|
Ponovno ove godine proživljavam istu vrstu promišljanja, razočaranja, stresa, nezadovoljstva, tuge...
Jučer... Fašnik...
Sve je pripremljeno, maske, kostimi, šivanje, šminka, oblačenje... sakupljanje sitniša... bomboni, kolačići... da imamo nešto podijeliti djeci kad zazvone i zapjevaju.
Klinci jedva dočekali da dođu iz škole, da se maskiraju, da krenu u obilazak kvarta. Nadaju se i oni, onim sitnim malim darovima (bombonima, čokolacicama, pokojoj kuni)... nadaju se... očekuju avanturu... nešto po čemu će ovogodišnji fašnik pamtiti, prepričavati i kad budu "veliki"...
Nakon nekog vremena društvo maškara dolazi kući. Tužni i razočarani.
"Znaš Mama, skoro nam nitko nije otvarao vrata, a kad smo zvonili na portafon i rekli da smo maškare - nitko nam nije želio otvoriti ulazna vrata."
I gledam njih troje kako dijele to malo što su sakupili i kako "pravedno" raspoređuju onih nekoliko desetaka kuna i bombone...
----
Tuga obuzima i moje srce!!!
S radošću se sjećam svojih fašničkih obilazaka sujsjeda i ulica. Društva! Pjevanja! Veselja! Očekivanja. Radosti djetinjstva. Kupovine "meni važnih" sitnica od love sakupljene na fašnik...
Uspomene...
A danas...
kako da djecu naučimo da znaju davati, da budu ljudi, kad nas nas na svakom koraku očekuje okolina koja "živi" stav:
"Za moje djete sve najbolje!
Ostali, MARŠ!!!"
|
