Hiding from the Sun in shadow of the Moon
23.02.2007., petak
Imagine...
|
Ne možete znati kako se osijećam Ne možete zamisliti kako sam Tu bol ne mogu vam opisati Nisam se uspjela zavarati Prošlost me i dalje prati... Ali kao da sam znala da će tako biti Da će srce na kraju iskrvariti I da ću baš od ljudi svih Dvoličnih i lažljivih Na kraju samo ja Ostati sama... Razmišljala sam dugo Ima li smisla ovako živjeti Iz dana u dan se za nešto boriti Kada znam da se nikada neću za njega izboriti Kada mi nitko ne može sreću omogućiti I u srce mi mir uliti... Kada znam da mu srce ne mogu zarobiti Nikada ga neću dobiti... Ima li se smisla jutrom dizati I na samom rubu iz dana u dan kliziti Ima li smisla nečemu se diviti Ima li smisla druge za svoje probleme kriviti Kada ni sam sa sobom ne možeš živiti Ima li smisla nečiju ljubav vratiti Kada ni sam sebe ne možeš shvatiti Ima li smisla svijet mijenjati Kada se ni u ogledalo ne možeš pogledati? Skupljala sam komadiće svoga srca Ali i dalje sam osjećala kako polako puca... Na me padale su kapi kiše Podsjećale su da vremena nema više Dok moje srce kuca sve tiše Nema ljudi da me tuge liše... Prisiljena, hodajuć tražim tvoje obraze A oni pokraj mene samo prolaze I tako daleko odlaze... Ima li lijeka Ljubavi koja traje dovijeka? Ne možete znati kako se osijećam Ne možete znati kako sam I samo znam Da čovjek umire posve sam...  vječne li teze... ne, nema smisla.. moj život.. ja, nemam smisla.. ali svakim danom pronađem barem jedan razlog zašto postojim... pa barem i zbog ovog posta koji mi je nažalost jedini oblik komunikacije s vama.. pa barem i zbog svih onih zvijezda koje svakim danom gledam.. pa barem i zbog predivnih snova... koji nisu realni... ima li to veze? možda ni ja nisam stvarna... ali evo postojim, kao i vi, kao i svi... iako me toliko toga snađe u životu... iako me toliko toga svakodnevno rastuži.. iako ponekad želim iskočiti iz vlastitite kože.. kao da sam na rubu...  kao mala uvijek sam voljela hodati po krovu škole.. na samom rubu.. uvijek bih se popentrala nakon škole na krov i hodala bih rubom i razmišljala.. zamišljala da je sve drugačije.. kako bi onda bilo? to je bilo moje tajno skrovište na koje bih odlazila kada sam htjela biti sama... gledala sam kako se djeca igraju na igralištu i pitala se, zašto se ja ne mogu tako bezbrižno igrati? zašto ja ne mogu biti kao oni? često bi i sjedila na samom rubu sa malenom bilježnicom u ruci i ispisivala sve što mi je palo na pamet.. tipa: "Voljela bih da sam sada jako daleko. Negdje iza kraja, baš samog kraja svijeta. Znam da postoji. Iako me uvjeravaju drugačije. Ali znam da postoji kraj. Svemu postoji kraj. Prijateljstvu, ljubavi, školi, životu... I kada bih došla na kraj, sjela bih baš kao i sad tamo i bila bi sretna. Ljudi bi prolazili, a ja bi ih promatrala. Baš kao što to svaki dan činim kad hodam gradom.. Među svima njima, znam! znam da postoji netko bolji, ali i oni, i oni su tako hladni, i oni ne razumiju. Nitko ne razumije... ni oni ne mogu biti jednostavno topli ljudi, ne mogu se ni slučajnom prolazniku nasmijati, niti mu odzraviti, samo idu, ne obraćaju pozornost.. a ja bi tako voljela da netko primjeti da sam i ja danas sretna! zašto nitko ne vidi? (...) kvragu, hrvatski! zadaću nisam napisala.." :) zašto vam ovo pišem? našla sam neki dan tu bilježnicu dok sam pospremala (!) sobu i stare knjige... ah, kako se ljudi ne mijenjaju...  ja zaista i jesam čudna osoba još od ranih nogu... i kada razgovaram s dražim osobama svaka moja rečenica počinje sa "zamisli da..." možda me ovaj svijet previše ograničava? a možda ni sama ne znam što želim, pa zamišljam... kako je lijepo odvojiti se od realnosti, od svih briga i problema... zar ne?  |
