Muškarac s brkovima

< svibanj, 2007  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Blogoopisnik 
Dnevnik i noćnik dvojice nemoćnika u pameti.
Sve o njima i sve o vama.
Zabavni i poučni odgovori na pitanja koja se nikada niste usudili postaviti.

Free Counter

hit Counter

ante.kustre@st.t-com.hr

 Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

 Pogled unatrag
Krah graha
Tri litre krvi
Drkanje i drukanje, pušenje i gutanje
Čovjek ili sjena, more ili tek pjena
Žene, oči i uši
Dva - tri brata Hrvata
Jedna previše, dvije premalo, tri - taman
Indiskretni šarm proleterijata
Kvasac i prasac
Ribe i bikovi, pome i kukumari
Mi i semiti
Jal, jalovost i jalnica
Voda i sloboda
Ja, ja, ja i ja
Vampiri i zlato
Popovi i shopovi
Kako ga povećati?

 16.05.2007., srijeda

THE END, MY FRIENDS!

NEMA VISE. oBRIJAO SAM BRKOVE. GOTOVO JE.
CIAO-MIAO!
- 16:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

 02.12.2006., subota

PLACLJIVA PLAVUSA I SMJESKASTI PLAVAC

Pravi je trenutak da u moj blog stupi Placljiva Plavusa, glavni zenski lik dokumentarca „KERUM KING KONG SIZE“ (potentni producenti, javite se, dolazim po pozivu, na vas racun). Ona je djevojka iz moga raja na zemlji, sto ovoj prici daje slatki miris velike specificne tezine. Ona je, naravno, slatka kao med ali i gorka kao zuc a daje se piti jedino sva. Komu? Pobjedniku. Ona je prava zena (iako ima i nesto od muskog u sebi) i zato pripada jacemu. To jest: pobjedniku.

Kako stvari do sada stoje mogla bi lako upasti u sape Najveceg Gorile. Ali i ovaj koji je svi tj. pisac (pa je svakakav) ima sanse pobijediti onoga koji ima sve (pase siri i bubri kao kvasac). To ovoj prici daje napetost, tako da nece biti samo zabavna i poucna.

Bilo je to u jednoj visekratnoj zemlji seljaka i polugradjana na brdovitom i razvedenom Balkanu. Ovom Zapadnom, konkrevetno. U gradu SPLITU TILTU. Krenuli u zivot Plavokosi princ i zlatokosa Princeza. Izvanka su bil ijedno drugom veoma nalik, oboje tako lijepi i plavi. On je vrlo dobro svirao gitaru, a ona ga predobro slusala. Izgledali su svima, pa i samima sebi, kao idealan par. Kao da su iz filma ili video-spota. On, lijep kao slika ali bez muda, ona lijepa kao prilika i velikoga srca, a oboje poluobrazovani, dugokosi i kratke pameti. Plvai i plava, a oboje zeleni. Bili su par koji paznju sviju plijeni...

Ona, lijepe i oble guze, mogla je biti i njegova Muza ali nije, on je –umjesto svoje - radije slusao tudje singl and LP muze (najdulje one engleske). A onda je ona pocela potajice sve vise pogledavati na guze drugih a sve manje na guzu svoga dragoga (najpazljivije na one najoblije, crnacke). Sto je on bolje oponasao napjeve koji su dolazili od muza s Velikog otoka u magli, to je ona slabije cuvala njegova ledja tj. pazila mu na guzu.

Bili su se sjedinili u ljubavi ali ko je onda vjerovao u Boga?! Pa sto je Bog spojio, zavidni ljudi su razdvojili.

Ubrzao sam malo, Nisam spomenuo ni srce u njegovim grudima ni njezine siskice a vec sam stigao do guza. Cak i dalje: do rastavljanja. Kako li samo brzam?! I zato sada idem dva koraka natrag, poput Raka.

Zivjeli su oni tako, ko u snu, pod toplim svjetlom dalmatinskoga Sunca. On je svirao sa svojima (ali ne skroz svojski!) u nekoj garazi ponad radioaktivnih voda, na sjeverozapadnom dijelu grada, dok bi se ona suncala na jugu, na Rivi, gledajuci kako se na njoj pokazuju likovi krivi. Bilo je to izmedju dva rata: onog, II svjetskog i ovog, I domovinskog Svi su se tada manje-vise osjecali svjetski: djeca pobjednika vise, a djeca porazenih manje. Pa su komotno i lijeno mogli sanjariti o svjetskoj karijeri ili putovanjima po svijetu, do mile volje, s pauzom za materin obid. Bogu su bili nekako mili (tako opaljeni Suncem), a vragu nisu bili mrski (pogotovo kada su bili drski).

Onda je jednoga dana,sa sjeveroistoka, u SPLIT TILT stigao stari rokerski vuk Zoki 1. I susreo se, kako to vec nuzno biva u zivotu, sa svojim nastavljacem, mladim rokerskim vukom, Zokijem 2. Ovaj potonji, jugozapadni, bio je ljepsi od sjeveroistocnoga ali je taj, bas zato, imao vise srca i veca muda. Svirao je bio taj s velikim mangama na velikim pozornicama pred velikom publikom, jednom cak s klijestima (kojima je nategao zicu od gitare) utjeranim sebi ispod kaisa na hlacama. Nije to nimalo njegovu egou pa ni imageu (kojega tada, uostalom, jos nije bilo). Zoki 1 je mislio ispravno: ili jesi ili nisi, ne svira marka gitare nnego gitarist i boj ne bije svjetlo oruzje nego srce u junaka. Bijase to u velikome gradu BEGISHU.

Stari vuk je odmah prepoznao veliku talentiranost mladoga vuka i rekao mu tocnu informacij o njegovoj svirci. Da je vrlo dobar gitarist. I da bi zato bilo dobro da osnuju band, na bazi dobitnje kombinacije: mladost plus iskustvo. Mladi vuk nije povjerovao u kompliment kojeg mu je stari vuk rekao na njihovom zajednickom jeziku. Vucic je vise (slijepe) vjere poklanjao rijecima na engleskom. Niti je svirao skroz svojski (dajuci maksimumm od sebe) niti svoje pjesme (iako je imao djevojku lijepu kao dvostih sa zenskom rimom) niti mu se prolivao znoj na putu do zvijezda (o suzama i krvi da ne govorimo). Prolivala mu se najvise sperma. Bio je lijep al i pomaloi lijen, kao i njegova Princeza, uostalom. Ne znam da li je tada nosio lancic oko vrata i kako je ona podnosila njegovu narcisoidnost ali znam da su oboje bili Dalmatinci.

Pa novoosnovani band iz garaze nije stigao do gaze. Nakon nekoliko proba su se rastali, pobijedio ih je SPLIT TILT. Steta. Princeza ni tada nije puno govorila ali njen je tadasnji Princ premalo slusao njezinu rjeciitu sutnju. I stoga nije mogao cuti neke mudre rijeci iz njezina srca. Njemu je, u tim godinama, ipak najvise bilo do prcanja i setuckanja. A njoj i do gleduckanja pa i, jelte, do tuckanja. Kao sto napisah, bili su mladi i plavi a zeleni. Dugih kosa a kratke pameti. Pa su ostali kratkih rukava.

O tomu, u slijedecem postu.



- 18:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 25.11.2006., subota

AKORD AMACORD

Znali su se 35 godina. Jedan je od njih umro prekjucer. Srce mu je otkazalo poslusnos. A on pak nije slusao svoje srce. Nego je pio i pusio: deset duplih dnevno i tri ikutije „Marlbora“, onog crvenog i tvrdog. Kolega mu je jos davno dao savjet koji ziv ota vrijedi: pij i pusi manje! A dan prije njegovr smrti kazao mu je da izgleda jako lose i da ode lijecniku. Ni tada ga nije poslusao. Sutradan je, radi jakih bolova u plecima, morao doci nja hitnu pomoc. Tamo su mu dali dvije injekcije i vratili ga kuci. Onda je umro.
Poanta ove tuzne price: nitko nema snage za dva 'poroka. Ili pij ili pusi, iloi se kockaj ioli bludinci (ne mozes biti i kockar i bludnik). U nama nema mjesta za dvije podjednako snazne strasti ni za dva poroka iste velicine. Samo smo ljudi, ni nadljudi, ni kiborzi ni bozi. A prijatelj/ice nas upozoriti i posavjetovati, Poslusajmo taj glas ziuvota. Inace ce nam necujna smrt doci prije Bozica.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.--.-.-.-.-.-.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.-.--.-.--.-.-.
Kerum je ne samo glavni lik moga dokumentarca „KERUM KING KONG SIZE“ i svoga filma pod radnim naslovom „Kako sam uspio u zivotu“ nego je i glavni tajkunsko-medijski lik splitsko-dalmatinske zupanije. Tko se moze komparirati s njim? Zar ja obicni profesor komparativne knjizevnosti i sociologije, jedva vidljiv s njegove visine?! Ja jedino mogu napisati prirucnik „KAKO NISAMJ USPIO U ZIVOTU“, sto je, mozda, ipak teze, obzirom na to tko uspijeva u nas zadnjih 15 godina. To bi mogao postati i svjetski bestseller jer danas se svi trse i prse ne bi li, posto-poto, uspjeli. Zato njihov uspjeh i ima tako visoku cijenu. A moj neuspjeh cijene nema...

On me nije ni prepoznao kada sam mu prije cetiri godine donio kasetu moga dokumentarca "Zadnja luka Amsterdam“, kojoj je bio, s pet tisuca kuna, zlatnim sponzorom. „Jeste li vi iz Dibrovnika“?-pttao me je kada sam mu prisao. „Ne, nisam iz Dubrovnika a nisam ni Shakespeare ni Dante nego samo Kustre i Ante“- odgovorio sam mu, smjeseci se. Na njegovom licu ni traga osmjeha nije bilo, bio je napet u ocekivanju poslovnih partnera iz grada pod Srdjom. Nisam se rasrdio sto me nije prepoznao (iako je to u Splitu stvar opce kulture), urucio sam mu kasetu i odsetao uz njegova supermarketa na Poljudu. Nisam dobio prepoznavanje ali sam dobio pricu. A ona je puno vaznija...

Prosle su tri godine otada. Ja sam tog ljeta suradjivao u ,najbeznacajnijim i tirazom najmanjim (5.000 primjeraka) novinama u Hrvatkoj. Zvale su se „Splitske novine“. Meni je to bilo i cool i kulturno: jedan od najvecih splitskih novinara pise za najmanje novine. Osim nekoliko velikih tekstova i prica na duplericama, objaqvio sam i par manjih clanaka. Najmanji je bio o uredjenju interijera kavane i restauranta hotela „Central“ na Pjaci, u Kerumovom vlasnistvu. I sredjenom po njegovom ukusu. To jest: nehumano, necivilizirano, nekulturno. Gotovo pornografski. Nije mi palo ni na kraj pameti da ce on to procitati, a kamoli da ce reagirati. Zar da netko s vrha nebodera u svome vlasnistvu primjeti vrijednoga mrava na travnjaku?! No, medjutim, to se ipak dogodilo. Sta vam je moc pisane i javne rijeci...

Naravno, nije reagirao direktno nego preko posrednika. To jest jednog konobara koji me je godinama normalno usluzivao, noseci mi moju kavicu i vodicu. Ali tog je dana donio sa sovom i tekst. Koji je isao otprilike ovako: „Je li, kako ti mozes pisati onako o Kerumu?“ Brundavo, i s visine (bio je na nogama, a ja na stolici). Zatreptao sam bio od iznenadjenja. A on je nastavio (u istom tonu i s iste visine), odgovarajuci sam na svoje pitanje (sto je uobicajena govorna praksa u nasih ljudi). „To je zato sta ti nije nista dao za film. A ipak je nesto napravija za ovaj grad“. Ja sam u medjuvremenu dosao sebi, nakon pocetnoga soka, i odgovorio mu sabrano i utvrdo. „Slusaju pazljivo: svatko moze pisati kako misli i kako hoce, ako je pismen. To je sloboda. Jesi razumija? Voda i sloboda! A sta se tice Keruma, ja pamtim da mi je dao novaca za prvi film a ne da nije za drugi. Nitko meni, pa ni on, nije duzan nista dati niti me icim sponzorirati. A ti mi sad lipo donesi moju kavu i casu vode“. Kraj citata...

Tada sam shvatio kolika je moc medija (pa i onih najmanjih), javnosti (pa i one najuspavanije) i argumentirane kritike (pa i one najkrace). Dvije sedmice nakon objavljivanja moga teksta Kerum je izvrsio neke sitne kozmeticke popravke na svome objektu. U stvari, kamuflirao je umjetnim zelenilom u pravim pitarima golotinju svoga interijera, koji se - kroz staklo- bestidno nudio ulici na razgledavanje. I tu je stao. Nekoliko brojeva iza toga, „Splitske novine“ ( u Buljubasicevom vlasnistvu) su prestale izlaziti. Nitko nije zaplakao niti je bilo glasa sucuti.

Zasto se ja pojavim na pocetku ili pri samome kraju? Da mi je znati....



- 18:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 20.11.2006., ponedjeljak

KERUMU OSCARA I NOBELA!

Danas mi je materi rodjendan. Ona ne spominje koji, a ja ne pitam. Presutni dogovor Stvar funkcionira klasicno nalijevo: pravimo se da vrijeme ne tece, da pijesak u pjescanom satu ne curi, da nismo svakim danom stariji i sve blize konacnom odlasku s ove scene. To je pogotovo lako u Splitu, njegov aluzbeni slogan je: „Split: tamo gdje vrijeme stoji“.

Nije tesko okretati glavu od vremena u Dalmaciji. Ona je kolijevka hrvatske drzavnosti. Jednom kolijevka, uvijek kolijevka. A u kolijevci se njisu djeca. Ili infantilni, nezreli odrasli. Da, ljudi u Dalmaciji (kao i svugdje) stare samo ih strasno mali broj istovremeno i zrije tj. raste. Tako da je Dalmacija raj na zemlji8 za djecu i umirovljenike, za unucad i didove. Za mlade, ljude u naponu snage i zrele, ona je preuska, premalena, prenedorsla. Tijesna. Poput kolijevke odraslom covjeku ili ludjacke kosulje normalnome.

Kako li jed tek tijesno u Splitu KKS (King Kong Size) Kerumu! On ne moze ni dosetati do grada jer bi usput pregazio stotine ljudi, ni ne priumjetivsi to. Zato se mora voziti u onoj velikoj bijeloj nemani od auta. I udaljavati se od obale na otvoreno more, svojom jahtom za balote. Da ne bi zbog svopje pregolemosti zgnjecio nas male obicne ljude za anjega patuljke. Valja cijeniti takvu obzirnost i humanost. Zeljko je nas najveci splitski humanist a kerum najveci scenarist. Kakav Ante Tomic, kakav Jurica Pavicic, kakav Boris Dezlovic! Svi su oni za njega Liliputanci. On za njih moze biti dotepanac ali on ih prevazilazi hrabroscu,kubicima i kvadratima, kunama i eurima, balaotama i konjskim snagama a uskoro ce ih prevazici i na polju knjizevnosti.

Jer koliko je sigurno da su dva i dva cetiri toliko je sigurno da ce kerum nakon scenarija napisati i knjigu. O komu/cemu? O sebi, a da o komu drugome, i o svome uspjehu. I mogu se oni na njega itati replikama i k0omentarima, Kerum nece osjetiti njihove ubode kao ni sto King Kong ne bi osjetio zalce ljutitih osa. Predebelo je to krzno, pregusta je to dlaka, pretvrda je to stina! Ne moze Kerumu niko nista, samo Kerum moze sebi nesto a drugima sve. On jednostavbno nema prirodnoga neprijatelja! On je najveci u ovoj nasoj dzungli na asfaltu i kamenjaru i na vrhu je piramide prehrambenog lanca. Moze sve pojesti, a njega nitko.

Jedino sto ne moze to je procitati vise od 30 redaka teksta odjednom. „Ma da sam ja moga ovoliko procitati – rekao mi je prije dvije godine (kada sam mu dao stranicu i po moga prijedloga na citanje) ja bi bija zavrsija neku skolu“. Ja sam, cuvsi to spontanost, zacenija od slatkoga smija. Otprilike kao Amadeus nakon casice prvoklasnog sampanjca i vesele veceri u garderobi operske dive bujnih grudiju. Jure Buljubasic ostao je u tom trenutku (ispred „Teaka“) ozbiljan i obuzdan, kao salieri. Radja (fizicki najjaci medju njima) samo se zakasljao i otpio gutljaj viskija s ledom, a arhitekt Segvic je malkice zastepovao na mjestu. Njih cetvorica, teski ukupno najmanje 400 milijuna eura, i ja, tezak 70 kila. Kakav susret, kaka vecer! Nezaboravan, nezaboravna.

Kao bivsi profesionalni filmski kriticar (koji se nagledao filmova i po Venecijama i poCannesovima i po Valencijama pa i po Zegrebima, Pulama, Beogradima i Motovunima,) mogu vec sada reci da ce Kerumov film (po vlastitome scenariju, u vlastitoj reziji i produkcij te sa sobom u glavnoj muskoj ulozi) biti remek djelo seedme umjetnosti u Hrvata! Bit ce to nas predstavniik za Oscara 2008! Ka da je to neki problem?! Ka da je skupo kupiti filmskoga kriticara (ja to najbolje znam kao iznimka od tog pravila), ka da je kuns potkupiti ferstivalski ziri (nisam sjedio ni u jednom, iz istogn razloga), ka da je nesto kupiti jednu televiziju ili vise njih (sve to kerum moze ko od sale). Sve to Kerum moze, a kako sve zeli sve ce to i ostvariti.
Takav je taj nas Zeljko. Zelje su mu King Kong Size.

Nakon sto je uzeo i kupio sve pa sve ima on sada zeli biti sve! I tajkun i scenarist i pisac i redatelj i producent i distributer pa kad se u svemu tomu izdovolji pozeljet ce da bude direktor opere splitskoga HNK. Pa ce i to postati/kupiti. Onda ce zazeljeti da glumi Otela na Splitskoe ljetu – i glumit ce ga (vec ima prirodne kovrdze, bez kojih je Otelo nezamisliv). Onda ce dati svgojoj omiljenoj blagajnici da pjeva Aidu na Peristilu. I da vidim toga tko ce mu se tada suprosxtaviti!

I tada ce svima postati jasno da je on zaista nas „GRADJANIN KANE“, kao sto sam i kazao noviunarki „Slobodne“ ovog ljeta, u nintervjuu kojeg je urednik tako i naslovio: „KERUM JE NAS GRADJANIN KANE“.

- 22:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

 19.11.2006., nedjelja

KERUM KING KONG SIZE

Splitska Grupa „Metak“ je svojevremeno pjevala: "Majmun radi sto majmun vidi“. Pjesma za sva vremena na ovim prostorima. Dalmatian and croatian evergreen...
Kerum je u to vrijeme bio jos mulac s periferije a potom je otisao po prvu vecu lovu u Sudan. Tamo je bio bagerist, sto je, u stvari, i ostao. Ka bagerist je nagomilao svoje bogatstvo, u osvm vlasko-sudanskom stilu. Kaze, u zadnjem intervjuu „Slobodnoj“ (koja je slobodna samo u navodnicima), da je tamo vidio Saddama (na jumbo plakatima). Na njega je taj kraci - informativni susret ostavio neizbrisivoga traga. Ucenik susreo ucitelja! I nadmasio ga!! Sadam ce uskoro na vjesala, a Kerum je ziv i najveci je hrvatski objesenjak!!!

U duzem-informativnom razgovoru za „Slobodnu“, od ove subote, priznao je svoj ilegalni rad. Mora mu se priznati kuvajtska hrabrost: nikoga od svojih suradnika nije odao! Ni onoga tko mu je nabacio ideju za film (a to sam ja), ni onoga tko mu je tu moju ideju prepricao (jer Kerum, po vlastitom priznanju, nije u stanju procitati tekst duzi od jedne stranice A4), niti onoga ili onu koji/koja mu je sugerirao/la da sam napise scenarij o samome sebi. Rijecju, taj covjek od brojki i balota predstavio se javnosti (koja ,u vecini, nije u stanju jave nego u snu) kao covjek od rijeci. Nije odao svoje suradnike, suflere, idejnog tvorca ni daktilografkinje niti nakon duzeg novinarskog mucenja. Gotovo kao nekada heroji NOB-a!
Kerum tako ispada najvecim herojem Navodno oslobodilackog rata jer je iz njega izisao kao najbogatiji pobjednik pod suncem Dalmacije.

Njegovo priznanje odnosi se filmski scenarij kojega ce uskoro zapoceti pisati.“Nista me ne pitajte, nista vam necu ottkriti. To ce biti scenarij o covjeku koji je uspio u zivotu.“- u novinarevu facu hrabro je uzviknuo Kerum. Nagradno pitanje na prvoj stepenici moje SKLISKOTEKE: tko je taj „covjek koji je uspio u zivotu“ o kojemu ce nas Zeljko napisati scenarij? Zna se: to je on sam! O samome sebi ce napisati scenarij, igrat ce u tom filmu glavnu ulogu tj. glumiti samoga sebe a zasto ne bi i sam rezirao taj svoj film?! Ko mu smeta, moze sta pozeli, sve ima, sve je njegovo, on je nas najveci.... Sta? To je drugo pitanje, za drugu stepenicu, nase SKLISKOTEKE.

Nepoznati autori najpoznatijih, najnovijih i najboljih splitskih grafita (nazovimo ad hoc tu grupu skracenicom „NNN“) vide Keruma kao najveceg majmuna. Gorilu, konkretno. Pa crtaju po zidovima splitskih kuca konturu velike crne dlakave majmunolike nemani a ispod nje ispisuju Zeljkovo prezime -KERUM. Snimkom takvog jednog grafita zapocinje moj dokumentarac „SPLIT KING KONG SIZE“, kojega sam nedavno krenuo snimati. Film snimam digitalno a mislim analogno: podneblje rodnog otoka King Konga je analogno podneblju Dalmacije, sunce ovoga neba Keruma grije kao sto je sunce tamo daleko njegova pandana grijalo. Analogija ima jos: Kerumove dimenzije i proporcije cine sve nas patuljastima, malima i nemocnima, zer se nisu tako osjecale sve zivotinje u prasumi u kojoj je King Kong bio najveci i najjaci i zato nad svima a nad njim nitko?!
A sta je previise - puno je.

U Keruma je srce ki u King Konga, nicega se on ne boji, kao ni njegov veliki pobro iz prasume. „Sad ce ispast da sam bahat -kaze on u duzem-informativnom razgovoru s Mosorom (jos jedan velikoga kalibra)- da se previse hvalim ali, vjerujte, nema stvari koje se bojim uciniti. Tako i pisati“. Ajme njima, FAK-ovcima i ostalima, uskoro ce se na hrvatskoj knjizevno- scenaristicko- filmskoj sceni pojaviti gigant iz dalmatinske Zagore, nas Zagor s kovrdzama, nase gore list, nase sume King, naseg podneblja Kong, ZELJKO KERUM KING KONG SIZE! I citava stara i trula, lijepa i nasa knjizevno-filmska scena zadrhtat ce od njegovoga urlika!

On je otjelotvorernje one stare: SRECA PRATI HRABRE. Niti je on ista procitao dalje od Zagora i Luna, kralja ponoci niti mu to treba. Niti on uopce cita knjige . Iz straha? Boze sacuvaj, iz opreza. „Osjecam da bih se vrlo brzo navukao na citanje knjiga, da bi ih citao svaku noc, poremetio bih tako svoj ustaljeni dnevni ritam“. Oprez je majka mudrosti i zato Kerum ne samo da ima muda nego je i mudar. Pa nisam se ja bez veze prije nekoliko mjeseci pojavio na otvaranju zadnje izlozbe pok. Vaska Lipovca s majicom, ciji sam slogan i dizajn sam smislio i slozio. Na mojim prsima je pisalo: „KERUM JE MOJ IDOL“. Iste veceri sam vidio jednog mladica u majici direktnoga znacenja: „KILL YOUR IDOLS“. Fotoreporteri i novinari su primjetili mene, njega nisu, pa sam izisao s majicom i nekoliko recenica u „Jutarnjem“.
Jutro je pametnije od veceri.

Ja sam puno puno manji od Keruma pa sam zato puno brzi. On jos nije zapoceo pisati scenarij o samome sebi tj o covjeku koji je uspio u zivotu ( a koji je to drugi covik uspio, osim njega?), a ja sam vec poceo snimati dokumentarac o njemu. Ja sam mu nabacio balun (ili je to bila balota?) na glavu kada sam u velikome intervjuu „Slobodnoj“ ovogay ljeta izjavio da je Kerum nas „gradjanin Kane“. Netko mu je u medjuvremenu objasnio tko je bio gradjanin Kane i sto je predstavljao i tko je rezirao film o njemu i da je taj film uvijek medju prvih deset najboljih filmova svih vremena, u svakoj godisnjoj ozbiljnoj anketi na svijetu. Pa se uhvatio pisanja.
Da bi mu ilegalni rad na scenariju brze i lakse isao dao je sagraditi zjog za balote na svojoj jahti, tako da se moze rekreirati nakon muka spisateljskih (ja bih mogao napisati libreto za komicnu operetu „Muke spsateljske gospodine naseg Zeljka Keruma“?!).

Jos trazim plavusu za moj film „KERUM KING KONG SIZE“. Primam ponude na email, s fotografijom ili bez, kako je plavusi draze.




- 19:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

 23.10.2006., ponedjeljak

MOJA VELIKA GRESKA

Pocetkom mjeseca sam se zaletio na filmski vikend u Dubrovnik. To se pokazalo stetnim flash-backom. Ne samo da na filmskom festivalu nije bilo festivalske atmosfere, medija i publike nego mi je i kamera pala na pod, poslije cega je gledala zeleno. No, do tada sam vec bio snimio niz fotki pa se imam cime tjesiti. Ono sto je ostalo od tog povratka u juznu proslost (nekada sam bio filmskim kriticarom "Slobodne Dalmacije") mozete procitati ispod.

- Prvi dugomatrazni igrani film Branka Karabatica ,direktora Splitskog filmskog festivala, zove se "Najveca greska Alberta Einsteina" i prikazan je (premijerno?!) u sklopu 4. dubrovackog internacionalnog filmskog festivala. Pred cetvoro gledatelja (ukljucujuci i mene). Sto je potpuno normalno, obzirom da tom autoru (kao posljednjem predstavniku ekskluzivne splitske filmske skole ) i nije stalo do publike nego, naprotiv, do pozicije radikalnog eksperimentatora kojemu, u stvari, gledatelji nisu ni potrebni. Sto ih je manje to je, toboze, veca njegova neshvacenost tj. genijalnost u navodnicima i nadmocnost bez navodnika.

Problem je jedino u tomu sto njegov film ne drzi vodu niti u kljucnim scenaristicko-redateljskim cijevima pa ne moze ni u ostalima (cak ni glumackim). Koja je najveca greska Karabaticeva dugometraznog prvijenca ? Njegova megalomanska pretencioznost iz koje proizlaze sve ostale greske manjeg kalibra. Evo kako je njegov film predstavio sama sebe u festivalskom katalogu: "Kroz melodramatsku naraciju pokusava se problematzyirati pojam vremena i prostora, stvarnog i imaginarnog, dozivljenog i izmstanog,uobicajenog i neocekivanog. Sadrzaj filma se najbolje moze objasniti terminima Teorije kaosa: zaplet izgleda kao slucajnost, iako je model sistema predodredjen (determiniran) u smislu da je strogo definiran i ne posjeduje slucajne parametre."

Eto, bas tako i bas to je Karabatic pokusao problematizrati. I u tomu je skroz uspio, ako uspjehom nazovemo stvaranje problematicnog filma. Dugi niz problema pocinje vec od samoga naslova (Einsteina u filmu ima koliko i Zidova u sjedistu Hamasa), nastavlja se preko nesklada izmedju nabrijanih (a demodiranih) modernistickih izrazajnih postupaka i klimave postmodernisticke okvirne strukture pa sve do glumackih izvedbi (koje se sve redom doimaju nategnute osim par casnih iznimaka). U tom smislu Karabaticev film je totalno splitski tj. izmedju svih njegovih sastavnica zjapi duboki jaz. Jednostavno, rijeci nisu spojene sa slikom (cemui doprinosi i losa sinhronizacija) a splitsko narjecje zvuci toliko iritantno i antifilmski da je sada evidentno: splitski govoriti u pokretnim slikama je odbojno: Karabaticev film tako mozete komotno samo gledati (kao nijemi) ili samo slusati (kao kvazi-umni traktat) i pri tomu nista ne izgubiti nego mozda cak i dobiti neobican eksperimentalni dozivljaj. A to je zato jer je tog splitskog autora Split (u engleskom znacenju te rijeci: puikotina, raskol, rascijep) pobijedio gotovo na svim frontovima..

Sve te splitske sukobljene dvojnosti (vrijeme koje kao da stoji i prostor koji kao da se krece), stvarno (koje se Splicanima cini nestvarnim) i imaginarno (koje Splicani vide kao realno), dozivljeno (koje im djeluje kao zamisljeno) i izmastano (koje shvacaju kao empirijsko), uobicajeno (koje je zastrasujuce monotono) i neocekivano (koje ih pretjerano strasi), Karabaticev prvijenac toboze razrijesava uz pomoc jednog psa (koji je nota bene najuvjerljiviji filmski lik). Pas je, naime, jedini ne-Splicanin tj. bice koje ne trpi od pobrojanih razdirucih suprotnosti pa je izvan opasnosti od psihoticnih poremecaja i stoga sposoban normalno djelovati.

Ostali nisu. Kako zene na rubu zivcanoga sloma tako i muskarci koji su preko tog ruba presli.Glavni antijunak (Milivoj Beader) je traumatizirani branitelj koji ne moze razlikovati ono sto se dogadja u njegovom umu od onoga sto se dogadja njegovim udovima, njegova supruga (Bruna Bebic) ne razlikuje vjeru od nevjere a njegova kcer (Marija Skaricic) ne moze znati tko je od dvojice muskaraca autor njezine trudnoce. Jedina jasna razlika u tom splitskom stanju uma je ona koja dijeli selo od grada. Upravo na selu, na obroncima Kozjaka, dogodit ce se razrijesenje zapleta a od jedne stare seljanke glavni ce lik dobiti pravi savjet koji ce ga osloboditi njegove napredujuce psihoze. "Odluci se- ona ce mu reci. I poslusaj svoje srce".

Tako da na kraju mozemo reci da je Karabatic ipak uspio, barem na retorickom planu, izdici se nad splitskom psiho-pukotinom i izvuci svoj film iz kaoticnosti koja mu je prijetila raspadanjem strukture na slobodne radikale. Da je svoj film oslobodio isforsiranih modernistickih postupaka, citata i parafraza tj. da se oslobodio balasta stare splitske filmske skole i njezine jalove sklonosti tzv. cistom filmu (u cijoj cistoci ne moze prezivjeti ni jedan punokrvni ljudski lik), ovaj je tipicni splitski autor mogao napraviti ne samo splitski vec i europski film. Ovako je ostao ogranicen (ne samo determiniran nego i miniran) upravo onim splitskim ogranicenjima i hrvatskim minama zbog kojih se muce likovi njegova grada i filma.


- 08:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

 03.09.2006., nedjelja

KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA

Nedjelja, 3. rujna

Kravatu sam stavio oko vrata svega nekoliko puta u zivotu. Ali sam zato autor jedne najukusnije na svijetu! Bila je duga 10 metara, a napravio sam je od 120 kila raznoga voca i nesto povrca. Bilo je to 2001. godine, na Vocnom trgu u Splitu. Svoju sam multivitaminsku instalaciju nazvao „KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA“. Protezala se od podnozja spomenika Marku Marulicu prema Rivi, lagano iskosena u pravcu obliznje butige kravata „Croata“. Trajala je nekoliko sati, jednog suncanog subotnjeg prijepodneva, a onda su je ljudi „potrgali“. Tko vise-tko manje, netko kilo a neko vise njih, Splicani su dijelove moje kravate ponijeli kuci i pojeli je. Takav je bio koncept.

„Jutarnji“ i „Novi list“ su objavili vijest s fotografijom o akciji, a ja sam dobio i prilicno komplimenata od kolega (sto i nije bas lako). Akciju je honorirao osobno vlasnik „Kravate Croate“, gdin Marijan, s kojim sam se tom prilikom i upoznao na Kaptolu. Tada sam mu bio prdlozio i nastavak akcije: da montiram jednu, jos vecu, kravatu na procelje kule na Vocnom trgu. No, on mi je kazao da ima i vlastitih ideja te do nastavljanja nase suradnje nije doslo. Autor sa sponzorom-to ide ali autor s autorom – to ne ide.
I onda je proslo par godinica dok se nije pojavila mega-kravata oko pulske Arene a ove godine XXXL-kravata je obuhvatila citavu Hrvatsku. U medjuvremenu, jedan artisticki bracni par iz Japana ove je godine montirao kravatu od cvijeca na Stradunu, sto su nase novine takodjer popratile foto-vijescu. Velika crvena kravata, koja od jutros visi iznad Peristila, i druga manja, koju su svezali sfingi oko vrata, podsjetile su me na pocetak art-kravatenja u Hrvata. Kojemu na pocetku stoji moja socna, zivopisna, hranjiva i multivitaminska „KRAVATA CROATA ZA VELIKOG BRATA“.Pa nek se zna, cjelovite informacije radi. Zasto ne?!

Odose nam turisti ali ih je jos ostalo. Split se opet vraca u svoje korito i u svoju kolotecinu. Ulice su prazne kao novcanici, osmjeha nigdje ni za lijek, bolno je kada ostanes sam sa sobom. Dok traje sezona, bavis se njima, turistima, njih gledas i slusas, opsluzujes i zaradjujes na njima, i sve je lakse. Splitu se tada promijeni krvna slika i energetsko stanje, ulicama tece vise adrenalina i nesto bi se kao moglo dogoditi, mogucnocsti i obecanja su u zraku. A onda se plimni turisticki val povuce i Splicani ostanu nasukani na svome plicaku. Oseka svega.

U cetvrtak su na Rivi svirali „Cubismo“. Muzika za ples. Upravo ono sto Splicanima najvise treba kao terapija. A u cemu najmanje sudjeluju. „Uala, sta su dosadni! Kako ih mozes slusati? Pravi proliv.“ – dobacio mi je u prolazu jedan ovdasnji kritizer. To jest: tipicni Splicanin. Nisam mu nista odgovorio. Nastavio sam plesuckati na mjestu, smjeskajuci se. Ispred mene je plesala jedna visoka, dugokosa i tamnoputa Splicanka, kao da se direktno spojila na Che Guevaru iz mladih dana. Iznimka koja potvrdjuje pravilo. Ispred nje plavokosi par: grljenje, okretanje, smijanje i onda opet kruzni plesni pokreti. Uzivali su. Stranci, naravno, nase ce te prepoznati po ukocenosti, namrgodjenosti i distanciranosti. Boje se sami sebe. Narocito kad im se plese. Ili jebe.



- 20:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

 22.08.2006., utorak

GAY LOVE STORY

Utorak, 22. kolovoza

Ako je istina da su Kinezi pronasli lijek protiv AIDS-a onda mozemo ocekivati globalni revival homoskesualnog promiskuiteta. Pod uvjetom da lijek ne bude skup. Strah od HIV virusa pogodovao je porastu gay monogamije, vjernost partneru je postala trend, homo brakovi nerijetka pojava, a sve cesce homici i lezbijke usvajaju djecu (tamo gdje im to vlasti dozvoljavaju).. I tako homo zajednica postade, paradoksalno, novim rasadistem tradicionalnih vrijednosti. Na koncu se ipak sve vraca na obitelj.
Hvar je ovih dana ustupio „Hotel Croatiu“ upravo homoseksualnim parovima ali se po gradu moze vidjeti i dosta slobodnih strijelaca. Ne manjka ni manjih gay grupica. Vidio sam i dva lezbijska para. Cure su vanjstinom manje upadljive, da se ne drze za ruke ili da nisu zagrljene ne biste ih ni skuzili. Muski se toga ipak libe, barem na javnim mjestima. Ali ih je lako prepoznati po obrijanim glavama (nalik biljarskim kuglama, osutima cekinjom divlje svinje), istetoteviranim bicepsima, nabildanim torzima – to su macho gay likovi. One duge, feminizirane, odaju zenskaste kretnje i afektacija. Izmedju te dvije kategorije nalaze se oni neutralnog imagea ali jedan pogled na decka u prolazu u florescentno narancastim tajicama i te ce odati. A svima su hlace ili bermude spustene tako da se vide mudante. Gace na pola koplja – zastave ljeta.
Na rivi izlozba jedrilica i jahti. Okrenule krme (kao guzice) i pokazuju svoje zavodljive (kako komu) obline. Punu uru sam se zabavljao na sentadi, promatrajuci sav taj svijet, kako njegov uljuljkani dio na palubama tako i njegovu poljuljanu polovicu na kraju. Pred mojim ocima su se sneno ljuljuskale Mia, Silvia, Giulia i Romana, tri s talijanskom i jedna s hrvatskom zastavom. Bijela plastika. Nekomu tjera slinu na usta, a nekomu se na njih zijeva. Parada jahtasa, paradica pedera, paradiranje turista. Pokazati se, vidjeti i biti vidjen, zavesti i biti zaveden. Ljeto. Hvar.
Na krmi najvece od poredanih jahti, imenovane „Blue Eyes“, stari bracni par za ulastenim drvenim stolom. Iza njih jarko osvjetljen luksuzni salon, mahagonij i mjed. Ona cita knjigu, on nesto pijucka. Nakon kvarat ure, vracajuci se iz djira, uocavam promjenu: ona i dalje cita knjigu, a on polako lista neke novine. Sute. Nemaju sta vise jedno drugomu reci. Bogati a opet tako siromasni.
Dva torcidasa u hladu, uz pivo. Zvone im mobiteli. Zakljucujem kako se skupljaju da bi, kako najavise, uveli malo reda u hvarsku Sodomu. Stize i treci. Ja vadim kameru, spreman na sve pa i na nista. Dobro da imam takav stav jer nista od premlacivanja pedera – torcidasi se okupljaju za odlazak u Split na utakmicu. Vracam kameru u torbicu..
Navecer sa starom prijateljicom Olgom na veceri u „Alge“. Jedemo ribu, pijemo crno i pricamo bijelo. Sve ukusno. A nije ni skupo. Susrecem, nakon pustih godina, i staroga prijatelja iz skolskih dana u klasicnoj gimnaziji „Natko Nodilo“. Prisjecamo se naseg prvog zajednickog projekta. On je prvi u gimnaziji imao filmsku kameru pa smo krenuli u snimanje parodije na ondasnji mega-hit „Love story“. Snimali smo scenu bejzbol utakmice na skolskom igralistu. Cure iz nasih razreda su glumile navijacice.
Bilo je sve super do dana kada je vrpca dosla sa razvijanja. Nista, totalni mrak. Snimatelj je bio zaboravio skinuti poklopac s objetkiva. Sav nam je trud bio uzaludan. Ali smo se dobro zabavili. Poslije je moj prijatelj otisao navigavat, a i ja sam. On kao prvi casnik po morima svijeta, a ja kao kapetan slobodne plovidbe po moru hrvatskoga jezika.
Splicanin Marko drzi kafic „Terasa“ . Izvanredan polozaj – bocnio dio zgrade hvarskog kazalista (zatvorenog radi renoviranja). Dogovaramo se za izlozbu mojih fotografija. Padaju rijetke kapi tople kisice. Onda opet sunce. Sol invictus. U jednu uru ce nas katamaran vratiti u Split. Jedva cekam svjezinu brodskih klima uredjaja. Nikako docekati da se svi putnici iskrcaju. Nova porcija turista se polako spusta skalama. Najmanje pola njih su dosli na gay vikend. Ovo je za njih raj. A za mene i moga artnog druga – baj,baj!



- 11:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

 21.08.2006., ponedjeljak

MEDJU PEDERIMA

Ponedjeljak, 21. kolovoza

On je kupio sladoled, liznuo ga pa pruzio drugomu, koji ga je polizao s druge strane te ga dodao trecemu, koji je nakon svoga liza, zadovoljnog izraza lica, vratio sladoled prvome. Onda su se sva trojica zivahno uputila prema hvarskoj rivi, cavrljajuci i pogledavajuci uokolo, na sareno mnostvo oko njih. Ja sam ih malo pratio pogledom, kontajuci kako su ljubazni i racionalni, a onda sam posao razgledati obliznju foto-galeriju.

U prodavaonici trendovske odjece „Silver quick“. Prodavacica toplih ociju prica mome art-drugu (s kojim sam dosao u Hvar ovog vikenda) o jednom gay paru u shoppingu. Gay A ustanovio na blagajni da nema dovoljno kuna u takujinu za platiti kosulju, gay B se na to odmah ponudio da skoci umjesto njega do bankomata, gay A ga obazrivo priupita da li ce ga to dekomodirati, gay B da nece nimalo – i poletno ode po novac. Moj se drug ( rock heterosesksualac) smije, a ja komentiram: „Oni nam tako u stvari pokazuju, u obnrutom ogledalu, kako bismo se trebali ponasati prema zenama, biti susretljiviji i ljubazniji i tako to.“ Prodavacica se slaze, okrecuci prema meni toplinu svojih ociju i svoga osmjeha.

Nas dvojica odlazimo na radni zadatak: izlazemo svoje radove na rivi, koja se vec puni setacima. On crteze, a ja fotografije. Ubrzo stizu prvi znatizeljnici koji pazljivo pogledavaju na nas split art. Ohrabrujuce. Onda dolaze dva krupna ali pristojna komunalca i ljubazno nas mole da napustimo scenu jer nemamo dozvolu za nastup. Obeshrabrujuce. Selimo se za stekat preko puta (kafic „Atelier“, cini mi se). Ispijamo dvije produzene kave. Okrepljujuce. Uocavamo za susjednim stolom gradonacelnika Pjerina Bebica. Obecavajuce. Cekam da ispusti mobitel iz ruke kako bih mu pristupio.Umirujuce. Do gradnacelnika sjedaju novinar Damir Sarac i fotoreporter Josko Ponos iz „Slobodne“. On ih prima sirokim gestama. Cekam povoljan trenutak.Ulijecem, predstavljam se i u roku odmah dobivam njegovo obecanje da cemo dozvolu za izlaganje dobiti u ponedjeljak. „Nek se zna da gradonacelnik drzi rijec“- kaze on glasno i jasno. Dodajem prijedlog za projekciju mojih dokumentaraca. „Zainteresirani smo“- Bebic ce odlucno.

Kada bi ovako brzo i jezgrovito reagirali i ostali politicki i ini cimbenici, ja bih bio sretniji i uspjesniji a gradjani zadovoljniji. Bebic je pravi politicar novog doba, svjestan cinjenice da je vrijeme novac a cvrsta rijec kamen temeljac svakog ozbiljnog ljudskog odnosa. Kasnije smo sreli njegovu prezimenjakinju, Andju, udovicu pok. Tome Bebica, s unukom u kolicima. A navecer smo se slatko smijali,zamisljajuci kako ce Andja pronijeti glas po Splitu da smo dosli na Hvar kao gay a ne art par. „Sigurno je pomislila da nam je finta jeftina - bacam nova verbalna drvca na plamen nase zajebancije - toboze da smo dosli izloziti i prodati slike, a da smo u stvari stigli amo fukati se malo s europskim pederima. Najebali smo kad se vratmo u Split, necemo moci proci ulicom od podjebavanja“!

Mora biti da su nas cudno gledali i homici i heteroseksualci, dok smo tako cenili od smija, na lezaljkama uz more. Nije me bilo nimalo briga, nisam se toliko nasmija od srca odavno. Bila je to terapija: smijeh pokrece 80-ak trbusnih misica koje inace ne pokrecu nikakve vjezbe u teretani. Dodatni plus; smijeh je besplatan (pogotovo onaj na vlastiti racun), kao uostalom i osmjeh sto ga upucujemo drugima. Pa sto nas kosta onda vise se smjeskati i smijati?! I prestati prakticirati strogocu."


- 11:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 17.08.2006., četvrtak

KRUPNE RIBE - KRUPNA OPASNOST

Srijeda, 16. kolovoza (za popodnevne sieste)

Dosa jedan Englez iz Londona u split. Otvorio u njemu mali hostel kojemu uvelike dobto ide. Tiho, tiho, Sharlota! To jest: na mala zvona. A uopce nema zvona na vratima tog hostela (po posljednjim informacijama). Tiha voda bregove valja. Znamo i mi to samo zaboravljamo vlastito znanje (kojemu nas je poducila vlastita zemlja) pa onda djelujemo iz neznanja ili iz tudjeg znanja. A tiha Temza funte i eure i kune valja.
Englez se inteligentno prilagodio splitskim ne/prilikama i mentalitetu. Ono sto Splicanin vidi kao nepriliku (nema posla, nema ho/s/telskih soba, nemam sta radit) Londondjanin je vidio kao – sretnu – priliku. Pa je ugrabio Kairosa (tog starogrckog boga sretnog trenutka) i za cuperak kose (koja mu strsi sprijeda, kao Beckhamu) i sada tiho i s/p/retno koristi svojih 5 minuta (godina) srece. Sada je u necemu veci Splicanin od Splicanina: iza obida (rucka, luncha) on uziva popodnevni odmor, do 5 uri (to je njegova siesta). Tada je iskljucen za druge a ukljucen je u sebi za sebe.
S druge strane (i rada i odmora) nalazi se jedna Splicanka ( e da je samo jedna!) koja kaze da joj je svaki dan „hell“. A jedan joj Splicanin na to kaza: „Tako ti i spada kad se pravss Engleskinjom“. Nije razumila pa je objasnio. „Da se ne pravis Engleskinjom, rekla bi da ti je svaki dan pakao. U svome jeziku izrazavas svoju muku kao i svoju radost pa ti onda ne moze dopasti tudji hell ili paradise. Sve zapocinje u jeziku, rijecju. I put za pakao i put u raj. Payi sto i komu govoris kao i koga i sto slusas – i eto te u cistilistu. A odatle se ne moze vise natrag u pakao. Nema se cak vise ni zelje doci na Paklenske otoke“. Razgovor muskarca i zene moze biti dijalog coravog ili slijepog s nagluhom ili gluhom ali moze biti i razmjena informacija onoga koji dobro cuje a slabije vidi s onom koja dobro vidi a slabije cuje. Slabost vidjenja vidljivog kompenzira se kao sposobnost vidjenja nevidljivog koje se cuje jer je Rijec ili glazba (via J. L. Borges ili Ray Charles). Nevidljivo je bitno (ono pokrece), a vidljivo je vazno (ono je pokretano).
U tom smislu, novci su (itekako) vazni, tako da i sami pokrecu („Money makes the world go around“). Kod placenika je to najvidljivije. Njih i u rat i u art pokrece snaga novca. Placenik je u sluzbi onoga koji da vise. Imena im se ne pamte a za broj im se ne zna: ima ih puno kao nula. Brojevi su medju brojevima, strojevi medju strojevima. Moc novca se izrazava kezikom brojki. Tu je glavno pitanje: koliko imas? A ne: kako si? Niti: tko si? Ta pitanja prva postavljaju ljudim od Rijeci. Oni se vise brinu za ovce, a manje ili nimalo za novce.
Veliki ce novci sagraditi mali hotelski kompleks na mjestu bivse tornice za preradu sitne ribe u Komizi. Male hotelske vile s velikim apartmanima za krupne ribe iz svijeta. Velika riba jede malu. To je kao gotova stvar. Tvornici „Neptun“ je izvadjeno srce (pogonski strojevi) i prodato u Nis . Ostalo je bezivotno tijelo (tvornicke hale). Preostali radnici ostali su bez radnoga mjesta- Ostalo im je jos rodno mjesto! Komiza. Mjesto prve rijeci, prvoga ulova, prvoga poljubca. I posljednjeg pocivalista. Mjesto sitno ali za njih jako bitno! Nezamjenjivo. Neprocjenjivo. Sve pare svijeta ne mogu im kupiti novu Komizu, ako ovu svoju staru izguble ili prodaju.
Krupni kapital je ocean u kojemu plivaju krupne ribe. Komizanima prijeti opasnost da ih te krupne ribe iz svijeta prerade kao sto su oni nekada preradjivali sitnu ribu iz svoga mora. Da ih sabiju u rezervat i posalju na trziste radne snage, kao sto su komiski ljudi prije slali u konzervama riblju snagu na police butiga. I zato im valja uteci se majci mudrosti tj. oprezu. Da bi mogli mudro pregovarati sa stranim u/lagacima. Nadmocan ne pregovara s nemocnim (tek forme radi s njim ce razgovarati). Pregovaraju samo podjednasko mocni. Moc postuje moc i kad nisu istovrsne. Brojke i novci ce tako cijeniti moc Rijeci i prirode. To jest: strani globalni kapital ce uvaziti duhovni i prirodni kapital komiske zajednice pa ce onda i pregovarati s njim. A ne diktirati mu svoje uvjete i nametati svoje interese.
Veliki hotel u malom mistu moze izazvati velike probleme i nanijeti nepopravljivu stetu pokoljenima malomiscana. Jedino sto tu mogucu eticko-esteticko-ekolosku katastrofu moze sprijeciti jest ujedinjenje svih Komizana koji imaju eticku, estetsku i ekolosku svijest i savjest u nekakvu udrugu „Tri E“, kroz koju ce djelovati na klub bogatih kapitalista, ciji je istureni predstavnik izisao na svjetla pozornice, masuci svojim projektom u ruci. Tvrda sija krupnoga kapitala morat ce se tada savinuti u prihvacanju i prilagodbi pravilima, uvjetima i proporcijama Komize, njezinih stanovnika i njezinoga prirodnoga ambijenta. Sve ostalo bi bilo nasilje, u rukavicama ili bez njih, sasvim svejedno.
Promjene su neizbjezne samo je pitanje kakve. Nista ne moze ostati stalno i uvijek isto. Komizanima je bitno da aktivno i odgovorno sudjeluju u tim promjenama koje mogu njihovo sitno misto uciniti popristem velikih poremecaja. Oni u tom uoblicavanju buducnosti Komize moraju nastupiti kao domaci, lokalni partneri stranim, poslovnim partnerima. Kako bi ih poducili da je intervencija u zivo tkivo komiskoga duhovnoga i materijalnoga zivota vise od posla!


- 11:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se