Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

wannabe someone

imam velike snove i nikad dovoljno vremena da ih ostvarim. ovdje pishem price koje nisu vrhunska proza, ali su nacin na koji se izrazavam. rijetko.

ponedjeljak, 11.09.2006.

Ubojstvo? Da, molim.

- Večeras želim ubiti čovjeka, rekao je Petar i zaspao.
Probudio ga je glasan zvuk otkucavanja sata dnevnika kojeg je bezobrazna stara smrdljiva proćelava susjeda navijala svaku večer. Svaku večer ažurirala je sve svoje satove u stanu da idu točno po vremenu koje je propisala svemoćna televizija. Ista ona televizija koje se bojala kao mlada jer su zvukovi slični onima koji su obitavali u njenoj glavi u tom trenutku dobili i sliku. A danas, klanja se svaku večer konzervativnom otkucavanju koje je jedino smiruje u, kako ona smatra, nemirnom životu kojeg živi.
- Da li ona zaslužuje smrt? - zapitao se Petar.
- Da li je ona prava osoba da leži beživotno ispod moga uzdignutog duha? Ne voli nikog, nitko ne voli nju. Svojom "higijenom" zasmrđuje svakodnevno čitav hodnik zgrade. Jedva hoda, i to naglašava na svakom koraku, ali ipak se svakodnevno spušta minimalno tri puta sa trećeg kata licemjerno noseći plastičnu rukavicu na ruci dok se hvata za rukohvat, spuštanje koje je prethođeno sa dugim, dugim otvaranjem vratiju, najvjerojatnije samo zato da bar malo provjetri stan. Svinjac. U njenom stanu se rađaju bolesti, a ona ih sve ponosno nosi, kašljajući stanarima u lice sretno kao da sije pšenicu na svojoj njivi u domaćem kraju kojeg je morala napustiti. Nož u leđa za kliconošu? Preriskantno. Ovaj čin bi zahtijevao malo veće umijeće nego ono koje ima prosječni tridesettrogodišnji srednjoškolski profesor ruskog. Trebalo bi udariti iz daljine. Da se ne izlažem bolesti. Onoj kojoj sam izložen ionako svaki dan. Ali ne više. Ali ipak ne. Nije vrijedna moje milosti da je oslobodim opsesija i manija s kojim obitava.
Otpuhnuo je dim cigarete i nesvjesno stresao pepeo u smjeru balkona ispod svojeg. Balkon nekog malog klinca koji često plače, što zbog nove masnice, što zbog tatine nove masnice, što zbog razbijenog posuđa, a što zbog svoje bolesti. Kronične.
- A što zaboga u biti je s tim malim? Otac mi je jednom krenuo prepričavat ukratko povijest bolesti svoga sina i pričao je kojih 40 minuta. Čitavo vrijeme skrivajući ispod desnog oka svježu masnicu od daljinskog upravljača kojim ga je pogodila žena. Teško vidljiv, ali ipak ondje, u gornjem lijevom kutu natečenog mesa bio je utisnut mali kvadratić. "To stop you cassette at any time press the stop button on you remote controler." Treba samo pronaći pravu tipku i zaustaviti ovo sve. "…press at any time." Da pritisnem? U ladici mog ormara među starim čarapama nalazi se univerzalni daljinski. Samo sa jednom tipkom. I dijete može njim upravljati. Njegovo dijete?
Pratio je pogledom pepeo kako pada hlađen laganim vjetrom koji je njemu puhao u lice.
- Kvragu, sad će opet kašljati!
I počeo je puhati u vjetar da bar malo smanji agonije boležljivog dječaka, bar petnaest ili dvadeset minuta manje kašljanja i ispljuvavanja onoga što je preostalo od utrobe.
Još nije spreman umrijeti. Ni on, ni njegov otac.
Izašao je iz stana žureći po stubištu ne dotičući rukohvate sa obje strane stubišta. Izašao je na ulicu i krenuo u još jednu besciljnu šetnju po kojoj je već bio poznat kod svojih učenika obližnje gimnazije. Volio je te svoje šetnje koje su bile savršene za njegove besciljne misli koje je uvijek želio zapisati i masno prodavati, ali se nikad nije sjetio ponijeti olovku i neki notes. Podsvjesno je znao da bi sad neko piskaranje u hodu previše utjecalo na njegovu struju svijesti, pa je stoga i nastavio samo šetati praznih ruku zadubljen u misli gledajući oko sebe, a ne vidjeti ništa.
Hodajući uz cestu promatrao je automobile u daljini koji su mu dolazili u susret.
- Passat.
Zatvorio je oči, nabrojio do tri, otvorio ih točno u trenutku kad je automobil bio metar ispred njega, i samodopadno se nasmiješio jer je opet pogodio o kojem je automobilu riječ.
- Zafira. – zatvorio je oči – Jedan. Dva. Tri. – smiješak.
U parku pokraj kojeg je prolazio, jedan njegov učenik, četvrti razred, šetao je psa. Točnije izvodio ga je na obavljanje "posla".
- Govno. Jedan. Dva. Tri. Stvarno nikada ne griješim.
Gadio mu se taj učenik i njegovo golemo pseto koje su upravo uneredilo pa travnjaku po kojem se inače igraju djeca. Da on ima dijete, zasigurno bi se ovdje igralo, i u trenutku njegove nepažnje zasigurno bi stavilo u ruku poslasticu i zasigurno bi je prinosilo ustima. A on bi psovao nekulturnog mladića i svi bi ga podržali u njegovo izljevu bijesa, ali trenutačno bez djeteta ne može ništa. Želio je zariti lice tog prištavog osamnaestogodišnjaka u taj kup i zadaviti ga njime, a psa pustiti neka trči dalje. Koliko uopće može trčati. Pas od 70 kilograma u stanu od 40 kvadrata. Još jedan razlog zašto ubiti mladića. Okrutnost prema životinjama. Prije 6 godina je plakao tatici i mamici da želi velikog psa, a ne nekog igračka-psa obećavajući da će se on sam brinuti za njega, da će ga voditi van, hraniti, kupati, trijebiti mu buhe. A sada ga preko volje izvodi van jednom u tjedan dana. Možda ga i pas želi ubiti, ali se boji roditeljske odmazde. A ako ga zajedno ubiju? Dovoljno je da mu mili ljubimac odvrati pažnju dok bi on komadom užeta sa potrganih ljuljačaka obavio mu vrat. I stegnuo.
- Focus. – zatvorio je oči – Jedan. Dva. Tri.
Ususret mu je dolazila kolegica s posla. Dvadesetšestogodišnja crnka povećih grudi, čvrste stražnjice i promiskuitetnom reputacijom koja ju prati još od studentskih dana. I njemu se nabacivala više puta. Sve češće i češće u zadnje vrijeme. Mora da ju njegovo odbijanje samo još više privlači. A on ju ne želi. Boji je se. Ali ima plan. Ako malo uspori svoj korak a ona zadrži isti tempo svog, mimoići će se točno kada će prolaziti pored gradilišta i samo ju treba lagano pogurnuti u rupu, a ona će se, ako i preživi pad i ne slomi vrat, ugušiti u prašini cementa i vapna.
Još par sekundi za odluku…ubiti ju ili ne.
- Playing hard to get, ha? – izgovorila je crnka metar i po ispred njega namignuvši i čvrstim korakom prošla pored njega.
Samo je kimnuo glavom licem složenim u neku grimasu koja bi se pod nekim kutem gledanja mogla nazvati i osmijehom.
Nastavio je dalje.
- Dvjestošestica. – zatvorio je oči – Jedan. Dva. Tri. – i suprotno svim ustaljenim navikama svoje šetnje napravio oštro skretanje od 90 stupnjeva iskoračivši na cestu i gotovo instantno osjetivši tupu bol.
Otorio je oči okružen ljudima koji su izašli iz automobila ili dotrčali sa pločnika da vide smrt poznanika. Ležao je na vrućem asfaltu ispred još uvijek upaljenog automobila koji ga je udario. Posljednjim snagama lagano je digao glavu i rekao:
- Clio? Jebote Clio.

- 01:06 - beat me with a stick ( 11 times beaten) - show it to your neighbour - #

nedjelja, 03.09.2006.

White-trash Crucified

I know it's hard to believe but if you find a rich buyer you can sell your kidney for good money, about 20,000 $. That thought kept going through Eugene's mind, because all he needed was 20,000 $ and he would be saved.
Eugene Thackery lived in a trailer-park somewhere in Arizona. He grew up in a place just like this, as second of four children, fatherless as long as he could remember. When he was 17 he left his family and promised himself that he'd never live in a trailer miles away from civilization and that if he'd ever have children, he wouldn't abandon them like his father had done. He traveled from place to place, always getting into some bar-fights, sleeping in cheep motels, sharing bed with some white-trash girl who he picked up that night...never finding peace, and a place of his own.
After 9 years of wandering the country, he found out that his mother had died about a month ago and that she had left him her trailer. He was, as always, short on cash, so he decided that he'd go there and sell the trailer for a few hundred bucks.
But on his way home, one thing happened he didn't expect. In a town he passed through around 2 years ago, a young girl with a child approached him and said: "It's yours, Eugene."
Ten years later he still lived in the same old trailer he grew up in, but now it was him who had four hungry mouths to feed. His debts were increasing weekly, and he needed a solution. He was talking to his trailer-park neighbor, doctor Bruce, and found out about organ smling. He battled with the thought for 2 months, and finally said to the doctor that he'd do it.
They drove to an old storage house west of Phoenix and there was a whole operating room. He was laid down on the operating table, breathed in the narcosis and closed his eyes...forever...

Prologue
Eugene wasn't the only one who wanted to leave that wretched trailer-park for good. Doctor Bruce used the opportunity and sold Eugene's whole body on the black market. With the money he earned he opened an abortion clinic and begin selling dead fetuses to cosmetic companies.
Eugene's children waited for him for days. After a while they realized that he'll never come back and not knowing the reason why is he gone, they assumed that he had deserted them and started hating their own father, as Eugene once hated his own.

- 01:09 - beat me with a stick ( 15 times beaten) - show it to your neighbour - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se