Stuck Inside Of Mobile With The Memphis Blues Again

15.05.2010.

The Ex

Evo, pišem prvi post nakon 4 godine nepisanja. I to zbog toga što sam sinoć gledala jedan od najboljih koncerata u životu. Nizozemska skupina The Ex je još jednom gostovala u Zagrebu, ovaj put u osvježenoj postavi, sa novim pjevačem. A za bend sa 30 godina staža na sceni promjene u postavi zaista nisu čudne.

Koncert u Močvari se održavao u čast Ivici Baričeviću Bari i to u sklopu višednevnog događaja popraćenog izložbom njegovih plakata, omota za ploče, cd-ove i kazete te fanzina Žedno Uho. Za neznalice, Bara je pokrenuo svima nam najdraže festivale No Jazz i Žedno Uho te sa svojom izdavačkom kućom izdao mnogo izdanja starih snaga zagrebačke scene, među kojima i Peach Pit, čija je svirka u srijedu otvorila izložbu. Nažalost, kasno Petra na Kosovo stiže jer se izložba zatvara sutra, pa požurite ako vas zanima.

Da se vratimo na koncert. Koncert je bio izvanredan. The Ex imaju nekakav neopisivi senzibilitet, ali glazba jednostavno izvire iz njihovih instrumenata slaganjem kompleksnih ritamskih dionica, repetitivnih gitarskih riffova i pjevanjem koje je bliže izvikivanju parola nego navedenoj glazbenoumjetničkoj disciplini. Bubnjarka je moj idol - žena rijetko dobro lupa, a onda još i pjeva. Ja bih bila ona kad narastem. Novi pjevač se više nego dobro uklopio, a kako funkcionira na stageu mogli smo provjeriti i pred par mjeseci u Močvari kada je nastupao sa svojim drugim projektom (projekt je zaista iznimno odurna riječ). Doduše, na gigu je bilo jedva 20 ljudi tako da čisto sumnjam da je itko tko ovo čita (ako itko bude ovo čitao) bio tamo.

Da zaključim, Nizozemci su razvalili, ubili, rasturili, zaklali ili koji god nasilni glagol želite umetnuti. Tko nije bio, trebalo bi mu biti žao, jer sam sigurna da bi, baš kao i svi u publici, imao neprirodno širok smješak na licu. I urlao s nama ostalima dok smo ih zvali na jedan od tri bisa.
- 21:37 - Neka se i tvoj glas čuje (1) - Upapiri - Ulinkaj

27.03.2006.

TETRIS

Kako svu ovu opremu staviti u kombi?
spremanje

Ovako:
spremljeno

Uglavnom slike su to odlaska dva punoput spominjana benda Casual Elvis i My Buddy Moose iz Splita 14.03. 2006. godine, ako me sjećanje dobro služi. O koncertu ću samo reći da je nepristojno sjediti u kafiću tokom čitavog koncerta i ne ustat se i pogledat barem malo te ljude koji su došli da ti sviraju. A usto i dobro sviraju.
- 22:38 - Neka se i tvoj glas čuje (26) - Upapiri - Ulinkaj

02.02.2006.

KRIVI, VIDI, IMAM BLOG!

put putujem. Ovaj post pišem samo da bi osoba iz naslova opet rekla da imam blog. Znam zapostavila sam ga strašno :( ali evo sad ćemo jedan post ostaviti :). Uglavnom, otkad sam zadnji put pisala dogodilo se puuuno toga, npr kraj godine i godišnje liste (i suck at lists), pa dva putovanja na koncerte - The Evens u Ljubljani i The National u Beču, puno finijeh koncerata tu u Zagrebu od kojih mi su najfiniji Zu & Gustafsson u K-setu u prošli četvrtak, COG prije Hitcha u klubu SC, Caribou u K-setu i Digger & The Pussycats u Spanku .

THE EVENS, Galerija ŠKUC, Ljubljana, 08.11.2005.

A do tog popodneva sam mislila da neću ići. Pa je Marin spasio stvar u vidu spasitelja #2 (Vrane) koji nas je vozio u Ljubljanu i iz Ljubljane. Bijah daleko najmlađe i jedino žensko u autu, ali ne bunim se, slušali smo Naked Raygun do tamo.

Koncert je bio u galeriji, dakle prostorija bijelih zidova, bez stagea s upaljenim normalnim svjetlima. Naša ZG ekskurzija se udobno smjestila na velike jastuke na podu u prva dva reda da sa optimalne udaljenosti možemo sliniti kad McKaye dođe na "stage". I bilo je tako. Ian i Amy su došli, Ian je puno pričao, odsvirali su gotovo čitav album. Publika je morala zviždukati i pjevati The police will not be excuseeeed dio iz Mt. Pleasant. Uglavnom, ko da sam u vrtiću na velikom jastuku na podu i teta Ian mi priča svašta i jako nisam kul i strašno mi je fino i nekako je toplo i sretno i želiš da traje.

I onda je bilo gotovo, i onda smo još popili piće-dva i vozili kroz guuuustu maglu nazad u Zagreb prateći svjetla Cicijevog sporckog automobila koji uopće nije ženskast.

slike

THE NATIONAL, Beč, 29.11.2005

Kretalo se u podne od ispred Lisinskog i išlo nas je sedam. I barba Žarko, vozač kombija-strijele. Vozili smo se fino, slušali Vodopadovu glazbu, čitali OK! i pričali o raznim stvarima. Onda smo došli u Beč i onda smo tražili klub i nakon određenog vremena smo ga čak i našli. Pronašavši ga, rekli su nam da karte moramo na ulazu kupiti. Pa smo otišli u centar, jeli u Burger Kingu, sreli se sa Mirzom, bosanskim stanovnikom Beča sa britanskim aspiracijama.

Wroom vlakom nazad u klub, kupujemo karte, ulazimo i družimo se još malo. Klub je predivan, ja bi takav klub sebi kući. Mali i slatki. Kupila sam majicu i dobila beđ. I još mi je Marin poklonio kesu za ploče. Ja nemam ploča. Predgrupa su bili Film school i basist im je jako lijep. Onda su oni bili gotovi i došli su Nationalci i super su. Svirali su svašta, najviše stvari sa zadnjeg albuma, a ja sam skakala i svađala se sa austrijskim stupovima od publike. Imali su vionilista i super zvuče uživo, puno žešće nego na pločama što bi svaki bend trebao prakticirati ako se mene pita. Doduše, bio je jedan Austrijanac koji je bio jako entuzijastičan pa se derao "White wine is a friend of mine!" (Matt je pio bijelo vino i bio pijan) ili " I feel great! This is fantastic!". Uglavnom, bio je smiješan. Pošto je on definitivno bio naj ne-kul osoba u klubu mi Balkanci smo bez kompleksa skakutali i derali se "Sviraj!" i slično i ludo se zabavili. Klub nema backstage pa su bis izveli baz silaženja sa stagea i onda je bilo gotovo.

Ja sam se na kraju rastrčala i od svih članova žicala autograme i obećanja da će nam doći u Zagreb dočim su oni pozdravljali Matu i svih u Zagrebu koji su ih gledali prošli put. I onda smo otišli nazad u naš kombić, oprostili se od Mirze koji je nastavio aspirirati dok smo se mi vozili kroz hladnu Evropu nazad na rodno nam balkansko tle.

slike

Čujemo se opet, nekad. E, izvještaj sa Nationala možete pročitati i na Bučimirovom blogu a na Emo blogu možete i Evense i The National škicat.
- 22:02 - Neka se i tvoj glas čuje (9) - Upapiri - Ulinkaj

25.10.2005.

THE SUSPENSE IS KILLING ME

Naslovnica albuma Stalno si govorim da trebam nešto napisati za blog, a onda sjednem, otvorim notepad, maksimiziram prozor i buljim u bijeli ekran par minuta bez ikakve ideje što bih mogla napisati. Pa onda napišem rečenicu glupu poput prethodne.

No, ideja je da pišem o nekom albumu jer nisam odavno, ali je problem koji album odabrati. U potrazi za inspiracijom, odem na allmusic i odmah na naslovnici je prekrasni Fear - The record. I onda skužim da ga nemam na disku i da ne mogu naći CD na kojem mi je taj album. Nema ga, nestao, u zemlju propao, a s njim i moja inspiracija. Pa ću onda pisati o Agent Orange jer su oni isto hardkor i iz Kalifornije su.

Album u kombinaciji je izvrstan i prvi - Living In Darkness, izdan 1982. godine. Agent Orange (na sajtu nema NIŠTA) su kalifornijski punk/HC trojac, često nazivani najbolji surf-punkom, kao, ikad. Inače, ime dijele sa sleng imenom za herbicid koji je američka vojska koristila za smanjivanje broja prašumskih utočišta 'kongovcima. Za koji se eto, kasnije ispostavilo da, iako ne odmah, je ujedno i ubio te iste 'kongovce. Traljavo dozlaboba :D. Uglavnom ja nisam ludi obožavatelj finih dečkiju koji sviraju punk (oduvijek sam obožavala luđake koji će pod stare dane imati 50 mačaka u kući) ali Agent Orange su stvarno simpatični i to taman toliko da ne budu lejm, pankerski gledajući. Jesu dosadne beskonačne surf dionice kao Miserlou (da, da, obrada) ili Mr. Moto (iako će u svakom slučaju meni biti bolje od MENI ubibožedosadnih Bambi Molestersa), ali kad na istom albumu imaju hardkor hitčinu Bloodstains (i to u dva dijela) ili predivne punk "nedodirljivi" pjesme The last Goodbye i No Such Thing i to jednu za drugom sve im je oprošteno.

Agent Orange uglavnom balansiraju izmedju finih deckiju i ne-finih dečkiju. Iako je to većini ljudi zapravo simpatično jer se ovi stvarno dobro snalaze u toj sredini, ja bi da oni imaju neki fini vrišteći vokal i da sviraju malo brže i da budu hardkor (joj, imaju genijalne melodije za hardkor). Ili da još malo zaborave svirati, izvuku vokalu metlu iz guzice, slože zanimljive frizure i budu pank. A ovako, naslov :D.

Btw evo jos jedne serijice slika My Buddy Moosea u Mocvari.

- 17:21 - Neka se i tvoj glas čuje (12) - Upapiri - Ulinkaj

02.10.2005.

UM.. HI!

Je, stvarno dugo nisam pisala. I ne zato jer se ništa nije događalo. Pa pišem danas kad nemam pojma hoće li mi se život sutra raspasti u milijun komadića, a mogao bi. Ali sad ne mogu ništa u vezi toga poduzeti pa se neću ni zamarati time.

Nego.. od 15.06 kada sam zadnji put pisala se desilo dosta toga - preprepredivni NoMeansNo i tulumčina zaista dostojna tog imena nakon koncerta pa 2 dana u Velikoj na DirtyOldFestu (moja ljetna ljubav - Against Me! je svirala tamo - ljudi slušajte njih, ako postoji kondenzirana zabava to su oni) pa preko ljeta ništa posebno (nisam išla ni na Calexico ni na Dino Jr ni na išta zapravo). Onda je došla jesen i povratak u Zagreb gdje gledah živahne Bejbize i preskočih Punk Indijance (khm) preživjeh Vunene i Bilk na Operaciji:Grad pa onda preskočih i Walkaboutse a i neke bendove u petak u Spunku (pod preskočih mislim na to da sam tjekom koncerta stajala ispred mjesta događanja i blebletala.)

I onda je jučer bio "prvi pravi KSET" nakon ljetne pauze i bilo je baš lijepo. Svirali su nam Caribou koji su tu bili i prošle godine pod imenom Manitoba. I odlični su bili. Sezona je počela u zadnjem trenutku, da je bilo kasnije, sigurno bi na to sad gledala kao na loš znak.

Eto. Možda napišem i nešto što bi se moglo nazvat i konkretnim uskoro. Vidjet ćemo kako ću preživjeti sutra.
- 19:58 - Neka se i tvoj glas čuje (4) - Upapiri - Ulinkaj

15.06.2005.

ONO, KA, SCENA

Davno smo na forumu diskutirali o tome kako nastaje scena- nekoliko bendova koji sviraju pametnu glazbu, grupica fanova, mjesto za razmjenu informacija, mišljenja i tračeva, i nekakva kičma - medij koji prenosi isto, samo na veće udaljenosti i bolje dostupnosti većem broju ljudi. Naravno, tu je bogomdani Internet, ali nitko nije dovoljno ambiciozan ni za pokretanje i održavanje takvočega, a kamoli papirnatog izdanja (za Hrvatsku u kojoj je časopis koji se najviše bavi glazbom OK!, očekivati časopis koji bi se bavio pametnom glazbom, i ne postavljao se iznad slušateljeve inteligencije je.... /stavi što god misliš da je nemoguće/).

Kako je moje bavljenje glazbom potpuno neambiciozno i služi isključivo mom vlastitom egu i ponekom zalutalom čitatelju ovih redaka, nikada se nisam dovoljno trudila da se ozbiljnije prihvatim praćenja i proučavanja benova koji djeluju tu blizu mene a nisu mi intresantni, i/ili mi servirani kao "gotova stvar". Ukratko, teški sam gotovan.

Prošli tjedan sam bila na dva koncerta i čula tri zagrebačka i jedan riječki bend. U srijedu je poprište bilo Papillon - gdje smo uživali u Death Discu te kasnije Brkovima. U petak se ista ekipa pojavila u Spunku samo što su ovaj put na stageu prvi bili My Buddy Moose (Rječani u priči) i drugi nastupiše Casual Elvisi.

SRIJEDA

Prvo ću se riješiti Brkova. Ovo je čak treći bend jednog čovjeka koji se spominje na mom blogu (vratite se na koncert Acid Mothers Temple-a). Slušala sam ih... 10 minuta, recimo. Sad, Brkovi su bend koji se sluša kao a) neozbiljan 'zajebancija bend' ozbiljnih ljudi koji se ne srame priznati da nema do treptanja dinarskih gena kad se razbije netom ispražnjen bićerin rakije o pod ili b) kao ozbiljan bend jako neozbiljnih ljudi kojima je dosadila pametna glazba. Dakle, glavna je razlika u tome shvaćaju li oni sebe ozbiljno ili ne. Istini za volju - uopće me nije briga, pa se nisam potrudila saznati. Nemojte me krivo shvatiti, Brkovi su nedvojbeno nevjerojatno zabavan bend, ali ja sam stara :D i zabavno mi više nije dovoljno i zabavno na taj način mi nije više toliko zanimljivo.

Death Disco koji su okupirali ista dva kvadrata stagea prije njih su mi pak bili nedvojbeni zakon. Čula sam ih već u KSETu prije Lost Soundsa a i prije toga sam znala da se opisuju/su opisani kao Gang of Acrobats pa nije bilo nekakvih iznenađenja. Ali, ovaj put su zvučali puno bolje nego ranije, totalno opušteno i nekako uvježbanije. Nije bilo nikakve "barijere" između benda i publike i ionako kratak set mi je proletio začas. Zvuče dobro, izgledaju dobro, i iako ni u kom slučaju ne sviraju revolucionarno drugačiju glazbu koja će vam pružiti nov pogled na ... nešto, puno ću radije bit njihov fan nego nekog vražijeg 'mismopametniitoznamoitotalnojesuperštosmopretencioznisamoštoneshvaćamo danamjezatoglazbasranje' benda.

PETAK

Nakon što sam ispred Filozofskog fakulteta bila prisiljena slušati nešto neslušljivo infantilno pod imenom "Kopito", dolazak u Spank tik na početak seta My Buddy Mooseovaca je maltene bila mana s neba. Ne, nisu toliko dobri :D ali su više nego slušljivi :). Ha, bacaju te od Byrdsa do Rolling Stonesa pa na Hot Hot heat (ajme kako sam ovo složila, ne ide meni nikako i nikad to uspoređivanje) i rijetko odlično su spojene četiri persone na stageu. "Crazy legs" gitarista/mandolinac, "take a ride on my love carpet baby" basist, "izviđač senior- sviram pored logorske vatre" vokal i "ne zanima me što ja radim ovdje ali ipak sam tu" bubnjar. Dobro zvuče, genijalno izgledaju... izvucite zaključak.

Casual Elvise slušah tu večer već četvrti put uživo (i opet su svirali divne divne SJ) i pišem tu o njima već treći put tako da stvarno nemam više inspiracije (a i ovo je već najduži tekst na ovom blogu) pa, ono. Svaki put su mi sve draži i draži i ovaj put su kikesali (rugd segbbe?). Živjela americana i svi ljudi dobre volje.

Svi različiti, nitko nevjerojatno drugačiji, a opet su svi lijepi, dobri i pametni i sviraju fine glazbe. Aj, poslušajte kad/ako naiđete na njih. I oću cedeove, goddamn, više! :D


-behind the music-
- 08:39 - Neka se i tvoj glas čuje (16) - Upapiri - Ulinkaj

05.06.2005.

STOLICA :(

live! 10.05 sam bila na (Jon Spencer) Blues Explosionu u Tvornici. Koncert je bio zabavan, ali su me upilali sa predugim bisom i nekako ne volim baš gužve u Tvornici. Prevelik je to prostor za biti stisnut i nije bilo mjesta za ples.

Jučer sam bila na Dirtbombsima u KSETu koji su glazbeno slični Blues Explosionu i to je bio puuuno bolji koncert. Prvo, što se tiče prostora (mislim da je i letimični čitatelj mog dosadašnjeg pisuckanja mogao zaključiti da sam KSET-junkie) koji mi je puno ugodniji i nije bila tolika gužva (a hrpa poznatih ljudi), i onda što se tiče čitavog koncertnog ugođaja. Frontmen im je, naime, kako je M. rekao - "pravi crnac", tip odličnih manira na stageu u vidu skakanja , super "funky" vokala, dijaboličnih naočala za sunce i sve to sa čačkalicom u ustima. Većina ekipe se išla šutat a ja sam imala finu majicu pa sam sjedila sa strane i plesala na mjestu i pjevuckala hitove poput Underdog i Chains of love dok je predamnom stajao zid buke koji su proizvodila dva bubnjara sa dva seta bubnjeva (iako mi baš i ne služi 2. nekoj svrsi). Na kraju su izašli na čak tri bisa zahvaljujući jako glasnoj ekipi u prvim redovima. Pozrav ekipi :D.

I tako, jako fini koncert, sve u svemu. Poslije je svirao NoMeansNo koji dolaze u KSET 02.07 (pa navratite) i kojeg ćemo vjerojatno slušati do svakog koncerta do tog datuma. Uglavnom tko nije bio neka se jede, što se mene tiče, u Osijeku.
- 15:00 - Neka se i tvoj glas čuje (4) - Upapiri - Ulinkaj

03.06.2005.

SRETNO UŠUŠKANA

Album Nakon nekoliko mjeseci slušanja isključivo glazbe koju poznam otprije i glazbe za koju ne znam kako sam je propustila prije, izvlačim se iz te rupe bez dna. Zapravo izvukao me anch_io (hvala :) ) snimivši mi jedan CD iznenađenja i stavivši na njega Alligator - treći album grupe The National za kojeg je još prije natuknuo da se ne može odljepiti od njega. Ali, ne vjerujem ja nikome nego vlastitom uhu pa sam preslušavajući ga prva dva puta uporno pokušavala otkriti šta mu strašnoga imam za predbaciti.

The National čine dva para braće (Dessneri i Devendorfi) i nevjerojatno mekani i pospani vokal Matta Berningera, koji su se nekako uspjeli otrgnuti od svakodnevice američkog predgrađa i komunicirati glazbom. Svojim tužnjikavim violinama i sjetnim glasom prizivaju zamatanje u nešto toplo i stavljanje glave na rame ljubljenome. Ipak, "ono nešto" ovog albuma jest to da je ovo jedan od onih veselo sjetnih albuma, koji su iznimno rijetki. Unatoč svim moćno depresivnim tonovima i nevjerojatnoj lakoći kojom te prebacuje u svoje rapoloženje u sredini svega se krije stidljiva ali postojana - sreća. Pronalazi se na najneobičnijim mjestima - malo je u gitari (A secret Meeting) malo je u bubnjevima (The Geese...) a malo u stihovima (Looking for Astronauts). A kad jedan rijedak dragulj ima i neodoljiv vokal, vrsne stihove (I'm a perfect piece of ass :D, You know you have a permanent piece/Of my medium-sized American heart) i pjesmu poput Abel to je znak da sam instant-zakačena.

Album ima jednu tu slatko intimnu crtu koja te vuče i jednostavno odlično zvuči pa predbacivanje jednostavno nema smisla. Shvatili ste - jedino što ima smisla je utopiti se u njemu. Za kraj - jedan citat: "Don't get too into your band. You'll be poor, and happy, and never want to do anything else ever again."

- 18:56 - Neka se i tvoj glas čuje (4) - Upapiri - Ulinkaj

01.06.2005.

LIPNJINJINJI.

ploča Ne želim pisati o pionirima jugoslavenskog punka. Nije mi namjera podučavati vas povijesti. Nemam običaj slušati bendove samo jer su drugačiji i novi. Želim pisati o mladim ljudima s odličnim idejama. Namjeravam to. Običavam voljeti glazbu.

Enigmatični idiot, ja sam. Naime, riječ je o riječkoj grupi iz '77 (ponekad i '76) Paraf. Jel' vam sad jasno? Album prvjenac, jedan od najbolje naslovljenih ikada - A dan je tako lijepo počeo.... Jeste. Hrpica zaraznih, poskočnih melodija, par hitova, tada komplimentirani etiketom "šund". Tekstovi malo cenzurirani, malo zakamuflirani sarkazmom. Jer nijedne nema bolje od naše policije.

Nažalost, nakon ovog albuma grupa potpuno mijenja zvuk i člana, a tako su lijepo počeli... Sada moram ići jer (za ovako glupav post) dobit ću po glavi.

*PrittPen odskakuće u suton*
- 21:52 - Neka se i tvoj glas čuje (9) - Upapiri - Ulinkaj

18.05.2005.

IDEMO OPET, GAZIM REKORDE.

Liars live! (m. jackass-ova slika) Još jedan silno očekivani koncert na Žednom Uhu su bili Liarsi, preblesav New Yorkški (kako se to pobogu deklinira :D) bend čije ima krasi naslovnice dva albuma. Prvi album je punk-electro-disco dok je drugi electro-disco-punk. Obožavam oba, mada su me radi toga razni... marginalci :D kritizirali. Najzabavnije dekonstruirana glazba ikad.

Uglavnom, prvo sam čula drugi - They were wrong so we drowned i, ovaj, ništa mi pod milim bogom nije bilo jasno. Ali, ne bi P. bila P. (tj. ja) da ga nisam poslušala još jednom, pa još jednom, pa se onda zakačila, pa odvaljivala na hitove poput Theres always room on the broom i They don't want your corn they want your children, pa onda naravno nabavila i prvi album čije prve dvije pjesme apsolutno razvaljuju, ma, my kind of music. Na kraju sam za prvi skužila da je još bolji (ipak je više punk :D ) ali da mi je drugi draži. MORAM ja tako.

Naposlijetku dođe i taj sretni 24.4. kada su Liarsi pohodili kučerak zvan KSET. Prvo sam ubrala frontmena/gitaristu koji je imao ružičaste tajice i nekakvu cheerleader haljinicu preko i potpuno stidljivog gitaristu, koji je izgedao kao da mu je neugodno šta se nalazi na pozornici s ovakvim luđacima. Bubnjaru sam u tom trenutku vidjela samo nešto čipkasto na prsima, ali nisam previše razmišljala o tome (ima jedna :D slikica na detelesinom blogu, a svratite i na Žedno Uho topic na forumu). Priznajem, bila sam strašno skeptična kako će to izgledat live, ali kad sam vidila kolike su budaletine, malo sam se primirila. Pa su odsvirali nevjerojatno blesav i zabavan koncert, pri kraju ostajući bez pjesama jerbo se se vraćali na tri bisa (u međuvremenu smo otkrili svi raskoš mrežaste bubnjareve haljinice) i improvizirajući strašno dražesne gluposti (When I was a boy I lived in Zagreb!).

I onda sam poslije koncerta kupila majicu (tj. kupio mi je Mate jerbo tad nisam imala para) i sad se okolo po gradu pravim važna. I možda dođu opet pa onda dođite i vi.

I, da, obavezno gledati evroviziju u subotu.
- 18:10 - Neka se i tvoj glas čuje (7) - Upapiri - Ulinkaj

10.05.2005.

PUNK IS WHATEVER ME MADE IT TO BE.

Da će Mike Watt doći u KSET saznala sam slučajno na afterhouru GvsB koncerta. Mislim da bi riječ ushićena otprilike mogla dočarati kako sam se osjećala ostatak večeri, dok sam u glavi ponavljala "Mike Watt, tu, ma, onaj Mike Watt?" :)...

Moja afera s Wattom je počela, naravno, sa Minutemenima, kao jednim od najdražih mi bendova. Nastavila se kad sam pročitala ono što volim zvati biblijom i zaljubila se još više u glazbu, u njega i čitavu tu scenu (kako je lako potpuno voljeti neku glazbu kad je ono iza nje tako jednostavno i iskreno). Kako sam blesava šetala San Pedrom '99te misleći da će sad iskočiti iza ugla, a sve što sam vidjela je bilo "Hajduk živi vječno!" napisano na ploči pored oceana. Kako sam poslušno upijala sve fIREHOSE ploče pa kasnije i njegove solo ploče (Against the 70s mi je i danas jedna od stvari koja me uvijek digne na noge...)

I onda, on dolazi tu. On - meni. :D

Koncert je bio 12., a prije Watta i Secondmena su svirali Thermalsi, jako zabavan i uživo izvrstan bend iz Portlanda kojeg izdaje SubPop. Više od toga ne znam, jer sam samo čekala trenutak kad ću se priljepiti na prednju stranicu stagea i čut Watta... i kad je trenutak došao, Narantxa me poslije opisao: "izgledala si kao da ćeš doživjet infarkt ili orgazam", ( :D ) što bi zapravo bio jako dobar opis. Došli su u tročlanoj postavi - bas, bubanj i klavijature i izledali su kao tri tipa koja su došla tu da odsviraju nešto što sigurno ne očekujemo - i još Watt prije toga kaže "Punk is a weird thing, y'know...". Uf. I onda odsviraše skoro čitav Secondmans middle stand koji zvuči kao isprekidana, twisted verzija punk-bajke sa pretjerano uživljenim Wattovim vokalom, i moram li vam reći, uživo je sve skupa puno moćnije i luđe. Možda je do mene ali karizma tog čovjeka je nešto najjednostavnije i nevjerojatno jako što sam ikada doživjela. Znate, tipa udarac tavom u glavu - jednostavno a efikasno.

Kada sad gledam, čitav koncert mi je trajao 5 sekundi, od trenutka kad sam ga prvi put vidjela, pa do bisa kad su izveli među ostalima It's allright Ma (I'm only bleedin'), pa onda kad sam se našla na podu pokošena hrpom ljudi koja je išla hvatati naljepnice, i onda kad ga žicam da mi se potpiše na uaznicu. Puf, dođe, ode i gotovo. A ja sretnaaaa :)

E, ja bi opet.
- 19:58 - Neka se i tvoj glas čuje (3) - Upapiri - Ulinkaj

12.04.2005.

PREVIŠE KONCERATA, PREMALO VREMENA

Notwist in action No, od Destroyera sam bila na puno koncerata, ali izdvajam ovih par -

GIRLS AGAINST BOYS / GUTBUCKET, KSET, 22.02.

Samo se sjećam da sam bila potpuno izubijana par dana nakon koncerta i da me bolila noga i da mi je bilo divno. I da Gutbucket nisam ni čula jerbo sam imala napadaj pijanog baljezganja. :D

BLURT / LAMPSHADE, KSET, 04.03.

Na Lampshade sam zakasnila, ali po zavisti na licima drugih ljudi, ispalo je da je to dobra stvar. Navodno su zvučali kao Evanescence. ;)

Blurt predvođeni Tedom Miltonom su bili raj za uši i oči. Vidjeti nekoga koji tako prirodno doživljava glazbu, kao nekakav nastavak sebe samog (ne, nije new age mumbo-jumbo) i slušati glazbu koja jednostavno pleše sama oko sebe, na potpuno neusiljen način, su stvari zašto mi je ovo jedan od najdražih koncerata ove godine.

THE NOTWIST, KSET 06. & 07.04.

Još jedan kojem je titula kandidata za koncert godine izmakla za dlaku. Dva dana zaredom pun KSET, nakon početnog straha da se neće održati zbog dana žalosti - iščekivanje se isplatilo.

Prvi dan sam ja bila bolje raspoložena, pa mi je samim time bilo bolje, iako su mi Notwistovci izgledali puno veselije drugi dan. Oba dana su svirali sličan presjek njihova dva albuma ukljućujući moje favorite kao npr. Pick up the phone na početku i Consequence na jednom od 3 bisa. Za ovu zadnju se sjećam da sam Ž. na kraju govorila - 'Joj, ne, nemoj još završit!!', i bila nestretna kada zaista jeste završila. Uza sve to što Notwist jako volim, i što se zbog njihove glazbe uvijek smiješim, bilo je super vidjeti čitav KSET kako zna sve stihove i pjeva zajedno sa Markusom (koji je, dosljedno looku benda, kad mi se potpisao na kartu, nacrtao i male naočale :) ).

Da, prepredobro mi je bilo i na DEmodeu feat. Donna Summer, Duran Duran Duran i Terminal 11, bezveze na Neočekivanoj sili... u KSETu, dok mi je ubitačno dosadno bila na Antenatu u galeriji SCa, i još ubitačnije na Moonlee festivalu u Pauku.
- 16:39 - Neka se i tvoj glas čuje (2) - Upapiri - Ulinkaj

13.02.2005.

JOŠ KONCERTIRANJA

Bejar Prošle maškare, prošlo pola veljače :). Zadnji dan maškara (ja sam svoje odradila na maškaraokama i bila sam punk dobra vila u društvu đavlice i Zvončice) sam bila na prvom koncertu u životu sama i bilo mi je jako čudno, no koncert je bio odličan. Radilo se o koncertu Destroyera, opisanog kao Bowiem inspiriran bend Dana Bejara koji se proslavio u The New Pornographersima. Kao malo koncertno iznenađenje Destroyer su nastupili i kao Frog Eyes, a sve skupa je bilo predvođeno Casual Elvisima, zagrebačkim bendom koji sam već spominjala na tu.

Elvisi su svoj dio večeri odradili puno bolje nego prošli put, što znaći da su zvučali puno bolje i da smo ih uspjeli slušati duže od deset minuta u komadu :). Svojim izborom pjesama raznih uhu im (i mi) milih izvođača, predstavljali su sladak uvod u ostatak večeri. Zatim su se na stage popeli Frog Eyes, čiji sam dio nastupa bila poprilično zbunjena. Ne toliko zbog glazbe, ali je i moglo biti tako. Zvuče malo je reći drugačije od Destroyera, sa jako čudnom i čak agresivnom gitarom, i tipom za mikrofonom koji je na trenutke izgledao kao da će mu oči ispasti a tren jodlaulao (znam, to nije riječ) u falsetu. Dobro, ovaj opis im baš ne služi na čast jer je glazba puna ritma i čisto dobra, ali ovo mi je prvo palo na pamet kad sam ih se išla prisjećati. Zatim su na stage napokon stupili (isti ljudi kao i maloprije, ali ovaj put kao) Destroyer. I, što reći, kao i svaki pravi bend, uživo zvuče bolje nego na /odaberi nosač zvuka/. Čas slatko melankonični, čas živi, stalno ritmični, s prekrasnim vokalom, ona vrsta glazbe koja te tjera da zastaneš i slušaš. Za vrijeme seta koji je meni trajao preprekratko uspjeli su me potpuno zaokupiti i prebaciti na onu stranu glazbe i vratiti nazad jako sretnu.

Nakon odličnog koncerta, još jedan koncertni slatkiš sam okusila u SCu tog četvrtka, a radilo se o Takeo Toyama Triu, pa kasnije Senkingu i DJ Strobocopu. Takeo Toyama nam je iz Japana donio prekrasne tihe melodije izvođene na klaviru, violončelu i ksilofonu kao uvretiru za zemlju snova. Senking me blago rečeno trgnuo otamo i to ne baš najimpresivnije. No DJ Strobocop me na kraju rasplesao i kući sam otišla tako da su mi se u glavi izmjenjivali nježni tonovi Tria i plesna elektrika s kraja.

PUNK'S NOT DEAD!!!! ihihi.

- 20:26 - Neka se i tvoj glas čuje (9) - Upapiri - Ulinkaj

30.01.2005.

MALI KAKOTIGAKAŽU REZIME

26.12 Kocka, Split - Leut Magnetik

Odličan poslijebožićni koncert. Leuti su zvučali bolje nego ikad, a odlično raspoloženje se izmjenjivalo između punog rasplesanog Doma i ekipe na stageu.

pa onda opet:

21.01 Pauk (SKUC), Zagreb - TBF, Leut Magnetik i st!llness

Nikako raspoložena za koncert i pospana, nekako sam preživjela još jedan u nizu koncerata TBFa u svom životu :). Leuti malo manje dobri nego u Splitu, st!lness okay, ali me ostavio potpuno nezainteresiranom (rap stvarno ne pušim), a TBF su zadovoljili sve ukuse izvodeći skoro tri četvrtine materijala i mene pomalo ubivši u pojam. Ali, zvuče odlično i svježe, novi aranžmani starih stvari, sve pet i tako to.

i na kraju:

29.01. KSET, Zagreb - Demode feat. Bilk

Ja, stvarno, ali stvarno, nemam ništa protiv regea. ali ga ne mogu organski podnijeti u 99,9% slučajeva. Bilk bi bili sasvim solidan bend da se ne okreću jamajičanskoj narodnoj. I da VJ nije pustio naj-gay natpis iza njih za vrijeme zadnje stvari - "AR JU FUL OF ENERĐI". Ujo. Demode ko' demode... naplesala se i bi super.

I nisam glasala.
- 19:41 - Neka se i tvoj glas čuje (6) - Upapiri - Ulinkaj

16.12.2004.

MEET MY NEW BAND: TITS, ASS AND MONEY

Naslovnica albuma Ima glazbe koju slušamo jer nam je uhu ugodna, plesna i/ili neobvezujuća, ima glazbe koju slušamo jer nas tjera na osjećanje, a ima glazbe koju slušamo jer ima nevjerojatno dobru poruku, ili, zgodno rečeno, slažemo se s njom. Moram priznati da su dani kada sam mislila da ću promjeniti čitav svijet iza mene, i da više ne vjerujem da mogu živjeti u svijetu gdje su svi jednostavni, nesebični i otvoreni. Tu sad u cipelama za step na nevjerojatno krakatim nogama i s polucilindrom upada moj Pogled Na Život, i umjesto da plačem, ja uživam u nebuloznosti svega oko sebe i nerijetko zahvaljujem nebesima što je svijet baš takav.

Kakve sad ovo veze ima i sa čime i koji k**** ovo filozofiranje radi na mom blogu? Ehehe (!), ima jedno albumče izdano 1994. (Alternative Tentacles) godine koje je idealan partner za stepanje i rađenje škarica u zraku gorenavedenom Pogledu. Album se zove Prairie Home Invasion i izvode ga nitko drugi nego utjelovljenje punka osobno - Jello Biafra i tip koji se opisuje kao "fat, fucked up, and forty-something" - Mojo Nixon. Glazba je krajnje jednostavna, honky tonk-bluegrass-country poskočice, sa hrpom "obrada" - tako je npr. Love me, I'm a liberal obrada istoimene pjesme Phila Ochsa sa ponešto izmjenjenim tekstom (original je tu a nova verzija je tu) a Will the Fetus be Aborted? je zapravo Cashova Will the Circle be Unbroken?. No, ono što je mene oborilo s nogu je kako su odlično spojili glazbu koja se najčešće asocira sa hillbilly desničarstvom i Jellove neurotično-liberalne stavove u stihovima. Tako se u Buy My Snake Oil obračunava sa grungeom, fanovima, starim bendom. glazbenom industrijom i svime što mu padne na pamet, pa malo kasnije u Atomic Power kritizira američko "igranje Boga" (šta je pogotovo aktualno danas..) a u Hamlet Chicken Plant Disaster priča priču o radnicima koji su izgorjeli jer su bili zaključani u tvornicu. Svaka pjesma je socijalno angažirana, ali na način na koji ja to volim - ismijavaju sve i apsolutno ništa im nije sveto (a christian showed her a bloody fetus and she said "thats fine i'll have one of those").

Meni najdraže pjesme su definitvno Plastic Jesus (o tipu koji ima malog Isusa naljepljenog u autu, pa ide okolo i gazi pješake i sl. dok ga ovaj "čuva") i Atomic Power sa himničkim refrenom koji me jednostavno tjera na pjevanje. No najdraže mi je to što album daje jedan luđački pogled na ovaj iskrivljeni svijet u kojem živimo, pa se možete ili hvatati za glavu i plakati ili jednostavno obući cipele za step, zanemariti gorak okus u ustima i uživati u vožnji. Wee-Ha.

- 17:16 - Neka se i tvoj glas čuje (6) - Upapiri - Ulinkaj

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Pišem o...

glazbi u mom mikrosvijetu.

Moj crtaći projekt
Moj Last.fm

Linkovi

Pišite mi, ja volim kad mi pišu.

Još neki blogovi...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se