10. kolovoza (otockog)
Evo me u Komizi. Povodom Drugog filmskog festivala, na kojega sam (kao kurir) donio filomve iz Kino kluba Split, koje je za program izabrao Boris Poljak, te (kao autor) svoja dva dokumentarca. Na koncu, oni nisu bili ni prikazani, tek prvih desetak minuta prvoga. A onda je slika stala i nije htjela dalje, ni iz tri pokusaja. Ali i to je za neko i necije dobro. Zadnje veceri, Hribrov .„Muskarac bez brkova“ bio je,radi kise, raspolovljen na dva dijela: prvi se prikazao na otvorenom a drugi u zatvorenom. Kino je, inace, drugo po starosti iza „Karamana“ ali ima buducnost. Ne samo vanrednu, festivalsku, nego i redovnu, dnevno prikazivacku. Bila bi zaista nepopravljiva i neprocjenjiva steta da se zatvori zbog nizih (materijalnih) razloga jer sta bi Komiza, izvan sezone, bila bez njega? Pusto malo misto.
Ovako je ona malo veliko misto. Koje je u dusi uvik isto. Naseljeno malim velikim ljudima. Jedan komiski covik mi je tako npr. jutros dao svoj upaljac, vidjevsi da trazim vatru za susjednim stolom, poprativsi svoju galantnu gestu rijecima: „Samo vi uzivajte. Radi toga ste i dosli. Lako za nas!“ A ja sam na rivi, uz kavu i cigarete (a bez Jarmusha) ,upravo pisao biljeske za svoju prvu knjigu. Komiza mi se tako pokazala kao maternica u kojoj se radjaju pisci: Ranko Marinkovic je prvi (moderni) u tom nizu. Ja bih onda bio prvi postmoderni?!
Svaki festival u neiom od nasih malih velikih mista ima svoju veliku malu mamu. Motovunskome je to biloa Splicanka Olinka Vistica, komiskom je Zagrepcanka Gordana Vukasovic. Tata motovunskog je Rajko Grlic, a komiskog je Gordanin suprug, Tonchi. Ja bih onda festivalu bio splitski kum?! Ova tri filmska dana u ribarskoj Komizi predstavljaju tek drugo bacanje mrize u dokumentarne dubine naseg filmsog mora Jedina riba koju je ta mriza ulovila bio sam ja, tijelom a ne djelom. Svoja cu dva dokumentarca prikazati ovdje nekom drugom zgodom, a ovaj put sam se predstavio rezervnim kartama: fotografijama koje sam izlozio u dva navrata na komiskoj rivi. Kada bih imao magicnu spravu koja komplimente pretvara u novce, bio bih bogat covjek.
A jedan ovdasnji covik, pametan toliko da izgleda kao da je lud, rekao mi je povodom primljenih komplimenata: „Tako im dodje jeftinije“. Onima koji mi ih daju. Sreo sam i Pjera Reskusica, kojega kamera ljubi (pa sam snimio jednu sekvencu s njim) jer izgleda kao komiski George S. Scott. On je, dakle, rasni dokumentarni glumac. Zadnjih 20-ak godina uspjesno glumi auto-mehanicara u jednoj radionici u San Pedru. Nadam se da ce nakon maseg susreta, konacno poceti igrati svoju zivotnu rolu tj. glumiti samoga sebe. I onda ce mu se dogoditi ono sto i svima koji daju najbolje od sebe – dobit ce najvise od svih.
Danasnji intervju sa mnom u „Slobodnoj“ donio mi je prve komplimente i prvi konkretni plod. Jedan koji pusta reklamne zepeline u zrak pomogao mi je da se brze krecem po zemlji. Dao mi je polovnoga ali dobrostojecega „ficu“. Do ut des. Dam da das. Po ure nakon naseg kraceg infotrmativnog razgovora preko mobilnog telca on je otisao po „ficu" za mene. Tko brzo daje, dvostruko daje. He is smart, he supports my art. Ona je takodjer pametna a ne samo markantna pa me na svoj bolno-sladak nacin, p/odrzava kao umjetnika. Koii ce jednoga lijepoga i suncanoga dana biti marka. A post mortem – brand. Tako ce i hijene i lesinari doci na svoje bogateci se od moga lesa. Do tada cu ih drzati na distanci.
Na Dioklceijanovoj noci u Splitu sam vidio kako izgledaju omiski gusari, veceras cu u Komizi pogledati "Gusare s Kariba". Sutra se vracam u Split. Sto se mora, nije tesko.
|
