Muškarac s brkovima

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Blogoopisnik 
Dnevnik i noćnik dvojice nemoćnika u pameti.
Sve o njima i sve o vama.
Zabavni i poučni odgovori na pitanja koja se nikada niste usudili postaviti.

Free Counter

hit Counter

ante.kustre@st.t-com.hr

 Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

 Pogled unatrag
Krah graha
Tri litre krvi
Drkanje i drukanje, pušenje i gutanje
Čovjek ili sjena, more ili tek pjena
Žene, oči i uši
Dva - tri brata Hrvata
Jedna previše, dvije premalo, tri - taman
Indiskretni šarm proleterijata
Kvasac i prasac
Ribe i bikovi, pome i kukumari
Mi i semiti
Jal, jalovost i jalnica
Voda i sloboda
Ja, ja, ja i ja
Vampiri i zlato
Popovi i shopovi
Kako ga povećati?

 21.07.2006., petak

TAJKUNI I TAJFUNI

Petak, 21. srpnja

Sinoc se otvorila kavana „Luxor“ na Peristilu. Novi ugostitelj je zdrav element, za razliku od prethodnog koji je umro od AIDS-a. Pokojnik je bio buntovnik on the front line, sam protiv svih iz gradske uprave, sve do samoga kraja. Takva je sudbina onih koji se bune protiv poredaka (bilo gornjih bilo donjih) svi dopadnu smrti. Bilo od metaka, kao Che Guevara, bilo od virusa, kao bivsi korisnik „Luxor“-a. Ostaju u poredak integrirani, kao sadasnji chief ove najstarije splitske kavane, vis-a-vis „najstarije katedrale na svijetu“ (kako neki Splicani vole samodopadno, a neosnovano, nazivati katedralu sv. Duje).

Na otvaranju su bili, of course, gotovo svi glavni likovi novog (splitskog) poretka. To jest: reprezentacija „Liste velog mista“. I masa drugo i trecerazrednih likova iz medija, kulturnoga, javnoga i ulicnoga zivota Splita. Ako su glavni oni koji drze glavnicu i ubiru dividende a jesu (jer nece pobijediti ni rasa ni klasa nego kasa,) onda je Peristil sinoc bio pozornicom proslave trijumfa vladajuce kase. Jureci Buljubasic, cetkasti Bulicic, glasnogovoreci par Pezzi, man in black Segvic and comp. Sporedni likovi: novinarke i novinari, mladji umjetnici u napredovanju, znanci i rodbina, veceras-je -nasa- festa tipovi . Ostali likovi: manekeni i manekenke, dva mladica u minicama rimskih vojnika, veselo musko drustvo u uglu, u drugome uglu pijanist, foto-paparazzi koji vole papati motive i prsut, gutac vatre ispod skala, jedan bluzer, nekolicina luzera. I samo jedna graficka kartica za fotoaparat, a povoda za brzo okidanje masu!

Krenimo od stropa kojeg je oslikao Petar Grimani s pomocnicima, koristeci jarke boje, likove Adama i Eve tj. muskarca i zene u 4 zivotne faze (proljece, ljeto, jesen, zima) te prikaze egipatskih bozanstava i grcko-rimskih grifona. Na zidovima velike (novinske) fotografije Matka Biljka, sepijasto patinirane i u pozlacenim okvirima, a hrvatsko-dalmatinski intonirane. Sve skupa: kombinacija egipatsko-judejsko-grcko-rimsko-hrvatsko-dalmatinsko-splitska. (U, jebote, jedva sam ovo poslozio!) Uz dvije zacinske muslimansko-krscanske slije: na jednoj Matkovoj fotki su zene s feredzama a na drugoj biskupi i svecenici u procesiji sv. Duje. Ukratko, u „Luxor“-u je sabit sav ovaj svijet, disparatan i disharmonican, rastrzan i podijeljen, a sabila ga je u taj interijer faraonska (ilitiga carska) moc novca! Koji vlada ovim svijetom i ovim Splitom.

To sto se jedno ne rimuje s drugim, a drugo se ne slaze s trecim dok je trece u zavadi s cetvrtim, nije uopce vazno naruciteljima a nije bitno izvodjacima radova. Vazno je da su racuni placeni i da se kasa puni. Eticka i estetska pitanja su sporedna, kao i likovi koji ih postavljaju. Jednome takvome sve to djeluje „pomalo shizofreno“ (ali zar to ne prati, kao sjena, svaku vladarsku figuru, kako jednoglavu tako i viseglavu); drugomu je pak „psihoticno“ (neuroza je obiljezje 20. a psihoza 21. stoljeca); trecemu je naprosto „neprikladno“ (ali tko jos mari za dobar ukus), a cetvrti bi najradije jos jednu casu besplatnog pica. U dobu vladajucih koalicija vladajuci ukus moze biti jedino eklekticki. Daj svega i sa svih strana, pomijesaj sve to pa vladaj! To je slogan novih imperatora novog doba: POMIJESAJ PA VLADAJ! Dva tisucljeca je bio djelatan cezarovski naputak:“Divide et impera“ („Podijeli pa vladaj“). Danas je na djelu mijesanje i vladanje.

Podijeljene (izmedju sebe i u sebi) pomijesas, stavis ih da se kuhaju na tihoj vatri (koju pojacavas po potrebi vlastitih interesa) i – komotno vladas! Izmjesanima, pomijesanima i smjesanima vladaju – umjesni! Kada oni umijesaju svoje prste u prirodne i drustvene tokove zivota eto vam, maso, masu ekoloskih i socioloskih nevolja i problema! Vama od njih rastu tlak i dugovi, a njima rastu dividende. Pritisak se pojacava, temperatura raste, tajfuni odnose sve vise zivota dok tajkuni sve vise zivota podjarmljuju. Simple mind: TAJKUNIZACIJA U DRUSTVU IZAZIVA TAJFUNIZACIJU U PRIRODI! To jest: ljudska (tajkunska) akcija producira (tajfunsku) reakciju prirode. A kako je na nedjelu hiperprodukcija tako i priroda djeluje hiper - reaktivno.

Sto bi nam radi svega toga uskoro moglo srusiti se nebo na glavu, who cares?! Veceras je nasa festa i mi s gustom, pomijesanim s malo malinkonije, navigajemo kroz ovu nasu euforicno-depresivnu Apokalipsu. Mozda bas zato Grimanijeve slikarije koje se odozgo namecu svojim motivima i hiper-koloritetom, djeluju upozoravajuce na mnogo dubljem nivou od razine plitke svijesti (koja pijucka besplatni cocktail). Samo nastavite tako, dovikuju one, i past ce vam nebo na glavu!




- 15:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

 19.07.2006., srijeda

EVO SMRTI, EVO DANA!

Srijeda, 18. srpnja

Upravo je u galeriji Ghetto zavrsila komemoracija pok. Zeljku Jermanu. Utopio se, plivajuci nedaleko od crkve sv. Nikole na Korculi. Corcyra nigra – crna Kirka. Slutnja odlaska na onaj svijet uocljivo izbija u grobnim pasusima njegove zadnje kolumne „Egotrip“ u „Zarezu“. Naknadnom pamecu to uvidimo post festum, kad je vec kasno i za „zdravo, kako si?“ i za „molim te,oprosti“. A bas nista, pogotovo smrt, ne dolazi bez predznaka, najave i upozorenja. Samo sto smo za sve to uglavnom zatvoreni. Unutarnjeg tumaca i prevoditelja tog jezika zivota ili ne slusamo ili smo mu dali otkaz (bez otpremnine). Pa nas onda novinske vijesti sokantno iznenadjuju. Preplavljeni povrsnim informacijama (Seve je slomila, rolajuci se, nogu u zglobu!¨) utapamo se u plicacima informatickoga drustva (prije par dana se na Bacvicama, najplicoj plazi Jadrana, utopio neki nesretnik) pa kad nam neocekivano izdahne netko blizak ili poznat - mi opet duboko udahnemo. I tako se spasimo od smrti od utapljanja u plicacima duha.

Slusam sada nekakav plitki reggae u caffe-galeriji „Plavca“, gdje mi je proslog cetvrtka otvorena izlozba fotografija „Tijela i lica Splita“, i najradije bih se vratio u onu minutu sutnje za pok. Jermana, prije oprostajnih rijeci prof Tonca Sitina. U toj minuti sabranosti sam ronio u sebi, slusajuci sto mi govori unutarnja riba, u ovim rasplinutim minutima na povrsini svarnosti cujem samo zveckanje soljica za kavu, uz jednolicni reggae ritam koji me zove na Bacvice. „Idemo na Bacvice“! Ne, ja ne! A zasto ne? Zato jer ne. Uzasne li smrti od utapljanja u plicaku, u masi koja se besvjesno bacaka i pracaka!

Pok. Jerman je bio predlozio Sonji, voditeljici kluba „Ghetto“, svoju samostalnu izlozbu ovoga ljeta u istoimenoj galeriji (ciji je izlagacki program uredjivao od 1999.). Ona mu je sugerirala da sacekaju listopad. On je pristao. Moja prijateljica par mjeseci nikako da uruci mali poklon prijatelju u susjedstvu. Sutra cu, sutra cu. Konacno je jucer dosla pred njegova vrata. „Staroga je udrilo auto, u bolnici je“-rekao joj je prijateljev sin. Ostala je sokirana. VRIJEME. Kakav je dozivljaj vremena u Splicana? „Split: gdje je vrijeme stalo“ – sluzbeni slogan Turisticke zajednice Splita. A kako ga poimaju Hrvati? „Hrvatska: gdje se vrijeme vrti u krug“?! Kerum ce pak reci: „Vrime je lova“. Politicar: „Vrijeme je za izbore“. Vecina: „Vrijeme je nekretnina“. Tipicni Splicanin: „Vrime je za obid“.

A ja kazem: „Vrijeme je za umiranje“. A danas je dobar dan za komemoraciju. A svaki dan je dobar za sjecanje. I poklanjanje. I slanje pisama. I izjavljivanje ljubavi. I za tihi pardon. I za zahvalnost. I za povlacenje crte. Itd. Itsl.

„Kako mos rec precjedniku da ce umrit?!“- iznenadjen i povrijedjen, sokiran cak, bio je M.B., 45-godisnji dipl. pravnik i samouki umjetnik iz Splita. Bilo je to prije par godina na jednom „radnom“ sastanku jedne neradne udruge, kojoj je na celu jedan vitalni starac s jednim zubom u glavi (ali s mnogo neplacenih racuna za struju). Bio sam tada njegovoj udruzi i njegovim drugovima stavio na uslugu svoje medijske i marketinske sposobnosti u organizaciji njihove analno-anarhisticko-artisticke manifestacije. Nakon sto sam se naslusao visetanog mlacenja prazne slame na jednom od njihovih „radnih“ sastanaka nisam mogao vise izdrzati to tracenje vremena pa sam se javio za rijec. „Moram vam nesto reci. Umrijet cete. Svi semo umrijet. Najprije predsjednik udruge, jer je najstariji, pa onda ja pa ti pa ti. Ako stvari budu tekle prirodnim tijekom, umrijet cemo bas tim redosljedom. I zato ne gubimo vrijeme presipajuci iz supljeg u prazno nego se uhvatimo posla".

Nastao je tajac. Tri para razrogacenih ociju tupo je buljilo u mene. I onda se zacuo iskreno zacudjeni glas doticnoga druga. Nisam najprije povjerovao vlastitim usima ali sam povjerovao ocima.Pogledao sam ga kao scaner. On je doista, bez i najmanje trunke ironije, rekao sto je rekao. On je zaista bio zaprepasten „drskoscu“ moje upozoravajuce konstatacije. On je i de facto i de iure bio sokiran da netko moze reci „precjedniku“ da ce umrijeti. On je bio sablaznjen mojim objavljivanjem ociglednog, samo-po-sebi-podrazumijevajuceg, od-kad-je-svijeta-i-vijeka-opce-poznatog. A ja sam ostao ukipljen. Trebala mi je debela minuta da prihvatim tu porazavajucu cinjenicu da jedan 45-godisnjak iz Hrvatske, obrazovan i koliko-toliko suvremen, moze biti toliko nepodoban, toliko infantilno nespreman da se suoci s jednom tako banalnom cinjenicom o izvjesnosti umiranja svakog od nas. Ukljucujuci i sve nase predsjednike i precjednike.

E, da je on iznimka koja potvrdjuje pravilo! Ali nije, on je pravilo, a ja sam iznimka (okruzena „nasim ljudima“ duhovno zrelima poput „pionira malenih“). Oni zaista imaju precjednike kakve zasluzuju. A svi su izisli ispod Titova sinjela. Sjecate li se vica o tomu kako zapocinje Titov testament? Ovako: „Ako ikada umrem...“ Ha-Ha-O! Umrijet ces, predsjenice,; umrijet ces, njegov nasljednice; umrijet ces, sine; umrijet ces, Ciro; umrijet ces, Cico; umrijet ces, Ante. Svi cemo umrijeti. A da Hrvati polako ali sigurno izumiru - zna se.

Pa zar to nije jednostavno...nemam rijeci... jednostavno tako... dobro. Ta neizbjeznost smrti, naime.



- 15:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

 18.07.2006., utorak

KONJI I PICHKE

Utorak, 18. srpnja

Tri zenske, dva konja, jedan fotograf – i mnostvo tovara. Na ulici Marmontovoj, sinoc, ispred Foto-kluba Split. (A di bi se drugo to zbiti moglo nego u gradu pod Hajdukom?!) Lupinov show pred otvaranje izlozbe „Lijepa stvorenja“. Dosao sam bio na mjesto radnje/sprdnje taman kada se fotografovo tijelo (crne hlace dolje, crna kapa gore, a izmedju gola bezdlaka koza i misici) pokusavalo uspeti iznad svih (modela, konja i tovara tj. publike), hvatajuci se jednom rukom za nadvratnik foto-.radnje a drugom stiscuci veliki crni foto-aparat. Konji su, mislim, bili smedji.

Onda se rukohvatni oslonac pomakao, Lupino je pao na konja, a potom su preopterecenoj zivotinji (na kojoj su vec sjedila tri modela u krpicama) popustile sve cetiri pa je, bidna, i a pala na tle, a gore spomenuta tijela su popadala takodjer. Konj se uznemirio, drhtaj se iz epicentra prosirio publikom, a potom se cetvoronozni akter umirio pa je show mogao biti nastavljen. Bez nazocnosti moje kriticke malenosti, koja na takve provincijske cirkusarije gleda s mjesavinom prijezira (30%) i tuge (70%). Pa sam odgibao dalje, sto brze od te tranzicijsko-malomiscanske masovke. Putom sam mislio kako Lupino zna sto treba ponuditi nasim ljudima da bi izazvao njihovu pozornost: konje i pichke!

Jer taj nas tipicni mali covik najvise zeli, sta, biti na konju! Barem jedan dan, barem jedan sat. Biti na konju, biti gore, pobjednicki iznad drugih, biti onaj koji jase a ne onaj koji je jahan. Uz to ide, naravno, i dobra pichka. I to je to, that s the life! Konji i pichke, konjske snage i pichkine slabosti. Tko im ponudi takvu kombinaciju, kroz foto ili heroinsku iluziju, never mind, taj je njihov idol, he is their hero. Biti na horsu daje ti osjecaj da si na konju, zar ne, da ti niko nista ne moze?! I obrnuto: kada si na konju, pa jos s dobrom pichkom, daje ti osjecaj kao da si na horsu. Pa bio ti i zadnji dalmatinski tovar, kojemu je sudbina da se trudi i radi citav zivot.

Eto, te stvari Lupino zna pa je zato najveca fotografska zvijezda medju hrvatskim pukom. To sto se citava konjanicka kompozicija nasla na podu pred ocima okupljenog mnostva, to ne znaci nista. Kad je to mnostvo ista vidjelo?! Oni su tu dosli nesto gledati a ne ista vidjeti.



- 14:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

 10.07.2006., ponedjeljak

BALKAN I FRENCH-CAN-CAN

10. srpnja

Gledanje finala Mundijala pokvarilo mi je par hrvatskih primitivaca iza ledja. Za stolom ispred moga sjedilo je troje Spanjolaca, a zdesna nekoliko drugih Europljana. Grupica francuskih turista navijala je nama nasuprot, za susjednim stekatom, gledajuci na drugi ekran, prema zapadu. Oni su se okretali, negodujuci, svaki put kada bi se zacuo potmuli urlik, otegnuto rikanje ili divljacko psovanje iz dubokih grla tih nekoliko verbalnih siledzija, zapadno-balkanskog tipa. Nasa pasivna, na zulum naviknuta celjad, nije se okretala prema toj „bandi cetvorice“ (toliko ih je bilo), ni kada su arlaukali kao zadnja barbarska bagra.

Pola njih je navijalo za Italiju a pola za Francusku. Prvi su zavijali „Itali-ja-a-a“ (nisko silazna) drugi su vikali „,A-a-a, Zi-za-a-a“ (takodjer s putanjom prema podzemlju). Jednako nepodnosljivo. Kakvi su im bili glasovi takva su im bila i lica: gruba i mracna. Necivilizirana, anti-europska. A lice onog nizozemskog fotografa, kojeg su neki domoroci prebili na splitskoj plazi („misleci“ da je pedofil), dolazi mi sad pred oci, s naslovnice lokalne novine. Obliveno krvlju. Ali taj Europejac odbija medijima dati imena tizih ljudina i policajacina koji su ga tretirali „kao govno“ (bas se tako izrazio) jer to jednostavno ne bi bilo fair prema njima (ocrniti ih poimence u javnosti). To jest: ne bi bilo europski. Bilo bi balkanski.

Kada bi se mogle vidjeti unutarnje masnice (koje je moj duh dobio od tog jednosatnog verblanog maltretiranja) i moja bi se fotka mogla naci u novinama. Kao slika zrtve primitivizma u poracu. Za osobnu utjehu ostaje mi par slicica iza zavrsetka utakmice. Ispred „Adrijane“ talijanska curica umotana u zastavu, pitomo stojeci kraj palme, dok joj se roditelji pozdravljaju sa sunarodnjacima za stekatom. Prizor koji mi je izmamio osmijeh. Potom, u Marmontovoj, francuski djecak zaogrnut svojom zastavom (ispod koje se nazire galski pijetao na majici), vraca se kuci sa materom i sestrom, hodajuci brzo i tek malo spustene glave. Na koncu, na Vocnom trgu, nekolicina mladih francuskih turista (najvjerojatnije studenata), na putu prema obliznjem prenocistu, tiho komentirajuci poraz njihove reprezentacije.

Nekoliko iskrica europskog duha i stiha u mracnoj splitskoj noci. Par zivih primjera kako se valja ponasati iu pobjedi i u porazu. I, istovremeno, sacica soli na otvorenu duhovnu ranu koju mi niski balkanski udarci produbljuju svakim danom. I tako vec godinama i decenijima.

Zidane nije mogao otrpiti provokaciju talijanskoga igraca, koji ga je najprije uhvatio za lijevu sisu (mozda mu je malo i zavrnuo bradavicu) a zatim mu i nesto socno dobacio (mozda „Arapski pederu, je li ti godilo?“). Pa ga je alzirski Francuz udario glavom posred prsnog kosa. Talijan se srusio na travu, a Zidane je pocrvenio i otisao u svlacionicu. Steta. Umjesto zlatnog trijumfa na kraju karijere, crna masna mrlja (kao od nafte iz tankera). U/taman ga je Jergovic nahvalio u „Globusu“, gotovo ga proglasivsi nogometnim svecom. A kad ono, ko bi reko, i Zidane je samo covjek od krvi i mesa i, eto na, nije mogao svetacki otrpjeti uvredu i, opala, opleo je talijanskog provokatora o tlo. Molim, mene neka nitko (ni u hrvatskom snu, ni u tranzicijskom b/ludilu, ni u balkanskom blatilu) ne kandidira niti za svetackog pripravnika! Ja sam otrpio to hukanje za vratom, to kukavicko verbalno izivljavanje, sav taj jednosatni prostakluk iz wc-a balkanske krcme, sve to sam podnio jer sam se navikao podnositi. Ali se tim podnosenjem nimalo ne ponosim. U jednom trenutku najradije bih bio sakom zacepio gubicu najbrutalnijeg mamlaza iza mojih ledja. Ako nikako drugacije ne bih mogao, udario bih ga bio glavom posred razjapljenih ralja, samo da konacno umukne to pozivinceno glasanje iz balkanske tmice.

Popodne mi je, zamalo se sudarivsi sa mnom iza ugla zgrade, neka djevojka rekla ispriku na engleskom. „Excuse me!“ Vidjela me je, dakle, u tom obasjavajucem trenutku, kao stranca. I ja sebe takvim vidim. Here I am but here is not my place.

Na prvenstvu svijeta u nogometu pobijedili su Europljani: Italijani, Francuzi i Nijemci. Isti pobijedjuju i u glavometu. I wanna be p/art of it!





- 00:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 05.07.2006., srijeda

CICE I MAJICE

4. srpnja

Seve nece nastupiti na splitskom festivalu (smrc, smrc). Da se oko nje stvorilo polje negativne energije i da zato nece pjevati. Ali zato cu ja propjevati, o meni i njoj. Nije ono sto mislite, nismo imali nista na filmskom planu. Dosli smo samo do struka.
Bilo je to prije 2-3 godine. Nastupala ona tog ljeta u „Aurori“ kraj Trogira. I ja pohitao tamo, noseci joj mali poklon. U paketicu dvije majice, jedna posjetnica i pisamce. Na prvoj majici slogan: „VOLIN KOLU, VOLIN FANTU, AL NAJVOLIN KUSTRU ANTU“. Smislio ga je bio, u sali, moj duhoviti poznanik, a ja smislio plan kako da ga upotrijebim za svoju promociju. Jednostavno: Seve se pojavi negdje u javnosti s tom mojom majicom, ona izazove znatizelju medija, oni se pocnu pitati tko je taj Kustre Ante kojeg Seve voli vise i od kole i od fante, je li to onaj Ante iz pjesme koji je lip ali nije njezin tip. Itako se javnost zainteresira i za ozbiljne stvari koje radim, to im podigne znacaj i cijenu i – meni krene na domacem terenu.

Druga majica je bila larpurlartisticka: fotografija vrlo lijepe nasmijane zene na crvenoj podlozi,uz slogan „Think red“. U pisamcu sam se ukratko predstavio i iznio joj svoju molbicu da mi, kao Splicanka Splicaninu, pomogne na gore opisan nacin. Namjeravao sam joj to osobno uruciti prije koncerta ali ona je kasnila a meni se islo na Etno festival u Solinu, pa sam paketic ostavio njezinoj menadzerici, inace mojoj poznanici. Nju sam sreo par dana poslije u kaficu. Bio sam bas znatizeljan kako je Seve primila moj pokloncic.“Ma bilo joj je puno drago! A jos je imala fibru i zato je kasnila na koncert. Kada je vidila majice nasmijala se, svidile su joj se, rekla je da ce onu crvenu koristiti u krevetu, umisto pidzame. I mogu ti reci da ju je tvoj poklon bas razveselio i da joj malo force za nastup. Super je to ispalo“!

Onda su prosli tjedni. Od Seve, na moj email ili adresu ili telefon, nije stiglo ni „se“ ni „ve“. Prosli su mjeseci. Ni „fala“. Onda se jednoga dana Seve pocela pojavljivati na televiziji i po novinama s majicama na kojima je pisalo „CIA“ i „KGB“. I one su postale hit. Proizvodio ih je i prodavao njezin tadasnji decko, vlasnik „WGW“-a. I ja sam gledao kako netko drugi bere vrhnje primjenjujuci moju marketinsku strategiju (koju sam Sevi izlozio u onom pisamcu). Pa je proslo par godina. Seve je u medjuvremenu prekinula s „WGW“-om, prezivjela porno-skandal i dosla na party magazina „Story“ u Zagrebu. A dosao sam bio i ja.

Kada mi se ukazala prilika, pristupio sam joj. „Ja sam onaj Ante s one majice“- uz osmijeh. „A, vi ste“! – siroko se osmjehujuci, s uzdignutim obrvama. I da ne duljim: otvoreno sam joj predbacio sto mi nije javila, barem reda radi, s jednim najkurtoaznijim „hvala“ te malo zasolio komunikaciju s par opaski glede njezine odgovornosti koja proizlazi iz njezina statusa estradne zvijezde. Zvijezda mora sjajiti i zato mora biti uvijek na visini,u svemu. A ne samo kada je na bini, pod reflektorima. Ispricala se. Prihvatio sam ispriku. Nazdravili smo sampanjcem. Vratila se svome drustvu. A ja sebi. I izisao vani, na kisicu.












- 20:13 - Komentari (52) - Isprintaj - #