Neki put je bolje stvari ostaviti u glavi, kaže mladi, žestoki, a bogami i tusti Vidrić. To me je u roku odmah vratilo u doba kad sam bila mlada i lijepa (sad sam samo lijepa:)), u vrijeme kad su uspomene na Potop bile još svježe. Televizor je tad bio član obitelji i imao je sveto građansko pravo da radi kad god ima programa bez obzira koja se gnjavaža emitirala i interesira li to nekog ili ne. Najveća trauma mi je bila kad sam morala nedjeljno prijepodne provesti u kući. Jutarnji program je bio OK, ali odmah poslije Slanka je išla emisija Znanje-Imanje. Ako sam preko tjedna zabušavala, nedjeljom sam morala nadoknaditi zaostatke, kao na primjer oprati prozore i usput odslušati čitav kolosplet raznoraznih bisera naših bivših naroda i narodnosti; od bosanskih duhovnih pjesama do slovenskih živopisnih polki. Ta tortura bi se prekidala samo da bi objavili brejking njuz o novom BC hibridu ili zavidnom urodu šljiva u Mračanima Donjim. Eto, to je jedini razlog što nikad nisam postala TV ovisnik – od malih nogu sam morala gledati sve i svašta pa bih se radije bila odrekla i gledanja Pipi Duge Čarape, tj. televizije uopće, samo da ne moram trpiti one emisije koje me se niti najmanje ne tiču.
Elem, rifljam ja tako (po kazni) jedne nedjelje i bezuspješno pokušavam ne slušati direktni prijenos Znanja-Imanja iz seoske zadruge jednog malog vojvođanskog sela na granici s Mađarskom. Drugarica voditeljica intervjuira seoskog atamana i ovaj ponosno predstavi člana njihove skromne zajednice koji je već objavio knjigu pjesama u Mađi. Mladi umjetnik, nema šanse da mu se sjetim imena (ako sam ga uopće i čula), pročitao je jednu pjesmu u prozi iz svoje zbirke. Pa kaže:

Držao sam u ruci praznu kutiju.
Došli su ljudi i pitali što je unutra.
Ništa, rekoh, volim njen oblik i njenu prazninu.
Nisu mi povjerovali, uzeli su je na silu i otvorili.
Bila je prazna.
A ja sam vjerovao da unutra nešto ima.

Jani: Slikate tudi politike in politično dogajanje?
Arne Hodalič: Ne. Politiko in politike sovražim iz dna duše. Njih ne bi gledal skozi vizir fotoaparata ampak skozi vizir na puški.

Od 1990 radio je kao novinar u Lausanni, Švicarska, a zatim kao izvanredni profesor za fotoreporterstvo na Parsons School of Design u Parizu. 1996 vratio se u deželu. Fotografije objavljuje u National Geographic books, Cosmopolitan, Stern, Figaro Magazine, Pariz Match, New Look, Life, Mer et Ocean, Nature, Unterwasser, No limits, Geo, Animan, Airone, Sette, VSD, Grand Reportages…

ARNE HODALIČ, profesor biologije zaljubljen u ljepotu koju vidi svud oko sebe. Jezdeći po svijetu volio prirodu i ljude (i fotografi su čuđenje u svijetu) i svoje uspomene podijelio s nama. Ali nije sve bilo muzika, vidio je on i rata i bijede i beznađa u pogledu djece-vojnika, patio je s njima i svoje traume podijelio s nama.