Ponedjeljak, 21. kolovoza
On je kupio sladoled, liznuo ga pa pruzio drugomu, koji ga je polizao s druge strane te ga dodao trecemu, koji je nakon svoga liza, zadovoljnog izraza lica, vratio sladoled prvome. Onda su se sva trojica zivahno uputila prema hvarskoj rivi, cavrljajuci i pogledavajuci uokolo, na sareno mnostvo oko njih. Ja sam ih malo pratio pogledom, kontajuci kako su ljubazni i racionalni, a onda sam posao razgledati obliznju foto-galeriju.
U prodavaonici trendovske odjece „Silver quick“. Prodavacica toplih ociju prica mome art-drugu (s kojim sam dosao u Hvar ovog vikenda) o jednom gay paru u shoppingu. Gay A ustanovio na blagajni da nema dovoljno kuna u takujinu za platiti kosulju, gay B se na to odmah ponudio da skoci umjesto njega do bankomata, gay A ga obazrivo priupita da li ce ga to dekomodirati, gay B da nece nimalo – i poletno ode po novac. Moj se drug ( rock heterosesksualac) smije, a ja komentiram: „Oni nam tako u stvari pokazuju, u obnrutom ogledalu, kako bismo se trebali ponasati prema zenama, biti susretljiviji i ljubazniji i tako to.“ Prodavacica se slaze, okrecuci prema meni toplinu svojih ociju i svoga osmjeha.
Nas dvojica odlazimo na radni zadatak: izlazemo svoje radove na rivi, koja se vec puni setacima. On crteze, a ja fotografije. Ubrzo stizu prvi znatizeljnici koji pazljivo pogledavaju na nas split art. Ohrabrujuce. Onda dolaze dva krupna ali pristojna komunalca i ljubazno nas mole da napustimo scenu jer nemamo dozvolu za nastup. Obeshrabrujuce. Selimo se za stekat preko puta (kafic „Atelier“, cini mi se). Ispijamo dvije produzene kave. Okrepljujuce. Uocavamo za susjednim stolom gradonacelnika Pjerina Bebica. Obecavajuce. Cekam da ispusti mobitel iz ruke kako bih mu pristupio.Umirujuce. Do gradnacelnika sjedaju novinar Damir Sarac i fotoreporter Josko Ponos iz „Slobodne“. On ih prima sirokim gestama. Cekam povoljan trenutak.Ulijecem, predstavljam se i u roku odmah dobivam njegovo obecanje da cemo dozvolu za izlaganje dobiti u ponedjeljak. „Nek se zna da gradonacelnik drzi rijec“- kaze on glasno i jasno. Dodajem prijedlog za projekciju mojih dokumentaraca. „Zainteresirani smo“- Bebic ce odlucno.
Kada bi ovako brzo i jezgrovito reagirali i ostali politicki i ini cimbenici, ja bih bio sretniji i uspjesniji a gradjani zadovoljniji. Bebic je pravi politicar novog doba, svjestan cinjenice da je vrijeme novac a cvrsta rijec kamen temeljac svakog ozbiljnog ljudskog odnosa. Kasnije smo sreli njegovu prezimenjakinju, Andju, udovicu pok. Tome Bebica, s unukom u kolicima. A navecer smo se slatko smijali,zamisljajuci kako ce Andja pronijeti glas po Splitu da smo dosli na Hvar kao gay a ne art par. „Sigurno je pomislila da nam je finta jeftina - bacam nova verbalna drvca na plamen nase zajebancije - toboze da smo dosli izloziti i prodati slike, a da smo u stvari stigli amo fukati se malo s europskim pederima. Najebali smo kad se vratmo u Split, necemo moci proci ulicom od podjebavanja“!
Mora biti da su nas cudno gledali i homici i heteroseksualci, dok smo tako cenili od smija, na lezaljkama uz more. Nije me bilo nimalo briga, nisam se toliko nasmija od srca odavno. Bila je to terapija: smijeh pokrece 80-ak trbusnih misica koje inace ne pokrecu nikakve vjezbe u teretani. Dodatni plus; smijeh je besplatan (pogotovo onaj na vlastiti racun), kao uostalom i osmjeh sto ga upucujemo drugima. Pa sto nas kosta onda vise se smjeskati i smijati?! I prestati prakticirati strogocu."
|
