|
|
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Ne vraćam vam lažnu nadu. Šanse da nastavim priču su mikroskopske.
Ipak, sa mnom se nikad ne zna. Nedostatak inspiracije me natjerao da prestanem, no možda odlučim ići dalje.
Slobodno pročitajte chaptere [nema ih baš puno -.-'] i izrazite svoje mišljenje.
Prijedlozi kao i kritike su dobrodošli.
Znam, da pomalo podsjeća na Kuću Noći.
Chaptere sam vratila na blog ponajviše zbog uspomena.
Vezana sam uz ovu priču makar ona nikada nije doživjela svoj kraj.
Možda ni neće, no važna je.
Želim samo zahvaliti svom Miči i svoj Arhturu te Čori jer su bili tu i čitali sva ova sranja.
I naravno, Frenku. Da nije bilo nje, nikada ne bi shvatila kako je dobro izbaciti sve iz sebe pisanjem.
Zana [Ann Marie.]
[Don't ask za ime. Zapravo, možete. Ma kako hoćete.]
Probudio me prodoran i glasan ženski glas. "Gospodine Kaulitz! Gospođice Taylor!" zvučala je kao vrana. Naglo sam se digla, pa me zabolila glava. Zavrtilo mi se i morala sam sjesti. "Gospođice Taylor kolko ja znam ovo nije vaša soba. Trebali biste se odmarati. Teški fizički poslovi nisu preporučeni za vas. Pogotovo nakon operacije." gledala me opasnim, oštrim pogledom kroz svoje naočale. Natjerala me u smijeh. "teški fizički poslovi". Pa što je ona mislila da smo radili? A onda sam se počela trgati od smijeha. Vjerojatno su i ona i Tom mislili da sam pukla. Bila je zbunjena. "Otpratit ću vas do vaše sobe. I molila bi vas da i ostanete u njoj." Odvela me je do sobe i gurnula u krevet. Zapiknula mi je sve one cjevčice. Izgledala sam ko robot. U sobu je ušao doktor. "Vizita." kratko je odgovorio na moj pogled. "Izgledate jako dobro. Brzo se opravljate i mogli bi već sutra kući." "Stvarno?" "Da. Vaši rezultati su odlični, krvna slika ne bi mogla biti bolja...Stvarno imate sreće" "A Tom?" morala sam pitati. "Koji Tom i što s njim?" "Tom Kaulitz. On je također u bolnici. Kada će on moći kući?" "Hmm..Aha! Gospodin Kaulitz je danas pušten. Nema krvarenja, sve rane su zarasle..." nisam se mogla ne nasmiješiti. Bio je živ, zdrav i sretan. A uskoro i ja. Razmišljala sam o onom poljubcu dok je doktor pričao o srcu, o krvi i tim glupostima. Ionako će to sve reći i mojoj staroj. Nisam ga podnosila, a sad... poljubili smo se. I to je bilo divno. Zavukao mi se pod kožu. Kako sam mogla zavoljeti nekog koga zapravo mrzim. Kako sam si to mogla dopustiti? "...a sada ću vas pustiti da se odmorite. Uskoro će vas posjetiti roditelji." završio je svoju propovjed o mojoj rijetkoj bolesti. Inače bi paničarila. Pa stalo mi je srce! Ali ne sada. Sve je bilo presavršeno. I nisam to mogla pokvariti. Pokušala sam zaspati, ali nije mi baš išlo. Htjela sam opet vidjeti Toma. Htjela sam ga zagrliti. Poljubiti. Postala sam ovisna o njemu. Nisam fan Tokio Hotela, ali u gotovo svakom časopisu su pisali kako Tom nije za duge veze i da preferira "one-night-stand". Ja nisam takva... Netko je pokucao na vrata i trgnuo me iz misli. "Tko je?" viknula sam. "Ja!" Tom. Taj glas bi mogla prepoznati svugdje. Ušao je i sjeo kraj mene. "Kako je moja princezica?" Nasmiješila sam se. "Sada odlično. Još da nisam u bolnici bilo bi savršeno." Zagrlio me. "Falio si mi..." Počeo se smijati. "Pa nismo se vidjeli...hmm...3 sata?" "3 i pol." ispravila sam ga. "Joj, pa kad si mi se zavukao pod kožu. Ne bi bila bez tebe ni 5 minuta." "E, pa morat ćeš sad. Idemo po kavu." izazivao me. "Nikad ne znaš. Možda baš kad ti budeš čekao kavu kraj mene prođe neki zgodan doktor. Želiš li si to priuštiti?" provocirala sam ga. Kako sam obožavala provocirati ga. "Dobro, dobro. Ostajem sad. Neće mi tebe oduzeti nikakav doktor. Kolko god zgodan bio, bolji od mene ne može biti." "Malo smo si umišljeni?" Poljubio me u obraz. "Naravno." U sobu je ušla moja mama. Divno. Zar ta žena mora pokvariti SVAKI moj poseban trenutak?!? "Zana, dijete drago. Pa zašto ne spavaš? Moraš se odmarati." uhvatila sam Tomov “boljedasadidem“ pogled. Lagano sam kimnula glavom tako da je to samo on primjetio. Izašao je iz sobe... "Mama! Daj me pusti. Doktor kaže da se brzo opravljam, i da ću možda već sutra biti puštena." gurala sam ju od sebe. "Da zlato, ali ako se budeš naprezala ostat ćeš u bolnici još duže." "Dobro! Probat ću odspavat malo. Ali svi morate izaći. Ne mogu spavati dok ste svi tu." Dala mi je pusu i ostala mi je mrlja od ruža na obrazu. "Naravno dušo. Evo idemo." doslovno je gurala starog van. Nisam mogla vjerovati. Nikad je se ovako brzo i lako nisam riješila. Čula sam ju kako ispred sobe razgovara s doktorom i medicinskom sestrom. "...pustite ju da se puno odmara i ako se nešto bilo što dogodi odmah me zovite. I naravno, ako ona bude tražila da dođemo nazovite nas..." kako je naporna. Bilo mi je žao tog doktora. Gledala sam kroz prozor. Bio je stvarno divan dan, a ja ga provodim u bolnici. Mrzila sam svoje srce. Zar je baš moralo stati?? Uzela sam mobitel s police. Nisam se stgla javiti Dei. Upalila sam mobitel i počela pisati. "Eii. Kako si? Šta ima novo? Znam da sam otišla iznenada, i stvarno mi je žao što ti nisam javila, ali nisam imala vremena (morala sam joj lagati). Ne mogu ti reći gdje sam, ali jako mi fališ. Pozdravi ekipu. Zana" Poslala sam poruku. Morala sam joj se javiti. Najbolje smo prijateljice od kad znam za sebe. Ona zna sve o meni i ja o njoj. Zajedno smo prošle kroz dobro i zlo... Zazvonio je mobitel. Poruka. "Zana...pa ja ne mogu vjerovati. Ti si živa! Ovdje sve po starom. Šokirali smo se kad te nije bilo u školi. Drago mi je da si se javila. Pozdravljaju te svi iz razreda. Pozz Dea." Bar me nisu zaboravili. Pokušavala sam se oraspoložiti. Jako su mi nedostajali. Sve je bilo iznenada, iako sam znala za put mjesec dana ranije. A onda Tom. Previše promjena za mene. Odjednom je u sobu dojurio Tom. "Nemoj nikom reć' da sam tu." šapnuo je i sakrio se u ormar. Zatim je u sobu upala bijesna medicinska sestra. "Jesi vidjela onog malog, tj. velikog u prevelikim hlačama s onom čudnom kosom?" jedva je disala. Imala je ogromnu mrlju od kave na uniformi. "Uletio je u sobu, ali je onda izašao. Ne znam gdje je." slegnula sam ramenima. "Dobro." Odjurila je iz sobe, a Tom je izašao iz ormara. "Mislim da znam što se dogodilo. Šeprtljo jedna!" trgla sam se od smijeha. "Nisam ja kriva ona je samo naletjela na mene dok sam držao kavu u ruci." opravdavao se. "Da, da. Sigurno." Prišao mi je i poljubio me. "Ne vjeruješ mi?" "Kako ti ne bi vjerovala dok me ovako ljubiš?" pustio me. "Vidiš? Imam ja talente." Gledao me vragolastim pogledom. "Preporučam ti da bježiš. Ona sestra će te nać, a onda...neće biti dobro." "Naravno!" otišao je prema vratima i lagano ih otvorio, a onda brzo zatvorio. "Što je bilo?" pitala sam. "Pa... Ona je tu. u hodniku. I nešto mi govori da neće tako brzo otići." Nisam se mogla prestati smijati. "Pa kolko imaš? 2 metra? Šta će ti ona?" zadirkivala sam ga. "O, ne znaš ti šta takve žene mogu. A pogotovo kad na njih proliješ vrelu kavu." "Jel se to veliki Tom boji?" Počeo je gubiti živce, a ja sam uživala. "Naravno da ne. Samo ja ne tučem žene." "Ne? Ja sam čula nešto drugo. Sjećaš se možda incidenta na benzinskoj?" "A dobro, to je bilo onda. Promijenio sam se." Kako je lagao. "Naravno. Kako ti kažeš." odgovorila sam i uzela mobitel. Na sreću uvijek su na njega bile prikopčane slušalice. Pustila sam Naturally od Selene Gomez, a Tom se smjestio na susjednom krevetu. Odlučio je da će spavati tu. Za svaki slučaj. Užasno se bojao one medicinske sestre. Namamio je moj osmijeh koji sada nije silazio s mog lica.
.××.Ispričavam se zbog kašnjenja. Krivci su mali nedostatak inspiracije i zaključivanje ocijena. Isto tako Sretan Božić sa zakašnjenjem (: .××.
Naglo sam se digla sva zadihana. Imala sam viziju. Nesumljivo. O Tomu. Pokušavala sam se prisjetiti što sam vidjela, ali nije mi išlo. Osjećala sam da je nešto ozbiljno. Zatvorila sam oči i Razmišljala sam. Odjednom sam sve vidjela. Tom je prebijen krvario nasred neke osamljene uličice. Nisam znala gdje je i što mu se dogodilo, ali morala sam nekome reći. Thari! Vjerovala sam joj, i rekla mi je da joj se obratim kad god mi treba pomoć. Obukla sam vestu i odjurila iz sobe. Morala sam biti tiha. Nije bilo vremena za objašnjenja. Pokucala sam na vrata. Nije bilo odgovora. Pokucala sam još jednom malo jače. Thara je otvorila vrata. "Zana, što je bilo? Zašto dolaziš ovako kasno?" "Mislim da sam imala viziju. O nekome. I taj netko će umrijeti ako mu ne pomognemo na vrijeme." "Zana, o kome se radi?", ozbiljno me pitala. Nisam bila sigurna trebam li joj reći, ali stvarno nismo imali vremena. "Tomu. Tomu Kaulitzu. Znam samo da negdje leži u nekoj uličici i krvari." na brzinu sam joj ispričala sve. "Znaš li koja ulica?" "Ne. Moramo ga naći. Ne bi mogla podijeti da umre jer sam ja prespora." bila sam očajna. Učinila bi sve samo da ga spasim. "Čekaj! Vidjela sam nešto na zgradi! Tamo je nekakav hotel...bio." brzo sam rekla. "Znam gdje je to! Požuri!" viknula je Thara. Počele smo trčati, a neko je izletio i zabila sam se i njega. Podigla sam glavu i na blijedoj svjetosti sam jasno vidjela tko je to. Bill. Tomov brat blizanac. "Šta ti tu radiš?!?" Viknuli smo jedno na drugo. Odmah smo znali odgovor. Tom. "Brzo!" viknula ja Thara. Izletili smo iz škole i uskočili u njen auto. Vozila je luđački. Za nekih 10 minuta smo stali. Svi troje smo izletili iz auta i potrčali prema uličici. Tom je ležao. Onesvješten. Skamenila sam se. Nisam mogla govoriti. Počela sam plakati i jecati. "Tom, Tom" tresla ga je Thara. U jednom trenutku sam vidjela Tharu i Billa kako pokušavaju pomoći Tomu, a u drugom ništa. Sve crno...
Probudila sam se u nepoznatoj prostoriji. Ležala sam u krevetu i svakakvi aparati su bili prikopčani na mene. Što se dogodilo? Kako sam dospjela ovdje? Gdje su Bill i Thara? Što je bilo s Tomom? misli su mi jurile glavom, a ona me sve više boljela. Čula sam glasove izvana. Muškarac i...Thara! "Zana je sada dobro. Spava. Pustite ju da se odmori. Operacija je bila naporna i teška..." OPERACIJA?!?!? Kakva operacija?? Što se dogodilo? Thara je ušla u sobu. "Zana, jesi budna?" , gotovo je šaptala. "Da. Što se dogodilo? Gdje sam? Što je bilo s Tomom? I o kakvoj je to operaciji govorio onaj doktor?" govorila sam sve brže i brže. "Dobro. Idemo polako. Zana, u bolnici si. Kada smo došli do Toma...ti si se...onesvjestila. Odveli smo vas oboje u bolnicu. Zana, tvoje srce je stalo." Skamenila sam se. "Moje srce je...stalo?!? Pa kako? Zašto? Hoću li sada biti dobro? I...što je bilo s Tomom?" napala sam ju pitanjima. "Ne znamo točno. Doktor je rekao da je to od šoka, ali...izgledao je prilično zabrinut. Trenutno o tome znamo jako malo...Toma su zašili. Izgubio je puno krvi. Ali nadomjestili su to. Sada je dobro. Oporavlja se." imala je jako zabrinut pogled. Nešto mi je skrivala. "Tvoji roditelji dolaze." Divno! pomislila sam. Još mi je samo to trebalo.
Mama je dojurila sva uplakana. "Mi o vuku..." rekla sam. Njezina inače svršena šminka bila je razmazana, a kosa raščupana. "Zana mama je tu. Sve je u redu." plačući je govorila. U sobu je ušao i Bill a za njim doktor. Bilo je previše ljudi oko mene. Glava me ubijala. Doktor je razgovarao s mamom, a Bill s Tharom. "Pustimo ju da se odmori. Operacija je bila teška, a i sva je u šoku." rekao je doktor. Spasio me. "Sutra ju možete posjetiti." Svi su otišli. Razmišljala sam. O sebi. Tomu. O nama. Morala sam ga vidjeti. Digla sam se iz kreveta i lagano otvorila vrata. Nije bilo nikoga u blizini. Na moju sreću. Brzo sam izašla i tiho zatvorila vrata. Jutros sam čula da je Tom otprilike 2-3 sobe od moje. Ušla sam u jednu sobu. Na sreću sam pogodila. Tom je ležao. Izgledao je dobro. Predobro. "Zana, jesi dobro?" Bio je zabrinut. Da. Operirali su me da ja to nisam znala. "A ti? Izgledaš predobro za nekoga ko je krvario." rekla sam mu sumnjičavo. "Ne znam. Bio sam skoro mrtav. i Onda sam se sad probudio kao nov. Možda je to moj dar." slegnuo je ramenima. "Što se dogodilo? Zašto nisi bio u školi i zašto si krvario?!?" napala sam ga pitanjima. "Ma neki frajer me izazvao. I dogovorili smo se da ćemo se naći tamo. Jedan na jedan. Ali on je doveo još najmanje petoricu. Nisam imao šanse..."
Sjela sam mu na krevet i počela sam plakati. "Mislila sam da ćeš umrijeti. Ne bih mogla biti kriva za to. Ne bi to mogla podnijeti." govorila sam mu. "Sve je u redu sada. Dođi." zagrlio me je... Neko smo vrijeme samo ležali zagrljeni gledajući se. Tješio me je. "Ne brini se. Tu sam. Neću te nikada ostaviti." "Obečaješ?" pitala sam ga gledajući ga u te tople, smeđe oči. "Obečajem." A onda, ni sama ne znam kako, poljubili smo se...
Tom Kaulitz!!! Još uvijek sam bila šokirana. A najviše me pogodilo to da me neobično privlačio. "Daj, molim te!" govorila sam si. Mrzila sam ga više od ičega. Bio mi je ružan, glup...jednostavno ga nisam podnosila. A sada. Nisam se mogla suzdržati. Nešto me vuklo prema njemu. I to ne samo fizička privlačnost. Jaaako mi je fino mirisao mogla sam ga pojesti. Htjela sam sjesti bilo gdje drugdje. Htjela sam da let završi što prije. Pokušala sam zaspati, ali nije išlo. Smetao mi je Tom. Mrzila sam ga i željela. Kao da sam neka životinja. Lovac. Sletjeli smo. Napokon. Tom je otišao na drugi izlaz. Pozdravili smo se. Prijateljski. Razmijenili mailove i otišli, svatko na svoju stranu. Laknulo mi je. Morala sam prestati razmišljati o njemu...Nije bilo teško naću školu. West Night School pisalo je velikim zlatnim slovima na zgradi. Malo sam se razočarala. Očekivala sam neki dvorac. Nešto u stilu Harry Pottera. Ušla sam u školu i naletjela na neku užurbanu ženu. Sudarile smo se, pa su joj svi papiri koje je nosila (a bilo ih je jaaako puno) rasuli po podu. Odgojena sam tako da pomažem ljudima kad god mogu. Odmalena pozdravljam susjede na ulici i pomažem onim starijima. Šta ćeš...pristojno dijete. Žena mi se zahvalila i predstavila. "Thara. Ja sam tajnica ovdje. A ti si?" "Zana...Nova učenica." "Aha. Treba li ti pomoć?" "Da! Nemam pojma gdje bi trebala ići, u kojem sam razredu. Ne znam apsolutno ništa." "Dobro. Sad ću ja provjeriti..." Otišla je u ured, i pokazala mi rukom da dođem za njom. Otvorila je veliku knjigu. Odmah sam shvatila da je to popis učenika. Nisam znala da ima tako puno vampira. "Zzzz.. Evo! Zana Taylor. Ti ideš u 4. razred. Ne počinješ od prvog jer su tamo mala djeca. Neki otkriju ranije, neki kasnije." "Kada počinje nastava?" "Nastava počinje svakoga dana u 10 sati. Subotom i Nedjeljom nema nastave, ali naravno, možete ići na neke slobodne aktivnosti koje odaberete. Sve je besplatno. Ima svega. Od glazbe, plesa do sportova, kreativnih radionica. Vampiri su svestrani. I obožavaju umjetnost...Odvest ću to do spavaonica. U svakoj sobi spavaju po 2 osobe. Djevojčice u lijevom, dječaci u desnom krilu zgrade. Svaka soba ima i kupaonicu. Evo ti i raspored." "Hvala" tiho sam progovorila. Odvela me do "lijevog krila" gdje su se nalazile ženske spavaonice. Soba D16. Prosječna soba s 2 kreveta, kupaonicom, 2 radna stola i 2 velika ormara. "Ok je." , pomislila sam. Raspremila sam se. Odjeća, bilježnice, kozmetika, bilo je svega. Nikoga nije bilo u sobi. Vjerojatno su svi bili vani. Ili...ma tko zna gdje. Kada sam skoro svu odjeću spremila u ormar, u sobi je uletjela jedna cura. Pretpostavljam, moja nova cimerica. "Hej!", pozdravila me. "Ei!" , odgovorila sam joj. "Ja sam Deena. A ti?" "Zana." kratko sam odgovorila. Bila sam jako umorna od puta, pa mi nije bilo do razgovora. Bacila sam se na krevet i zaspala...
Probudila sam se i pogledala na sat. 19:47. Spavala sam oko pet sati. Deena nije bila u sobi. Izašla sam u potrazi za kantinom. Nakon 5 minuta lutanja dolutala sam. Kantina je bila ogromna. Pa zapravo, sve je bilo tako veliko. Svi su bili ovdje. Vrijeme za večeru. Barem nisam zaspala. Deena mi je mahnula da sjednem do nje. "Danas je piletina i pomfrit!" vikala je skačući na stolcu. Hrana je uistinu bila...nevjerojatna. Digla sam se od stola i zabila u nekoga. Ispričavajući se pokušala sam se ustati, a kad sam vidjela u koga sam se zabila skoro sam se onesvjestila. Tom! "Bok! Opet." "Hej. TH fanica." podbadao me. "Pa što ti ovdje radiš?" pitala sam ga, gledajući ga u te njegove prekrasne oči. "Idem u školu??" odgovorio je smješeći se. Koljena su mi klecala i svaki treutak sam mogla skočiti na njega. Mmm taj miris. Vukao me. Dozivao. Trgnula sam se. "Ovdje? Ali, to bi značilo da si ti..." "...vampir." dovršio mi je misao. "Da." "A onaj tvoj ženskasti brat?" "I on. I ostatak benda." "Umm...pliz nemoj nikom reći, ali...zar vas ima još?? Mislim u bendu." Pukao je od smijeha. Jedva je dolazio do zraka, pa sam pomislila da će se ugušiti. "Što je tako smiješno?" "TI!. Da, ima nas. Četvero sve ukupno." Jedva je govorio. Nije se mogao prestati smijati. A ja?? Crvenila sam. Što drugo. BIo je tako sladak. Neodoljiv. Nasmiješila sam se. "Moram ići." "Želiš li da te otpratim do sobe?" pokušao je biti kavalir, ali nije mu to stajalo. "Paaaaa...smiju li dečki tamo??" gledala sam ga vragolastim pogledom. "Ne. Ali, progurat ću se ja nekako. Nije da ću ti nešto napraviti. Osim ako ti to ne želiš." O, kako sam znala što je htio. Ali, nisam mu to htjela dati. Ne bez da se barem malo ne potrudi. Ili pomuči. "Ok. Ali, ako te uhvate, nisi sa mnom. Dobro?" "Da, da. Dobro." odgovorio je kao da ga nije briga. Ma nije ni mene bilo briga. Ja sam odlična glumica. Sigurno bi se nekako izvukla. Išli smo polako. Lijeva, desna, lijeva, desna. Ne znam zašto, ali u njegovom društvu osjećala sam se jako dobro. Kao da mi nitko ništa ne može. "Evo ga. Moja soba." "Već?" odgovorio mi je nekako, razočarano. "Pa da." "Dobro. Vidimo se sutra." "Papa." odgovorila sam. Ušla sam u sobu, a Deena me napala. "Zana, jesi li to tebe upravo do sobe dopratio...TOM KAULITZ?!?!" počela je uzbuđeno vikati. "Da. Ali čemu panika. On je samo osoba." "SAMO osoba?? Ne možeš to reći za najslađu osobu u školi. Može imati svaku curu koju želi, i tebi nije ništa što je baš tebe pratio do sobe???" "Ma daj! Gle, upoznali smo se u avionu, razmijenili mailove i to je to. Samo smo prijatelji. Ako to i jesmo." Deena je skakala po krevetu sanjareći o Tomu, a ja sam odjurila u kupaonicu, otuširala se, oprala zube i obukla svoju najdražu pidžamu. Rozu s preslatki medekom kraj kojeg je pisalo "You're special, and you should know that." Legla sam u krevet i zaspala.
Odjednom sam se trgnula iz sna. Jako stvarnog sna. Zapravo, nekakve vizije...
..."Znači,ako sam dobro shvatila vampiri su ko ljudi. Samo sto imaju malo veće sposobnosti.." "Da. Svaki vampir ima neki dar" "A tata, koji je onda moj dar?" "Dušice, ti ćeš to morati sama otkriti." "Ok. A vaši posebni darovi su..." "Ja mogu čitati misli, a tata može kontrolirati sva druga živa bića..." "Jeste li ikada koristili svoje darove na meni?? "Pa...pokušavali smo ne koristiti ih. Ja nisam nikad, ali mama..." "O daj molim te! I ti si isto. Nemoj lagati!" "Jednom. Ja joj barem ne kopam po glavi da bi saznao sta radi u slobodno vrijeme, tko joj se sviđa..." "Heeeej! Mir! Ok. Dosta je. Imamo mjesec dana da se pripremim." Odjurila sam u sobu. Kako su to mogli tajiti od mene?? Otišla sam na komp. MSN, Face, MySpace, Twitter. Sve uključeno, svuda online. Niko se ne javlja. Svi misle da je sve ok. Ali nije. Ništa više neće biti kao prije. Kako ću ja bez prijatelja, bez svog Ericka. Svi će mi faliti. Kako ću objasniti svoj iznenadni nestanak? Ugasila sam komp. Nema više sažaljevanja. Odlučila sam da ću zadnjih mjesec dana provest u tulimima, dečkima...Ionako me više nikad neće vidjeti...
Proslo je mjesec dana. Ja i Erik smo dogurali daleko..Daaaaaleko. Moglo bi se reći da više nisam djevojčica. Da, da..promjene... Pakiram se. Sutra putujem u... Ma ne znam ni ja gdje. Mama i tata neznaju za tulume. I bolje im je. Dosta smo se dobro slagali ovih mjesec dana. Uzela sam tri kovčega, i još mi nije dosta. Tamo ću živjeti do svoje dvadesete, a ako se odlučim da postanem i profesorica, još i duže. Nisam mogla odlučiti što ne ponijeti. Čak sam mislila obući po dvije majice i dvije veste na sebe, ali, ne želim da misle kako sam čudakinja. Jedva sam spremila svu odjeću. Obukla sam svoje najdraže traperice, i bijelu majicu kratkih rukava. Izgledala sam preslatko kako bi rekla stara. Znala sam da će mi faliti, ali živjeti bez njih zvučalo mi je genijalno. Otpratili su me do aerodroma. Tek sam tamo saznala gdje idem. U L.A. "Wow!" pomislila sam. Iz malenog gradića u velegrad. San snova. Ušla sam u avion. Malo sam se zabrinula. Što ako se avion sruši?? Ali strah je nestao kada je do mene sjeo jedan preezgodan tip. Bio mi je jaako poznat, ali nisam znala odkud. "Je li slobodno?" upitao je. "Što?" nisam mogla prestati buljiti u njega. Otišla sam i Erika više neću vidjeti. Zašto se ne bi malo zabavila s tajanstvenim slatkišem... "Mjesto, je li slobodno?" ponovno je upitao i trgnuo me iz "prljavih" misli. "Da. Slobodno sjedni." "Hvala. Tom, zovem se Tom." "Zana. Drago mi je." odgovorila sam. Imam dar da pred slatkim dečkima ne mogu reći ništa pametno, pa zato govorim malo, ili ništa. Zavladala je ona neugodna tišina, pa sam uzela svoj dragi iPod (dar od ujaka za 15. rođendan) i pustila pjesmu Automatic. Ne znam što mi je bilo. Inače mrzim TH, ali sad mi se baš slušala ta pjesma. Iskreno nisam ni znala što ona radi na mom iPodu. "Automatic, Automatic..."počela sam pjevati. A Tom me pogledao. "Slušaš TH?" "Pa..ne baš...samo, ova im je pjesma genijalna." "Ti?" "Pa...moglo bi se reći." Odvrtila sam još par pjesama. A Tom je zaspao. Nisam mogla spavati. Tom mi je izgledao tako poznato. Tko je on? Nisam se mogla suzdržati. Počela sam, oprezno, kopati po njegovim džepovima. Nije se probudio. Našla sam novčanik. Bio je punoljetan. To se vidjelo, što je značilo da ima osobnu. Otvorila sam novčanik i skoro vrisnula. Tom je bio Tom Kaulitz!
Starcima nije palo na pamet da mi nešto kažu...još. Znala sam da ću saznati kad tad. Rekli meni oni ili ne, ja ću već nekako saznati. Nervozno sam jel kokice i pravila se da gledam TV, i da je sve u redu, ali cijelo sam vrijeme čekala. Nadala sam se da će mi reći. Umirala sam. Po prirodi sam jaaako znatiželjna. Svaki sam čas mogla puknuti. "Zana, dođi malo" rekla je mama. Napokon pomislih. "Sjedni. Tata i ja ti moramo nešto reći." Sjela sam. "Zana, mi...ovaj...neznamo kako da ti to kažemo, pa ćemo ti reći sve otvoreno. Ovo će biti šok za tebe. Samo se opusti." govorili su. Malo sam se uplašila. Što je to moglo biti tako šokantno?? "Zana. Sigurno puno znaš o...ovaj...vampirima..zar ne?? Nedavno si čitala knjigu o njima, i radila si seminarski rad kol'ko se ja sjećam..." "Da tata. Znam da piju krv, i žive vječno. Mogu se ubiti, ali jako teško. No kakve to veze ima sa mnom?? "Zana...ja i tata smo...vampiri." "Ha??" blenula sam. Kako bi to moglo biti istina. Pa oni su samo obični starci koji mi brane izlaske, komp, gnjave me zbog ocijena... "Vampiri??? Pa živim s vama već 15 godina. Primjetila bi da pijete krv. A i na suncu izgledate sasvim normalno. Kako bi VI mogli bit vampiri??" "Ah Zana...ne znaš ti ništa o pravim vampirima. Ali naučit ćeš u školi."odgovorio mi je tata "Školi? Šta je to novi predmet?? Vampirizam?" "Neee Zana. Ići ćeš u školu za vampire. Škola počinje za mjesec dana." "Moram li ići? Imam li neki izbor?" "Pa..da. Možeš ostati čovjek, ali ta odluka je trajna. Nije tako loše biti vampir. Možda da odeš na mjesec dana nastave pa da odlučiš?" "Ok mama. Mislim da je to najbolje rješenje. A sad ćete mi objasniti SVE." "Dobro...samo ne znam gdje da pocnem." odgovorila je mama i udobnije se smjestila što mi je govorilo da ce razgovor trajati i trajati...
