Muškarac s brkovima

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Blogoopisnik 
Dnevnik i noćnik dvojice nemoćnika u pameti.
Sve o njima i sve o vama.
Zabavni i poučni odgovori na pitanja koja se nikada niste usudili postaviti.

Free Counter

hit Counter

ante.kustre@st.t-com.hr

 Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

 Pogled unatrag
Krah graha
Tri litre krvi
Drkanje i drukanje, pušenje i gutanje
Čovjek ili sjena, more ili tek pjena
Žene, oči i uši
Dva - tri brata Hrvata
Jedna previše, dvije premalo, tri - taman
Indiskretni šarm proleterijata
Kvasac i prasac
Ribe i bikovi, pome i kukumari
Mi i semiti
Jal, jalovost i jalnica
Voda i sloboda
Ja, ja, ja i ja
Vampiri i zlato
Popovi i shopovi
Kako ga povećati?

 22.08.2006., utorak

GAY LOVE STORY

Utorak, 22. kolovoza

Ako je istina da su Kinezi pronasli lijek protiv AIDS-a onda mozemo ocekivati globalni revival homoskesualnog promiskuiteta. Pod uvjetom da lijek ne bude skup. Strah od HIV virusa pogodovao je porastu gay monogamije, vjernost partneru je postala trend, homo brakovi nerijetka pojava, a sve cesce homici i lezbijke usvajaju djecu (tamo gdje im to vlasti dozvoljavaju).. I tako homo zajednica postade, paradoksalno, novim rasadistem tradicionalnih vrijednosti. Na koncu se ipak sve vraca na obitelj.
Hvar je ovih dana ustupio „Hotel Croatiu“ upravo homoseksualnim parovima ali se po gradu moze vidjeti i dosta slobodnih strijelaca. Ne manjka ni manjih gay grupica. Vidio sam i dva lezbijska para. Cure su vanjstinom manje upadljive, da se ne drze za ruke ili da nisu zagrljene ne biste ih ni skuzili. Muski se toga ipak libe, barem na javnim mjestima. Ali ih je lako prepoznati po obrijanim glavama (nalik biljarskim kuglama, osutima cekinjom divlje svinje), istetoteviranim bicepsima, nabildanim torzima – to su macho gay likovi. One duge, feminizirane, odaju zenskaste kretnje i afektacija. Izmedju te dvije kategorije nalaze se oni neutralnog imagea ali jedan pogled na decka u prolazu u florescentno narancastim tajicama i te ce odati. A svima su hlace ili bermude spustene tako da se vide mudante. Gace na pola koplja – zastave ljeta.
Na rivi izlozba jedrilica i jahti. Okrenule krme (kao guzice) i pokazuju svoje zavodljive (kako komu) obline. Punu uru sam se zabavljao na sentadi, promatrajuci sav taj svijet, kako njegov uljuljkani dio na palubama tako i njegovu poljuljanu polovicu na kraju. Pred mojim ocima su se sneno ljuljuskale Mia, Silvia, Giulia i Romana, tri s talijanskom i jedna s hrvatskom zastavom. Bijela plastika. Nekomu tjera slinu na usta, a nekomu se na njih zijeva. Parada jahtasa, paradica pedera, paradiranje turista. Pokazati se, vidjeti i biti vidjen, zavesti i biti zaveden. Ljeto. Hvar.
Na krmi najvece od poredanih jahti, imenovane „Blue Eyes“, stari bracni par za ulastenim drvenim stolom. Iza njih jarko osvjetljen luksuzni salon, mahagonij i mjed. Ona cita knjigu, on nesto pijucka. Nakon kvarat ure, vracajuci se iz djira, uocavam promjenu: ona i dalje cita knjigu, a on polako lista neke novine. Sute. Nemaju sta vise jedno drugomu reci. Bogati a opet tako siromasni.
Dva torcidasa u hladu, uz pivo. Zvone im mobiteli. Zakljucujem kako se skupljaju da bi, kako najavise, uveli malo reda u hvarsku Sodomu. Stize i treci. Ja vadim kameru, spreman na sve pa i na nista. Dobro da imam takav stav jer nista od premlacivanja pedera – torcidasi se okupljaju za odlazak u Split na utakmicu. Vracam kameru u torbicu..
Navecer sa starom prijateljicom Olgom na veceri u „Alge“. Jedemo ribu, pijemo crno i pricamo bijelo. Sve ukusno. A nije ni skupo. Susrecem, nakon pustih godina, i staroga prijatelja iz skolskih dana u klasicnoj gimnaziji „Natko Nodilo“. Prisjecamo se naseg prvog zajednickog projekta. On je prvi u gimnaziji imao filmsku kameru pa smo krenuli u snimanje parodije na ondasnji mega-hit „Love story“. Snimali smo scenu bejzbol utakmice na skolskom igralistu. Cure iz nasih razreda su glumile navijacice.
Bilo je sve super do dana kada je vrpca dosla sa razvijanja. Nista, totalni mrak. Snimatelj je bio zaboravio skinuti poklopac s objetkiva. Sav nam je trud bio uzaludan. Ali smo se dobro zabavili. Poslije je moj prijatelj otisao navigavat, a i ja sam. On kao prvi casnik po morima svijeta, a ja kao kapetan slobodne plovidbe po moru hrvatskoga jezika.
Splicanin Marko drzi kafic „Terasa“ . Izvanredan polozaj – bocnio dio zgrade hvarskog kazalista (zatvorenog radi renoviranja). Dogovaramo se za izlozbu mojih fotografija. Padaju rijetke kapi tople kisice. Onda opet sunce. Sol invictus. U jednu uru ce nas katamaran vratiti u Split. Jedva cekam svjezinu brodskih klima uredjaja. Nikako docekati da se svi putnici iskrcaju. Nova porcija turista se polako spusta skalama. Najmanje pola njih su dosli na gay vikend. Ovo je za njih raj. A za mene i moga artnog druga – baj,baj!



- 11:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

 21.08.2006., ponedjeljak

MEDJU PEDERIMA

Ponedjeljak, 21. kolovoza

On je kupio sladoled, liznuo ga pa pruzio drugomu, koji ga je polizao s druge strane te ga dodao trecemu, koji je nakon svoga liza, zadovoljnog izraza lica, vratio sladoled prvome. Onda su se sva trojica zivahno uputila prema hvarskoj rivi, cavrljajuci i pogledavajuci uokolo, na sareno mnostvo oko njih. Ja sam ih malo pratio pogledom, kontajuci kako su ljubazni i racionalni, a onda sam posao razgledati obliznju foto-galeriju.

U prodavaonici trendovske odjece „Silver quick“. Prodavacica toplih ociju prica mome art-drugu (s kojim sam dosao u Hvar ovog vikenda) o jednom gay paru u shoppingu. Gay A ustanovio na blagajni da nema dovoljno kuna u takujinu za platiti kosulju, gay B se na to odmah ponudio da skoci umjesto njega do bankomata, gay A ga obazrivo priupita da li ce ga to dekomodirati, gay B da nece nimalo – i poletno ode po novac. Moj se drug ( rock heterosesksualac) smije, a ja komentiram: „Oni nam tako u stvari pokazuju, u obnrutom ogledalu, kako bismo se trebali ponasati prema zenama, biti susretljiviji i ljubazniji i tako to.“ Prodavacica se slaze, okrecuci prema meni toplinu svojih ociju i svoga osmjeha.

Nas dvojica odlazimo na radni zadatak: izlazemo svoje radove na rivi, koja se vec puni setacima. On crteze, a ja fotografije. Ubrzo stizu prvi znatizeljnici koji pazljivo pogledavaju na nas split art. Ohrabrujuce. Onda dolaze dva krupna ali pristojna komunalca i ljubazno nas mole da napustimo scenu jer nemamo dozvolu za nastup. Obeshrabrujuce. Selimo se za stekat preko puta (kafic „Atelier“, cini mi se). Ispijamo dvije produzene kave. Okrepljujuce. Uocavamo za susjednim stolom gradonacelnika Pjerina Bebica. Obecavajuce. Cekam da ispusti mobitel iz ruke kako bih mu pristupio.Umirujuce. Do gradnacelnika sjedaju novinar Damir Sarac i fotoreporter Josko Ponos iz „Slobodne“. On ih prima sirokim gestama. Cekam povoljan trenutak.Ulijecem, predstavljam se i u roku odmah dobivam njegovo obecanje da cemo dozvolu za izlaganje dobiti u ponedjeljak. „Nek se zna da gradonacelnik drzi rijec“- kaze on glasno i jasno. Dodajem prijedlog za projekciju mojih dokumentaraca. „Zainteresirani smo“- Bebic ce odlucno.

Kada bi ovako brzo i jezgrovito reagirali i ostali politicki i ini cimbenici, ja bih bio sretniji i uspjesniji a gradjani zadovoljniji. Bebic je pravi politicar novog doba, svjestan cinjenice da je vrijeme novac a cvrsta rijec kamen temeljac svakog ozbiljnog ljudskog odnosa. Kasnije smo sreli njegovu prezimenjakinju, Andju, udovicu pok. Tome Bebica, s unukom u kolicima. A navecer smo se slatko smijali,zamisljajuci kako ce Andja pronijeti glas po Splitu da smo dosli na Hvar kao gay a ne art par. „Sigurno je pomislila da nam je finta jeftina - bacam nova verbalna drvca na plamen nase zajebancije - toboze da smo dosli izloziti i prodati slike, a da smo u stvari stigli amo fukati se malo s europskim pederima. Najebali smo kad se vratmo u Split, necemo moci proci ulicom od podjebavanja“!

Mora biti da su nas cudno gledali i homici i heteroseksualci, dok smo tako cenili od smija, na lezaljkama uz more. Nije me bilo nimalo briga, nisam se toliko nasmija od srca odavno. Bila je to terapija: smijeh pokrece 80-ak trbusnih misica koje inace ne pokrecu nikakve vjezbe u teretani. Dodatni plus; smijeh je besplatan (pogotovo onaj na vlastiti racun), kao uostalom i osmjeh sto ga upucujemo drugima. Pa sto nas kosta onda vise se smjeskati i smijati?! I prestati prakticirati strogocu."


- 11:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 17.08.2006., četvrtak

KRUPNE RIBE - KRUPNA OPASNOST

Srijeda, 16. kolovoza (za popodnevne sieste)

Dosa jedan Englez iz Londona u split. Otvorio u njemu mali hostel kojemu uvelike dobto ide. Tiho, tiho, Sharlota! To jest: na mala zvona. A uopce nema zvona na vratima tog hostela (po posljednjim informacijama). Tiha voda bregove valja. Znamo i mi to samo zaboravljamo vlastito znanje (kojemu nas je poducila vlastita zemlja) pa onda djelujemo iz neznanja ili iz tudjeg znanja. A tiha Temza funte i eure i kune valja.
Englez se inteligentno prilagodio splitskim ne/prilikama i mentalitetu. Ono sto Splicanin vidi kao nepriliku (nema posla, nema ho/s/telskih soba, nemam sta radit) Londondjanin je vidio kao – sretnu – priliku. Pa je ugrabio Kairosa (tog starogrckog boga sretnog trenutka) i za cuperak kose (koja mu strsi sprijeda, kao Beckhamu) i sada tiho i s/p/retno koristi svojih 5 minuta (godina) srece. Sada je u necemu veci Splicanin od Splicanina: iza obida (rucka, luncha) on uziva popodnevni odmor, do 5 uri (to je njegova siesta). Tada je iskljucen za druge a ukljucen je u sebi za sebe.
S druge strane (i rada i odmora) nalazi se jedna Splicanka ( e da je samo jedna!) koja kaze da joj je svaki dan „hell“. A jedan joj Splicanin na to kaza: „Tako ti i spada kad se pravss Engleskinjom“. Nije razumila pa je objasnio. „Da se ne pravis Engleskinjom, rekla bi da ti je svaki dan pakao. U svome jeziku izrazavas svoju muku kao i svoju radost pa ti onda ne moze dopasti tudji hell ili paradise. Sve zapocinje u jeziku, rijecju. I put za pakao i put u raj. Payi sto i komu govoris kao i koga i sto slusas – i eto te u cistilistu. A odatle se ne moze vise natrag u pakao. Nema se cak vise ni zelje doci na Paklenske otoke“. Razgovor muskarca i zene moze biti dijalog coravog ili slijepog s nagluhom ili gluhom ali moze biti i razmjena informacija onoga koji dobro cuje a slabije vidi s onom koja dobro vidi a slabije cuje. Slabost vidjenja vidljivog kompenzira se kao sposobnost vidjenja nevidljivog koje se cuje jer je Rijec ili glazba (via J. L. Borges ili Ray Charles). Nevidljivo je bitno (ono pokrece), a vidljivo je vazno (ono je pokretano).
U tom smislu, novci su (itekako) vazni, tako da i sami pokrecu („Money makes the world go around“). Kod placenika je to najvidljivije. Njih i u rat i u art pokrece snaga novca. Placenik je u sluzbi onoga koji da vise. Imena im se ne pamte a za broj im se ne zna: ima ih puno kao nula. Brojevi su medju brojevima, strojevi medju strojevima. Moc novca se izrazava kezikom brojki. Tu je glavno pitanje: koliko imas? A ne: kako si? Niti: tko si? Ta pitanja prva postavljaju ljudim od Rijeci. Oni se vise brinu za ovce, a manje ili nimalo za novce.
Veliki ce novci sagraditi mali hotelski kompleks na mjestu bivse tornice za preradu sitne ribe u Komizi. Male hotelske vile s velikim apartmanima za krupne ribe iz svijeta. Velika riba jede malu. To je kao gotova stvar. Tvornici „Neptun“ je izvadjeno srce (pogonski strojevi) i prodato u Nis . Ostalo je bezivotno tijelo (tvornicke hale). Preostali radnici ostali su bez radnoga mjesta- Ostalo im je jos rodno mjesto! Komiza. Mjesto prve rijeci, prvoga ulova, prvoga poljubca. I posljednjeg pocivalista. Mjesto sitno ali za njih jako bitno! Nezamjenjivo. Neprocjenjivo. Sve pare svijeta ne mogu im kupiti novu Komizu, ako ovu svoju staru izguble ili prodaju.
Krupni kapital je ocean u kojemu plivaju krupne ribe. Komizanima prijeti opasnost da ih te krupne ribe iz svijeta prerade kao sto su oni nekada preradjivali sitnu ribu iz svoga mora. Da ih sabiju u rezervat i posalju na trziste radne snage, kao sto su komiski ljudi prije slali u konzervama riblju snagu na police butiga. I zato im valja uteci se majci mudrosti tj. oprezu. Da bi mogli mudro pregovarati sa stranim u/lagacima. Nadmocan ne pregovara s nemocnim (tek forme radi s njim ce razgovarati). Pregovaraju samo podjednasko mocni. Moc postuje moc i kad nisu istovrsne. Brojke i novci ce tako cijeniti moc Rijeci i prirode. To jest: strani globalni kapital ce uvaziti duhovni i prirodni kapital komiske zajednice pa ce onda i pregovarati s njim. A ne diktirati mu svoje uvjete i nametati svoje interese.
Veliki hotel u malom mistu moze izazvati velike probleme i nanijeti nepopravljivu stetu pokoljenima malomiscana. Jedino sto tu mogucu eticko-esteticko-ekolosku katastrofu moze sprijeciti jest ujedinjenje svih Komizana koji imaju eticku, estetsku i ekolosku svijest i savjest u nekakvu udrugu „Tri E“, kroz koju ce djelovati na klub bogatih kapitalista, ciji je istureni predstavnik izisao na svjetla pozornice, masuci svojim projektom u ruci. Tvrda sija krupnoga kapitala morat ce se tada savinuti u prihvacanju i prilagodbi pravilima, uvjetima i proporcijama Komize, njezinih stanovnika i njezinoga prirodnoga ambijenta. Sve ostalo bi bilo nasilje, u rukavicama ili bez njih, sasvim svejedno.
Promjene su neizbjezne samo je pitanje kakve. Nista ne moze ostati stalno i uvijek isto. Komizanima je bitno da aktivno i odgovorno sudjeluju u tim promjenama koje mogu njihovo sitno misto uciniti popristem velikih poremecaja. Oni u tom uoblicavanju buducnosti Komize moraju nastupiti kao domaci, lokalni partneri stranim, poslovnim partnerima. Kako bi ih poducili da je intervencija u zivo tkivo komiskoga duhovnoga i materijalnoga zivota vise od posla!


- 11:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

 16.08.2006., srijeda

KRUPNE RIBE - KRUPNA OPASNOST

Srijeda, 16. kolovoza (za popodnevne sieste)

Dosa jedan Englez iz Londona u Split.I otvorio malii hostel kojemu uvelike dobr ide. Tiho, tiho, Sharlota! To jest: na mala zvona. A uopce nema zvona na vratima tog hostela (po posljednjim informacijama). Tiha voda bregove valja. Znamo i mi to samo zaboravljamo vlastito znanje (kojemu nas je poducila vlastita zemlja) pa onda djelujemo iz neznanja ili iz tudjeg znanja. A tiha Temza funte i eure i kune valja.

Englez se inteligentno prilagodio splitskim ne/prilikama i mentalitetu. Ono sto Splicanin vidi kao nepriliku (nema posla, nema ho/s/telskih soba, nemam sta radit) Londondjanin je vidio kao – sretnu – priliku. Pa je ugrabio Kairosa (tog starogrckog boga sretnog trenutka) za cuperak kose (koja mu strsi sprijeda, kao Beckhamu) i sada tiho i s/p/retno koristi svojih 5 minuta (godina) srece. Sada je u necemu veci Splicanin od Splicanina: iza obida (rucka, luncha) on uziva popodnevni odmor, do 5 uri (to je njegova siesta). Tada je iskljucen za druge a ukljucen je u sebi za sebe.
S druge strane (i rada i odmora) nalazi se jedna Splicanka ( e da je samo jedna!) koja kaze da joj je svaki dan „hell“. A jedan joj Splicanin na to kaza: „Tako ti i spada kad se pravis Engleskinjom".Nije razumila pa je objasnio. „Da se ne pravis Engleskinjom, rekla bi da ti je svaki dan pakao. U svome jeziku izrazavas svoju muku kao i svoju radost pa ti onda ne moze dopasti tudji hell ili paradise. Sve zapocinje u jeziku, rijecju. I put za pakao i put u raj. Pazi sto i komu govoris kao i koga i sto slusas – i eto te u cistilistu. A odatle se ne moze vise natrag u pakao. Nema se cak vise ni zelje doci na Paklenske otoke“. Razgovor muskarca i zene moze biti dijalog coravog ili slijepog s nagluhom ili gluhom ali moze biti i razmjena informacija onoga koji dobro cuje a slabije vidi s onom koja dobro vidi a slabije cuje. Slabost vidjenja vidljivog kompenzira se kao sposobnost vidjenja nevidljivog koje se cuje jer je Rijec ili glazba (via J. L. Borges ili Ray Charles). Nevidljivo je bitno (ono pokrece), a vidljivo je vazno (ono je pokretano).

U tom smislu, novci su (itekako) vazni, tako da i sami pokrecu („Money makes the world go around“). Kod placenika je to najvidljivije. Njih i u rat i u art pokrece snaga novca. Placenik je u sluzbi onoga koji da vise. Imena im se ne pamte a za broj im se ne zna: ima ih puno kao nula. Brojevi su medju brojevima, strojevi medju strojevima. Moc novca se izrazava jezikom brojki. Tu je glavno pitanje: koliko imas? A ne: kako si? Niti: tko si? Ta pitanja prva postavljaju ljudi od Rijeci. Oni se vise brinu za ovce, a manje ili nimalo za novce.

Veliki ce novci sagraditi mali hotelski kompleks na mjestu bivse tvornice za preradu sitne ribe u Komizi. Male hotelske vile s velikim apartmanima za krupne ribe iz svijeta. Velika riba jede malu. To je kao gotova stvar. Tvornici „Neptun“ je izvadjeno srce (pogonski strojevi) i prodato u Nis . Ostalo je bezivotno tijelo (tvornicke hale). Preostali radnici ostali su bez radnoga mjesta. Ostalo im je jos rodno mjesto! Komiza. Mjesto prve rijeci, prvoga ulova, prvoga poljubca. I posljednjeg pocivalista. Mjesto sitno ali za njih jako bitno! Nezamjenjivo. Neprocjenjivo. Sve pare svijeta ne mogu im kupiti novu Komizu, ako ovu svoju staru izgube ili prodaju.

Krupni kapital je ocean u kojemu plivaju krupne ribe. Komizanima prijeti opasnost da ih te krupne ribe iz svijeta prerade kao sto su oni nekada preradjivali sitnu ribu iz svoga mora. Da ih sabiju u rezervat i posalju na trziste radne snage, kao sto su komiski ljudi prije slali u konzervama riblju snagu na police butiga. I zato im valja uteci se majci mudrosti tj. oprezu. Da bi mogli mudro pregovarati sa stranim u/lagacima. Nadmocan ne pregovara s nemocnim (tek forme radi s njim ce razgovarati). Pregovaraju samo podjednasko mocni. Moc postuje moc i kad nisu istovrsne. Brojke i novci ce tako cijeniti moc Rijeci i prirode. To jest: strani globalni kapital ce uvaziti duhovni i prirodni kapital komiske zajednice pa ce onda i pregovarati s njim. A ne diktirati mu svoje uvjete i nametati svoje interese.

Veliki hotel u malom mistu moze izazvati velike probleme i nanijeti nepopravljivu stetu pokoljenima malomiscana. Jedino sto tu mogucu eticko-esteticko-ekolosku katastrofu moze sprijeciti jest ujedinjenje svih Komizana koji imaju eticku, estetsku i ekolosku svijest i savjest u nekakvu udrugu „Tri E“, kroz koju ce djelovati na klub bogatih kapitalista, ciji je istureni predstavnik izisao na svjetla pozornice, masuci svojim projektom u ruci. Tvrda sija krupnoga kapitala morat ce se tada savinuti u prihvacanju i prilagodbi pravilima, uvjetima i proporcijama Komize, njezinih stanovnika i njezinoga prirodnoga ambijenta. Sve ostalo bi bilo nasilje, u rukavicama ili bez njih, sasvim svejedno.

Promjene su neizbjezne samo je pitanje kakve. Nista ne moze ostati stalno i uvijek isto. Komizanima je bitno da aktivno i odgovorno sudjeluju u tim promjenama koje mogu njihovo sitno misto uciniti popristem velikih poremecaja. Oni u tom uoblicavanju buducnosti Komize moraju nastupiti kao domaci, lokalni partneri stranim, poslovnim partnerima. Kako bi ih poducili da je intervencija u zivo tkivo komiskoga duhovnoga i materijalnoga zivota vise od posla!


- 17:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 12.08.2006., subota

SITNA I KRUPNA RIBA

Subota, 12. kolovoza

Plaza Kamenice u Komizi u doglednoj ce buducnosti dobiti bogate susjede. Za sada susjeduje joj «Neptun», bivsa tvornica za preradu sitne ribe, u kojoj su radile generacije Komizana. Sada je to napusteni i zapusteni ostatak ostataka raznih proslosti (izmedju ostalih, i socijalisticke, kao posljednje u nizu), kroz cije razbijene prozore virkaju znatizeljne macke. Novi vlasnik, nasmijani biznismen iz Juznoafricke republike, namjerava na tom mjestu podici hotel za bogatu klijentelu iz svijeta i za njegovo projektiranje trazi hrvatskoga Michelangela. ,
To je dobar znak: arhitekt najbolji u svojoj kategoriji (i zato Michelangelova kalibra) uzet ce u obzir sve, i nebo i zemlju i ljude izmedju (a nece zanemariti ni ribe, lozu, masline i travke), i svoje ce djelo uklopiti u prirodni ambijent i kulturoloski kontekst tako da nikoga ne ozlijedi i nicemu se ne nametne.
U tom slucaju, svi ce biti na dobitku, i ovo malo veliko misto (u kojemu sam vec sesti dan) i taj veliki mali svijet (koji ce dolaziti u buduci hotel). Jos jedan znak upucuje na odgovornu svijest novog vlasnika zemljista na kojemu stara fabrika broji posljednje dane. Hotel ce biti suoblicen konfiguraciji i proporcijama okolisa pa ce se sastojati od desetak manjih vila s po desetak apartmana. U njima ce boraviti krupne ribe iz bijeloga svijeta pa ce tako Komizani i dalje imati sto ciniti: umjesto sitne domace ribe, preradjivat ce krupnu stranu. Sluzeci se pri tomu vise svojom duhovnom i emocionalnom snagom (tj, svojim softwareom) za razliku od minulih vremena kada su u «Neptunu» trosili pretezno svoju fizicku snagu.
Tvornica uskoro vise nece postojati u ovom trodimenzionalnom svijetu vec ce se, iubtisana s lica zemlje, preseliti u kolektivnu memoriju Komize. Prije nego sto se to dogodi, posjetit ce je umjetnicka dusa s kamerom i fotoaparatom da je posnimi i za galeriju i za arhiv. Tako da ce «Neptun» nastaviti svoje trajanje u dvodimenzionalnom svijetu fotografije i dokumentarne filmske slike.
Na podnevnoj kavi na Skoru s tri prijateljice i jednom knjigom. Hrvoje Hribar s Marijom Skaricic, dva stola dalje. Rukovanje i razmjena par ljubaznih rijeci. Potom, uz more, na rucak, zastajkujuci s kamerom pred pitoresknim motivima. Zato kasnim na pripremanje rucka. «Mmmm, mirise na kucu!» - uskliknuo sam osjetivsi miris iz kuhinje. Iza rucka razgovaranje, kupanje i citanje. Odmor. Kako ga produziti? Ne znam. Produbljujem ga pisanjem.

- 20:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

 10.08.2006., četvrtak

MALO VELIKO MISTO

10. kolovoza (otockog)

Evo me u Komizi. Povodom Drugog filmskog festivala, na kojega sam (kao kurir) donio filomve iz Kino kluba Split, koje je za program izabrao Boris Poljak, te (kao autor) svoja dva dokumentarca. Na koncu, oni nisu bili ni prikazani, tek prvih desetak minuta prvoga. A onda je slika stala i nije htjela dalje, ni iz tri pokusaja. Ali i to je za neko i necije dobro. Zadnje veceri, Hribrov .„Muskarac bez brkova“ bio je,radi kise, raspolovljen na dva dijela: prvi se prikazao na otvorenom a drugi u zatvorenom. Kino je, inace, drugo po starosti iza „Karamana“ ali ima buducnost. Ne samo vanrednu, festivalsku, nego i redovnu, dnevno prikazivacku. Bila bi zaista nepopravljiva i neprocjenjiva steta da se zatvori zbog nizih (materijalnih) razloga jer sta bi Komiza, izvan sezone, bila bez njega? Pusto malo misto.
Ovako je ona malo veliko misto. Koje je u dusi uvik isto. Naseljeno malim velikim ljudima. Jedan komiski covik mi je tako npr. jutros dao svoj upaljac, vidjevsi da trazim vatru za susjednim stolom, poprativsi svoju galantnu gestu rijecima: „Samo vi uzivajte. Radi toga ste i dosli. Lako za nas!“ A ja sam na rivi, uz kavu i cigarete (a bez Jarmusha) ,upravo pisao biljeske za svoju prvu knjigu. Komiza mi se tako pokazala kao maternica u kojoj se radjaju pisci: Ranko Marinkovic je prvi (moderni) u tom nizu. Ja bih onda bio prvi postmoderni?!
Svaki festival u neiom od nasih malih velikih mista ima svoju veliku malu mamu. Motovunskome je to biloa Splicanka Olinka Vistica, komiskom je Zagrepcanka Gordana Vukasovic. Tata motovunskog je Rajko Grlic, a komiskog je Gordanin suprug, Tonchi. Ja bih onda festivalu bio splitski kum?! Ova tri filmska dana u ribarskoj Komizi predstavljaju tek drugo bacanje mrize u dokumentarne dubine naseg filmsog mora Jedina riba koju je ta mriza ulovila bio sam ja, tijelom a ne djelom. Svoja cu dva dokumentarca prikazati ovdje nekom drugom zgodom, a ovaj put sam se predstavio rezervnim kartama: fotografijama koje sam izlozio u dva navrata na komiskoj rivi. Kada bih imao magicnu spravu koja komplimente pretvara u novce, bio bih bogat covjek.
A jedan ovdasnji covik, pametan toliko da izgleda kao da je lud, rekao mi je povodom primljenih komplimenata: „Tako im dodje jeftinije“. Onima koji mi ih daju. Sreo sam i Pjera Reskusica, kojega kamera ljubi (pa sam snimio jednu sekvencu s njim) jer izgleda kao komiski George S. Scott. On je, dakle, rasni dokumentarni glumac. Zadnjih 20-ak godina uspjesno glumi auto-mehanicara u jednoj radionici u San Pedru. Nadam se da ce nakon maseg susreta, konacno poceti igrati svoju zivotnu rolu tj. glumiti samoga sebe. I onda ce mu se dogoditi ono sto i svima koji daju najbolje od sebe – dobit ce najvise od svih.
Danasnji intervju sa mnom u „Slobodnoj“ donio mi je prve komplimente i prvi konkretni plod. Jedan koji pusta reklamne zepeline u zrak pomogao mi je da se brze krecem po zemlji. Dao mi je polovnoga ali dobrostojecega „ficu“. Do ut des. Dam da das. Po ure nakon naseg kraceg infotrmativnog razgovora preko mobilnog telca on je otisao po „ficu" za mene. Tko brzo daje, dvostruko daje. He is smart, he supports my art. Ona je takodjer pametna a ne samo markantna pa me na svoj bolno-sladak nacin, p/odrzava kao umjetnika. Koii ce jednoga lijepoga i suncanoga dana biti marka. A post mortem – brand. Tako ce i hijene i lesinari doci na svoje bogateci se od moga lesa. Do tada cu ih drzati na distanci.
Na Dioklceijanovoj noci u Splitu sam vidio kako izgledaju omiski gusari, veceras cu u Komizi pogledati "Gusare s Kariba". Sutra se vracam u Split. Sto se mora, nije tesko.


- 20:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se