Afrika priča
fra Vjeko Čurić
Ubojice našeg sina, oprošteno vam je
U večeri 31 siječnja 1998 franjevac i svećenik Vjekoslav Čurić večerao je sa dva gosta u njegovoj župi u Kivumu, Ruanda, te ih je iza večere odvezao svojim autom u Kigali. Kada je auto usporio ispred crkve Svete obitelji njih dvoje su ga ubili sa sedam metaka sa boka i leđa.
Do danas nitko ne zna tko su oni bili niti zašto su ga ubili: budući da ih je pozvao na večeru pretpostavlja se da su bili «prijatelji».
Slijedećeg ožujka franjevci iz cijele istočne Afrike i dalje susreli su se u Kivumu na proslavi svete mise. Htjeli su da, kako se jedan od njih izrazio, «osvježe sjećanje na njihovog preminulog brata, da se očiste od svake želje za osvetom na način da oproste ubojicama, i da preuzmu nasljedstvo koje im je njihov brat ostavio.»
Porijeklo
Brat Vjeko je treći franjevac koji je izgubio život u Ruandi. Prva dva bila su Ruanđani: Juvenal koji je bio ubijen 4. travnja 1994. dok se spremao ući na Secular Institute of the Kingship of Christ; brat George Gashugi ubijen je deset dana kasnije.
Vjeko je rođen u Lupoglavu – Žepče, 26 travnja 1957. Pridružio se franjevcima 1977., a zaređen je za svećenika 21. lipnja 1982. 1983. zamolio je da se pridruži prvim franjevcima poslanima u Ruandu.
Nakon što je vidio uvjete u novoj misiji htio je studirati za doktora na Ruandskom sveučilištu ali nije bio primljen. Smjestio se u Kivumu, prvom fratarskom ustoličenju u Ruandi gdje je osnovan i novicijat, zatim je bio sa aspirantima u Nvina w'Imana, te opet u župi Kivumu do njegove smrti.
1994. tijekom cijelog genocida ostao je u Ruandi. Išao je dva ili tri puta tjedno za Burundi uz pomoć međunarodnog Crvenog križa i drugih nevladinih udruga te potajno prevozio ljude u sigurnost i natrag dovozio hranu za gladne. U to vrijeme otprilike trećina klera bila je pobijena, trećina je pobjegla a trećina je ostala u Ruandi.
Vjeko je postao i ekonom biskupije. Time Magazine objavio je u to vrijeme na svojoj naslovnici naslov «Nema vragova u paklu, svi su u Ruandi», ali fra Vjeko je uključivao obje etničke skupine u zajednički solidarni rad. U zemlji koja je bila rastrgana etničkim konfliktima i u potrazi za osvetom on je išao protiv struje, i znao je da je na popisu za ubojstvo. Ali je nastavio voljeti i služiti. Njegovi prijatelji bili su vojnici, visoki državni dužnosnici, narod. A posebno siromašni, stalno ih je posjećivao u njihovim nastambama i jeo s njima.
Projekti razvoja
Omogućio je čistu pitku vodu za župni centar, od izvora na brdu usmjerio ju je u dispanzer/centar za prehranu gdje su držana djeca 15 dana ili mjesec dana da bi ih se uhranilo.
Započeo je tesarstvo, zidarstvo, pekarstvo, projekt zečeva. Od brda je pravio terase za grah i banane, različito povrće. Bio je uključen u gradnju i obnovu 1400 kuća za povratnike.
Poticao je udovice da same sebi pomognu i da preuzmu poslove koje nikad prije nisu radile: sada rade u stolariji izrađujući vrata, prozore i građevinski materijal.
U kući Nazaret udomio je 360 djece, 12-toro u svakom dijelu, sa jednom gospođom/udovicom koja se o njima brine kao majka. Škola može primiti 600 djece od kojih su svi siročad te su neka od njih pokupljena za vrijeme genocida kada su njihovi roditelji ubijeni u bijegu. Vjeko je pomagao i u lokalnom zatvoru, jednom od najvećih u biskupiji: gradio je skloništa u ustanovi da zaštiti zatvorenike od sunca i kiše te im omogući medicinsku skrb.
Propao pokušaj
Jedne noći 1996. dvoje ljudi ušlo je u samostan i pištoljem naredili mu da klekne i stavi ruke iza glave. On je zatražio da ga ubiju unutra. Kada su spustili pištolje on je u trenu nestao unutra, došao do prozora blizu stabla i pobjegao u sigurnost. Vojnici su nastavili pucati ali u mraku nisu mogli pronaći svoju metu. Seljani su dotrčali a vojnici nestali.
Kasnije su seljani rekli Vjeki da su na tom istom stablu mnogi bili obješeni tijekom genocida i da ga je njihova krv spasila. Vjeko je zahvaljivao «bratu stablu» što ga je spasilo.
Pravda da, osveta ne!
Brat Vjeko Čurić pokopan je u župnoj crkvi Kivumu, koju je i izgradio. Kršćani toga mjesta sami su tražili biskupa Kabgaya da brat Vjeko bude pokopan u njihovoj crkvi kao uspomena na njegovu žrtvu. Misa je slavljena na otvorenom jer crkva nije mogla primiti tisuće ljudi koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio posljednjih petnaest godina.
Vjekina obitelj: otac Petar, majka Ana, braća Anton, Ivo, Niko, Drago i sestra Ljubica poručili su: «Iz svoga srca opraštamo ubojicama iako je to užasno teško izreći.»
Po povratku u Rim nakon sprovoda generalni ministar reda fra Giacomo Bini napisao je pismo Msgr. Anastase Mutabaziju, biskupu Kabgaya: «Mi franjevci reda male braće, u ime Isusa na križu, i zajedno sa svojim bratom Vjekom, koji smo se oduvijek borili protiv svake vrste nasilja i osvete, opraštamo ubojicama našega brata, onima koji su organizirali ovaj zločin i koji su ga izvršili, te još uvijek tražimo da se pravda izvrši i da se dođe do istine. Na tome inzistiramo, jer se jedino u svjetlu istine može izgraditi budućnost mira.»
Ministar je naglasio da je «Mir plod ljubavi, opraštanja i međusobnog razumijevanja koji je sposoban okrenuti etničke razlike u bogat izvor izgradnje Novog Svijeta i nove zemlje.»
Ruanda je opisana kao «zemlja tisuću brežuljaka i tisuću problema». Papa Ivan Pavao drugi u Ruandi 1990. nazvao ju je «zemljom tisuću rješenja». Sveti Franjo Asiški vjerojatno bi ju nazvao «zemljom tisuću blagoslova».
Na misi generalni ministar franjevaca zamolio je narod za pomirenje a narod je tražio da ih franjevci ne napuste. On je poštivao njihovu molbu i 20. veljače poslao 11 fratara da zamijene jednog Vjeku. Deset dana nakon dolaska vlasti su zamolile petero od njih da odu, ali s Božjom pomoću posao koji je Vjeko započeo će se nastaviti.
Fra Fabian D'souza OFM, Mbarara
Umjesto Božićne čestitke...
...Božićna priča koju je i meni poslao ne tako pametan i duhovan tip...
Kad su pastiri već davno bili otišli, a u siromašnoj je štalici
nastala tišina, podigne Dijete glavicu i pogleda prema vratima. Ondje
je stajao dječak, zaplašen i stidljiv. "Dođi bliže", reče dijete,
"zašto se bojiš"? "Zato što ti nisam ništa donio", reče dječak. "A ja
bih vrlo rado od tebe nešto dobio", reče Dijete u jaslicama. Mali se
stranac na to uzruja: "Ja ništa ne znam! Ništa ne posjedujem! Kad bih
nešto imao, dao bih ti... Evo." I dječak je kopao po džepovima svojih
starih hlača. "Evo starog nožića, kojega sam našao. Evo ti ga.
"Ne", reče Dijete, "zadrži nožić. Ja od tebe želim nešto posve drugo.
Tri stvari..."
"Vrlo rado", reče dječak, "ali što?
"Daruj mi svoju posljednju sliku koju si nacrtao." Dječak se
zacrveni, bilo mu je neugodno. Da ni Marija ni Josip ne čuju, dječak
se posve približi Djetetu: "Ali slika je bila tako loša, da je nitko
nije htio ni vidjeti." "Upravo zato", reče Dijete u jaslicama "upravo
zato hoću tu sliku. Donesi mi uvijek sve ono što se drugim na tebi ne
sviđa, što druge u tvom životu ne zadovoljava."
"A onda", nastavi Dijete, "želim da mi daš svoj tanjur." "Ali njega
sam danas razbio," zamuca dječak. "Upravo zato ga hoću", reče Dijete.
"Donesi mi uvijek sve ono što je u tvom životu slomljeno, da to opet
zacijelim."
"I kao posljednje, daj mi svoj odgovor roditeljima kad su te pitali,
kako si razbio tanjur." Sada se dječak vrlo ražalosti i zamuca: "rekao
sam da sam tanjur nehotice gurnuo sa stola, ali to je bila laž.
Stvarno sam ga u ljutnji bacio na kameni pod." - "To sam htio
znati", reče Dijete. "Donesi mi uvijek sve zlo svoga života, svoje
laži i uzmicanja, svoj kukavičluk i svoju okrutnost. Sve ću ti ih
uzeti. Ti ih ne trebaš. Želim te razveseliti i oprostiti tvoje
pogreške. Od danas možeš doći svakoga dana k meni."
Uganda - Keep left
Da vam budem iskren neću vam biti iskren jer kad bih sve opisao kako nam je bilo 5 dana u Ugandi bi rekli da sam došao samo na zezanje. Tako mi i treba kad vam uopće ne pričam koliko se molim i radim nego samo neke nestašne stvari. Uglavnom, Mateja koja je došla kod fra Ivice u Kivumu volontirati dva mjeseca u dispanzeru i on išli su u Ugandu malo u poslovno turistički đir i zvali mene i Mladena što smo mi vrlo rado prihvatili. Highlights:
1. fra Ivica «ništa se ti ne sekiraj» – bolje vozača i vodiča nismo mogli imati (Mladen «de stani da napravim koju sličicu», Mateja «meni je ovaj slon furt strašan» i ja). Već je nekoliko godina u Ruandi ali je prije Ruande bio osam godina u Ugandi i poznaje vrlo dobro sva mjesta na koja nas je vodio i priča jezik naravno. Smijurija je bila kad smo došli u to selo Rushooka gdje je služio pa svi viču samo: Ivisa, Ivisa... A sad je tamo mladi Talijan Carmello pa kad smo došli oni viču za nama: Carmello, Carmello. Valjda misle da to znači isto što i muzungu pa kako jednog zovu tako zovu sve i muško i žensko. (i u Ruandi se desilo kad smo prolazili kroz neko selo da mi djeca viču bon jour maitresse iliti dobar dan učiteljice iz tog istog razloga... Ili nekog drugog...) Uglavnom Ive je to svjetski odradio odveo nas na najbolja i najljepša mjesta za takve stvari zaboravi agenciju. Živio.
2. nacionalni park Queen Elisabeth – teško je to uopće opisati. Prespavali smo tamo pa smo imali vremena vidjeti dosta stvari. Čim smo došli prvi dan popodne išli smo na vožnju brodićem po jezeru i gledali dva sata nilske konje, bivole ponekog majmuna i masu ptica. Ispalo je da ti hipopotamusi i nisu toliko bezopasni kako izgledaju debeli i tromi. Imaju osjetljivu kožu pa su skoro cijeli dan u vodi a tek navečer dižu svoje dupe od jedne do tri tone i odlaze se hraniti. U biti čim smo se sa planine spustili u savanu na cesti su nas dočekali babuni i skakali po haubi. Teška smijurija. Iza vožnje brodom smo krenuli u potragu za slonovima i tek kad smo počeli slijediti trag izmeta naletili smo na poveću grupu. Gdje su slonovi prošli to se odmah vidi jer polome i počupaju sve živo, grmlje, stabla, bez problema. Mi koji smo ih prvi put vidjeli smo se naravno oduševili, predivna stvorenja. Mada je jedan malo digao surlu bit će da smo mu išli na živce (a meni se čini da je upravo bio dobio cipelu od ženke a htio se maziti po veličini nekih ekstremiteta pa smo mu mi bili krivi) pa je bila bježanija. Neka ga u nas srce junačko. Ali divni su stvarno. Tu večer ostali u centru, dobro zamezili i na spavanac jer sutra je dizanje bilo rano zbog potrage za lavovima. A taj safari ako je to to je skroz super i još bolje kad si sa svojim autom, odeš u savanu i điraš dok nešto ne ugledaš. Ili se Mateja nije umila ili se ja nisam otuširao ili Ive i Mladen obrijali ali čini se da smo bili prestrašni i lavove nismo mogli nikako naći, svi su se razbježali. A kažu da u parku ima preko 200 lavova i oko 3000 slonova. Niti leoparda nismo mogli naći. A bili smo skroz hrabri kad smo krenuli tako u savanu tražiti lavove i ostale beštije bez beda u našoj krhkoj Toyoti, oboružani samo fotoaparatima, a ne ko ovi domoroci koji idu pješke ili na biciklu usred savane, nije to fora. Ali zato smo vidjeli čuda ovih životinja koje izgledaju kao da bi im jedan ražanj vrlo dobro pristajao i onih svinjica kao ona iz Kralj lavova koje Ive ne znam zašto zove familia christiana. I također nešto prelijepo su vulkanska jezera, u biti cijeli taj predio je vulkanski i ima puno takvih jezera, a zemlja je jako plodna. Eto tako kako je raspored bio prekrcan nakon obilatog bruncha morali smo krenuti dalje, i po putu vidjeli još par majmuna i slonova, i otišli samo malo na sjever do ekvatora da se prisjetimo kako je to na sjevernoj polutci. Ma zakon.
3. Uganda i ljudi – kao prvo Keep left. Vozi se po lijevoj strani, priča se engleski. Zemlja je ogromna i puno ravnija od Ruande, to su ravnice i ravnice. Nema toliko policije, ma u biti sveopći dojam je skroz opušten. Pogotovo ljudi. Ja i Mateja smo u Mbarari (grad negdje veličine Splita) čekali da Mladen i Ive nešto kupe u autu usred grada i jedino su u pola sata dvije curice došle i to nekako sramežljive kao hoćemo li kupiti mrkve. Da je to bilo u Kigaliju pa ne bi ih skinuo s vrata, to bi bilo 15 ljudi oko auta ili nešto prodaju ili žicaju ili gledaju šta bi se dalo na brzinu odvidati ili one žene koje prije nego što se približe štipnu djecu da bolje cmolje itd. Ovdje je situacija puno puno opuštenija i čini se da svak ima nekog svog posla, sve je u nekom pokretu. I jako simpatično. Masu Indijaca koji drže neke butigice. Nisam primijetio toliko narodnih nošnji kao npr. u Ruandi ili još više u Burundiju. Ali opet s druge strane recimo za nevladine udruge da bi netko došao raditi ili volontirati u Ugandu viza dođe tisuću dolara godišnje što je katastrofa. No po pitanju žicanja što smo se više približavali granici sa Ruandom to je više ljudi počelo žicati. Prvu nagradu osvaja jedan simpatični odrpani momak koji je došao do mog prozora u autu i kaže: «Hauarju bos? Egivemimajmani.» U slobodnom prijevodu «Kako si šefe? Daj mi moj novac.» Ja gledam da mu nisam možda uzeo neku lovu ne bi bilo ok ali vidim da nisam pa je momak lagano produžio. Druga nagrada ide jednoj preslatkoj djevojčici na ulici koja kaže: «Egivemikrismas.» «Daj mi Božić.» Nadam se da se neću nikad naviknuti na te njihove provalije, umrit ću od smija.
4. Vožnja do Kisora. Na povratku smo odlučili ići preko drugog graničnog prijelaza i vozili se skroz do tromeđe Kongo – Uganda – Ruanda. E to je bila fina vožnja asfalt naravno zaboravite ali Ivica poznaje tu neku cesticu koja prolazi kraj nekog jezera i kroz šumu i šta ti ja znam, uglavnom sve predivno. Da vidite samo kako je tu zemlja obrađena, ma nema komada zemlje da je pusto, sva brdašca, toliko lijepo i pitomo. To je pleme valjda malo jače po pitanju posla zato i nisu gladni. A u daljini se naziru tri vulkanska vrha od koji je najveći iznad 4000 metara. Ma divota. To je područje inače poznato i po planinskim gorilama, isto tako predivne životinje. Samo da bi ih se vidjelo treba rezervirati tri mjeseca unaprijed a jedan dan dođe 375 dolara.
Eto u kjatkim cjtama da ne dužim 5 dana toliko lijepih da me već neka grižnja savjesti lovi da bi trebao nešto radit barem prebacit šleper krumpira ili šta ti ja znam. Tko mi je kriv kad ne znam uživati. Ali bome jesam, Uganda rules (barem taj mali dio koji sam vidio)!
I da vam kažem, u Ruandi ima voda obična u bočicama koja se zove Nil jer je izvor valjda u Ruandi (Nil izvire iz lake Victoria pa se gledaju najduži pritoci). U Ugandi kažu da je izvor Nila u njih. A kad sam pitao Sinaizea, našeg Burundijca, on kaže da je u Burundiju. A Ive kaže da je u Bosni. Glavno da svaka zemlja ima tu turističku foru i uređen izvor koji se posjećuje. Ajde neka ih.
I za kraj – joke što mi je Mlajo ispričo. Kaže vozi se Mujo sa ribicom u autu, baja, i penje se na autoput i ode greškom u suprotnu traku. Kad ono svi trube, blendaju, viču, a mala pita da zašto to svi rade. Kaže Mujo macan: «Svi me znaju...»
Kivumu
Fra Miro Ančić nas je već nekoliko puta posjetio i s njim smo imali brojne hrvatske mise i družili se u Gatengi, a fra Ivica je upravo došao sa godišnjeg odmora i vratio se u Kivumu, franjevački samostan nekih tridesetak kilometara od Kigalija. Sa Ivicom je došla i Mateja, djevojka iz Zaagreba je, poželjela doći u Afriku raditi nešto za druge i želja joj se eto ostvarila, dogovorila se s Ivicom i nu je i neka je. Kako su samo banuli taj četvrtak njih troje u Gatengu da dođu po mene i Mladena nisam se ni snašao i na kraju sam završio u Kivumu s njima tri dana, jer je Miro odlazio s avionom u subotu pa da se još malo družimo.
U Kivumu sam u biti kako sam saznao i trebao doći i tamo raditi i ja da Ivica nije išao na godišnji baš u to vrijeme kad sam ja dolazio u Afriku. Isto jako lijepo i simpatično, samo naravno puno manje nego Gatenga i Kigali što ima i svojih prednosti i mana. Mali samostan u tom afričko – franjevačkom stilu, škola i centar o kojoj se Ivica brine i gdje imaju dvogodišnju formaciju obrtnika – krojačica i tesara. Najbolji učenici na kraju godine dobijaju i alat da započnu vlastiti posao.
Tu je naravno i crkva u kojoj je pokopan naš fra Vjeko Čurić koji je 98. ubijen na ulici u Kigaliju i gdje i danas stoji njegov spomenik, odmah ispod Sainte Famille, crkve koja se spominje u gotovo svakom filmu o ovom ratu i gdje je isto izvršen masovan pokolj. On je tijekom rata ostao u Ruandi i poznavao je stvari valjda ko je koga, a bio je i ekonom provincije što može biti isto neki razlog za ubojstvo, ali ne vjerujem da bi ga zbog love tri auta okružila i izrešetali sa osam metaka. Njegova je priča korištena i za kreiranje lika svećenika u filmu Shooting dogs koji je sniman ovdje u Kigaliju na Kicukiru. Uf, još jednom užasi toga rata, pomolio sam mu se na grobu i na spomeniku i dragi Vjeko pokoj ti duši. Nije prvi put u Africi da čovjeka ubiju upravo oni kojima je došao služiti, a u tome je valjda i fora, dati se do kraja.
Mi smo ta tri dana u Kivumu uglavnom iskoristili za odmor i zezanje. Prvu večer smo imali malo jaču feštu, sviralo se i pjevalo po naški a bome je i rakija potekla. Bez pretjerivanja ali onako u našem điru i to stvarno dođe kao osvježenje. A ostatak te blažene trodnevnice je protekao stvarno u odmoru.
Poslao me jedan dan Ive s autom u Gitaramu nešto pokupiti i to mi je bio prvi put da sam vozio auto s volanom na desnoj strani. Nije se bilo toliko teško naviknuti samo malo je bed pretjecati jer niš ne vidiš. A i vozim i normalno ravnam se po ovoj srednjoj crti i na početku gledam šta mi svi trube i onda skužim da mi je pola auta na drugoj strani. Pa sam na to malo pripazio i nema beda. I kad dajem žmigalnik palim brisače i te fore no to su sitni prijestupi. Ovdje ima masu tih auta koji stižu iz Ugande gdje se vozi po desnoj strani, pa puno njih kupuje aute u Dubaiju itd.
I tako zezali se Ivica je jedva dočekao da se riješi Mire pa ćemo vidjeti što će biti sada s njim. On se nada i radi na tome da se vrati u Kongo kod našeg fra Drage u tešku zabit da rade zajedno. Ajde neka ga i da ga što prije vidimo nazad u Africi. Bio je ovdje prije rata godinu dana, zatim 8 godina u Kanadi i po Hrvatskoj, ali čim je došao, prvo u Gatengu, i koncelebrirao na misi vidiš da čovjek diše jako duboko i u očima da mu je Afrika uvijek ostala veliki san i da se ovdje osjeća onako, baš dobro... Nemere se to objasnit a prelijepo je kad netko tako osjeća, onda mu i nema druge nego gdje ga srce zove. Uz naravno neizbježni blagoslov crkvenih autoriteta...
U subotu je djeci u centru bio kraj škole pa smo se i mi spustili i jeli sa njima a poslije su imali kao malu žurku pa smo malo i plesali s njima i zezali se, ma eto sve je prošlo tako opušteno u crnogorskom stilu. U subotu odvezli Miru u Kigali, pokupili Mladena, našli se sa Sebastijanom, našim salezijancem, popili piće i riješili se Mire na aerodromu. I kud koji mili moji.
Inače tako naši susreti i kad dođe koja naša časna i kad nas se okupi nekoliko prođu uglavnom u zezanju. Takav je valjda duh i priroda svih koji se odluče uopće da odu toliko daleko, nisam sreo niti jednog misionara koji bi bio neki spušten tip ili depresivan, to je sve većinom nasmijano i stalno padaju neke fore. To je naravno uvijek i najbolja prevencija protiv stresa a i tako se najlakše radi. I zato mi je skroz drago kad bilo tko navrati. Već smo ugovorili za slijedeći vikend susret nas 6 Rvata koliko ih ja znam u Ruandi na jezeru a to neće proći bez masakra neke četveronožne životinjice i čašice u naše i vaše zdravlje.
