Mutni H2O

utorak, 22.03.2011.

Umoran sam po danu jer sam po noći superheroj

Evo jedan kratki postić.

Jutros sam se kao i svako jutro probudio toliko umoran da sam se jedva probudio, s obzirom da se svako jutro budim. Dakle, probudio sam se u nekakvom plaštu. Znate, one plašteve što imaju supermen, batman i ostale filmske zvijezde. Bilo mi je malo čudno da imam plašt na sebi pa sam odlučio otići kod bake da ju pitam jel ga možda ona negdje posijala.

Ulazim ja tako u bakinu kuću i zatečem baku s dvocjevkom.

-Bako, što radiš?
-Bjež'te sile nečiste!-vikala je na mene.
-Koje sile bako? Opet si se nagutala ekstazija?
-Bjež'te sile nečiste iz mog unuka!
-Makni tu pušku, ubit ćeš nekoga. Nije to igračka.
-O bože, što san ti ja naprav'la? Koga san ja ub'la? Iđen ned'ljon na misu, molin se svaku veče. Štos' se mog unuka uvat'ja?
-Bako, ajde maknu tu pušku pa da popričamo kao ljudi!
-Bježi! Ne pričam s demonima!
-Ma kakvim demonima?-pitao sam ju
-Misliš mene zajebat? Vidla san te ja sinoć kad si na metli priletija poviš moje kuće. E, neš meni uteći.
-Ko je preletija!
-O jeben te gluva! Ti si priletija demonu jedan.
-Nisan baba, tebe mi.
-Muči, vrag ti sriću odnija. Što nisi? Vid'la san te ja.
-Bako, jesi popila ti tablete?
-Jesan, popila san, popila san onu kutijicu što je donija onaj tvoj munjeni brat.
-Nemoj mi reći da si ono popila?
-Jesan, pijen ti ja moj sinko sve, od rakije do uni šumeći tableta što pište kad ih staviš u vodu.
-Koliko si popila?
-Što ću bogovati pop'ti. Bilo samo šest tableta.
-Sve si popila?
-Nedljeti!
-Popila si cilu kutijicu?
-Nisan cilu, popila san samo šest tableta. Što si ti ka neki ginekolog? Ko ude ima pušku, ti ili ja? Ajmo, deset sklekova.
-Kakvih sklekova?
-Ajmo, deset komada! Odma!
-Neću raditi sklekove!
-Što nećeš?-opali u strop s puškom-Deset komada!

Nakon što sam napravio deset sklekova uspio sam joj uzeti pušku.

-Ko sad ima pušku? Ajmo deset sklekova bakice!-rekao sam joj.
-Ajme meni, ranko moj. Nećeš valjda jadnu baku natirati da radi sklekove? Nije ti to humano, znaš. Nije ti to po propisima biblije. Bog je reka' "Ljubi bližnjeg svoga kao i samoga sebe".


Nakon što mi je baka ispričala cijelu povjest biblije, naravno izmišljenu povjest. Znate ono kad bakice nemaju pojma o nečemu pa onda laprdaju čega se sjete. Tako je meni rekla da je Sv. Petar oženio Gumuš (to vam je ona turska žena-spahija). Nakon naguravanja s bakom i nakon nekih četrnaestak litara čaja i pedesetak kilograma piškota napokon mi je objasnila kako me je vidjela noćas iznad svoje kuće kako letim na metli. Pokazao sam joj plašt i pitao ju dali sam to nosio. Naravno, rekla je da je bila noć i da nije vidjela, nije nosila naoćale.

Nastavak slijedi kad se bakica oddrogira...

22.03.2011. u 20:12 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 16.03.2011.

Priroda naplaćuje!

Već svi znamo što se dogodilo Japanu prije nekoliko dana. Pogodio ga je snažni potres, a potom i tsunami.Da bi stvar bila još gora, tsunami je oštetio nuklearne elektrane i prijeti im opasnost od ponavljanja Hirošime i Nagasakija.

Dok sam tako gledao snimke i slike na internetu, za oko mi je zapela jedna slika. Jednostavno sam ju gledao nekoliko minuta. Toliko me je pogodila da mi je jednostavno mučno cijeli dan. Kad god netko spomenje Japan sjetim se te slike jer upravo ona prikazuje ono do čega nije trebalo doći.



Jadničak je digao ruke u zrak jer su mu rekli da ih digne. Kao da bi ih on digao da mu nitko nije rekao. Svjestan je da nešto nije u redu oko njega, ali nema pojma što nije u redu. Nema pojma što se dogodilo u proteklih nekoliko dana. On je samo digao ruke u zrak jer su mu tako rekli. Nezna da ih je veliki broj poginuo, nezna da će ih veliki broj poginuti od nuklearnih elektrana. Jednostavno, nije svjestan, nema onu "buću" u želudcu i misli da je sve u redu. Gdje će spavati, što će jesti, on nema pojma. Ali eto, on je pogođen, njegovo djetistvo je izbrisano, sretni pogled njegovih reditelja će mu postati strani.

Nažalost, čovjek je naplaćivao prirodi i uvjek joj naplaćiva, daje joj u ruke račun koji ona ne može platiti. Eto, sada je priroda uručila nama račun, ali najviše Japancima, oni će platiti za sve nas. Da nebi ispalo da je priroda nepravedna reći ću vam da ćemo i mi kad tad morati platiti, za sebe i za druge.

Mnoštvo Japanaca je zaustavljeno da normalno funkcioniraju, da žive, mnogo ih je zaustavljeno za stalno i poslano na mjesto gdje nitko od nas nikada nije bio. Veliki broj djece, onako razigrani, veseli, pomalo glupi jer nemaju pojma što se oko njih događa je isto tako zaustavljeno, zauvijek. Njihovo djetinjstvo je izbrisano, kao da nikada nisu postojali. Neke obitelji su isto tako izbrisane iz postojanja. Koliko su samo smiješnih lijepih, radosnih, tužnik trenutaka proveli zajedno, a sada su izbrisani, nema ih. Parovi koji su se sretno budili svako jutro, nema ih. Starci koji su jedva čekali otići u šetnju, nema ih. Jednostavno su izbrisani...



Koliko će samo Japanu trebati da se vrati na noge, da ponovno ustane i da zaboravi ovo, ali ovo nikada neće zaboraviti.


16.03.2011. u 18:46 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2011.

Beznaslovni post :D

Dosta! Ne može to više tako. Zašto bi ja bio uvjek onaj koji se nalazi na dnu piramide, a neka druga budala na samom vrhu. Čime je on to zaslužio? Zašto ja na svojim leđima nosim tuđe terete? To nije moj problem, neka svako nosi svoj križ, ali jbga, ja sam budala kad uvjek pokušavam pomoći. Jesam li upravo zato na samom dnu piramide? Tako su me odgojili. Uvjek pomogni drugom govore mi i danas. Tek sada, kad sam malo stariji vidim da od toga nema ništa. Vidim da ću tako završiti loše, ali možda će moj duh završiti dobro? Nema od toga kruha svakodnevno si govorim.

Ali eto, koprcam se svaki dan i pokušavam. Što će biti sa mnom kada meni bude trebala pomoć? Tko će meni pomoći? Tko će za mene ući u minsko polje? Tko će zbog mene ući u bukteću kuću, tko? Nitko, dragi moji čitatelji, nitko. Kada mi bude trebala pomoć neće se nitko naći da mi pomogne. Znate zašto? Zato što sam ja na dnu piramide, zato što nemam novca na bacanje i zato što krećem od nule.

Roditelji mi žele pomoći, ali ja ne tražim pomoć. Želim se jednog dana pogledati u ogledalo i reći: "Svaka ti čast! Bravo, uspio si!". Kako je krenulo to si nikada neću reći. Onda me svako malo zaustavi pitanje što ću bit u životu. Poštar, muzar, prosjak, kaskader, pilot, političar, arheolog, prodavač u Keruma, lopov, pretsjednik. E da, mogao bi biti pretsjednik, pa da se pravim pametan.

Možda da budem političar? Ali, što ću u politiku, oni imaju plaću od samo 20 000 kuna. To mi je malo, od toga se ne može živjeti. Još ako dobijem ženu i djecu. Pa, kako ću preživjeti samo s 20 000 kruna?? Idem ja u čobane, oni bar imaju svježeg mlijeka skoro svaki dan. Da, davat ću svojoj djeci mlijeka da piju, tako neće ostat gladni. Možda da budem nova Jadranka Kosor, ali da, moram promjeniti spol. Možda je Jadrana ipak muško pa onda ne moram promjeniti spol? Jadna Jadranka, spala je na na to da je jednom dva dana za redom nosila isti broš. Kako mi je žao te žene. Čak je dva dana nosila isti broš.

Onda se dođem odmoriti na blog, i dođe čovjek i napadne me da sam anti hrvat samo zato što sam u jednom svom postu rekao da mi hrvati rušimo nacije.

Ne može se čovjek više nigdje odmorit.


13.03.2011. u 19:25 • 7 KomentaraPrint#

petak, 11.03.2011.

Seljačine

Dok sam silazio s gradskog busa i odlazio na svoj peron da pričekam bus koji me vodi kući čuo sam i vidio mnogo seljačina. Naime, seljačina je izraz koji se netočno upotrebljava. Žao mi je što je izraz seljačina jako slična riječi "seljak", osobno ne vidim čemu uspoređivati ova dva izraza, jer nemaju veze jedan s drugim. Dakle, svi već znamo što znači riječ "seljak", ali mnogi od nas ne znaju što znači riječ "seljačina". Evo, ja ću pokušati pojasniti. Seljačine su sve osobe koje se ističu (u negativnom smislu) od okoline te su u neku ruku primitivni, nemaju sposobnost normalne komunikacije, smrde i neznaju tko je to Jimi Hendrix (:D). Uglavnom, idem ja tako kroz kolodvor, sjednem u čekaonicu i slušam razgovor dviju seljačina.

-Slušaj ti mene, brajo!-kaže jedan od seljačina.
-Rec'de.
-Iđen ti ja prije jedno po ure u kladionicu, kad tamo mi sidi brat od tetke.
-Ma vidi, što s' unda naprav'je?
-Vidin ti ja da je un mene vid'je i oden do njega. Pita ti un mene što radin u kladion'ci, a ja ka iz topa da san se doša klad'ti.
-El ti sra' išta?
-Ma je, nije reka ni a, što će un meni reći.
-Na što's se klad'ja?
-Na Barcu, bogovati, na što ću se drugo klad'ti?
-Dajde mi listić.
-Evode ti. Elde da ću dob'ti?


Zatim je ta seljačina izvadila svoj novčanik i iz njega još jedno desetak listova od kladionice. Pohvalio se, prokomentirao i spremio u novčanik kojeg je potom spremio u stražnji džep. Mislim, mene je sram da živim na mjestu gdje žive takvi žabari kojima je glavni cilj u životu pojesti nešto i popiti, po mogućnosti opiti se subotom. Ne ide mi u glavu da takvi ljudi postoje, ali mi je još gluplje to što mi takvi ljudi vladaju i šefuju, a nažalost uvjek će i šefovati. Njihovi roditelji su vjerojatno kao i oni, seljačine koje nemaju pojma u životu i koji nemaju određeni cilj u životu. Žao mi je ljudi koji su odrasli u takvoj okolini, a donekle su normalni.

Nadam se da mi u životu nikada neće biti nadređeni takva seljačina.

11.03.2011. u 17:47 • 10 KomentaraPrint#

subota, 05.03.2011.

Priča jednog bolničara

Priča jednog Hrvatskog vojnika koji ja za vrijeme rata bio bolničar. Tekst sam ja osobno napisao (da se iskušam u pisanju). Svi događaji u ovome tekstu su mi izrečeni oči u oči s tim bolničarom koji je i sam poslije bio žrtva mine. Molim vas komentiraje, recite mi gdje sam pogriješio u pisanju tako da se popravim. Unaprijed se zahvaljujem.

***
Ušli smo u prostoriju, sve je bilo zatamljeno i bilo je previše dima. Osobno, nikada nisam volio dim cigarete, ali što se može. Kao da mogu birati. Jedan mladić, nije imao niti 17 godina, gledao je u mene kao u Boga, onako prljav, krvav. Svi su šutjeli i gledali u nas. Pogledao sam u jednog čovjeka koji je stajao ispred nas. Bio je onako prosječne visine, mršav, ali snažan, na ramenu je imao neku dugačku pušku, vjerojatno M-48.

-Dobro došli u pakao!-rekao nam je.
-Preskočimo upoznavanja, recite nam što trebamo napraviti.-rekao mu je moj kolega.
-Da što trebate napraviti. Vidite one ljude tamo?
-Vidimo.-rekao sam mu
-E pa, izlječite ih.

Krenuli prema tim ljudima, dok nas je on vodio.

-Što im se dogodilo?-pitao sam ga.
-Uletjeli u minsko polje kada su bježali iz sela. Dignula ih mina jednog po jednog. Oni su bili zarobljenici, skoro su mjesec dana bili u tamnici. Udružili su se zajedno, shvatili da će ih kad tada ubiti i odlučili su pobjeći. Bježali su cijelu noć. Neznam ni sam kako su izdržali. Napokon, kada su došli samo dvijesto metara od nas digla ih granata u zrak. Pa sada reci da nisu baksuzni.

-Što se može?-rekao sam mu.


Prišli smo im, bili su krvavi, izranjavani. Nisam znao od kuda da počnem. Svi su prošli loše, ali jedan se mladić isticao iz te skupine. Jadnik je izgubio nogu, a imao je samo 15 godina. Narednik nam je rekao da je taj mladić ostao u selu kada je naređeno da se evakuiraju sve žene, starci i djeca. Nije imao nikakvog vojnog iskustva, a s oružjem je bio na vi. U selu je navodno ostalo njih 14, šestoro ih je poginulo u minobacačkoj paljbi, četiri su uspjeli pobjeći prije nego su Četnici ušli u selo, a ostatak je zarobljen. Njih četiri su zarobljena i mučena već skoro mjesec dana.

-Izgubili su mnogo krvi.-rekao mi je kolega.
-Znam. - rekao sam dok sam vadio opremu - Naredniče!
-Reci doktore.
-Donesi mi tople vode, alkohola, deku i mnogo krpa.
-Rade, pobrini se za to!-rekao je svom vojniku.

I tako je počela borba za život četiri hrvatska branitelja. Njihovi planovi zaustavljeni su onog trenutka kada su ugazili na krivo mjesto, kada su svoju nogu postavili na predmet koji ubija jakim i teškim mukama.

05.03.2011. u 19:45 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Opis bloga? Pa evo, pokušat ću vam objasniti.

Što se tiče samoga bloga. Blog će biti raznolik, pisat ću o svemu što mi padne na pamet, dakle nema određene teme. Neću vas daviti sa dugim i napornim tekstovima.

Moja želja je da sve ovo što ja pišem ovdje tu i ostane. Stoga vas molim ne postate ono što sam ja napisao u svome blogu nigdje. Tekstovi su zaštićeni autorskim pravom stoga vas molim da ih poštujete.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Nimportequi Remi Gaillard

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se