da počnem." Pogledala me kojitijekurac pogledom. "A da kreneš od početka? Mislim da bi to bilo najpametnije." "Ha-ha. Nije smiješno. Ajde dobro. Znači, prije tri dana ja sam imala...Pa nekakvu viziju. Vidjela sam Toma prebijenog u nekoj uličici. Znala sam da je ozbiljno. Znaš, imala sam onaj neki osjećaj. U trbuhu. Uglavnom ispostavilo se da je Tom stvarno prebijen u uličici, i ja, Bill , njegov brat, i Thara, tajnica, smo otišli tamo po Toma. A ja, lavljeg srca, sam se onesvijestila. Stalo mi je srce. Jednostavno ga nisam mogla gledati onakvog. Srce me bolilo. Odveli su nas u bolnicu gdje su mene operirali. Oboje smo se jako brzo oporavili. I sad ja moram piti one glupe tablete." Gledala me širom otvorenih očiju. Imala sam osjećaj kao da mi baš i ne može vjerovati. Kao da joj se sve čini tako nestvarno. "Ja iskreno ne znam što bi trebala reći. Žao mi je. Zbog tebe i Toma." "Hvala. Danas nisam bila na nastavi. Daj mi molim te pokaži što ste radili." Ustala se i krenula prema radnom stolu. "Evo odmah. Samo da uzmem knjigu." Iz ladice radnog stola izvukla je neku ogromnu knjigu. Nadam se da se iz te uči barem tri godine. Otvorila je 12. stranu. Gore je velikim crnim slovima pisalo Vampirizam-osnove. "Lagano je za početak. Osnove. Što su vampiri? Kako ih prepoznati? Kako nastaju? Brzo ćeš to pohvatati. I nema zadaće. Pustila nas je danas." "Aha...Jeste pisali puno?" "Ma ništa. Cijeli je sat samo pričala i pričala." Uzela sam knjigu od Deene i počela čitati. Od svega sam shvatila da se vampiri rađaju, ali i da ugrizom mogu nastati novi, da ne moraju imati velike očnjake niti smeđe-crvene oči te da izgledaju poput ljudi. Jedina razlika je njihov ten. Svi su bijedi, i ne mogu potamniti na suncu. Tekst je bio jako opširan. Govorio je i o povijesti. Kako su vampiri postojali još davno. Pročitala sam sve, i knjigu odložila na radni stol. Bila sam užasno umorna, ali i gladna. "Kad je večera?" Deena je digla pogled s mobitela i pogledala na sat. "Za nekih deset minuta. Idem se presvući pa ćemo skupa do kantine." "Može." Na brzinu je obukla trenirku. "Idemo." Putem do kantine smo obje šutile. Razmišljala sam o svemu. Školi, Tomu, Billu... Ali najviše o Justinu. Trebam li reći Deeni za njega? Možda je za sad bolje da ne. Kantina je bila puna. Sjele smo na isto mjesto gdje smo i doručkovale. Deena je počela pričati s nekm curom koja je bila s njene lijeve strane, a ja sam se usredotočila na hranu. Nisam ni počela jesti kad mi se netko obratio. "Zana? Zana Taylor? Iz New Yorka?"
Puštena sam iz bolnice. Napokon. "...znači ove tablete pijete prije svakog obroka, a ove ujutro." objašnjavao mi je doktor. "Dobro." odgovorila sam mu i uzela dvije bočice i stavila ih u torbu. "Preporučam vam da prvih tjedan dana ne obavljate neke teže fizičke poslove i da se ne bavite sportom. Čisto sigurnosti radi." Kimnula sam glavom "Aha." a doktor je izašao iz sobe. U sobu je ušao Tom. "Jesi uzela sve?" Zagrlio me. "Da. Ajde idemo više. Dosta mi je bolnice i ovih kreveta." povukla sam ga za sobom. "Da srećo moja. Evo odmah."
Izašli smo iz bolnice i otišli do parkirališta. Tamo nas je čekao njegov Audi. "Ooo. Tom... Lijep auto." morala sam pohvaliti auto. "Hvala srce. Ponosan sam na Toma mlađeg." rukama je obgrlio auto. "Na koga?" gledala sam ga sumnjičavo. "Toma mlađeg. Na auto Zana." gledao me onim "paštasitimislila" pogledom. Počela sam se smijati ko luda. "Ahaa. Auto zoveš Tom mlađi?" pitala sam ga dok sam ulazila u auto. "Da. Zato što je savršen kao ja." ušao je i on. "Kako si umišljen. Tko kaže da si ti savršen?" "Paa. Ja, ja, ja i svi drugi." palio je auto. "Kako ti kažeš." Poljubila sam ga. "Voliš brzu, sporu ili normalnu vožnju?" Nisam morala razmišljati ni trenutak. "Brzu naravno!" vezala sam se sigurnosnim pojasem. "Jesi sigurna? Moje zlato, Tom mlađi može i do 300 km/h." Pozlilo mi je na trenutak. "Pa.. nećemo valjda toliko..Al brzo volim!" "Dobro. Kako moja princeza kaže."
Jurili smo po cesti. Osjećaj je bio genijalan. Kao da letim. Do škole smo stigli za nekih 10 minuta. Zaustavio je auto na parkiralištu. "Wow. Ovo je bilo genijalno. Nikad nisam tako uživala u vožnji." "Ti si prva koja se nije izbljuvala. Svaka čast." zagrlio me. "Pa ja sam posebna." nasmijala sam se. "Naravno." Išli smo polako do škole držeći se za ruke. Izvadila sam mobitel iz torbe i pogledala na sat. 8 sati. "Sad je doručak..." "...da, dušice. Naravno da ćeš jesti."
Ušli smo u kantinu. "Ja idem sjest kraj Billa, pa se vidimo kad pojedeš." "Ostavljaš me?" pogledala sam ga tužno. "Ma samo na kratko. Sve će bit u redu." pustio me i otišao prema Billu. Krenula sam ravno tražeći Deenu po blagovaoni. Mahala mi je da dođem. Sjela sam kraj nje. "Ooo. Vidi šarmericu. Znači ti i Tom ste skupa?" napala me pitanjima. "Pa.. valjda. Mogli bi to tako nazvati." lagano sam se nasmiješila. Cornfalkes za doručak. Bar nešto što sam voljela. Napunila sam si zdjelicu mlijekom i cornflakesom. "A čujem i da si bila u bolnici. Što je bilo? Jesi dobro?" Podsjetila me na tablete. Brzo sam iz torbe izvadila dvije bočice. "Plave za svako jutro..." govorila sam si u bradu. "Molim?" javila se Deena s nekim čudnim, zbunjenim izrazom lica. "Samo malo da popijem tablete pa ću ti objasniti...i zelene prije obroka.." popila sam tablete. "Popila si ih. Sad mi objasni što si radila u bolnici." nije prestajala. "Dobro, dobro. Znači.. Meni je srce stalo. Operirali su me i moram piti tablete. Ništa komplicirano." Nije mi se dalo sve objašnjavati. "Samo tako?" nije mogla prestati. Inače nije bila loša, ali ovako puno pitanja nisam mogla podnijeti. "Pa ne baš. Od šoka." Ugurala sam punu žlicu u usta nadajući se da će prestati. Nije. "Kakvog šoka?" "Ma to ti je duga priča. Ispričat ću ti danas navečer u sobi. Ok?" Jela sam sve brže i brže. "Dobro." Na brzinu sam pojela i digla se od stola. Tom je to primjetio pa se i on ustao. Našli smo se na ulazu u kantinu. "Gotova? Već?" primio me oko struka. "Da. Ma ja ti brzo jedem. Kad hoću." Išli smo hodnikom. Polako. "Gdje mi idemo srce? " počela sam mu tepati. Pa što se to događa sa mnom. Sad mu i tepam, a do prije nekoliko dana ga nisam mogla smisliti. "Do moje sobe princezico." "A nastava?" pogledala sam ga ozbiljnim pogledom. Nikada do sad nisam markirala. "Ma koga briga. Operirali su te. Reci da se ne bi trebala naprezati. Pa znaš lagati." "A ti? Ti nisi operiran..." "Ali sam bio u bolnici. Bez brige bit ću s tobom." Polako je spuštao ruku s mog struka prema dupetu. "A-a. Šta si ti umišljaš srećo." Pomakla sam mu ruku nazad na struk. "Vrijedilo je pokušati." nasmijao se. Došli smo do njegove sobe. Otvorio je vrata. "Evo. To je to. Moja soba." rukom je pokazivao. "Pa nije baš uredna...Ček, jesu ovo..." odjurio je do kreveta, pokupio plave boxerice i sakrio iza leđa. "Neee. O čemu ti to? Nema ničega ovdje." Slobodnom je rukom pokazivao na pod gdje su se do prije par sekundi nalazile njegove boxerice. Nisam se mogla prestati smijati. "Ovdje bi trebalo malo pospremiti. Soba je kao da je bomba pala!" Obilazila sam sobu. Po podu je bilo svega. Odjeće, šminke, knjiga, bilježnica, CD-a...a u kutu je stajao i jedan laptop. "Samo ti daj." "Ja?? Ne-ne. Ja sam operirana i ne smijem raditi ništa zahtjevno. Ti ćeš spremati." sjela sam na krevet. "Neee. Ionako nered nisam napravio samo ja." prekrižio je ruke na prsima. "Dobro. Za početak ćeš onda spremiti samo svoje stvari." Napravio je neku tužnu, pseću facu. "Ne pali to kod mene. Hajde, brzo na spremanje. Ako ne kreneš sad spremat ćeš do sutra." "Moolim te, nemoj me mučiti! Ja ne znam gdje šta ide i šta da radim. Baš si zla." Sad je prešao na facu uvrijeđenog djeteta. "Nije tako teško. Evo, ja ću ti pomoći koliko budem mogla." Neko je vrijeme samo stajao i premišljao se. "Dobro. Ako to ti želiš onda dobro. Spremat ću." Poskočila sam s kreveta i zagrlila ga. "Znala sam da hoćeš! Evo ovako ćemo. Lagano za početak. Pokupi sve CD-e s poda i stavi ih na policu." Opet neka nezadovoljna faca. "A ti?" "Ja ću biti ovdje. Nadgledat ću." Nevjerojatno. Počeo je skupljati CD-e po sobi. Bilo ih je na krevetu, pod krevetom, na podu, u kupaoni... Za nekih 30 minuta polica je bila popunjena. "Nevjerojatno. Bravo Tom. Vidiš da ti to možeš." Sav zadihan sjeo je na krevet. "Bilo je teško. Nikad u životu nisam radio nešto tako...zahtjevno." "Dobro... A sad odjeća." Pogledao me kao da sam luda. "Ti još hoćeš da odjeću spremam? Vidiš li to koliko toga ima?!?!" živčanio je. "Da...zato kreni što prije." Srušio se na krevet. "A mooolim te. Sad ću ti pomoći. Nemoj da te moram dizati." "Sorry Zana, ali ovo je previše. Ja više nemam snage." Nisam se mogla suzdržati. Smijala sam se kao luda. "Tom... radio si pola sata. Spremao si CD-e. Kako si se mogao umoriti?!?" "Ma teško je to." Opet neka mrgud faca. Kakva ljenčina. Čudim se kako nađe stvari u tom neredu. "Daj, evo samo odjeću. Bit će gotovo. Neću te više gnjaviti. Samo to. Za mene." Ako sam u nečemu bila dobra onda je to onaj pseći pogled kojem nitko ne može odoljeti. Tata bi uvijek popuštao. "A dobro. Za tebe. SAMO odjeću." "Bravo. Tako treba. To je moj dečko." Obišao je sobu i svu odjeću bacio pred mene. Nikad nisam vidjela tolko odjeće. "To je sve tvoje?" Gledala sam u hrpu odjeće kao u čudo. "Pa...uglavnom. Ima nečeg Billovog ovdje, ali da, većina je moje." Neko sam vrijeme samo blejala u tu hrpu odjeće. "Dobro...prvo moramo odvojiti prljavu od čiste...Ma šta ja govorim. Evo, svu odjeću moraš odnijeti na pranje." "Svu? Baš SVU?" "Da! Brzo!" Na brzinu je pokupio odjeću, stavio ju u neku košaru i odjurio van. Ostala sam sama u njegovoj sobi. Nisam mogla odoljeti da malo prošvrljam sobom. Da pogledam čega sve ima. Kompjuter-zajednički, šminka-Billova, zbirka ljubavnih romana-Billova, zbirka šilterica-Tomova... Bit će puno posla ovdje. U sobu je uletio Tom. "Sve sam odnio." Zagrlila sam ga. "Bravo dušo." Poljubio me. "...a sad moja nagrada!" Pustila sam ga. "Kakva nagrada? Nismo spomenuli nikakvu..." Počeo me ljubiti i nisam ga mogla pustiti. Kretali smo se prema njegovom krevetu, a kada samo došli do kreveta lagano me spustio. Počeo je skidati svoju a onda i moju majicu. Nisam se opirala. Naprotiv, pomogla sam mu. Okopčavao je moj grudnjak, a ja sam mu skidala hlače. Nismo se mogli zaustaviti... Išli smo do točke bez povratka...
