Nije u šoldima sve

Prija s posla mi je pričala o svojoj rođaki koja se ubrzo poslije faksa zaposlila u dobroj tvrtki, odmah počela napredovati na hijerarhijskoj ljestvici i poslije par godina završila magisterij. Kako je usput zanemarila društvene i obiteljske obveze, odluči dobitak diplome proslaviti malo većom feštom kod bake na selu. Kad je veselje bilo na vrhuncu ona shvati da već neko vrijeme ne vidi baku. Nađe je kako sjedi za kuhinjskim stolom i plače. Zabrinuta i zbunjena upita baku zašto plače. Grcajući u suzama baka odgovori: "Šta ti vrijedi što si mastrirala kad ti se sve i jedna garancija* poudala!"

*garancija, prevedeno s bakećeg jezika = generacija = djevojke njene generacije :)

Imam neke perverzne sklonosti. Jako me veseli svaki otklon od književnog jezika. Da odmah bude jasno – ne u službenim medijima. Ježim se dok čitam članak polupismenog nazovi novinara. Ali u svakodnevnom govoru obožavam sve arhaizme, lokalizme, pogrešne izraze i nepravilne riječi. Godinama sam napabirčila pozamašan broj ovijeh jezičnih ekshibicija, čak imam i svoju top-listu najomiljenijih mi. Moja teta koju su voljela sva djeca iz ulice, posebno je bila vješta na ovom polju. Specijalnost su joj bili augmentativi, kao napr. ormarusnica, koferusnica, torbusnica… Imala sam susjedu koja je govorila kako ne može gledati sapunicu (Dinastija!) jer je nerviraju sve one pretipetije i da je sve to strašno provincira.
Ovaj hobi bio je i pomalo opasan jer su mi se te govorne inovacije toliko motale po glavi da ih u nekoliko navrata zamalo nisam i upotrijebila (nemoj me provincirati!). Vjerojatno je ovaj moj poremećaj i razlog zašto me nerviraju veliki "jezikoslovci" koji se ne ustručavaju ispravljati sve oko sebe pa čak i kad je u pitanju neka stara bakica koja nije ni išla u školu.
Jedan od prvih blogova na koje sam nabasala bila je Opaljena (tad nisam imala pojma tko je ona). Svaki drugi komentar bio je na račun njenog miješanja č i ć (da ne govorim da su i ti komentatori pravili greške). Kad Mislav Bago kaže kako je neka metoda prevaziđena, na to nitko ne reagira, ali na privatnoj internetskoj stranici ne možemo trpjeti greške.
Na jednoj književnoj večeri Ante Tomić objasnio je zašto nam je teško napraviti dobar, duhovit film – zato što se mi bojimo svog jezika. Konobar u kafiću (bez uvrede) ga ispravlja: ne kaže se kisela, već mineralna, itd…
I lapsusi me uveseljavaju. Na radiju sam čula spikericu kako predstavlja mladu pijanisticu koja se "koncentrirala" po najvećim europskim koncertnim dvoranama. Milka Babović je prenoseći konjske utrke, poslije proglašenja pobjedničkog grla naglasila da je otac tog ždrjebeta također bio konj (ni primijetila nije da nije rekla šampion :). Na kraju krajeva ni veliki google nije imun na pogreške (preuzeto s bloga Žrtava turbo-folka bb)
Nije lijepo sam sebe hvaliti, ali glede lapsusa, ni ja nisam mačji kašalj. Radila sam u jednom OOURu (stariji će znati o čemu govorim :) i morala sam direktoru predati nekakvo izvješće. Fino sam rekla: "Vidite, problem je u tome, što još svi dokumenti nisu obrađeni, pa ovaj prikaz na kompjuteru ne odgovara stvarnom sranju...!...erm, ovaj, sranju!"…U užasu se objema rukama uhvatim za glavu, duboko udahnem, čvrsto zatvorim oči i u stanju krajnje usredotočenosti kažem: "Molim vas, ispričajte me, htjela sam reći sranje!" do tog je trenutka uspio ostati koliko-toliko ozbiljan ali poslije treći put izgovorene riječi "sranje" moj ti diš pukne u takav smijeh da ga se čulo u šest okolnih kancelarija. Ja bez riječi spustim papire na stol ispred njega, okrenem se i pognutog pogleda odem u wc gdje sam dosta dugo ostala zaključana razmišljajući dal da se ubijem il da se umijem.
Volim blogove pisane jezikom svakodnevnog govora, nefrizirane, pa čak i neke nerafinirane. Ono što hoću reći, mada sam svjesna da baš i nisam uračunljiva po tom pitanju, je da svatko ima mogućnost izbora; ako te nervira neki blog – nemoj ga čitati. Ali ako netko želi zasukati rukave i zaista poraditi na pismenosti u Hrvata, onda: tipkovnicu u ruke i svaki put kad primijetiš nešto što ti vrijeđa osjećajčiće uputi jedan protestni mejlić na službene stranice dotične televizijske ili novinske kuće.

Ovo je već predugo, al moram još jednu:
Poslije nekog lokalnog izbora za miss, na pitanje reportera kako se osjeća, uzbuđena pobjednica je odgovorila da se osjeća vrlo eventualno. Pa ti sad vidi.