U stanovitom gradu, pored stanovite cvjećarnice, održavala se priredba. Prihod od prodanih ulaznica (10 kn) išao je za Udrugu. Nije to baš često, ali kad imam vremena volontiram za njih. Ovom prilikom sam prodavala ulaznice. Uz svaku ulaznicu poklonim smiješak i zahvalim se. Prvo me iznervirala jedna "gospođa" ("Da 10 kn?! Za OVO?! Sramota!!" …"Nema problema gospođo, samo vi prođite"…i smiješak, naravno). Onda jedan gospodin:"Može li nas troje na jednu :E…Mi ćemo brzo ići, samo malo da virnemo?"…"Nema problema, gospodine, samo vi prođite"…smiješak. Zatim je sigurnim korakom naišao jedan jako ozbiljan tip, sve sama svrsishodnost, prodoran pogled i iako je bio u izgužvanoj majici, papučama i kratkim havajkiki gaćama, odmah se vidjelo da nema vremena za zajebanciju. Brzinom munje pokazao mi je značku i širokogrudno mi poklonio objašnjene i to cijelu jednu riječ – policija. Samo za trenutak je zastao da propusti, vjerojatno, partnera sličnog modnog izričaja i udobno se smjestio nedaleko od mene. Opušteno su odgledali program ne obazirući se više na nas ostale koji moramo umrijeti. Povremeno su nailazili ovakvi upadi negativnih vibracija, a moj smiješak je bivao sve zubatiji. I onda, odmah poslije gospodina koji je uzeo tri ulaznice, a nije htio uzeti ostatak od 50 kn, jedna je gospođa, kao u neznanju, zastala, zbunjeno mi se nasmiješila govoreći "Pa ovo je već počelo?" i produžila. Ma zamisli licemjernosti. Da je barem rekla samo da virnem ili nešto slično. Sad mi je, razumjet ćete, već svega bilo dosta i lijepo je pred svima prozovem: "Gospođo! Nećete platiti?" Propadajući u zemlju od stida, gospođa se okrene i kaže mi: "Sad vam je moj muž platio. I povrh toga ostavio 20 kn."
-----------------------------------------------------------------------------------
Zemljo Arabijo, majko slonova, otvori se i pusti me unutra da legnem, ako hoće, neka me netko zakopa, a ako neće još bolje, neka me hijene i strvinari pojedu. Kad sam postala ovakav kreten?! Koja je to budala vikala za gospođom, ja je ne poznajem, nikad je u svom životu nisam vidjela?! Je li taj monstrum uvijek u meni čučao i samo čekao priliku da iskoči?! Gusko jedna, zbog čega si došla ovdje? (ova guska u rečenici, odmah ste prepoznali – to sam ja) Ovo je humanitarna, humanitarna akcija!!! Izraz dobre volje. Nisam tu došla izigravati policajaca već pomoći i odati poštovanje i onima kojima je potrebna pomoć i svim ljudima dobre volje. Eno gleda me onaj simpatični gospodin koji je samo za sebe kupio pet ulaznica šarmantno dodajući kako je velik pa zauzme puno mjesta. Tu je u blizini, sigurno, najmanje jedan od onih što su ostavili i po sto kuna. Mnogi su inzistirali da plate i za djecu iako je za njih ulaz besplatan. I svima njima sam barem na trenutak pokvarila veselje i radost davanja pretvorila u kamčenje. Ja, gospođa "netrebasespuštatinanjihovurazinu"!?
Imala sam potrebu pronaći gospođu i dodatno se ispričati, dobro je da je nisam našla, vjerojatno bi to bio još jedan ego trip tipa ali, znate, ja nisam takva, pa kako se to meni moglo desiti, ma kriv je onaj policajac…Mlijeko je proliveno.
Ovo će mi ostati upisano u one dvije vijuge koje imam više od kokoši, vjerojatno ću još dugo imati gorak ukus u ustima, a tako mi i treba.
David Bowie kaže: I got seven days to live my life or seven ways to die.

Volim vatromet. I danas, iako se svako malo može vidjeti, još uvijek zastanem, blenem u nebo i ispuštam poluartikulirane zvukove tipa aaaaaaaaaaaa, pa onda oooooooo….i pljesak na kraju, naravno. Razlog što mi se toliko sviđa dijelom leži u tome što gledajući vatromet na trenutak osjetim odjek davno izgubljenog blagdanskog uzbuđenja. Odrasli smo, kad nas nitko ne gleda ližemo svoje rane, nosimo svježe uspomene na rat, postali smo dio zapada - zarazili se potrošačkom groznicom i taj osjećaj kad se probudiš u blagdansko jutro a oko tebe sve svjetluca i smije se, davno se izgubio usput.
Iako po datumu nije bio blagdan, moje najintenzivnije sjećanje na "taj osjećaj" je kad mi se naglo (ne nadajući se niti u ludilu) ukazala prilika otputovati u Sarajevo za vrijeme olimpijade. Tih par dana sam provela u valceru, klizeći iznad zemlje i osjećajući ushit što pada snijeg, što izlozi svijetle i što mi se smiješe prolaznici i zgrade. Ad hoc sam se zaljubila u Sarajevo, pa ga i dan danas nosim u srcu kao da je to i moj grad. Između svih tih impresija izdvaja se jedna. Po gradu su na svakom koraku bili postavljeni plakati za natjecateljske discipline.



Autor plakata, vrhunskog grafičkog rješenja bio je Ismar Mujezinović, sin poznatog bosanskog slikara Ismeta Mujezinovića. Tad, onako "odušvljivoj", mi nije bilo jasno kako ga odmah nisu proglasili najvećim svjetskim umjetnikom i odmah mu napravili galerije u sve i jednom gradu na svijetu. Danas sam ipak nešto malčice zrelija, vidjela sam brojna umjetnička djela, a srce mi se vremenom stisnulo pa nema više mjesta za nove ljubavi. Pogotovo ne za one na prvi pogled. Ne pomišljam praviti listu ni 10 najboljih mi umjetnika, a kamoli pokušati izdvojiti jednog. Svejedno mi se čini kako se maestro Ismar malo provlači kroz medije. A i fotografije mu tako dobro idu.

Komfjutor mi imao gadnu virozu. Nema što ga nije napalo i to sve u jednom danu. Barba doktor ga rastavio na sastavne djeliće pa ga onda opet sastavio. Sva sreća, dobar čovjek, pa me je ta zabava koštala samo 200kn. Jedino, sad kad ga sretnem malo mi je neprijatno, sigurno je skužio da pišem blog, a vidio je i ostale gluposti koje sam čuvala, a koje su, najblaže rečeno neprimjerene jednoj dami u hm, najboljim godinama. Ma nema ničega čega bih se trebala stidjeti, samo mi je nekako preintimno kad netko ima priliku vidjeti što te sve interesira i na kraju krajeva kakva si osoba. Ti bi serviseri trebali, barem, kao doktori (ili ispovjednici) polagati nekakvu zakletvu kako će sve tajne ponijeti sa sobom Svetom Petru ili ići svako malo na brisanje memorije :).
Ustvari, dobro sam prošla; uspio je spasiti većinu podataka i što mi je najvažnije sve email adrese. Od onog što je izgubljeno najteže mi je zbog favoritsa. To je bila malo poduža lista raznoraznih foldera maštovitih naziva tipa "nešto" i krcatih high priority sajtovima kao na primjer sajt o svim restoranima u svijetu gdje se može pojesti vrhunski tiramisu. Zamislite samo da sutra dobijem na lotu i otputujem na Sejšele, a ne znam gdje ću pojesti dobar tiramisu. Ne želim sad opisivati svoj bol, trebale bi vam škrge za dubinu mog očaja.
Zaboravila sam čak i adresu svog rođenog bloga i ukucam lijepo "zweistein" kad ono, imam što vidjeti. Ukratko: javno se ispričavam gospodinu Zweisteinu što sam, zaista u neznanju koristila isti nick. Pogotovo što taj džentlmen sve ovo vrijeme nije niti riječ rekao. Taj nadimak je ustvari jedna davna šala na račun moje "prepametnosti" i jednostavno mi nije palo na pamet da bi to još netko mogao koristi a kako je taj naziv prošao, mislila sam da je to znak da nije zauzet. Naravno, mijenjam nick i još jednom, moje najdublje isprike.