Utorak, 22. kolovoza
Ako je istina da su Kinezi pronasli lijek protiv AIDS-a onda mozemo ocekivati globalni revival homoskesualnog promiskuiteta. Pod uvjetom da lijek ne bude skup. Strah od HIV virusa pogodovao je porastu gay monogamije, vjernost partneru je postala trend, homo brakovi nerijetka pojava, a sve cesce homici i lezbijke usvajaju djecu (tamo gdje im to vlasti dozvoljavaju).. I tako homo zajednica postade, paradoksalno, novim rasadistem tradicionalnih vrijednosti. Na koncu se ipak sve vraca na obitelj.
Hvar je ovih dana ustupio „Hotel Croatiu“ upravo homoseksualnim parovima ali se po gradu moze vidjeti i dosta slobodnih strijelaca. Ne manjka ni manjih gay grupica. Vidio sam i dva lezbijska para. Cure su vanjstinom manje upadljive, da se ne drze za ruke ili da nisu zagrljene ne biste ih ni skuzili. Muski se toga ipak libe, barem na javnim mjestima. Ali ih je lako prepoznati po obrijanim glavama (nalik biljarskim kuglama, osutima cekinjom divlje svinje), istetoteviranim bicepsima, nabildanim torzima – to su macho gay likovi. One duge, feminizirane, odaju zenskaste kretnje i afektacija. Izmedju te dvije kategorije nalaze se oni neutralnog imagea ali jedan pogled na decka u prolazu u florescentno narancastim tajicama i te ce odati. A svima su hlace ili bermude spustene tako da se vide mudante. Gace na pola koplja – zastave ljeta.
Na rivi izlozba jedrilica i jahti. Okrenule krme (kao guzice) i pokazuju svoje zavodljive (kako komu) obline. Punu uru sam se zabavljao na sentadi, promatrajuci sav taj svijet, kako njegov uljuljkani dio na palubama tako i njegovu poljuljanu polovicu na kraju. Pred mojim ocima su se sneno ljuljuskale Mia, Silvia, Giulia i Romana, tri s talijanskom i jedna s hrvatskom zastavom. Bijela plastika. Nekomu tjera slinu na usta, a nekomu se na njih zijeva. Parada jahtasa, paradica pedera, paradiranje turista. Pokazati se, vidjeti i biti vidjen, zavesti i biti zaveden. Ljeto. Hvar.
Na krmi najvece od poredanih jahti, imenovane „Blue Eyes“, stari bracni par za ulastenim drvenim stolom. Iza njih jarko osvjetljen luksuzni salon, mahagonij i mjed. Ona cita knjigu, on nesto pijucka. Nakon kvarat ure, vracajuci se iz djira, uocavam promjenu: ona i dalje cita knjigu, a on polako lista neke novine. Sute. Nemaju sta vise jedno drugomu reci. Bogati a opet tako siromasni.
Dva torcidasa u hladu, uz pivo. Zvone im mobiteli. Zakljucujem kako se skupljaju da bi, kako najavise, uveli malo reda u hvarsku Sodomu. Stize i treci. Ja vadim kameru, spreman na sve pa i na nista. Dobro da imam takav stav jer nista od premlacivanja pedera – torcidasi se okupljaju za odlazak u Split na utakmicu. Vracam kameru u torbicu..
Navecer sa starom prijateljicom Olgom na veceri u „Alge“. Jedemo ribu, pijemo crno i pricamo bijelo. Sve ukusno. A nije ni skupo. Susrecem, nakon pustih godina, i staroga prijatelja iz skolskih dana u klasicnoj gimnaziji „Natko Nodilo“. Prisjecamo se naseg prvog zajednickog projekta. On je prvi u gimnaziji imao filmsku kameru pa smo krenuli u snimanje parodije na ondasnji mega-hit „Love story“. Snimali smo scenu bejzbol utakmice na skolskom igralistu. Cure iz nasih razreda su glumile navijacice.
Bilo je sve super do dana kada je vrpca dosla sa razvijanja. Nista, totalni mrak. Snimatelj je bio zaboravio skinuti poklopac s objetkiva. Sav nam je trud bio uzaludan. Ali smo se dobro zabavili. Poslije je moj prijatelj otisao navigavat, a i ja sam. On kao prvi casnik po morima svijeta, a ja kao kapetan slobodne plovidbe po moru hrvatskoga jezika.
Splicanin Marko drzi kafic „Terasa“ . Izvanredan polozaj – bocnio dio zgrade hvarskog kazalista (zatvorenog radi renoviranja). Dogovaramo se za izlozbu mojih fotografija. Padaju rijetke kapi tople kisice. Onda opet sunce. Sol invictus. U jednu uru ce nas katamaran vratiti u Split. Jedva cekam svjezinu brodskih klima uredjaja. Nikako docekati da se svi putnici iskrcaju. Nova porcija turista se polako spusta skalama. Najmanje pola njih su dosli na gay vikend. Ovo je za njih raj. A za mene i moga artnog druga – baj,baj!
|
