MT mafija

Neki dan nazove mene moj najbolji prijatelj. I tako smo pričali pola sata (na mobitel jer nemam fiksni telefon glupog HTa ili sad DTa). Ali uglavnom, da vam skratim priču jer nema smisla sad ovdje prepričavati sve što smo nas dvojica razgovarali; treba mu pomoć. On naravno zna da ja pišem blog (jedan od rijetkih). I eto ja sam odlučio pomoći kao pravi prijatelj iako ja mislim da je to sve glupost (oprosti prijatelju :-)). Ovo je sad njegova priča ukratko pa pomozite mu ako možete...

---

Upoznali smo se jednom davno prije nekih pet godina. Bilo je posve slučajno. Pogledi su nam se susreli samo na tren. Taj trenutak bio je onaj "nezaboravan", onaj koji se pamti i traje kao vječnost. Njene lijepe plave oči, njen tako blag pogled, a opet nekako prodoran, kao da gleda moju dušu. Odmah sam osjetio da je ona ta. Jedna i jedina, ona koja se traži cijeli život. I ja sam osjetio da i njoj nije svejedno. Na licu joj se pojavio tako sladak osmijeh. Nakon što smo samo par riječi izmjenili međusobno shvatili smo da smo srodne duše. Ali kao i sve u životu, nije sve tako idealno.Ja sam siromah, iz siromašne obitelji, mladi studentić koji se bori za svoj život radeći i studirajući. Ona je kćer bogatog privatnog poduzetnika koji je tko zna kako zgrnuo bogatstvo. I tako su velike razlike bile da smo se bojali okoline. Što će misliti roditelji, moji kojima je samo poštenje važno, i njeni kojima je samo status važan. Zajedno smo zaključili da nismo jedno za drugo. Rastali smo se odmah kako ne bi previše utonuli u ljubavne vode. Ali ja sam previše emocionalan, za mene je nakon prve sekunde što sam je vidio bilo kasno. Stalno sam mislio na nju i propatio. Jedino sam obećao sam sebi da niti jedne suze neću za njom pustitit. I uspjelo mi je. Vrijeme nosi zaborav. Polako sam se oporavljao. Nakon godinu dana našao sam jednu jako dragu djevojku. I ona je bila studentica, isto tako je životarila kao i ja. Bilo nam je prekrasno jedno s drugim. Pružio sam joj svu pažnju i brigu, ona je mene obožavala. Govorila mi je da sam joj najbolje što joj se u životu moglo dogoditi. Osjećao sam se ponovo zaljubljen, iako ne baš sto posto ali 99,9 % sigurno. To je bilo nekad. Danas, ja sam uspješan stručnjak, zaposlen u jednoj solidnoj europskoj tvrtki u Zagrebu. Plaća nije loša iako može i bolje. Kupio sam auto (polovni), čak sam i kredit za stan podignuo tako da više nisam podstanar. I sve je bilo lijepo i krasno u mom životu dok nisam sreo nju! Gabrielle Majetić. Čim sam je vidio prepoznao sam je. Ima sad malo dužu crnu kosu, ali sve drugo je ostalo isto ako ne i ljepše. Ono prekrasno lice sa vedrim osmijehom na licu. Tijelo idealne građe, ne kao manekenke jer one su premršave. Baš onako zgodna, čak bih rekao prezgodna za mene jer ja sam onako prosječan, ali simpatičan. Nakon što smo se drugi put sreli zaključili smo da to ne može biti slučajnost. Jednostavno nas je sudbina spojila. Bili smo glupi što nismo niti pokušali biti zajedno. Sad mi više nije padalo na pamet mišljenje okoline, moji roditelji u penziji, njen otac po novinama kao veliki lopov pretvorbe, ali naravno mišta mu ne mogu dokazati... I sve bi bilo super da ja nisam zauzet. Nismo razmjenili telefonske brojeve. Ne znam što da radim. Pretražio sam cijeli Internet, ali nigdje se ne spominje Gabrielle Majetić. Jedino onaj glumac Franjo Majetić, smješno jer tako se njen otac zove. I sad je ja tražim, ne želim je kao ljubavnicu ali čini mi se da smo srodne duše i da možemo biti jako dobri prijatelji.

---

Dobro ako netko želi pomoći mom prijatelju nek mu obavezno javi pozna li ili je čuo za tu žensku Gabrielle Majetić, onako zgodnu, dvadesetpet godina, malo viša, duge crne kose, divne plave oči...
A sad vam mogu napisati razlog zbog čega mislim da je sve to glupost. Moj prijatelj je sve ovo sanjao... Kakvi bujni snovi?! Iako ako stvarno postoji ovakva osoba po onom kako je opisao i ja bih je rado upoznao :-))))