Subota, 12. kolovoza
Plaza Kamenice u Komizi u doglednoj ce buducnosti dobiti bogate susjede. Za sada susjeduje joj «Neptun», bivsa tvornica za preradu sitne ribe, u kojoj su radile generacije Komizana. Sada je to napusteni i zapusteni ostatak ostataka raznih proslosti (izmedju ostalih, i socijalisticke, kao posljednje u nizu), kroz cije razbijene prozore virkaju znatizeljne macke. Novi vlasnik, nasmijani biznismen iz Juznoafricke republike, namjerava na tom mjestu podici hotel za bogatu klijentelu iz svijeta i za njegovo projektiranje trazi hrvatskoga Michelangela. ,
To je dobar znak: arhitekt najbolji u svojoj kategoriji (i zato Michelangelova kalibra) uzet ce u obzir sve, i nebo i zemlju i ljude izmedju (a nece zanemariti ni ribe, lozu, masline i travke), i svoje ce djelo uklopiti u prirodni ambijent i kulturoloski kontekst tako da nikoga ne ozlijedi i nicemu se ne nametne.
U tom slucaju, svi ce biti na dobitku, i ovo malo veliko misto (u kojemu sam vec sesti dan) i taj veliki mali svijet (koji ce dolaziti u buduci hotel). Jos jedan znak upucuje na odgovornu svijest novog vlasnika zemljista na kojemu stara fabrika broji posljednje dane. Hotel ce biti suoblicen konfiguraciji i proporcijama okolisa pa ce se sastojati od desetak manjih vila s po desetak apartmana. U njima ce boraviti krupne ribe iz bijeloga svijeta pa ce tako Komizani i dalje imati sto ciniti: umjesto sitne domace ribe, preradjivat ce krupnu stranu. Sluzeci se pri tomu vise svojom duhovnom i emocionalnom snagom (tj, svojim softwareom) za razliku od minulih vremena kada su u «Neptunu» trosili pretezno svoju fizicku snagu.
Tvornica uskoro vise nece postojati u ovom trodimenzionalnom svijetu vec ce se, iubtisana s lica zemlje, preseliti u kolektivnu memoriju Komize. Prije nego sto se to dogodi, posjetit ce je umjetnicka dusa s kamerom i fotoaparatom da je posnimi i za galeriju i za arhiv. Tako da ce «Neptun» nastaviti svoje trajanje u dvodimenzionalnom svijetu fotografije i dokumentarne filmske slike.
Na podnevnoj kavi na Skoru s tri prijateljice i jednom knjigom. Hrvoje Hribar s Marijom Skaricic, dva stola dalje. Rukovanje i razmjena par ljubaznih rijeci. Potom, uz more, na rucak, zastajkujuci s kamerom pred pitoresknim motivima. Zato kasnim na pripremanje rucka. «Mmmm, mirise na kucu!» - uskliknuo sam osjetivsi miris iz kuhinje. Iza rucka razgovaranje, kupanje i citanje. Odmor. Kako ga produziti? Ne znam. Produbljujem ga pisanjem.
|
