Nakon nekoliko mjeseci slušanja isključivo glazbe koju poznam otprije i glazbe za koju ne znam kako sam je propustila prije, izvlačim se iz te rupe bez dna. Zapravo izvukao me anch_io (hvala :) ) snimivši mi jedan CD iznenađenja i stavivši na njega Alligator - treći album grupe The National za kojeg je još prije natuknuo da se ne može odljepiti od njega. Ali, ne vjerujem ja nikome nego vlastitom uhu pa sam preslušavajući ga prva dva puta uporno pokušavala otkriti šta mu strašnoga imam za predbaciti. The National čine dva para braće (Dessneri i Devendorfi) i nevjerojatno mekani i pospani vokal Matta Berningera, koji su se nekako uspjeli otrgnuti od svakodnevice američkog predgrađa i komunicirati glazbom. Svojim tužnjikavim violinama i sjetnim glasom prizivaju zamatanje u nešto toplo i stavljanje glave na rame ljubljenome. Ipak, "ono nešto" ovog albuma jest to da je ovo jedan od onih veselo sjetnih albuma, koji su iznimno rijetki. Unatoč svim moćno depresivnim tonovima i nevjerojatnoj lakoći kojom te prebacuje u svoje rapoloženje u sredini svega se krije stidljiva ali postojana - sreća. Pronalazi se na najneobičnijim mjestima - malo je u gitari (A secret Meeting) malo je u bubnjevima (The Geese...) a malo u stihovima (Looking for Astronauts). A kad jedan rijedak dragulj ima i neodoljiv vokal, vrsne stihove (I'm a perfect piece of ass :D, You know you have a permanent piece/Of my medium-sized American heart) i pjesmu poput Abel to je znak da sam instant-zakačena. Album ima jednu tu slatko intimnu crtu koja te vuče i jednostavno odlično zvuči pa predbacivanje jednostavno nema smisla. Shvatili ste - jedino što ima smisla je utopiti se u njemu. Za kraj - jedan citat: "Don't get too into your band. You'll be poor, and happy, and never want to do anything else ever again." |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv