• On/Off

    < ožujak, 2010  
    P U S Č P S N
    1 2 3 4 5 6 7
    8 9 10 11 12 13 14
    15 16 17 18 19 20 21
    22 23 24 25 26 27 28
    29 30 31        

    Ožujak 2010 (2)
    Veljača 2010 (2)
    Siječanj 2010 (4)
    Prosinac 2009 (5)
    Studeni 2009 (1)



  • ^^

    Ne vraćam vam lažnu nadu. Šanse da nastavim priču su mikroskopske.
    Ipak, sa mnom se nikad ne zna. Nedostatak inspiracije me natjerao da prestanem, no možda odlučim ići dalje.
    Slobodno pročitajte chaptere [nema ih baš puno -.-'] i izrazite svoje mišljenje.
    Prijedlozi kao i kritike su dobrodošli.
    Znam, da pomalo podsjeća na Kuću Noći.

    Chaptere sam vratila na blog ponajviše zbog uspomena.
    Vezana sam uz ovu priču makar ona nikada nije doživjela svoj kraj.
    Možda ni neće, no važna je.

    Želim samo zahvaliti svom Miči i svoj Arhturu te Čori jer su bili tu i čitali sva ova sranja.
    I naravno, Frenku. Da nije bilo nje, nikada ne bi shvatila kako je dobro izbaciti sve iz sebe pisanjem.

    Zana [Ann Marie.]
    [Don't ask za ime. Zapravo, možete. Ma kako hoćete.]

    credits

    design: ldesigns
    picture: curlytops

    Chapter 14: I see you suffer.

    Ma divno. Ja baš imam sreće. Brat blizanac mog dečka me mrzi. Ili jednostavno ne podnosi. Di ćeš bolje. Naravno da na satu nism slušala. Ma ionako ću prepisat od Deene ili Erika. Bill me toliko uzrujao da me više nije bilo briga za nastavu. Brinula sam se. Što je rekao Tomu? Uzela sam mobitel i slušalice te pustila glazbu. Ne preglasno da čujem ako me prozovu, a ne pretiho. Sat je prošao brzo. Pokupila sam knjige koje cijeli sat nisam pomakla ni centimetra, stavila ih u torbu, i spremila mobitel u džep. Neko vrijeme sam lutala hodnicima bez cilja. Imala sam slobodan sat. Odlucila sam otici na školsko igralište, ali prije toga sam ostavila stvari u sobi, i uzela svoj iPod jer mi je baterija na mobitelu bila pri kraju. Vani je bilo prilično hladno pa sam ispod jakne obukla i vestu. Obula sam svoje najdraze Vans tenisice s kričavo rozim vezicama i izasla iz skole. Vani je puhalo, ali je sjalo sunce. Vani nije bilo nikoga. Samo sam stajala i piljila u prazno. Glava mi je tih 5 minuta bila potpuno prazna. Jedino što sam vidjela bilo je tlo išarano kredom. Odjednom sam osjetila jaku bol u leđima a nakon toga udarac nečega u pod. Okrenula sam se i shvatila da me netko pogodio košarkaškom loptom. Uzela sam loptu i podigla pogled. Iznenađeno sam zinula. Ryan je stajao negdje na pola puta između mene i koša.
    ''Ryan? Što ti tu radiš?''
    ''Zana? Isto i mene zanima.''
    ''Imam slobodan sat. Ti?''
    ''Pa... Moglo bi se reći da i ja imam.''
    ''Igraš košarku?''
    ''Aha. A ono... Pomalo. Kao klinac sam trenirao, i žao mi je odustati. Tek toliko da baš ne zahrđam.''
    ''Hah. Ja baš i nisam nešto.''
    ''Ma stvar je u vježbi.''
    Pogledala sam na sat na mobitelu i shvatila da moram ići.
    ''Sorry. Ja moram na sat.''
    ''Dobro. Vidimo se sutra?''
    ''Naravno. 7, pol 8.''
    ''Da. Ma zapravo... Kad ti paše? 7 ili pol 8?
    ''Meni je svejedno. Ali ako moram birat... 7? Ranoranilac sam.''
    ''Može. Vidimo se.''
    Otišla sam nazad u školu. Brzo sam hodala, i nisam baš gledala gdje idem. Išla sam hodnikom prema svojoj sobi, i zaletila se u nešto. U nekoga. Podigla sam pogled i shvatila da je to Bill. Prošli su me trnci. Znala sam da on nije agresivna osoba, ali onakav od 2 metra izgledao je zastrašujuće.
    ''Pazi kako hodaš!''
    ''Ja?'' Uvrijeđeno sam mu odvratila.
    ''A tko drugi?''
    ''Šta je tebi?''
    ''Ništa. Samo mi stara umire, a brat opet hoda s nekom kurvom. Sve po starom.''
    ''Kurvom?''
    ''Da, kurvom.''
    ''Znaš, jako mi malo fali da ti opalim šamar.''
    ''A kako bi to izvela?''
    ''Dobro, nikako. Ali onda bi udarila na neko drugo mjesto.''
    ''Samo mi se makni s puta.''
    ''Ja? Ne ne. Ti ćeš se maknut MENI s puta.''
    ''Nemoj biti bezobrazna. Moglo bi ti se osvetiti.''
    ''Hvala na brizi, ali ne trebam tebe da mi govoriš kako da se ponašam i što da radim.''
    Obišla sam ga i otišla prema svojoj sobi. Osjećala sam se užasno. Ne shvaćam zašto smo se posvađali. Zašto me tako mrzi?
    Shvaćam da mu je teško, ali ne mora se na meni iskaljivati. Imala sam povijest. Na tom satu sam s Tomom. Dobro je da sjedimo u zadnjoj klupi, pa možemo razgovarati u miru. Izašla sam iz sobe na hodnik i pogledala lijevo pa desno. Billa nije bilo. Plašio me takav tmuran.
    Tom je već bio pred učionicom.
    ''Ljepoto moja...''
    ''Srce...''
    ''Što je bilo? Nekako si mi zamišljena... I tužna...''
    ''Maa... Pričat ću ti pod satom.''
    ''Može. A di je moja pusa?''
    ''Koja pusa?''
    ''Ova.'' Poljubio me. Meko i slatko. Doslovno sam se rastopila u njegovom zagrljaju.
    ''To si trebao zamoliti.''
    ''Ne trebam ja moliti. Ja samo uzmem kad hoću.''
    ''Neću ti to više dopuštati.''
    ''A je li?''
    ''Jel to počinje sad?''
    ''Da.''
    ''Nećeš uspjet.''
    Ponovno me poljubio. Još slađe i još mekše nego prvi put.
    ''Vidiš?''
    ''Dobro, nism se skoncentrirala.''
    ''Hoćeš opet pokušat?''
    ''Dobro smirite te svoje hormone. Ili unajmite sobu.'' Do nas je došao Georg.
    ''I ti si s nama?'' Iznenađeno sam ga pitala.
    ''Da.''
    ''A Bill?''
    ''Ne.''
    Odahnula sam.
    ''Nešto se događa između vas?'' Progovorio je Tom.
    ''Ma ništa. Nekako je...''
    Oglasilo se zvono. Spasilo me. Sjela sam u zadnju klupu s Tomom. Izvadili smo knjige da izgleda kao da pratimo. Profesorica je kao i uvijek srala. Svaki sat smo slušali o njenim putovanjima, njenom životu, njenom djetinjstvu. Savršen sat za pričanje. Okrenula sam se prema Tomu.
    ''Moramo razgovarati.''
    ''Da, ljubavi?''
    ''Ozbiljno je. Ja mislim.''
    ''Ok. Reci.''
    ''Brinem se. Zbog tebe i Billa.''
    ''Što se dogodilo s Billom?''
    ''Plaši me.''
    ''Kako to misliš?''
    ''Duga priča. Nije vrijedno spomena.''
    ''Nego?''
    ''Samo hoću reći da nije sav svoj. Sjećam se kad sam ga prvi put vidjela, i ovo sad što sam vidjela danas... To nije Bill. Sigurna sam.''
    Tom me tupo gledao. Ponekad sam imala osjećaj da mu je kvocijent inteligencije ispod prosjeka.
    ''Mislim da je to zbog vaše majke.''
    ''Misliš zbog...''
    ''Da.''
    ''I što ćemo sad?''
    ''Predlažem vam da ju odete posjetiti. Vratite se kući na tjedan-dva.''
    ''Misliš da je to dobra ideja?''
    ''Da. Billu očito fali, i brine se.''
    ''Aha. On je uvijek bio prvirženiji njoj nego starom.''
    ''Vidiš?''
    ''Sad?''
    ''Ne. Sutra. Tražite ravnatelja, i Tharu da vas puste. Javi se starcima. Spakirajte se i odite.''
    ''Moći ćeš baz mene?''
    ''Naravno. Mogla sam sama i prije tebe.'' Nasmiješio se.
    ''A i najvažniji ste ti Bill i vaša majka sad. Ništa drugo nije važno.''
    ''Dobro. Razgovarat ću s Billom.''
    ''Hvala. Ako kaže ne, nagovaraj ga.''
    ''Ok. Makar sumnjam da će odbiti.''
    ''Drago mi je da smo to sredili.'' Okrenula sam se prema ploči, stavila jaknu na klupu i naslonila se na ruke. Tom je samo sjedio, šutio i zurio u mene. Nisam imala snage da se okrenem prema njemu. Bila sam premorena. Jedva sam gledala u profesoricu koja se sva zanijela u priču. Kapci su mi postajali sve teži, a onda je zvonilo. Izašla sam, a Tom je bio iza mene. Vidjela sam ga kako razgovara s Billom na drugom kraju hodnika. Bill je kimao glavom, i nakon dugo vremena na licu mu se pojavio osmijeh. Uspjela sam.

    Image and video hosting by TinyPic


    17.03.2010. • Komentari (39)





    Chapter 13: Is the problem in me?

    Probudila sam se u svom krevetu. Bila sam dobro pokrivena. Toma nije nigdje bilo. Čudno... Ustao je prije mene... Ustao je prije podneva. Deena je još spavala. Bila sam preumorna da se ustanem. Nastavila sam ležati u krevetu i piljiti u strop. Glava mi je bila puna. Svašta se po njoj motalo. Najviše Tom, ali bilo je tu i drugih stvari. Primjerice moj rođendan. TO sranje je za 5 dana. Imam 5 dana da se pripremim na to mučenje. Potajno sam se nadala da se nitko neće sjetiti, ali znala sam da je to uzalud. Moja stara će 100% nazvati da mi čestita ili poslati mi neki ogroman poklon, a kad jedna osoba shvati shvatit će cijela škola. Ubrzo će mi svaka osoba čestitati, a većina će me i napadati nepotrebnim, glupim poklonima koje ću morati nositi po školi. Divno. Onda Tom... Ne znam kako, ali oraspoložit ću ja njega. Nešto mogu napraviti. Sigurna sam. Pa zatim Bill. Hodam s njegovim bratom. Mogli bi se bar upoznati kako spada... Glava mi je pucala. Ustala sam iz kreveta i otišla u kupaonu. Umila sam se mlakom vodom i oprala zube. Zatim sam se obukla. Bilo je 7 sati, i imala sam još dosta vremena prije početka nastave. Uzela sam svoj iPod i obula tenisice. Izašla sam na zrak. Prvo sam mislila trčati, ali sam bila prelijena za to. Umjesto toga sam šetala. Hladan zrak mi je godio. Pomogao mi je da razbistrim um...
    Na red je došao i Automatic. Odmah me posjetio na onaj let. Na Toma. Na moj dom. Sjela sam na klupicu u parku. Bilo je rano pa sam osim jednog čovjeka koji je šetao svog psa bila jedina osoba u parku. Zagledala sam se u jednu ljuljačku. Podsjećala me na parkić u kojem sam se igrala kao dijete. Na istoj takvoj sam se obožavala ljuljati. Kasnije, kad sam malo narasla, tamo bi se sastajala s prijateljima i prijateljicama. Prvi poljubac pao je baš u tom parku. Pa sve zajebancije, uspomene, prijateljstva... Taj park skriva najvažnije uspomene mog života. Nikome nisam rekla, ali prije nego što sam otputovala u LA, otišla sam u taj park. Pozdravila sam se. Zvuči glupo, ali taj park mi jako puno znači...
    Iz misli me trgnuo lavež psa. Prekrasni zlatni retriver stavio je svoje šape meni u krilo. Gledao me preslatkim psećim okicama.
    "Rea! Pusti mladu damu na miru!" Vikno je njen vlasnik.
    "Ma ne gnjavi me! Baš je slatka!" Odgovorila sam mu. Podragala sam psa, a njen vlasnik nam je prilazio. Polako.
    "Rea... Je li? Baš si slatka." Polizala mi je ruku dok sam ju dragala.
    "Bok."
    Podigla sam pogled i shvatila da njen vlasnik nije tako star. Zapravo mogli bi se reći da ima negdje 20-ak godina.
    "Eii."
    "Nadam se da vam ne smeta. Mogu ja nju maknuti. Samo recite."
    "Ma nije problem. Ja volim pse. Kao mala sam imala zlatnog retrivera. Baš kao Rea."
    "I što se dogodilo?"
    "Pogazio ga je auto. Ostao je živ, ali trpio je takve bolove da ga je otac dao uspavati. Nikad nisam toliko plakala."
    "Ajme... Žao mi je."
    "Bilo je to davno. Može se reći da sam preboljela. Ali uvijek će mi faliti."
    "Ja ne znam što bi ja bez Ree. Kako bi bez te male maze..."
    "Čuvaj ju. Ona je dragocjena. Ne daj da joj se nešto dogodi."
    "Uvijek. Nego... Ja sam Ryan."
    "Zana. Drago mi je." Pružili smo si ruke.
    "Sjedni. Čuvaj noge za stare dane." Pomakla sam se malo u stranu da bi mu oslobodila mjesto.
    "Ma nije problem. Ionako moram Reu odvest doma."
    "A šteta..."
    "Mogu te pitati nešto?"
    "Naravno."
    "Malo je glupo ali... Pa... Ja svako jutro šećem Reu ovdje. Obično oko 7 pol' 8. Da li bi htjela da se i sutra nađemo?"
    "Može." Nasmiješila sam mu se.
    "Super. Sad stvarno moram ići. Bok."
    "Papa."
    "Rea, dođi! Ajde Rea. Molim te!" Viknuo je.
    Još sam neko vrijeme ostala sjediti, a onda sam pogledala na mobitel i shvatila da je već 9 sati. Otišla sam nazad u školu. Deena se tek probudila. Nije ni primjatila da me nije bilo. Otišla je u kupaonu, a na vrata je pokucao Erik.
    "Ej... Deena je..."
    "...u kupaoni." Odgovorila sam mu.
    "Aha. Znači imam otprilike 3 sata." Počela sam se trgati od smijeha. Ne znam šta mi je bilo. Šala i nije bila toliko smiješna koliko sam se ja smijala. Jedva sam se smirila.
    "Nego... Kako si ti?" Odjednom me pitao.
    "Ma dobro. Ti?"
    "Isto. Okej, malo me Deena muči, ali inače sam super... A Tom?"
    "On... Pa... Dobro je." Opet je zavladala neugodna tišina. Godine su nas promijenile. Nekad smo bili najbolji frendovi, i uvijek bi našli temu, a sada... Sada ne znam o čemu da pričamo. Toga sam se uvijek bojala.
    "Znaš, jutros sam izašla malo u šetnju. Našla sam park. Sličan onome doma."
    "Stvarno? Ajme to mi budi toliko uspomena."
    "Daaa. Sjećaš se kad smo se rolali i ti si me gurnuo u blato?"
    "Kako bi to zaboravio? Odmah sam i ja uletio."
    "Daaaaaa. Ajme bio si sav od blata. I stare su na popizdile."
    "Haha. Daa. Prvo si se durila i onda si me povukla i bacila."
    "Naravno. Pa zašto bi samo ja uživala kupajući se u blatu?"
    "Moramo otići tamo jednom. Prisjetiti se malo svega."
    "Da."
    Deena je izašla iz kupaone. Još uvijek zbunjena. Da nije hodala i kopala po ormaru, zaklela bi se da još spava.
    "Deena. Srećo moja... Idemo na doručak?"
    "Aha. Čekaj da se obućem."
    "Umm... Deena, ljubavi..."
    "Da dušo?"
    "Već si se obukla."
    Spustila je pogled i shvatila da se već obukla.
    "Ja sam stvarno debil."
    Erik ju je zagrlio i izašli su iz sobe. Mrzila sam kad su se mazili, i kad su si tepali dok sam ja bila u blizini. Bilo mi je zlo od toga. Izašla sam iz sobe i krenula prema blagovaoni. Susrela sam Toma.
    ''Ej, zlato.'' Zagrlio me.
    ''Dušo... Jesi dobro?''
    ''Da. Joj Zana... Ne žalim sad neke posebne tretmane. Hoću da se prema meni ponašaš kao da se ništa nije dogodilo.''
    ''Ajde dobro.''
    ''Moja cura.'' Rekao je i poljubio me u obraz.
    ''Samo to dobijem?''
    ''A šta bi ti?''
    Primila sam ga za glavu i poljubila ga u usta.
    ''Ovo. Vidiš, nije bilo teško.''
    Nasmijao se.
    ''Zlato, jel bi te mogao zamoliti da doručkuješ za mojim stolom? Sa mnom Billom i dečkima.''
    ''Paaa... Valjda može.''
    Sjeli smo za njihov stol. Dobro sam pratila reakcije dečki. Pogotovo Billovu. Nije ništa rekao. Nije pokazivao ni da mu je drago, ni da mu nije drago. Samo je bio... ravnodušan.
    ''Dečki, ovo je Zana. Zana, ovo su... dečki.''
    Rukovala sam se sa svakim. Kad je došao red na Billa samo mi je hladno pružio ruku. Iskreno, to me malo povrijedilo. Jeli smo. Georg me cijelo vrijeme ispitivao o starcima, odakle dolazim... Svemu pomalo. Gustav se skoncetrirao na jelo. Kao da mu je to zadnje, a Bill je držao žlicu u ruci i gledao u prazno. Izbjegavao je moj pogled. Kao i uvijek, prva sam pojela. Gustav je uzeo još par tanjura, a Bill je nešto prebirao po tanjuru. Georg i Tom su upravo završili s jelom.
    ''Idemo?'' Ustao je Tom.
    ''Dobro. Bok dečki!'' Mahnula sam im.
    ''Bok Zana!'' Svi su viknuli. Zapravo svi osim Billa.
    Izašli smo u dvorište. Ja i Tom. Nigdje nije bilo nikoga. Na brzinu sam pogledala na sat na mobitelu. Pol' 10.
    ''Tom...''
    ''Da?''
    ''Čini li ti se... Pa... Barem se meni čini da me Bill baš i ne voli.''
    ''Ma daj. Molim te. Samo si mu nova. Makar, on je obično onaj druželjubivi...''
    ''Vidiš? Znala sam. Nešto nije u redu sa mnom.''
    ''Zana... Zanice, ljubavi. Ništa nije loše u tebi. Misliš da bi bio s tobom da nisi savršena?''
    ''Paa... DA!''
    ''Ma neee. Ja ipak tražim savršenstvo. Kao na primjer moj auto.'' Nacerio se.
    ''Moooolim? Uspoređuješ mene s autom?''
    ''A dušo... Nije to bilo koji auto. To je MOJ AUDI.'' Primio me za struk i povukao prema sebi.
    ''Sad se ljutim.''
    ''Zašto? Rekao sam ti da si savršena.''
    ''I onda sve pokvario usporedbom s autom.''
    ''A znaš mene... Oprosti. Ali ne možeš reći da moj auto nije savršen...''
    ''Dobro. Savršen je. Ali... Samo ako sam ja savršenija od njega.''
    ''Naravno da jesi.'' Stavila sam mu ruke oko vrata i poljubila ga.
    ''O, sranje! Moram na sat debilu moj.'' Jedva sam se izvukla iz tog zagrljaja i potrčala prema školi.
    ''Aaa. Vidjet ćeš ti svoje. Sljedeći zagrljaj nećeš preživjeti!'' Vikao je za mnom. U zadnji čas sam ušla u učionicu. Sjela sam u zadnju klupu do prozora i samo gledala prema van. Čudno. Tom je i dalje staja nasred igrališta. I netko mu je prilazio. Kad sam malo bolje pogledala shvatila sam da je to Bill. Malo sam ih promatrala pokušavajući shvatiti što se događa, a onda se Bill naglo okrenuo prema meni.

    Image and video hosting by TinyPic


    03.03.2010. • Komentari (40)





    Chapter 12: You can count on me.

    Tri dana sam pokušala započeti razgovor s Tomom, ali on ga je spretno izbjegavao. Znala sam da je nešto ozbiljno. Imala sam taka osjećaj. Odjednom se promijenio. Nije više bio onaj veseli, preglasni, perverzni Tom. Postao je šutljiv, miran, povučen... To me ozbiljno zabrinjavalo. Mali je pričao, i rijetko se smijao.
    Morala sam iz njega izvuči razlog. Htjela sam mu pomoći. Ili bar pokušati.

    ...bio je sat psihologije. Nisam to shvaćala ozbiljno, i obično bi pod tim satom crtala, ili razmišljala, ili što već... Profesor nam nije zamjerao to što ga nisamo slušali. Par puta nam je rekao da nas potpuno shvaća. Kako ni on nije volio školu, i kako njemu neće biti problem ako ne želimo slušati, ali da se za ispite moramo dobro pripremiti. James (profesor) je nešto pisao po ploči, a ja sam šarala po bilježnici. Razmišljala sam o Tomu. Opet. Morala sam razgovarati s njim. Pomoći mu. "Danas poslije ručka ćeš ga natjerati da ti kaže sve." govorila sam si. Zvonilo je. Do zvona nisam shvatila što sam cijelo vrijeme radila. Pogledala sam u bilježnicu. Posvuda je pisalo njegovo ime. Tom. Tom. Tom... Na brzinu sam pokupila stvari i izletila iz učionice. Uletila sam u blagovaonu. Za mnom je došetala i Deena, a njoj oko struka i Erik.
    "Šta je Zana? Šta juriš tolko? Pa neće ti pobjeć hrana." Nasmijala se.
    "Ma umirem od gladi. Ne znam što mi je."
    Kako me razmišljanje mogla tako izgladnjeti?
    Za ručak je bilo neko varivo. Nije baš moje omiljeno jelo, ali bila sam toliko gladna da nisam ni obraća pažnju na to što jedem. Pogledala sam prema Tomu. Bio je na drugom kraju blagovaone. S Billom. Buljio je u prezan tanjur, a nakon nekog vremena je usto od stola i krenuo prema vratima. Imala sam sreće što dobro trčim, pa mi nije daleko odmakao.
    "Tom, što ti je? Nisi sav svoj. Ajde idemo na neko mirno mjesto pa ćeš mi sve reći."
    "Ma ne želim te gnjaviti..."
    "Ti mene ne gnjaviš. Molim te reci mi što se događa. Ne mogu te više gledati ovakvog."
    "Ali..." Oštro sam ga pogledala.
    "Nema ali. Idemo sad i sve ćeš mi ispričati." Prijetila sam mu držeći jednu ruku na boku.
    Otišli smo u vrt. Znala sam da ćemo tamo imati mira. Rijetko tko više zalazi tamo. Sjeli smo na klupu. Nebo je bilo nevjrojatno. Nikad toliko zvijezda nisam vidjela.
    ''Sad mi sve reci. Molim te.''
    ''Dobro. Predobro te poznajem i znam da si tvrdoglava kao magarac.''
    ''Molim? Trebam li to shvatiti kao uvredu?'' Uozbiljila sam se. Tom se nasmijao. Osjećala sam se jako dobro. Falio mi je taj smijeh. Tako... seljački. Ali sladak.
    ''Ajde, govori!'' Navaljivala sam. Tom se odjednom uozbiljio.
    ''Ok. Ok. Evo. Znači... Ja i Bill ovdje smo već jedno duže vrijeme... Otišli smo od doma prije 4 godine. Kontakta s domom i rodinim gradom gotovo i nismo imali osim s našom majkom. Ona je uvijek bila tu za nas i uvijek nas je podupirala u svemu. Svaki tjedan se čujemo. Obično za vikend.'' Suze su mu krenule niz lice.
    ''Ovaj vikend... U subotu... Nazvao nas je očuh. Moja stara ima rak i teško će ga se riješiti. Ako ga se riješi uopče.'' Sve više i više je plakao i jecao. Nisam mogla vjerovati da se ta osoba prije minutu-dvije smijala.
    ''Smiri se. Idemo u sobu.'' Tješila sam ga. Zagrlila sam ga i odvela u svoju sobu. Deena će vjerojatno prespavati kod Erika, pa ću ostaviti Toma kod sebe. Smjestila sam ga na svoj krevet i donijela mu čašu vode.
    ''Evo, popij malo vode.'' Popio je i stavio čašu kraj kreveta. Legla sam kraj njega i položila mu glavu na prsa. Slušala sam njegove otkucaje srca. Na neki način su me smirivali. Gledala sam kroz prozor u nebo.
    ''Uvijek ću biti tu za tebe. Nikad te neću ostaviti.'' Šaptala sam mu, a onda sam zaspala.


    27.02.2010. • Komentari (20)





    Chapter 11: I love you and I hope you know that.

    Ležali smo na podu po kojem su bile razbacane deke, plahte, moj mobitel, knjige... Sve što smo uspjeli srušiti. Znala sam da bi Justin mogao ući svaki čas, i da onda više neću imati izbora, ali ovako sam se osjećala jako dobro. Tom mi je ljubio vrat, a ja sam piljila u strop. Jako romantično, znam.
    "Zana, srce, što je?" Pustio mi je vrat na miru i zagledao mi se u oči. Mrzila sam to, jer je iz mojih očiju, mog pogleda mogao vidjeti sve. Nisam mu mogla lagati, jer je znao istinu. Pokušala sam skrenuti pogled. Samo da me ne pogleda u oči.
    "Ništa ljubavi. Što bi bilo?" Stavila sam svoju glavu na njegova prsa. Time sam izbjegla pogled detektora laži.
    "Nekako si mi zamišljena... Premišljaš li se?" Nije odustajao.
    "Oko čega?" Napravila sam se budalom. Stavio je ruku na moja leđa, i počeo me milovati.
    "Pa svoje odluke. Ovo je jasan odgovor." Ostala sam bez riječi. Što sam to napravila? Upravo sam ostala bez Justina. Jadnik. Slomit će mu se srce.
    "Zana?" Nisam mu imala što za reći. Samo sam slušala njegove ujednačene otkucaje srca. Smirivali su me. Osjećala sam se umorno. Jedva sam držala oči otvorene. Skupila sam zadnje snage da ga pitam još jedno pitanje.
    "Tom, srećo...Jesi zaključao vrata?"
    Probudila sam se u svom krevetu. Tom je ležao pored mene i gledao me.
    "O, zdravo ljepotice. Probudila si se... Napokon."
    "A čini se..." Htjela sam ustati, ali onda sam primjetila da sam u donjem rublju. Očito mu se nije dalo obuć mi pidžamu.
    "Srce, daj se makni s kreveta. Treba mi deka." Lagano sam ga gurnula.
    "Ma da... Ne da mi se. Lijepo sam se namjestio." Gurnula sam ga malo jače.
    "Ali ljubavi, meni treba deka." Nasmijao se.
    "Šta će ti?" Uspjela sam ga bacit na pod.
    "Bio si prelijen da mi obučeš pidžamu... Ajde idem se otiširat..." Vratio se na krevet, a ja sam ušla u kupaonu.
    "I nemoj da ti slučajno padne na pamet da mi upadneš unutra!" Viknula sam mu iz kupaonice.
    "Šteta... Malo mi je falilo." Čula sam kako prigovara.
    Otuširala sam se i obukla. Tom je pregledavao moju garderobu.
    "Donje rublje ne držim tu!" Automatski je zatvorio ormar.
    "Nisam to tražio." Pravdao se.
    "Ne... Naravno da nisi." Poljubila sam ga.
    "Znači odlučila si... Odabrala si mene." Nije me puštao na miru.
    "A valjda." Činilo se da jesam, ali Justin je bio tako...sladak...poseban.
    "Ne znam kako da mu kažem." Potužila sam se.
    "Kome? Šta?" Odvratio je s najdebilnijom mogućom facom.
    "Ajme... Baš si seljak." Namrgodio se.
    "Nemoj me vrijeđati."
    "Dobro, dobro."
    "I hoćeš mi više reći?" Uporno je izigravao debila.
    "Što?" Zbunjeno sam
    "Kome? Što?" Počela sam se nekontrolirano smijati.
    "Znaš, to nije odgovor." Napravio je neku zbunjenu facu.
    "Ma Justinu. Ne znam kako da mu kažem da sam s tobom."
    "Ahaa. Ma reci malom pederčiću da nije dovoljan za tebe. Da je puuuno jadniji od mene, i da si odlučila."
    "Kako si bezosjećajan." Napravio je neki pokunjen izraz lica. Shvatio je da je pogriješio. Prišao mi je straga i zagrlio me.
    "Oprosti. Volim te. Nisam htio biti bezosjećajan." Izvukla sam se iz medvjeđeg zagrljaja.
    "Ako si time praviš kartu za krevet, onda ćeš se morati malo više potrudit." Odjurila sam u kupaonu, zatvorila vrata i prislonila glavu na njih. Čula sam Toma kako govori:
    "Sranje. Znao sam da to nisam trebao tako. Ruže i parfem puno bolje djeluju."
    Sjela sam na pod i naslonila se na vrata. Malo mi je falilo da prasnem u smijeh. Pokušavala sam se suzdržati. Ali ne baš uspješno. Imala sam osjećaj kao da ću izbljuvati sve što sam jutros pojela. Nisam više mogla. Puknula sam i počela se valjati po podu od smijeha. Tom je to čuo i došao. Vidio me kako ležim na podu i gušim se od smijeha.
    "Ti baš... ovaj.. nisi normalna. Znaš to?" Pružio mi je ruku i pomogao mi da se dignem.
    "Znam. I ponosim se time." Jedva sam govorila između naleta smijeha.
    "Jesi dobro? Znaš postoje ustanove za ljude kao ti. Ili neke terapije." Malo mi je falilo da mu opalim šamar. Moja ruka je već krenula, a onda se izmakao.
    "Hej! Pa zezam se." Ustala sam se s poda.
    "Ma znaaam. Ali umirem da ti zaljepim jedan..."
    "Ma ne valjda." Umiljavao mi se.
    "Mislio sam da me voliš." Grlio me i ljubio po rukama, vratu... Svuda.
    "Znaš, voljeti je jedan ozbiljan glagol. Ne znam da baš mogu reći da te volim. Ne zamišljam život s tobom. Ni djecu. Niti bi se ubila sad zbog tebe."
    "Aha." Činilo se da ga baš i nije briga. "Umm. Tom? Ti mene slušaš ili me opet pokušavaš odvuć u krevet?" Stao je. Pogledao me svojim čokoladno smeđim očima. Neko vrijeme smo se samo gledali, a onda je meni zazvonio mobitel.
    "Ja ću se... ovaj... Idem se javit." Uzela sam mobitel i izašla iz sobe u hodnik. Zvala je moja stara.
    "Da?" Javila sam se.
    "Zana, zlato mamino!"
    "Mama! Kako to da me zoveš?"
    "A mama ne može nazvati svoju kćer?"
    "Ma možeš samo... Ne znam. Iznenadila si me. Nisam očekivala tvoj poziv."
    "A jel mi ti to radiš nešto što ne bi smjela?" Kroz glavu mi je prošla slika mene i Toma na podu.
    "Neeee. Pa ja sam tvoja dobra curica. Znaš ti mene."
    "Ja se nadam. Nego... Uskoro će ti rođendan..."
    "Znam." Mrzila sam svoj rođendan. Svi bi uvijek bili preveseli. Živcirali bi me. Najrađe bi otišla s Tomom negdje.
    "...i zanima me... Što da ti kupimo? Ja i tata mislim."
    "Mamaaa. Ne gnjavi. Dobro znaš što ja hoću."
    "Da. Ali ja to ne želim."
    "Ne razumijem gdje je tu problem. Ti i tata jednostavno umjesto da mi kupite neki preskupi dar odite na putovanje ili nešto. Ne znam... Drugi medeni mjesec!"
    "Zana. Ne tjeraj me da pogađam što bi ti se moglo svidjeti. Iz zadnje tri godine vidiš da mi to nikako ne ide."
    "Mama daj me jednom poslušaj. Lijepo sam ti rekla. Ja želim da vi odete negdje. Uživajte."
    "Tvrdoglava si. Na tatu. I to mu neću oprostit."
    "Hvala. Paaa... Moram ja sad ići. Ajde čujemo se."
    "Dobro. Papa dušice."
    "I da se nisi usudila zvati neke od mojih prijatelja kako bi ih pitala što želim za rođendan. Jasno?"
    "Dobrooo. Papa Zana."
    "Bok mama."
    Vratila sam se Tomu.
    "I? Tko je bio?" Kao psić je skočio čim sam ušla.
    "Koja si ti baba! Zar baš SVE moraš znat?"
    "Daaa. Moram te malo kontrolirati."
    "Ma stara me zvala."
    "Aha. Ok." Rekao je nekako zamišljeno i pomalo tužno. Pomalo me zabrinjavao i zbunjivao. Pa to je samo moja stara... A možda... Možda nešto nije u redu s njegovom?

    Image and video hosting by TinyPic


    11.02.2010. • Komentari (22)





    Chapter 10: I knew it won't be easy, but this is impossible

    "Zana!" Stresla sam se. "O, Tom. Ti si." Prilazio nam je i izgledao je jezivo. "Što vas dvoje radite ovdje?" Justin je izgledao zbunjeno. "Ma ništa. Gledamo zvijezde i tako. Izašla sam na zrak malo." Gledao je Justina kao da će ga rastrgati. Nije bio tako glup. Shvatio je sve... Bar se meni tako činilo. "Vi se znate?" uključio se Justin najdebilnijim pitanjem koje je mogao smisliti u tom trenutku. "Naravno! Pa skupa smo!" odbrusio mu je Tom. "Ne. To ne može biti istina. Zana i ja smo skupa." Mislila sam da ću puknuti. Nešto me tjeralo da otrčim. Da ih ostavim. "Slušaj mali. Zana je moja... samo MOJA cura. Idi se igrati s maminom šminkom li nečim takvim." Justin je bijesnio. Nisam mislila da bi se on mogao tako uzrujati. "Ha-ha. Jaaako smiješno. Ja bar ne koristim 3 kile pudera." Tom je popizdio. Doslovno. Gurnuo je Justina tako jako da je ovaj skoro pao s balkona. Nisam to mogla gledati. Počela sam se gušiti. Jedva sam disala. Pala sam na pod i pokušavala doći do zraka. Tom i Justin su to primjetili pa su odmah dotrčali do mene. Zadnje čega se sjećam su Justinove krvave usnice i Tomovo glasno dozivanje. A nakon toga samo mrak.

    Probudila sam se u svojoj sobi. Deena je spavala na stolcu kraj mog kreveta. Pogledala sam na sat. 3:46 ujutro. Pokušavala sam se sjetiti što se dogodilo, ali od toga me samo bolila glava. Usta su mi bila suha. Pokušala sam ustati, ali noge su mi bile preslabe. Deena se probudila. ''Zana di ćeš?'' ''Nigdje. Ne mogu se pomaknuti. Htjela sam popiti vode.'' Ustala je. ''Ja ću ti donijeti.'' Htjela sam razbistriti glavu. Toliko toga je bilo u njoj. Zatvorila sam oči. Sjećam se da sam otišla s Deenom dolje. Tamo su bili i Tom i Justin. Znam da sam se pokušala izgubiti među ljudima, ali Justin me primjetio. Otišli smo se balkon... I onda je došao Tom. Posvađao se s Justinom. Potukli su se, i onda sam se ja srušila. ''Izvoli.'' Deena mi je pružila čašu vode. ''Hvala.'' Sjela je na krevet kraj mene. ''Što ti se dogodilo? Tom i Justin su te doveli. Rekli su da ti nije bilo dobro i da će te stavit u krevet.'' ''Oboje? Jesu se svađali?'' Pogledala me čudnim pogledom. Ništa joj nije bilo jasno. ''Da, oboje. I ne, nisu se svađali. Izgledali su prestravljeno.'' ''Ok. Stvarno sam umorna. Oprosti.'' ''Ma nema problema. Laku noć!'' ''Laku noć.''

    Zvoni budilica. Tako mi se ne da ustati. Deena trči po sobi kao svako jutro. Traži odjeću. Jedva otvaram oči. Otišla sam u kupaonicu. Oprala zube, počešljala se, umila...
    ''Deena, gdje ćeš?'' Gledam ju svu sređenu. ''Erik me vodi van. Godišnjica nam je i provest ćemo cijeli dan skupa.'' Šteta. Pomislila sam. Planirala sam malo biti s njim. Razgovarati. Nismo se vidjeli godinama. ''Ok. Uživajte.'' ''Hvala. Naravno da hoćemo.'' Izašla je s nevjerojatnim smješkom na licu.
    Sišla sam u prizemlje na doručak. Umirala sam od gladi. I Tom i Justin su bili tamo. Pogledali su prema meni i dotrčali. "Jesi dobro? Jel te boli nešto?" Napadali su pitanjima. Osjećala sam se jadno. Prevarila sam ih, izigrala, a oni se i dalje brinu za mene.
    "Dobro sam. Nije ništa. Ma znate moje srce." Pokušavala sam okrenut na šalu. "Da, znamo. zato ćemo se brinuti o tebi sljedećih...Pa.. barem tjedan dana." Tom je bio ozbiljan. "Da. Odlučili smo da se nećemo svađati, jer si trenutno ti važnija." Odgovorio je Justin. "Dečki, ovo neće moći tako. Ja morm odlučiti izmađu vas dvoje. I to će biti teško. Trenutno sam solo. Dok ne odaberem jednog. A to bi moglo potrajati. Ne želim da se brinete za mene. Mogu ja i sama." Krenula sam prema stolu. "Dobro. Tvrdoglava si. Znam to. I znam da te ništa ne može odgovoriti. Ali, ako ti se išta dogodi, ja te neću pustiti ni na sekundu." Viknuo je Tom.
    Pojela sam na brzinu. Osjećala sam Tomov i Justinov pogled. Imala sam onaj osjećaj da me promatraju. Znala sam da me neće samo tako pustiti na miru. Bila sam tvrdoglava, ali ništa više od njih. Ustala sam. Naravno, i oni su. Krenula sam polako i oni su me pratili. Kao iritantni psići. Potrčala sam. I oni su. Trčeći sam se zadihala. Stala sam i pokušala doći do zraka. Naravno da su to primjetili. Tom me doslovno podigao i odnio do sobe. Htjela sam da me spusti, ali nije htio. Popustila sam mu. Odnio me u sobu. Imali smo sreće i niko nas nije vidio. Justin ga je slijedio. Nije nas moga pustiti same ni na trenutak. Jednostavno nije vjerovao Tomu, a ni meni. Doslovno su me ugurali u krevet i dali mi pilule i tablete. Justin je otišao po čašu vode, a Tom je legao kraj mene pod izlikom da me mora ugrijati. To sve mi je bilo smiješno. Oboje su me voljeli, i htjeli su biti sa mnom, pa su mi udovoljavali na razne načine. Poslala sam Justina po Deenu. Htjela sam popričati s Tomom. Na samo. Jadan Justin. Nije znao da je Deena vani i da se vraća tek kasno navečer. Čim je izašao odahnula sam. Tom se nasmijao. "Šta se smiješ?" Počeo se još više smijati. "TOM! Ja te ozbiljno pitam. ŠTA SE SMIJEŠ?" Trgao se. "Ma ništa dušice..." Opet ulizivanje. "Nemoj ti meni dušice! Šta je smiješno?" Udarila sam ga po ramenu. "Ma znao sam ja da ti mene voliš. Vidiš kako si odahnula čim je ovaj mali crv izašao." Gurnula sam ga s kreveta. Udario je glavom u noćni ormarić. Nisam mogla zaustaviti smijeh. "Šta se sad TI smiješ?" Pokušavao se dići, ali mu baš i nije išlo. "Tko se zadnji smije..." "Sporo shvaća!" Dovršio je rečenicu, ali ne onako kako sam ja mislila. "Idiote! Najslađe se smije!" Udarila sam ga jastukom u glavu. "A ne, ne. Ovo neće proći samo tako." Uzeo je drugi jastuk i opalio me po leđima. "Zao si. Ja sam tu bolesna. Ti bi se trebao brinuti za mene, a ne udarati me." Gađala sam ga jastukom, i naravno, pogodila drito u facu. "Ja sam upravo udario glavom u tvoj noćni ormarić. Šta se ti žališ?" Dobila sam jastukom u glavom. Pokušala sam izbjeći jastuk, ali predobro je gađao. Na moju sreću on je loše izbjegavao moj jastuk, tako da sam mu vratila sve udarce, a onda u jednom trenutku, ne znam kako, spotaknuo se i pao na mene. Osjećala sam toplinu njegova tijela, i nisam mogla stati. Počeli smo se žvaliti nasred poda...

    Image and video hosting by TinyPic


    31.01.2010. • Komentari (18)





    << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se