life_music

' To sam u zivotu vec prosao', zali se svom srcu.
' Doista, prosao si... ali nisi nadisao', odgovara mu srce...
... on tada shvati da ponovljena iskustva imaju jednu svrhu - nauciti ga onome sto ne zeli nauciti...

... kako nadici nesto bolno sto se ponavlja?
Toliko puta zamislim se koje su sve moje uloge u zivotu... Koje je njihovo znacenje... smisao...
Koji je nas pravi put? Da li zbilja mozemo biti sigurni da je ono u sto ulazemo i vjerujemo najbolje za nas? Da neki znakovi i ponovljeni neuspjesi imaju svoj cilj da nam pokazu stvari koje ne zelimo vidjeti?
Da je bol neizbjezna... da je patnja zbilja trenutak spoznaje?

Sto je ono sto me cini jedinstvenom?? To se cesto pitam... I vec duze ne nalazim odgovor...
Tko bi uopce zamijetio da odem? Vec odlazim od nekih ljudi koje sam smatrala blizima... no, oni ne primjecuju jer su zaslijepljeni vlastitom sjenom... sto sam tek sad shvatila... Ono o cemu sam vec pricala - gledaju, a ne vide... Svi mi ponekad toliko toga ne vidimo, ali bar je bitno potrudit se... dozvolit ocima srca da prepoznaju ono sto je povrsno nemoguce vidjet... da prihvate... osjete... zavole...
Tako je tuzno gledat nekoga u oci, a da ne mozes doprijet do njihove dubine... i onog sto spaja te oci sa necim puno dubljim... a tako zelis to...
Boli kad svakodnevno osjecas da zid oko tebe postaje zid u tebi...
Kad toliko zelis pomoci drugim ljudima, a onda shvatis da ne mozes sebi... kad svi stalno odlaze...
Danas je sustav vrijednosti skroz iskrivljen... a ostati svoj je moguce... No, cijena je velika... Divim se ljudima koji to uspijevaju... koji su uspjeli... koji se trude... Makar ih neki proglasili cudnima, oni su zapravo nasi Ucitelji... koji su sami sa sobom uspjeli dokucit sebe i svjesno kroce svojim zivotnim putem hraneci se duhovnom snagom koju posjeduju...
A mi koji zelimo ponekad odustat od svega zapravo smo slabi... kukavice koje se boje zavirit u vlastitu dusu i prihvatit sebe i zivot bas takav kakav je... i naci hrabrost i vjeru da nastavimo hodati tim nepoznatim, nepredvidivim putem zvan ZIVOT... makar krocili neravnim putem... makar se spoticali... bili sami... usamljeni...
Najvise ubija kad osjecas da duboko u tebi postoji zelja za zivotom, uzivanjem u moru predivnih sitnica koje cine zivot... kad toliko zudis za iskrenoscu, za toplinom... za zivotom... a osjecas da te zaobilazi... da stojis sama u kutu i promatras kako taj zivot i sve sto obuhvaca znacenje te rijeci prolazi... mimoilazi...
...a ti ostajes zarobljena u vremenu i okovima koji su postali precvrsti da bi ih mogla sama otkloniti...
Ali... iako je ogledalo mog lica i duse razbijen, trudit cu se naci komadice... i sastavit mozaik... kakav god ispadne, to sam ja...

... i opet nisam dokucila koji je smisao svega ovoga...

... jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'

Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'

.. toliko toga nam je dano da biramo... da zivimo... a opet nalazim prepreke u sebi za svu slobodu koja mi se nudi... za zivotom... ispunjenjem... a tako zelim zivjet... Toliko je ljudi oko mene iskrenih pogleda... ciste duse... a ja bjezim... u tisini se povlacim od svega... iako izunutra vristim... zedna ljubavi...
Volim davat drugima... bit uz njih... olaksat im trenutke kada sve stane i ostane samo bol... volim ljude... zbilja mi mogu obogatit dan... samo cinjenicom da su tu...
No osjecam da gubim sebe... da odlazim u neki svijet u kojem sam sama... gdje mi nitko nista lose ne moze... ali opet tako usamljena... u tom svijetu... gdje sam sama sebi jedina... previse je toga...
Ne vjerujem vise ljudima kao prije... jel' postoji netko... netko tko ce to razumijet... da zelim... a ne mogu...?
...sto vidis kad se pogledas u zrcalo? Kako se osjecas? Si ponosan? Jel' se prepoznajes?
...
Kazu da je lijepo bit sam, ali ne i usamljen... Mislim da je svakome od nas potrebna samoca u odredjenoj kolicini... za razmisljanje, opustanje, mir...
Al' tako je tesko smijat se zbog drugih... kad nosis toliko toga u sebi... i sutis... i udaljujes se od njih... sebe...

...zelim se vratit i pocet ispocetka... zelim biti dijete koje iskreno oprasta... koje se raduje sitnicama koje u biti cine zivot...
...sada trenutno samo zelim otici sto dalje od svega i jednostavno nestat... u svijet u kojem nema vremena... onda bi to bila prica o djevojci, meni, koja zivi tamo gdje vrijeme ne postoji... gdje nema okova... lazi... nesigurnosti... boli...
Ne sazaljevam se... ne trazim nemoguce... samo svjetlo... putokaz zivota...
...zasad je to bijeg...
pozdrav

Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je
trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze
proslo. Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sjela je u VIP cekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine.
Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala,
ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu.
U sebi je pomislila: 'ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do
sada bih ga vec udarila...'
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se
ni na sta, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: 'Bas
me zanima sta ce sad napraviti!!!'
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previse! Pocne da uspuhuje sokirana, uzme svoje stvari, knjigu,
torbu i ode prema izlazu iz cekaonice...
Kada se osjecala malo bolje, sjela je na mjesto gdje nije blo nikoga da bi izbjegla
neke druge neprijatne dogadjaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda
paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio
od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze
ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno
suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i osjecaji.

Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da
to nikad necemo ili nismo ni saznali?
...prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i nego sto se pocne
mislit lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva
kako nama izgleda nama na prvi pogled...
Ovu pricu sam negdje procitala i zelim je podijelit s vama... jednostavna je, ali skriva u sebi poruke... mislim da su rijeci suvisne... samo cu reci da je zalosno koliko puta imamo jedne kriterije za sebe, a druge za ostale ljude oko nas... poput ove djevojke... razmisli...
Btw, sretan Uskrs svima... s malim zakasnjenjem... Uskrs je pobjeda Ljubavi...
Ljubite... dajte drugima... od srca... a i samo jedan iskreni osmijeh moze uljepsati covjeku dan...

U zivotu postoji 5 stvari koje se NE mogu vratiti:
- Kamen kad je bacen
- Rijec nakon sto je recena
- Mogucnost nakon sto je izgubljena
- Vrijeme kad je proslo
- Ljubav za koju se NE BORI...

Svima nama zivoti su razliciti, a opet isti... jer svi mi trazimo nesto... sto ce nas ispunit... zbog cega cemo ici dalje, zbog cega cemo osjecat, zivjet... to 'nesto'...
...zato... SVAKOM NOVOM DANU PRUZI PRILIKU DA POSTANE NAJLJEPSIM DANOM U TVOM ZIVOTU...

Nedavno upoznah divnu osobu koja svijet i zivot gleda ocima srca i voli ga, prihvaca, bas onakvim kakav zapravo jest... iako je slijepa od rodjenja...
Iako ne moze vidjeti nijanse neba, sjaj sunca, prirodu koja nas okruzuje, sve moguce boje, toplinu i iskrenost pogleda... ne moze vidjeti suze koje joj klize niz obraze kada je tesko, niti pogled odraza boli koji se ne moze opisati rijecima... ne vidi malu djecu koja se bezbrizno igraju, kao ni sebe u procesu odrastanja... nikad nece vidjeti svoj odraz u ogledalu... A tako je lijepa... Neiskvarena... A opet svjesna zivota...
Ali, ona osjeca toplinu sunca i ljudskih dusa, pjev ptica koji stvaraju cudesne harmonije... ona osjeti bol, iskrenost djecjeg osmijeha... ona se ne predaje...
Dapace, bori se i sanja snove koje slijedi ispunjenim srcem i vjerom koja joj daje snage da ide dalje...
Jedan od proslih dana srela sam je i u razgovoru pitala kako je, na sto je odgovorila : 'Super, sretna sam.' Iako je u meni bila kisa suza, zagrlila sam je i bila jaka zbog nje... A u biti je ona ta koja je jaca od mene... Koja ne vidi prepreke svojih zelja... a nista ne forsira... Osjecala sam se tako malom... Tad sam shvatila koliko bih trebala bit zahvalna Bogu na onome sto mi daje, najprije na zdravlju koje se cesto olako uzima zdravo za gotovo... na obitelji... nekim predivnim ljudima... na toliko toga cega mozda jos ni svjesna nisam... Ali, tek kad nesto izgubis, shvatis sto si imao... Sto trebamo doci do tog stanja, do ruba, do mogucnosti da bi nesto mogli izgubiti da bi to poceli cijeniti?!?

Sve mi je to nekako pretuzno... Ljudi koji se srecu svaki dan, a zapravo se ne poznaju... Vrijeme i obaveze koje nas ogranicavaju da radimo nesto sto nam je zbilja potrebno... Ljudi koji nam mozda zele dobro, a mi ih odbacujemo... Praznina... Rijeci koje su izgubile znacenje... Tuzno je to... vlada egocentrizam... strah... lazni odnosi... neiskrenost... licemjerje... vlada neka vanjstina kroz koju mnogi pokazuju adute, a i snagu, kontrolu, srecu... a sto se krije iza te blistave, naizgled savrsene zavjese? Mozda neka uplasena dusa zeljna ljubavi?
Bol covjecanstva je da jedan drugoga ne poznajemo... Jednostavno se rijetko usudjujemo pokazati jedan pred drugim bez neke vrste maske i vidjeti hocemo li i tada bit voljeni... Vecina ih, zbog razlicitih razloga, ne skida svoj oklop... Puno puta razmisljam da je to i bolje, jer sto me manje netko zna iznutra, manje ce me povrijedit... I trudim se prikazat sto manje ranjivom... A sve ima svoju cijenu...
Ali, tako ne saznamo jesmo li zapravo voljeni ili ne, tj. da li nas netko voli zbog nas samih ili voli nasu masku?
Najveca bol je kad osjecam da me netko voli ne zbog onog sto ja jesam,vec zbog onog sto bih trebala biti...
Ali, onda se sjetim te posebne slijepe djevojke koja zna tko je i koja, i makar bila ranjena od drugih, nece izgubit svjetlo koje nosi u sebi...
Sjetim se kako je toliko toga u zivotu relativno... i kako sam ja na ovom svijetu kratko... Mozda i krace nego sto mislim... A patnja moze biti jedna od mogucnosti... Trenutno je to moj nezeljeni odabir zbog mreze okolnosti koje mi je zivot isprepleo... Ali toj djevojci zivot u mraku privid je jer ona u sebi nosi nesto s cim se moze mjerit sa svakim od nas... A to vise vrijedi... Jer mnogi od nas zive kao u mraku a da toga nismo ni svjesni... Gledamo u ljude, ali ih ne vidimo... Slusamo ih, ali ih ne cujemo... Ne cujemo ni vapaj nas samih, krik dusa... Ona vidi ocima srca... i ne grijesi... Mislim da nas oci mogu toliko puta prevarit, od izgleda neke osobe, gesta, maski... Cak i uspijemo zavarat sebe... A najgore je jednog se dana probudit i shvatit da sam sebi postajes stranac... Zato, uroni u sebe... stani sam sa sobom pred ogledalo i zapitaj se tko si... sto zelis od zivota, ljudi, samog sebe... sto te cini sretnim... sto te obogacuje... i slijedi sam sebe, govor svoje duse... odgovori su u tebi... nemoj trazit izgubljene godine trazeci ih daleko od onog sto cini tebe, tvoju bit... tvoj smisao... pronadji ih u sebi... mozes biti sretan... mozes ispravit neke stvari... oprostit nekim ljudima... pronaci izgubljeno u sebi i drugima... bolje kasno, nego nikad... otvori se... dozvoli ljudima da vide tvoje lice, da prodru u tvoju nutrinu, da cuju tvoj glas... i poslusaj i ti njihov... al' zbilja ih slusaj... mozda uocis nesto sto nisi prije... a to samo ucvrscuje taj odnos, sve se nekako ispreplecuje... i zaista osjecas puninu... susret dusa...

Evo jedne jesenjske... mom dragom prijatelju koji je tako naglo i prebrzo otisao, ne svojom voljom... kojeg vise nema, ali jos zivi sa mnom, u meni...


Kap. Suza. Kap. Suza.
Kap kise i moje suze... Zajedno na putu prema istom cilju spojene prodiru u zemlju, spajajuci jesen zime i jesen tuge za njim...
Ovaj mali svijet u meni i veliki sto me okruzuje spojeni u nase dvije kapljice na otpalom liscu i mokroj zemlji.
I taj mali zuti list je jesen jednog stabla kao i suza mojih osjecaja u kapima kise jesenje...
Munje na nebu i munja u mome srcu spojene da se olaksa i nebu i meni...
Koraci blatnjavih cipela nabijenih vodom odzvanjaju oko otvorenog groba u smrtnoj tisini narusenoj zvucima razbijenih kapi na bijelom sanduku u kojem su stisnuti svi nasi zajednicki dozivljaji, radosti, tuge...nepovratno odneseni u jesen jedne ljubavi...
...duse su nam mokre, hladne, smrzle u ovu jesenju vecer kad se oprastamo, rastavljamo i zamiremo...


*...maksimalno iskoristi vrijeme provedeno s osobama koje volis zbog onog sto jesu... i s kojima mozes biti ono sto uistinu jesi... koji te obogacuju... i ti njih... s osobama zbog kojih je lakse krociti stazom zivota i ici dalje, boriti se... osobe koje posezuci za tvojom rukom doticu tvoje srce... s kojima i tisina dobiva znacenje... osobe cija ti prisutnost stvara mir... oni koji vide tvoje snove i vjeruju u njih...
Jer, ne mozemo birati kako cemo umrijeti. Ili kad... Mozemo samo odluciti kako cemo zivjeti. Sada...
Zato im pokazite ljubav i pruzite im ruku... Moglo bi vec sutra biti kasno...

...prestajem biti covjek
osjecam gorcinu
kako grize srce iskreno
I pitam se zasto...

...sve lijepo nestaje i ne vraca se
odlazi bez povratka, bez pozdrava...
previse je toga neopisivog, neostvarivog
neshvatljivog...

...hoce li ikada doci kraj patnji, boli, lazi...
znam da nisam jedina,
al' ne mogu vise sama...

...gubim se...
pitajuci se zasto...?

...

On zivi mucen jer uvijek zamislja nesto
sto nije
jer bi htio vratiti sat unatrag
da bi pobjegao iz sadasnjosti

Sve se u njega sastoji od:
ako...
kada bi...
da sam...
na to je upravljena njegova pozornost
i zato on ne opaza
kako zivot dolazi sa sansama
s mogucnostima i radostima,
kako prijatelj s hrabrenjem i pomoci
stoji uz njega,
kako se u njegovu zivotu mnogo toga okrece na dobro...
on sve to ne zapaza
jer zivi u nekoj drugoj stvarnosti
koja nije stvarnost...
jer bjezi u proslost
da bi tamo zalio sebe...

On zali sebe
jer je propustio sve mogucnosti...
ali u tom zaljenju sama sebe
propusta sada opet sve prilike
a za sve sto je danas propustio
moze sutra opet zaliti sebe...

Moze optuzivati sebe,
svoju obitelj,
svijet,
Boga
i citav taj glupi zivot...
moze drugima pokvariti zivot,
sam biti sve neveselijim
i tako se kretati u djavoljem krugu...
taj jadan covjek
koji se nema cemu smijati

Gospodine,
podari mu volju da se istrgne iz toga,
da ne bude vise ovisan o svojoj nevolji...
volju da je se oslobodi
jer on moze uciniti jos tako mnogo od svog zivota
jer nam Ti uvijek iznova dajes nove sanse
jer nas ne odbacujes
jer si sirokogrudan
ako te prestanemo optuzivati

Gospodine,
pomozi mu izaci iz svijeta njegovih snova
u stvarnost
podari mu nov osjecaj za vrijeme
uvid u mnoge sanse sadasnjice
pokazi mu radost zahvalnosti
za svaku sitnicu
podari mu novu samosvijest
i slobodu da smije biti radostan...

... zar ne boli kad ne prepoznas svoj vlastiti odraz... kada postajes sam sebi stranac...
kad osjecas da vrijeme prolazi, a ti si zarobljen u sjeni proslosti... kad ne znas kako dalje... kad se smijes, a iznutra goris...
...zar nije tuzno kad ti ledja okrenu oni u koje si najvise vjerovao... kada nesto sto si imao jednostavno nestane... kad shvatis da je nesto sto si smatrao istinom zapravo laz...
...kad se u gomili ljudi osjecas najusamljeniji na svijetu... kad osjecas da te zivot zaobilazi... da vrijeme otima...
...kad se osjecas tako daleko od svih... da ne pripadas nikamo...
...kad netko tebi poseban ode i ostavi samo tisinu...
...kada toliko zelis biti sretan...zudis za njom u sebi... no nista ne nalazis... kada dragi ljudi vjeruju u tebe, a ti nemas vjeru u sebe... kad mozes sebe davat drugima, a ne nalazis prave rijeci za vapaj svoje duse... kada shvatis da ponekad u drugima trazis razlog da budes voljen jer ih ne mozes naci u sebi... kada toliko toga imas za reci, a osjecas prazninu...
.....