10 dana divljine
16.05.2006., utorak
"hand in hand is the only way to land"
znaci, input status.ako je cekanje nekoliko sati zajeb, dva dana su neposdnosljivo testiranje psihickih snaga. mislim da svijet pocinje s urusavanjem oko mene. implozija. dva ruma zasad. 5 cigareta. nije lose, ako mogu reci da sam oko 5 ujutro gledala film u kojem lik prica s racunalom bez grafickog displaya, onako, cisto kulturno, generira holograme i bori se protiv neizbjeznog kriminala. na ciju stranu se vi svrstavate u svjetskoj borbi dobra i zla? jer uvijek postoji i siva zona. mislim da to nije pitanje izbora. povijest nas sve neizbjezno vodi prema nekom cilju. razmisljam, mogla sam izbjeci katastrofu, samo je trebalo pratiti znakove. koliko me nesvjesnih propusta spasilo od smrti? tko zna. nema konstante i nema uredjeog skupa pravila koji mozes pratiti. hoce li se stvari ikad rijesiti? skromnije, hoce li se stvari danas rijesiti? |
- 09:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #
15.05.2006., ponedjeljak
|
najteza aktivnost za covjeka mora biti cekanje. |
- 19:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.05.2006., ponedjeljak
flâneur
blaziranost i ...iz razmisljanja me prenulo stektanja zvucnika. mozda mi stize poruka. srce zatitra u nadi da ti neko zeli nesto saopciti. ne, prekratko traje. mobitel samo trazi mrezu, ali bilo je lijepo, samo na trenutak pomisliti na to. dovoljno da odem do mobitela u dnevnu sobu provjeriti stanje na zaslonu. - pauza - razgovaram sama sa sobom, krecem prema dnevnoj sobi. macak pospano odgovara, nesto izmedju "mjau" i predenja. s cigaretom i casom soka odlazim na tavan. - pet, deset, trideset pet... - prije oko trdeset pet minuta bila sam na tavanu s jess. vratila se iz skole s dva integralna francuza pod rukom. "nisam raspolozena za kave", objasnija je, "a i super je da toliko blizu zivim pa se u pauzama mogu vratiti doma." "stedim novac, znas.", nastavila je pricu, pogledavajuci me ispod oka. smatra da je moje trosenje novca na kavama cisti izraz tastine. saznala sam to prosli tjedan kad sam se pakirala u zagreb bez prebijene pare i molila je da mi posudi 15kn. - kaj mislis o pletenici? - iskreno me zanimalo. znakovito sam pruzila ruku iza glave i podigla nevjesto vezanu kosu - mene posjeca na rep trkaceg konja. slozila se i pripalila cigaretu. "dal' si pocela pisati seminar?" - nisam jos. ali dovrsila sam citanje onog clanka - slagala sam, - a i imala sam posla. samo, ne mogu se sjetiti sto sam tocno radila. osim citanja i razmisljanja o kupnji sesira. - znas, razmisljala sam, mislim kupiti beretku. "kao francuski sesiric?", zainteresirano me pogledala. evo teme o kojoj mozemo pricati. - da, ali trebala bi biti malo drugacija. imam u glavi viziju beretke sa skoro srcolikim crnim perjem sa zelenim odsjajem. "pa gdje to mislis kuptiti?" - ne znam. - stvarno ne znam. "t... ima beretku od zecjeg krzna." - da? dobro izgleda? - razmisljam o produzetku pitanja u "dal' bi ja to mogla posuditi?", ali nekako mi nema smisla. "ne znam, samo smo pricale o tome." - idemo dolje? "mda, moram krenuti u skolu." vracam se na simmela. zanimljiv covjek. flâneur, lutalica. nigdje potpuno ne pripadati, a zeljeti. to ja zelim biti. - ili jesam? sjediti u kafani i promatrati svijet s perom i starom biljeznicom u ruci. korica nagrizenih od starosti i mnostvom papirica i dodataka koji strse na sve strane. (mali klisej moment, mogu si ga dopustiti) sa zeleno - crnom pernatom beretkom na glavi. filozofijom na umu. no, nekako se ta filozofija iskristalizirala u meni kao sociologija. cudno, o sociologiji jos prije 3 godine nisam razmisljala. stvari nas na kraju, kad je vec sve naocigled dogovoreno, ipak uspjevaju iznenaditi. |
- 11:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
sanjala sam da izlazim iz ljuske svoga tijela, polako i vrlo svjesna svakog ucinjenog pokreta. udovi kao da su porasli do gigantskih razmjera, kao i soba i sve u njoj. tko zna kako je izgledao mjesec? "kako ih uopce pomicem?", pomislila sam i podigla neznatno lijevo stopalo. cijela masovna konstrukcija kostiju, misica i zivaca i krvnih zila poslusala je naredbu. ostala sam zapanjena, ali tuzno svjesna promjene. pogled, koji je do tada bio kao prikovan uza neki nevidljivi, ali ipak opipljivo mracan zid, poceo je sezati dalje u tami. sam proces bio je profinjeno odmjeren i plah, kao da svakog trenutka sve moze prestati i to me nevjerojatno plasilo. kao da se ne nalazim usred sna, svaki imaginarni pomak zadobivao je snagu realnih dogadjaja nevjerojatne vaznosti. ako prestane, vise necu moci postojati. svjesni pokusaji da nesto poduzmem istodobno me privlacio i uzasavao, dok je postajalo jasno da je budnost odmah iza ugla. "ne smijem se vise pomicati", odlucila sam, dok je proces iznova pocinjao. unutar organske cjeline, osjecala sam se kao nesto neznatno malo, prikovana ponovno uz mracni zid koji je sad donosio neku neobicnu sigurnost i mirnocu. zar smo zaista tako maleni? stvarni mi. slijepi unutar vlastitih tijela, oslanjamo se na osjet onoga sto tek naslucujemo. kako konkretno izmice, sve jasnija postaje slika o jedinstvu. zastrasujuce i logicno u isto vrijeme. |
- 01:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.05.2006., petak
miles to go before I sleep
voljela bi da mogu preskociti sva ona sranja iz domene "cavrljanje" i u jednoj recenici tebi, potpunom neznacu, izraziti cijelu srz svoga (meni neizostavnog) bica, sebe, nepoznatu kakva (zelim da) jedino moze biti.kako bi izgledala ta recenica? ona koja bi sadrazava sve mane i sve vrline, kao okvir koji te upucuje u ono sto mozes, te ne smijes nikako ocekivati. jos ne znam odgovor na to pitanje. nista znacajno jos ti ne mogu reci. zato mi je, napokon, i drago, da te (jos) ne poznajem. no, sto ako (nista) nikad ne saznam? napokon, ja sam, kao i (nevidljivi) ti, samo covjek. |
