nedjelja, 01.02.2009.
Malo veliko drvo
 Danas sam odlunjala na blog 'Vratimo Hrvatskoj osmijeh - dosta je nasilja', i odlučila taj čas, bez trunke razmišljanja, da link ide na moj blog. I usput odlučila objaviti ovo malo veliko drvo, kao metaforu za hrabrost u preživljavanju, a i ljepotu koju se može i u skučenom prostoru dati... Sjetila se moje priče. Bilo mi je sedamnaest, još sam išla u gimnaziju. Upoznala sam tog dečka, zovimo ga NN, njemu već 28 godina, advokat, zgodan, pažljiv, posao: javni tužitelj. Istina - koji put bi znao malo previše popiti, ali - tko u društvu ne popije?!? Upoznala ga s mojom obitelji, starci pali na dupe od divljenja: prilika 'ne moš bolja', vidiš kako moja kćerkica ipak nešto vrijedi, on je zaljubljen preko glave, vidi se... I onda, jedno 6 mjeseci nakon što smo počeli zajedno izlaziti, moji me nagovore da odem zajedno s njima posjetiti neku rodbinu u Mađarskoj. Meni se baš išlo. Kažem mu - dečku NN - vidimo se za par dana, kad se vratim. On odjednom pobijesni, kaže: ti bi bez mene na put, tko zna s kim ćeš se tamo družiti, nisi me ni pitala - i sve tako to. Ne sjećam se točno što sam mu odgovorila, ni koliko je trajalo to bezvezno i meni totalno nerazumljivo natezanje, jedino čega se sjećam jest jedna vruća pljuska preko moga lica, pljuska koja je za mene bila kao da me razbio u tisuću komadića, kao da me je želio taj tren uništiti, obezglaviti me u svakom smislu (fizičkom i psihičkom). I taj isti tren sam mu rekla: ovo je bilo naše POSLJEDNJE viđenje, među nama je sve gotovo, više me ni na koji način ne zanimaš (ne sjećam se točno, otada je prošlo više od 30 godina, ali to je bio smisao). Ne sjećam se kako sam došla kući, sjećam se da sam plakala cijelu noć, totalno nesvjensa onoga što je tek trebalo uslijediti. A to je bio zaista pravi šok: kad sam obavijestila roditelje da sam s njim prekinula - moji su se totalno raspanjali: pa jesi li ti luda, pa jedna pljuska nije ništa, pa on je advokat, pa što će susjedi reći, pa ti se ponašaš kao kurva, pa više te nijedan momak neće htjeti, pa ti nam uništavaš reputaciju, i sve u tom smislu. Nisam mogla vjerovati svojim ušima: umjesto da su ponosni na mene što si ne dozvoljavam da me netko pljuska, oni NJEGA BRANE!!! I sad kad gledam unatrag - zaista sam ponosna na sebe. Naime: nisam popustila. Pritisak je bio ogroman. NN je plazio gotovo svakodnevno oko naših vrata, plakao, molio, odlazio mojoj rodbini koju je poznavao i molio ih da utiču na mene. S mojima je bio totalni rat - svakodnevno. Napustila sam i svoje dotadašnje društvo i prijatelje (jer je NN bio NJIHOV, a ne ja, pa tko sam ja na kraju krajeva?), našla sam se sama sa sobom i, za mene totalno nerazumljivo, odjednom cijelim mojim malim svijetom protiv mene. Ali - nisam htjela popustiti, možda jer sam zapravo ja bila JEDINA koja je vidjela njegove oči, njegov bijes, njegovo ludilo, njegovo gubljenje ičeg ljudskog u tom nekom trenutku. I otišla sam svojim putem, svakakvim, zasigurno nesavršenim, teškim, punim pogrešaka, dizanja i padanja, ali sam UVIJEK, ponavljam UVIJEK, ostala vjerna samoj sebi. Nepotrebno reći, na tom putu sam naišla na bezbroj momaka koji su bili zainteresirani za mene, i dobrih i loših. Nepotrebno reći da sam si svoju reputaciju ja SAMA stvorila, nije mi bio i nije mi ni danas potreban advokat za tako nešto. A NN je pod zemljom. Par godina nakon što sam ga ostavila oženio je jednu pravnicu, s njom napravio dijete. Nastavio je piti - sve ozbiljnije i ozbiljnije. I nastavio je tuči - izvan svega ženu, to zasigurno znamo. Ja lično pretpostavljam da je tukao i dijete - tko ga je mogao spriječiti? Kad je prije par godina umro od ciroze jetre, moja mama mi je rekla: imala si pravo onda... Mislite li da mi je to nešto značilo? |
