Hiding from the Sun in shadow of the Moon
24.09.2006., nedjelja
I dalje mislim na vas... ali moram otići... netko uvijek mora otići... a onaj drugi mora ostati... i patiti... držite se... jer ja neću...
 Ponekad, samo ponekad Pitam se kako sam došla do ovoga... Da kada god pomislim Plačem... Da kada god zavolim Umrem... Da kada god povjerujem Propadnem... Da kada god poželim otići Ostanem... Sve u što sam ikada vjerovala Srušilo se u tisuće malih komadića... I ponovno se tražim Među toliko nedefiniranih olupina Tražim ostatke svoga srca A suze ih odnose sve dalje i dalje... U nepovrat... Kada god pomislim da je gotovo Sve krene ispočetka I tako godinama... Uvjeravam se, da jednom više neće biti tako Jednom... Mašta čini moj život savršenim Mudro i vješto prikrivanje tuge... Godine iskustva... Ponekad samo ponekad Pitam se, što bi bilo da se nismo sreli... Bi li tada bila sretnija? Bi li on bio sretniji? Bih li bila ovo što i jesam? Ponekad, samo ponekad Maštam da je neko drugo vrijeme... Lijepo je maštati o princu na bijelom konju... Ali kada se vratiš nazad u realnost Njega nema Ode kao i svi drugi A ti ostaneš sam... Ponekad, samo ponekad Legnem u njegovo naručje Zavaram se da je sve kao i prije Pokušavam promijeniti prošlost Ali ne mogu se skriti... I dok ležim uz tebe Ne mogu se sakriti Ne mogu otići Mogu samo ležati I gledati kako šavovi kojima sam vezala srce Pucaju I podsjećaju da ponekad, samo ponekad Borba za ljubav nema smisla...  |
17.09.2006., nedjelja
Samo ja ovaj put... samo tuga ovaj put... samo iluzija ovaj put... baš ništa... ništa vrijedno spomena... ipak... to sam samo ja...
|
Gledala sam zvijezde... Nakon toliko vremena Ponovno sam se našla pod njima Malim, dalekim, neumornim i upornim izvorima svjetlosti... Ležala sam i razmišljala A suze su klizile niz obraze... Nisam se pomicala... Nisam imala snage... Prikovala sam svoj pogled za zvijezde Ostavila sam svoje želje među njima A nade zauvjek ispustila... Mari li itko? Ne, niti će ikada... Samo će me zavaravati Skrivati svoje tajne želje, podmuklosti Iza te tako očaravajuće, lažne riječi... Ljubav... Baš kao i zvijezde Zavarava te da ju možeš imati Baš kao i zvijezde Uvjere te da su samo tvoje... Ali i one odu... I ljubav prođe... Ostaneš sam... Usred tišine Čežnje i boli... A suze i dalje padaju Za uspomenu Za opomenu Da kada god misliš da si sretan Sjeti se Da je to Samo iluzija Kada god misliš da si zaljubljen Znaj da je to Samo laž... I koliko god puta mislit ćeš da se varaš u svemu Da je sve dobro, i da je lijepo Samo ćeš još više pasti Sve dublje... Sve dalje od istine... Pusti... Neka ode... Ništa ne možeš promijeniti... Koliko god pokušavao nemožeš imati ni zvijezde Ni sreću Ni ljubav... Svijet djeluje pomoću iluzija... Svi mi djelujemo pomoću laži... A vidiš, ljubav ne djeluje...  girl from dark.. volim te... kiwi... volim te... a ti.. ljubavi moja... nikada nemoj zaboraviti da voljeti može svatko... ali mora željeti... i mora to znati pokazati... a to ne može svatko... volim te... i svi vi dragi moji koji mi ostavljate komentare... želim vam zahvaliti... mojoj dragoj Manelys na svoj podršci.. cyanide... punkeru... moonspell... ivee... at the end of the tunnel.. hvala na utješnim riječima... blackenu... hvala na podršci.. puno mi znači... nirvana kurdt... donald... nessi... hoti.. psiho queen.. the nymphetamine... *~ˇTwiSTeD wHiSpErSˇ~* dark angel... mejdnici... ''**insomnia**'' madness gone crazy... numb 667... ...anđeo s greškom... rock4ever ...Cursed princess... Bla bla Ž@cu.. i svima onima koje nisam spomenula... nemogu sve... volim vas...  |
04.09.2006., ponedjeljak
Nastavak... i eto... prekid...
|
ah... evo mene nakon poprilično vremena... radije vam nebih pričala što se sve događalo, morati ću se svega prisjećati, a ako me bar netko još voli to mi nebi htio priuštiti... evo kratko... prekinuli smo... nemojte me pitati zašto, nemojte, ništa, samo pustite mene, i njega, nas, tj ne više nas, ma uglavnom, pravite se da ne postojim... zar nije tako najbolje??... želim vam zahvaliti na komentarima, stvarno puno hvala, i drago mi je što vam se svidjela priča, bloodmasacra pitala je jer ima nastavka, nije bilo planirano ali je ipak napsano prije par dana, ne sviđa mi se iskreno, ali ništa mi se moje ne sviđa pa ne mogu racionalno presuditi, pa vas molim da vi to učinite... puno je stvari koje bih vam sada mogla pisati, heh, ponekad i pomislim da ste mi vi najbolji prijatelji, vama bar sve mogu reći, ali vi niste realni, vi ste posve drugi ljudi, imate svoje živote, vi niste moji prijatelji, vi ste moja potpora, kada možete biti tako dobri prema osobi koju uopće ne poznajete... to je tako lijepo... hvala vam.. sada trenutno moje misli se baziraju samo na tuzi, depresiji, ah ponekad se i smijem sama sebi što mogu biti takva, što mogu toliko tugovati, pitam se kada ću sve to preboljeti i hoću li se onda toga sjećati? rekla sam mu da pamti samo lijepe stvari... ajime nemogu više... evo... i sad ko i uvjek... slušam flamese i padam u depru, plačem i tugujem... ko i uvjek... svatko ima svoje rituale... pa tako i ja... ipak, nakon svih i svega ipak se vratiš u svoju sobu, zabunkiraš se i neželiš nikoga vidjeti... valjda mi je tako suđeno... jedva čekam da odem od svega ovoga, više mi je dosta, da odem iz ove proklete države što dalje... što dalje od svih... od njega... what if I stop to care? what if I let you fall? no dobro... neću više pričati o sebi tako se osijećam sebično... i da... jučer sam se tukla sa ciganima.... išli su tući moju frendicu, najbolju, pa evo i mene... svi su pokupili batina, mi njima dali jače a oni nama više... pa si mislite ko je gore prošo... heh... ne želim se više tući... to je tako debilno... al s ciganima nemreš drugačije... stvarno sam pokušala... al žena jebote velka ko tri mene tam se počne bahatit u p.m... morale smo... a kaj ću... sad se osijećam tako glupo... zadnji put sam se tukla al baš pošteno neznam valjda u 5 razredu... ovo ostalo sam ljude tukla iz zajebancije... :D... kak sam ja najs... hehe... tak sam namlatila frana... LOL... ajde... evo nastavka priče.... You can scream but there's no rescue Skladna površina vode polako je u obliku koncentričnih krugova podrhtavala. Tu i tamo bi koji kamenčić pao u vodu praćen njegovim lakim pogledom punim tuge i sjete. Kistom je na nježnu platnu polako i smireno slikao. Apstrakcija. Nježno platno satima je pretvarao u grubu crnu površinu koja je opisivala njegove misli. Pitao se jeli on spreman pustiti svoju dušu među zvijezde i živjeti bez nje, bez osjećaja? Tuga je ovladala njegovim srcem… Zašto? Nitko nije znao, pa čak ni on, prebacivao si je da nije dovoljno dobar, da je naprotiv veoma loša osoba, nedostojna življenja ili ikakvog oblika života, sreće, ljubavi, mira, on ništa u životu nije učinio vrijednim spomena, bar je tako mislio, i nije zavrijedio, bilo kako živjeti i disati ovaj suhi, jesenji zrak. Slikao je satima, a samo bi se zaustavio kada bi bacio koji kamenčić u vodu, kamenčić koji bi ga vratio u realnost… No, sliku više nije ispunjavala samo crna boja, sada je, nakon površine crne boje uslijedio niz raznih tonova, žarkih i svijetlih, turobnih i hladnih, grubih i mekih, veselih i sretnih, sjetnih i tamnih, ali najviše je nanosio crvene boje. Veliki kontrast, prekid jedne dosadne i pomalo naporne, ritualne crne cjeline, otkriće novih, predivnih, ali i tužnih tonova, i na kraju? Bjelina…  Razmišljao je o značenju ove slike. Dok je slikao, uvijek je slikao dušom, slikao je ono što osjeća, o čemu razmišlja... No, nikada nije cijenio svoje slike, mrzio ih je, jer niti jedna nikada nije bila dovoljno dobra, uvijek joj je nešto falilo, a on, jednostavno to nije znao «popraviti» pa bi ih većinu spalio, ili rastrgao. Sačuvao je samo par svojih slika i to samo one s posvetom posebnim osobama kojih više nema... Svi su ga napustili. Razmišljao je. Na svakoj njegovoj slici najviše bi bilo crne boje koja je prikrivala njegov strah, čežnju i patnju. Tako je i sada, crna prikazivala njegovu tugu, koja je u svakom trenu njegova života bila prisutna, strah, strah od ljudi, svih ljudi koji bi mu se približili od onoga trenutka kada je iskusio nepojmljivu bol... Uspomene, sjećanja prikazivalo je niz boja, žarka crvena, krvava crvena poput svih nanesenih rana na tijelu, na srcu. I na kraju bjelina. Prelazak iz tamnog života punog boli i očaja u bjelinu, u neki novi svijet, nevin, predivan. Uspomene na vremena poneka lijepa, no većina hladna i tužna poput ove večeri. Razmišljao je o minulim danima, o svim ljudima koji su ikada ušli u njegov život, slučajno ili namjerno, i pokušao je razabrati među njima koga je volio. Majku... Ženu koja ga je napustila sa 2 godine... Oca... Čovjeka koji je iscrpio svu psihičku i tijelesnu snagu iz njega, kada bi ga onako pijan pokušao silovati, a ponekad i uspio, kada ga je tukao zato što je izlazio iz kuće, koji ga je bez imalo milosti iskorištavao za što god mu je zatrebao, oca koji mu najljepšu riječ koju mu je ikada uputio izrekao na njegov rođendan rekavši, gle pa kurvin sin ima rođendan... Prijatelja... Najboljeg prijatelja koji ga je sa zadovoljstvom ponižavao, koji ga je kada ga je najviše trebao ismijavao, a koji ga je baš svaki put izdao... Ili nju? Najljepše biće koje je ikada stupilo u njegov život, očaravši ga svojim predivnim riječima, stihovima i pjesmama, ljubavlju ga opasala, sve dok nije nestala, bez riječi otišla zauvijek...  Gledao je sliku nemogavši se načuditi svojoj jadnoj sudbini, svojem jadnom, bezvrijednom životu. Sunce je polako zalazilo za obzor a noćna hladnoća tupim glasom ga je očarala i uspavala. Legao je pod staru vrbu i zaspao...  Gledala je u mjesec, bar je tako izgledalo jer ona nije mogla gledati, oči nije imala, ali noć i sjene, njeni doušnici su joj predočavali sliku realnosti šumovima, glasovima koje je samo ona mogla razumjeti... Noć je bila crna, bez ikoje zvijezde na nebu, a samo je mjesec osvjetljavao njenu sjenu, tako predivnu sjenu, a tako uništenu... Noć je pjevala pjesme o jezeru, uspavljivala je sve što se nalazilo u blizini svojim mekim šumom, lakim dodirom. I tako je pjevala dok nije ugledala muškarca kako spava mekim snom pod vrbom, u naručju predivne, ali unakažene sjene. Šumovima je sada oblikovala pjesmu o muškarcu, uništenu muškarcu ljepog lica, sanjive kose, mršavog tijela i slatkih usana. Zatim je naišla na sliku, i vidjela je sebe u njoj.Ona je tama, unosi mrak u tuđe živote, uspavljuje ih, zatvara im oči, a ranom zorom, odlazi, izlazak sunca, otvaraju se oči, niz boja, oči se privikavaju, bjelina, novi dan, nova nada, novi pokušaj... Noć,zatvorene oči-crna, otvaranje očiju-niz boja, zora, dan, otvorene oči-bjelina.Ali djevojka je drugačije mislila, slika je bila kriva, trebala je ići drugim smjerom, bjelina u početku, nevinost, predivan život, ljubav, zatim mučenje, crvena boja, krv, posljednji pogledi, i crnina, ničega više nema, samo tuga, sjeta i mrak, nema više boja, nema ničega. Uspomene... Njen prijašnji život-bjelina, mučenje, silovanje, ispijanje krvi, užas, osljepljivanje-niz boja, sljepoća, tuga, jad, očaj-crna. Cijelim tijelom strujila su joj sjećanja na one godine, na njega, na mržnju i strah, okrutnost i patnju, tolika mržnja se u njoj stvorila da ju nije mogla obuzdati, rane su se ponovno otvorile i počele krvariti, morala je pobjeći... Ispusti dah, potakne vjetar da okrene sliku onako kako je ona htjela, i s ljutnjom i boli ode...  Jutro je obasjalo njegovo tijelo, sunce mu je grijalo kožu i milovalo lice. Otvorio je oči. Svuda po njemu bilo je prosuto žarko crveno lišće, a na vrbi se nije nalazio niti jedan list, ona je kao i prije iscrpljeno stajala na suncu, pored jezera, izbrazdana joj kora upijaše koju zraku sunca, a korjenje kapljice jutarnje rose. Zbunjeno je gledao oko sebe, ali nikoga nije bilo. I dok je gledao pogled mu zastane na slici, ali okrenutoj slici. Nije shvaćao tko je to napravio, zašto bi neko okrenuo njegovu sliku? Ma, sigurno je došlo do zabune – pomisli i okrene sliku. Odjednom vjetar jako zapuše, lišće počne padati sa vrbe, sve više i više lišća, a odjednom iz slike urlici boli odjekivaše, a krv se počeše slijevati. Prestrašeno odskoči od slike i pokrije uši rukama no urlici svejedno prodru do njegovih bubnjića. Sada odlučno ponovno okrene sliku na njenu pravu stranu i sve nestane. Samo je lišće, crveno, krvavo lišće polako i dalje padalo na zemlju. Sada još jače zapuše vjetar, a krv se ponovno počne slijevati niz sliku, urlici očajnički odzvanjaše. I ponovno okrene sliku na pravu stranu. Sve nestane. Ali sada djevojački glasovi počeše odzvanjati u njegovoj glavi, nije ih se mogao osloboditi. Odjednom strašna bol mu počne parati želudac i trbuh. Crvena mrlja krvi razlije mu se po košulji, a nečije krvave ruke mu izađu iz utrobe, krv mu navre na usta, a ruke koje mu izlaziše iz utrobe produžiše se sve do slike i preokrenu ju na krivu stranu. Djevojka je sve ponovno prolazila dok je slika bila okrenuta na pravu stranu, nije to mogla podnjeti, ponovno tu bol. Užasna bol i sjećanja razdiraše utvaru, baš kao i nekad prije, sve je ponovno proživljavala. Prestravljen, izbezumljen, krvav i rasparan počne vrištati što jače je mogao, užas mu se razlije u očima, sada svjestan da je opsjednut počne paničariti i vidjevši samo jedan izlaz uze uže kojem je bio privezan čamac za obalu, priđe vrbi, i objesi se...  Mala djevojčica trčaše po livadi niz jezero. Odjednom stane kao ukopana... Mrtvo tijelo visilo je sa grane vrbe, krvavo, rasporene utrobe... Nikada se nije oporavila od šoka, stvorila je drugu ličnost u sebi, katatonija bi ponekad oduzela njeno tijelo, mlado i krhko. Tijekom godina razvila je neka razmišljanja, misleći da je onaj čovjek njena sudbina pokušavala mu je što više sličiti, misleći da je to znak. Nakon 13 godina liječenja u umobolnici, nađoše ju u sobi, obješenu za luster, rasporene utrobe nožem...Od tada nitko više nije prišao tomu jezeru...  A on? On je našao bjelinu, svijetlo na kraju tunela. I dalje slika svoju sudbinu, slike izlaže jezeru ne mareći na tuđa mišljenja o slici. I dalje su to apstrakcije, ali više nikada se nije pojavila crna boja na njegovoj paleti. Kažu da svi mi sami krojimo svoju sudbinu, tako i on, slika svoju sudbinu. On više nema snova, prodao ih je u zamjenu za kist i boju istražujući novu priliku koju je dobio, novi život, novu sreću. On je našao svoj raj...  Slika i dalje stoji pokraj vrbe na jezeru upozoravajući svakog slučajnog prolaznika na to da svatko gleda drugačijim očima na život, svi gledaju sliku, život onako kako ga žele vidjeti, a ne onako kako u stvarnosti je i dok se god budemo obazirali na tuđa mišljenja, tada nikada nećemo pronaći sreću na ovome tako velikom, hladnom i okrutnom svijetu...  i tako... ja sam bila vani... i pričala sa najboljom frendicom.... i onda je došao moj najbolji frend... bili smo u parku... i onda... dođe... on.... VOLIM GA!!... nemogu više... želim svima zahvailiti na komentarima... i ja ću vama ostaviti koji kad nađem vremena.... mojem kiwiću - hvala što si se vratila i što si me razvedrila kad mi je bilo fakat grozno... hvala ti... volim te... Moonspell - puno ti hvala što si bila potpora, i na svim komentarima, i drago mi je što si se preselila sa dragim... uživaj mi... ~Manelys~ - također na potpori, i na komentarima... hvala ti... kiss.. bloodmascara666 - isto puno hvala na komentarima... :D... i hvala kaj si mi dala ideju da pišem nastavak... kiss... cyanide - na komentarima... aaa.... kako mi je žao... ma već ćemo se mi vidjeti... kissam te... i dođi koji put na msn... pankeru - a sry tek sam se sad sjetila... ma... volim ja tebe... :D... i tebe kissam... i uživaj mi... i drkaj!!!... Ivee - ljubavi vratila si mi se.... aj volim te... pusek hjuđ van... girl from dark - drago mi je kaj si mi se vratila... volim te... kiss donald - hvala na komentaru... :D hoti - sretan rođendan... :D... puno sreće i svega... :D... kiss... sweet_bitch - thx na kommentu... :D... kiss... ...just bad girl.... dark angel nirvana_kurdt †Angel_with_broken_wings† Crna owca *~ˇTwiSTeD wHiSpErSˇ~* *compLicaTed wiTch* the Nymphetamine (..¨×{..:NłMfłCa:˝}×´ˇ.. A3AS Blacken mejdenica †CuRsEd PrInCeSs† *zjena* me(n)talka-ri sry svi koje vas nisam spomenula... znate da sam... glupa... mda... volim vas sve... i hvala... kiss... |
