25.11.2006., subota
AKORD AMACORD
Znali su se 35 godina. Jedan je od njih umro prekjucer. Srce mu je otkazalo poslusnos. A on pak nije slusao svoje srce. Nego je pio i pusio: deset duplih dnevno i tri ikutije „Marlbora“, onog crvenog i tvrdog. Kolega mu je jos davno dao savjet koji ziv ota vrijedi: pij i pusi manje! A dan prije njegovr smrti kazao mu je da izgleda jako lose i da ode lijecniku. Ni tada ga nije poslusao. Sutradan je, radi jakih bolova u plecima, morao doci nja hitnu pomoc. Tamo su mu dali dvije injekcije i vratili ga kuci. Onda je umro.
Poanta ove tuzne price: nitko nema snage za dva 'poroka. Ili pij ili pusi, iloi se kockaj ioli bludinci (ne mozes biti i kockar i bludnik). U nama nema mjesta za dvije podjednako snazne strasti ni za dva poroka iste velicine. Samo smo ljudi, ni nadljudi, ni kiborzi ni bozi. A prijatelj/ice nas upozoriti i posavjetovati, Poslusajmo taj glas ziuvota. Inace ce nam necujna smrt doci prije Bozica.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.--.-.-.
Kerum je ne samo glavni lik moga dokumentarca „KERUM KING KONG SIZE“ i svoga filma pod radnim naslovom „Kako sam uspio u zivotu“ nego je i glavni tajkunsko-medijski lik splitsko-dalmatinske zupanije. Tko se moze komparirati s njim? Zar ja obicni profesor komparativne knjizevnosti i sociologije, jedva vidljiv s njegove visine?! Ja jedino mogu napisati prirucnik „KAKO NISAMJ USPIO U ZIVOTU“, sto je, mozda, ipak teze, obzirom na to tko uspijeva u nas zadnjih 15 godina. To bi mogao postati i svjetski bestseller jer danas se svi trse i prse ne bi li, posto-poto, uspjeli. Zato njihov uspjeh i ima tako visoku cijenu. A moj neuspjeh cijene nema...
On me nije ni prepoznao kada sam mu prije cetiri godine donio kasetu moga dokumentarca "Zadnja luka Amsterdam“, kojoj je bio, s pet tisuca kuna, zlatnim sponzorom. „Jeste li vi iz Dibrovnika“?-pttao me je kada sam mu prisao. „Ne, nisam iz Dubrovnika a nisam ni Shakespeare ni Dante nego samo Kustre i Ante“- odgovorio sam mu, smjeseci se. Na njegovom licu ni traga osmjeha nije bilo, bio je napet u ocekivanju poslovnih partnera iz grada pod Srdjom. Nisam se rasrdio sto me nije prepoznao (iako je to u Splitu stvar opce kulture), urucio sam mu kasetu i odsetao uz njegova supermarketa na Poljudu. Nisam dobio prepoznavanje ali sam dobio pricu. A ona je puno vaznija...
Prosle su tri godine otada. Ja sam tog ljeta suradjivao u ,najbeznacajnijim i tirazom najmanjim (5.000 primjeraka) novinama u Hrvatkoj. Zvale su se „Splitske novine“. Meni je to bilo i cool i kulturno: jedan od najvecih splitskih novinara pise za najmanje novine. Osim nekoliko velikih tekstova i prica na duplericama, objaqvio sam i par manjih clanaka. Najmanji je bio o uredjenju interijera kavane i restauranta hotela „Central“ na Pjaci, u Kerumovom vlasnistvu. I sredjenom po njegovom ukusu. To jest: nehumano, necivilizirano, nekulturno. Gotovo pornografski. Nije mi palo ni na kraj pameti da ce on to procitati, a kamoli da ce reagirati. Zar da netko s vrha nebodera u svome vlasnistvu primjeti vrijednoga mrava na travnjaku?! No, medjutim, to se ipak dogodilo. Sta vam je moc pisane i javne rijeci...
Naravno, nije reagirao direktno nego preko posrednika. To jest jednog konobara koji me je godinama normalno usluzivao, noseci mi moju kavicu i vodicu. Ali tog je dana donio sa sovom i tekst. Koji je isao otprilike ovako: „Je li, kako ti mozes pisati onako o Kerumu?“ Brundavo, i s visine (bio je na nogama, a ja na stolici). Zatreptao sam bio od iznenadjenja. A on je nastavio (u istom tonu i s iste visine), odgovarajuci sam na svoje pitanje (sto je uobicajena govorna praksa u nasih ljudi). „To je zato sta ti nije nista dao za film. A ipak je nesto napravija za ovaj grad“. Ja sam u medjuvremenu dosao sebi, nakon pocetnoga soka, i odgovorio mu sabrano i utvrdo. „Slusaju pazljivo: svatko moze pisati kako misli i kako hoce, ako je pismen. To je sloboda. Jesi razumija? Voda i sloboda! A sta se tice Keruma, ja pamtim da mi je dao novaca za prvi film a ne da nije za drugi. Nitko meni, pa ni on, nije duzan nista dati niti me icim sponzorirati. A ti mi sad lipo donesi moju kavu i casu vode“. Kraj citata...
Tada sam shvatio kolika je moc medija (pa i onih najmanjih), javnosti (pa i one najuspavanije) i argumentirane kritike (pa i one najkrace). Dvije sedmice nakon objavljivanja moga teksta Kerum je izvrsio neke sitne kozmeticke popravke na svome objektu. U stvari, kamuflirao je umjetnim zelenilom u pravim pitarima golotinju svoga interijera, koji se - kroz staklo- bestidno nudio ulici na razgledavanje. I tu je stao. Nekoliko brojeva iza toga, „Splitske novine“ ( u Buljubasicevom vlasnistvu) su prestale izlaziti. Nitko nije zaplakao niti je bilo glasa sucuti.
Zasto se ja pojavim na pocetku ili pri samome kraju? Da mi je znati....
|
- 18:50 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
