10 dana divljine
25.11.2010., četvrtak
AD ACTA
|
mozda prica o mtvom macku zasluzuje kraj. macak je mrtva, macak u ovom obliku, macak koja nize recenice u ovom silu, macak koja je ovako razmisljala. macak koja se grozi stepenica, danas ih ne primjecuje. macak u tramvajskoj guzvi, macak koja se pita kao i kamo dalje, da, jos uvijek je tu. ponekad. novi macak ulaze znatan trud kad zeli zvucati iracionalno. u oci gledam smrt svog djetinjstva, strasno nesto. jos korak ili dva, sest u svakom slucaju i postajem funkcionalni, racionalni clan ovog drustva. uklopljen. svim silama koje slusaju upucujem apel da me spase od toga. cini mi se da placam najstrasniju kaznu. za nesto neoprostivo. ipak, ubojstvo bica koje je ovdje zivjelo, bez guranja pod tepih, bez privremenog zatvaranja, bilo je neizbjezno. neprepoznatljivo za mene, za druge. jednostavno izbrisano jednim kratkim potezom svjesnog uma. svi akteri, koji su oblikovali ove price, spletom okolnosti, ponovno su spojeni upravo ovdje, u nekom davnom postu pisanom 2005. godine. tocka u kojoj ponovno sve pocinje, pet godina kasnije. cini nam se kao da su prosla desetljeca. gledam lica na tom imaginarnom sastanku, isti smo, zar ne? moramo biti, trazim potvrdu svakom novom kavom, u svakoj novoj izgovorenoj rijeci. samo vise nismo djeca koja traze kako zivjeti. ne na taj nacin. trazimo i dalje, sigurno, ali ne prepoznajem nas vise u ovim rijecima. medju nama i dalje stoji zid konvencija, godina koje su nas razdvajale, ljudi koji su nas povukli na stranu, ljudi s kojima smo otisli. lica su ista, no ne prepoznajem nas, ali ipak, nekako smo bolji. prica o macku ima sretan kraj. macak zivi, ali sa vise optimizma, manje melaknolije, vise znatizelje i sigurnosti. macak zivi sa sobom, za sebe i po sebi, onako kako zeli zivjeti. trazi nove rijeci, novi izraz. |
