|
Nedavno upoznah divnu osobu koja svijet i zivot gleda ocima srca i voli ga, prihvaca, bas onakvim kakav zapravo jest... iako je slijepa od rodjenja...
Iako ne moze vidjeti nijanse neba, sjaj sunca, prirodu koja nas okruzuje, sve moguce boje, toplinu i iskrenost pogleda... ne moze vidjeti suze koje joj klize niz obraze kada je tesko, niti pogled odraza boli koji se ne moze opisati rijecima... ne vidi malu djecu koja se bezbrizno igraju, kao ni sebe u procesu odrastanja... nikad nece vidjeti svoj odraz u ogledalu... A tako je lijepa... Neiskvarena... A opet svjesna zivota...
Ali, ona osjeca toplinu sunca i ljudskih dusa, pjev ptica koji stvaraju cudesne harmonije... ona osjeti bol, iskrenost djecjeg osmijeha... ona se ne predaje...
Dapace, bori se i sanja snove koje slijedi ispunjenim srcem i vjerom koja joj daje snage da ide dalje...
Jedan od proslih dana srela sam je i u razgovoru pitala kako je, na sto je odgovorila : 'Super, sretna sam.' Iako je u meni bila kisa suza, zagrlila sam je i bila jaka zbog nje... A u biti je ona ta koja je jaca od mene... Koja ne vidi prepreke svojih zelja... a nista ne forsira... Osjecala sam se tako malom... Tad sam shvatila koliko bih trebala bit zahvalna Bogu na onome sto mi daje, najprije na zdravlju koje se cesto olako uzima zdravo za gotovo... na obitelji... nekim predivnim ljudima... na toliko toga cega mozda jos ni svjesna nisam... Ali, tek kad nesto izgubis, shvatis sto si imao... Sto trebamo doci do tog stanja, do ruba, do mogucnosti da bi nesto mogli izgubiti da bi to poceli cijeniti?!?
Sve mi je to nekako pretuzno... Ljudi koji se srecu svaki dan, a zapravo se ne poznaju... Vrijeme i obaveze koje nas ogranicavaju da radimo nesto sto nam je zbilja potrebno... Ljudi koji nam mozda zele dobro, a mi ih odbacujemo... Praznina... Rijeci koje su izgubile znacenje... Tuzno je to... vlada egocentrizam... strah... lazni odnosi... neiskrenost... licemjerje... vlada neka vanjstina kroz koju mnogi pokazuju adute, a i snagu, kontrolu, srecu... a sto se krije iza te blistave, naizgled savrsene zavjese? Mozda neka uplasena dusa zeljna ljubavi?
Bol covjecanstva je da jedan drugoga ne poznajemo... Jednostavno se rijetko usudjujemo pokazati jedan pred drugim bez neke vrste maske i vidjeti hocemo li i tada bit voljeni... Vecina ih, zbog razlicitih razloga, ne skida svoj oklop... Puno puta razmisljam da je to i bolje, jer sto me manje netko zna iznutra, manje ce me povrijedit... I trudim se prikazat sto manje ranjivom... A sve ima svoju cijenu...
Ali, tako ne saznamo jesmo li zapravo voljeni ili ne, tj. da li nas netko voli zbog nas samih ili voli nasu masku?
Najveca bol je kad osjecam da me netko voli ne zbog onog sto ja jesam,vec zbog onog sto bih trebala biti...
Ali, onda se sjetim te posebne slijepe djevojke koja zna tko je i koja, i makar bila ranjena od drugih, nece izgubit svjetlo koje nosi u sebi...
Sjetim se kako je toliko toga u zivotu relativno... i kako sam ja na ovom svijetu kratko... Mozda i krace nego sto mislim... A patnja moze biti jedna od mogucnosti... Trenutno je to moj nezeljeni odabir zbog mreze okolnosti koje mi je zivot isprepleo... Ali toj djevojci zivot u mraku privid je jer ona u sebi nosi nesto s cim se moze mjerit sa svakim od nas... A to vise vrijedi... Jer mnogi od nas zive kao u mraku a da toga nismo ni svjesni... Gledamo u ljude, ali ih ne vidimo... Slusamo ih, ali ih ne cujemo... Ne cujemo ni vapaj nas samih, krik dusa... Ona vidi ocima srca... i ne grijesi... Mislim da nas oci mogu toliko puta prevarit, od izgleda neke osobe, gesta, maski... Cak i uspijemo zavarat sebe... A najgore je jednog se dana probudit i shvatit da sam sebi postajes stranac... Zato, uroni u sebe... stani sam sa sobom pred ogledalo i zapitaj se tko si... sto zelis od zivota, ljudi, samog sebe... sto te cini sretnim... sto te obogacuje... i slijedi sam sebe, govor svoje duse... odgovori su u tebi... nemoj trazit izgubljene godine trazeci ih daleko od onog sto cini tebe, tvoju bit... tvoj smisao... pronadji ih u sebi... mozes biti sretan... mozes ispravit neke stvari... oprostit nekim ljudima... pronaci izgubljeno u sebi i drugima... bolje kasno, nego nikad... otvori se... dozvoli ljudima da vide tvoje lice, da prodru u tvoju nutrinu, da cuju tvoj glas... i poslusaj i ti njihov... al' zbilja ih slusaj... mozda uocis nesto sto nisi prije... a to samo ucvrscuje taj odnos, sve se nekako ispreplecuje... i zaista osjecas puninu... susret dusa...
|