10 dana divljine
29.08.2005., ponedjeljak
KAJENJE UBIJA
gledam me mrko fraza s osmrtnice na kutiji prijateljevih cigareta skoro svakog dana."ne dovoljno brzo", posprdno odgovaram. koji k... cigarete kupuje u sloveniji, vrhunac moralistickog trasha, hvala na informaciji. otpuhujem dim. iz dana i dan se dosadjujem i ispijam kave, uzimam dnevni fix nikotina i malo vise. kasljem jer se ovisnost neugodno udruzuje s nadrazenom sluznicom, suvenirom s ljetovanja. nikako da prodje. odjednom se pojavljuje sunce i sav cinizam topi se proporcionalno s kolicinom tkanine na kozi. uskoro sjedim s dobrom knjigom u krilu na terasi i ispijam bezalkoholni koktelcic na bazi kruske i grozdja. napravljen kod kuce prije nekoliko dana uz moju pomoc. netom nakon dovrsenja posla povukla sam lajnu tek toliko da nesto napravim od sebe i sjebala dobar san. ikakav san. pouka izvucena. i za bezvoljno povlacenje po kuci potrebna je energija. zakljucujem znakovito i namigujem si u zrcalu. iako ne znam namigivati. zapravo znakovito podizem ruku i nasilno spustam kapak. samokontrola svih tjelesnih funkcija. oh yeah, pravi pravcati gospodar svemira me gleda u oci. kajenje me nece ubijati jos koja dva dana dok ne podignem sredstva za 9. mjesec. staro i nekako bizarno on topic. |
- 14:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #
28.08.2005., nedjelja
VRIJEME: MACKOVITO
probudili su me u 12, tako da sam iz krveta katapultirana direktno za stol u plavoj pidjami s medvjedicima koju sam jucer obukla na krivu stranu. medvjedici su se blago ocrtavali na starom pohabanom platnu, a ovratnik me neudobno stezao kad sam pohlepno u sebe trpala juhu, jedinu formu prihvatljivog agregatnog stanja u nedostatku hladnoga soka.kako se cinilo, dan cu provesti gubeci vrijeme. odlucila sam da necu ici na sprovod, ali mogla bi na kavi prije vidjeti ekipu. nazvala sam prijatelja s kojim vec 3 tjedna dogovaram solo kavu, ali sve uvijek zavrsava s jos petero ljudi oko nas. zadovoljna dogovorom koji mi je dao prozor od pola sata za spremanje, sjela sam na terasu i krenula citati. cetrdeset minuta nakon toga, ponovno sam se sjetila kave na koju kasnim, potvrdila dogovor i na brzinu stavila suklju, majice koje sam jucer imala vani i minimum maskare. nepocesljanu kosu pricvrstila sam bez spangicom, izbacila kisobran iz torbe i brzo obula starke. na putu do birca koji traje tocno 4 minute i pol (ukljuceno stajanje na semaforu 2 puta), kapljica kise udarila me tocno pored lijevog kapka. "mora da mi se maskara parzamazala", uzdahnula sam i ostatak puta nastavila trljati podrucje ispod oka. do ulaska u birc zaboravila sam maskaru i cinjenicu da kasnim. "kavu s mlijekom i casu vode", uzviknula sam u isto vrijeme izvlaceci novcanik i privlaceci barski stolac do sanka, "daj mi i bijeli walter, odlaze mi pare za ovaj mjesec." ponovno nismo bili solo, m... je sjedio s druge strane aviona B5 (nije nam jasno zasto ga tako imam upisanog u mobitel, ali djeluje simpaticno i tako je ostalo). avion i ja krenuli smo rijesavati krizaljku dok je m... lutao prostorom. uskoro sam zamolila jos jednu kemijsku da stvari mogu dinamicnije teci. ispunili smo dvije krizaljke i ponosno si cestitali stiskom ruke. nismo pricali vise od: "sto je...", "mislim da je ovo", kako se ono zove?", i sve je bilo u redu. niti oni nece ici na sprovod. necemo ici niti u kino jer sam ja vec pogledala film. nitko nema para da promijenimo pjesmu. kroz lagane rasprave o filipovicu, zabavno ispisivanje kratke price kroz trecu krizaljku (papiga i amortizirana cesta), te procjenama cijena baterija za sony ericsson i prosjecni laptop, dovrsila sam kavu, dvije case vode i pola kutije cigareta. kava se blizila kraju zbog opadanja strpljenja s moje strane. uzela sam tobicu i krenula prema izlazu. dogovorila sam neku mogucu pivu i 5 minuta kasnije, ponovno sam otvarala knjigu na terasi. bizarna prica o zoologu zombiju nagnala me da se spustim u kuhinju i pojedem komad firentinskog odreska na lose odrezanom kruhu. krvavo meso dobro sam zalijala kecapom da prikrijem okus sirovog. osjecaj odvratnosti i psihicke nestabilnosti natjerao me na cerek. ljudi na tv-u pili su rakiju i jeli jos toplo zmijsko srce. "i ja bi to.", pomislila sam i krenula na net. mozda nesto napravim od dana. |
- 15:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #
27.08.2005., subota
ONE WITH THE FREAKS
kad u americkom filmu mlada, mracna osoba koja se nikad nije upjela uklopiti u drustvo pocini samoubojstvo, vristimo: "klisej". mracan, mlad, gaji prezir prema drustvu i svim njegovim simbolima, naglasava prednost samoubojstva, ljepotu bijega... u sustini, jos jedan nemastovit redatelj na jeftin nacin pokusava prikazati tragiku, ali neminovno zavrsava u patetici.kad se to dogodi u stvarnosti. kad se projekcija s filmskog platna predje u stvarnost. oboji bijele likove i na njima ostane. kad se boje prestanu preljevati po stvarima koje ispred njih stavljamo i uzivamo u jednostavnoj igri svjetlosti. sto onda? zar samo jos jedan redatelj radi budalu od publike? kad stvarnost nemilosrdno stavi pred nas original, predlozak za taj vec toliko nedojmljiv klisej? kako se ponasati ispred prave stvari? koje rijeci tada upotrijebiti? koliko cinican zelis biti? imao je 18 godina, do jucer. i prije je pricao o samoubojstvu. nikad ga stavrno nisam upoznala, jer izdaleka je bio smijesan. jos jedan darker. cudan, vrlo cudan, ali dijete. dobro ga je poznavala djevojka s kojom sam vrlo bliska. stalno je pricao o samoubojstvu u osamnaenstoj. osamnaensta godina kad ce si oduzeti zivot. kad je stavio omcu oko vrata. i zasto je bas taj djecak, kojeg sam upoznala davno i izmjenila najvise 5 recenica ukupno kroz svo to vrijeme, toliko vazan? jer smo se smijali. i smijali smo se zato jer smo mu bili toliko slicni, ali ono sto je on pricao djelovalo je djetinjasto gledano kroz prizmu njegovih godina. dok su nase price imale tezinu, filozofija smisao, mi, snazni i prkosni osamnaestogodisnjaci samo smo pricali. pricali u isto vrijeme kad i on, ali dvije godine kasnije, vise nitko ne prica i nitko se ne smije. svatko iz svojih razloga. nema mjesta za patetiku. zaljenje. ili katarzu. redatelj ovdje nije uspio sjebati film. sve je tu na svome mjestu. kako je odavno receno da ce biti. ostaje samo iznenadjenje. jer nitko nije dovoljno dobro slusao. i citala sam danas knjigu u kojoj svi stanovnici stambenog kompleksa umiru, osim samoubojice, ciji pokusaj nije uspio. jedino ona, izvlaci se iz rusevina iznad svih spaljenih trupala i individualnih prica. kad je ona gutala tabelete, svi su svojim postupcima, svojim zivotima, srljali u smrt. rest in peace mali, ne znam niti kako se zoves. |
- 17:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #
26.08.2005., petak
PONEKAD MORAS
- fuckin' reunion. - ponovila sam opet, cujes to, opet, ubacujuci punjenu papriku na tanjur. nakon dvije godine, ako izostavimo guzvu nove godine, opet imamo prostor, imamo staru ekipu i svi su, sto zacudjuje, dobro raspolozeni.i sad ti ne zelis doci. odmahujem glavom dok skidam zelenu raskuhanu papriku i bacam je natrag u posudu. zamisljeno gledam odbacenu koru, uzdah, na koji jos nacin te mogu nabiti osjecaj griznje savjesti i krivnje. mogla si lagati, a ne da mi iskreno kazes da ti se jednostavno "ne da". pa jebes "ne da mi se" i "kisa pada". stvar je principa da se pojavimo. bez suma ljudi koje poznajemo i ne poznajemo tako dobro. stvar je principa, znas, ne lutanja zagrebom. voljela bih ipak da ides. tek toliko. for me. |
- 13:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.08.2005., četvrtak
KONSTANTNO
sto da ti kazem o sebi?sto zelis ocekivati i sto mozes ocekivati. mogu te vidjeti, cuti i razumjeti. empatija, tako to mogu zvati. saslusat cu i uvidjeti i znati sto zelis reci. ali jednako tako lako sutra mozda necu tko moci reagirati. narcisoidnost, to ti je to, stari moj. to ces uvijek moci ocekivati. - hladno je. - usla je tim rijecima u nase zivote. zadrzala se tek nekoliko trenutaka. hladno je. |
- 22:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
24.08.2005., srijeda
TEMA: LJETO 1
posto pisanje "po sjecanju" tesko pada kad su sjecanja toliko daleko, a papir je jednako nepouzdan kao i nizovi jedinica i nula, osjecam da je dobro napraviti backup svega sto sam ponekad zeljela reci.najuspjesnije mogu ovladati trenutkom, jednostavno mozda, konfuzno u pravilu, naucila sam, naocigled, plivati niz struju. u stvarnosti, vecinu vremena stojim na obali. promatram. zelenom tintom na bijelom papiru uspjela sam ispisati nove stranice svojih zivota, od sredine sedmog, do kraja ovog mjeseca. neke simbole i dalje primjecujem, iskricavo uskacu u misli kad desifriram tesko citljiv rukopis. ovo je mala kompilacija detalja razlicitih raspolozenja i potreba, koja, u sustini, cine cijeli moj zivot, neznatno mijenjajuci oblike. jer nikad ne mozes pobjeci toliko daleko, da ne povedes sebe sa sobom. i svaka prigoda trebala bi nositi nove sebi svojstvene boje i raspolozenja. tako se barem pristoji. no zuti osuncani dnevnicki zapisi ljeta daleko su od onoga sto realno mogu ponuditi. sve prenosim bez cenzure i ispravljanja. cesto ispustam slova iz rijeci kad pisem na papiru, svi moguci ispravci su nenamjerni produkt prebrzog tipkanja. 24.07.2005. krk bilo je podne i svi su spavali. balkonska vrata, otvorena potpuno, propustala su svjetlost na 4 spavaca. plavu i bijelu plahtu vjetar je lezerno podizao bacajuci zrake sunca na petog, probudjenog. probudjenog, ali kako? ponovno zavaranog, vjerojatno, ocaranog novim spoznajama starih stavri. potaknut alkoholnom groznicom, dramaticnim gestama, povjerenjem koje moze biti samo potpuno. ili izgubljeno. kad adrenalin bude potrosen, rijeci zaboravljene stavljanjem u perspektivu, sto probudjeni ponovno znade? bogatiji za jedno iskustvo, pogleda izgubljenog u plavetnilu obecaje si slijepo vjerovanje i tisinu. ludo i bezumno utonuce u sebe i u svijet jos dugo nece pronaci svjetlo. izmedju 26.07. i 03.08.2005. krk obezglavljen trci ulicama. vice: ja sam zrak." "postoje tri nacina reagiranja na nas. niti jedan nije posten." nastavi vristati, ionako te nikad nismo slusali. tko je u nasoj prici zrtva okolnosti? nemjeravam saznati stvari. uskoro. 31.07.2005 krk ... zapitat ce se jednom u buducnosti sto je sve propustio u svijetu, koliko je godina izgubio zasljepljen mislju da detalji nisu vazni, zavaran trazenjem i inzistiranjem na cistoj istini. znao je to, ali nikad nije bio poklonik velikih ucenja, ucenja kao takvih. uostalom, sve sto je uspio nauciti o svijetu, religiozno je odbacivao nakon nekoliko trenutaka svjetlosti spoznaje. volio je velike rijeci i optimizam u ocima koji je citao gledajuci se u ogledalu. volio je naglasavati te seanse, vjerovao je da ce zauvijek ostati u njegovu sjecanju, ali svaki novi dogadjaj potiskivao je stare. divio se sebi, svom duhu i u isto vrijeme ga se sramio. znao je sve o sebi, ili se tako cinilo u kontekstu uvijek prolaznih, ponekad suprotnih teorija. nije slusajno stajao pod tim svjetlima, ispred tog bara. stajao je nadmocno, kako je samo on znao. visok i uspravan, s laganim smjeskom na usnama, nemirom koji se iscrtavao na licu i nije mogao biti prikriven. govorili su da ima hladne oci koje mogu presjeci sugovornika, nije u to vjerovao. vidio je samo da je cijeli svijet svjestan problema i brige koja istice iz njega. unatoc za sebe ociglednom nedostatku snage, imao je nesto nadmocno u sebi. nesto sto nije moglo ostati neprimjeceno. ljudi su ga izbjegavali kad je ostajao sam. samo mekoca drugih oko njega pretvarala ga je u ljudsko bice. ... 08.08.2005. krk to die, to sleep to sleep: perchance to dream: ay, there's the rub for in that sleep of death what dreams may come. egzistencija kao neprestana potraga za smislom. DAJ NAM TEMU AKO JE TOLIKO VAZNA kao serotonin. one big mess. |
- 22:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
DAMN
i sve stvari koje si mogao imati, ali su bile previse dostupne da ih uzmes.i sve stvari koje si mogao imati ali bilo je previse rano za tebe. i sve stvari koje i dalje mozes imati ali je prekasno za sve u tvom umu. i sve stvari koje vise nemaju neodoljivu privlacnost novog. i sve stvari koje odavno stoje na raspolaganju, bez potrebe da se njihova dostupnost konstantno naglasava. i sve komplikacije i stvari koje stoje izmedju. status. misao. rang. proslo. sadasnje. price. dojam. pitanja. dok bi jednostavno mogao biti sretan. da se usudis stati na vjetrometinu na sekundu i priznati da si mozda prije pogrijesio. sve bi bilo rijeseno u sekundi. ali kukavica uvijek ostaje kukavica. |
- 21:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.08.2005., subota
WALK THIS WAY
mislila sam jucersanjim postom zavrsiti s pisanjem bloga. zaokruziti deset dana, makar lazno, jer mislim da sam tek blizu setog. and then it hit me. u k... ako ces naprasno nesto zaokruzivati s pateticnim rijecima emo-rocka u naslovu.u k... ako cu otici da ne opisem jos jednu stvar koja mi smeta. u k... ako cu otici uopce. sad kad sam sastrugala kamenac sa srca, hladnog srca, mogu reci i ovo. ovo nije apel, ovo je zahtjev: naucite hodati jebenim ulicama! (uvod u vulgaran post, citati s pokrivenim usima) hodam ulicama slikovitog otocnog gradica, sve je fantasticno u redu, dobra jutarnja kavica me polako budi, blues explosion, lali puna, modest mouse ili arcade fire izoliraju me od buke izvana. plovim. postoji bas onaj nenadjebivo neopisiv osjecaj potpune lakoce. kad lebdis nekoliko centimetara iznad tla, bez da se zavaravas da si pateticno zaljubljen ili sretan/zadovoljan. jednostavno si tocno tamo gdje zelis biti, bez nekih dodatnih stetnih dobrih/losih emocija. jedinstvo sa egom i svemirom, recimo pretenciozno, odjednom biva prekinuto. tuzno ali istinito, malim djetetom, malim petogodisnjakom ili petogodisnjakinjom. koliko perverzno da stvorenje toliko nedefinirano i nezanimljivo moze tako lako sjebati stvar. e pa stvar je sejbana, jer kad si u djiru, imas svoj ritam, kad imas svoj ritam sve je sjajno dok ritam netko ne prekine, kad se ritam prekine, lose EMOCIJE pocinju se gomilati. iz zena u kaos u sekundi. zasto? jer ljudi NE ZNAJU hodati ulicama. i nije krivo ono malo dijete, jebi ga, ono samo kupi lose ponasanje od svojih roditelja. ponovimo: uska ulicica mediteranskog gradica, osoba u ritmu koja se, narafski, krece malo vecom brzinom od uobicajenog besciljnog turistickog puzanja po gradu, malo dijete ahead. ali cekaj, pa mala djeca ne puzaju sama bez cilja po mediteranskim gradicima. hell no. tu je i cijela obitelj. i pazi ovo, pa oni su samo za mene odlucili izvesti cijelu paradu. ili se bar tako prokleto cini kad su u sirinu zauzeli svaki pedalj te ulicice. i tako to traje dvije - tri minute, njih ne jebe da iz sebe imaju nekoga tko pizdi, blokiraju svaki pokusaj preticanja, ne cuju frustrirane uzdahe iz pozadine (hell, pa mozda sam ja tu da stvaram ambijentalne zvukove) i ne razumiju suptilno, ali i dalje dovoljno glasno prosaptane psovke - jer nisu iz jebene hrvatske. "u p... m...", ispustas po n-ti put nakon jos jednog neuspjesnog obilazenja, kad se na horizontu ukazuje nada - prosirenje ulice. euforicno ubrzavas ritam, nestrpljivo cekas sekundu kad ce se moci cerekati cerekom pobjednika sve do nove nakupine ljudske sluzi. jos nekoliko metara odvaja te od slobodnog hodanja "u ritmu" i to puna dva metra! ne mozes vjerovati da su i tebi bogovi dali sansu, ubrzavas disanje, spremas se za manevar. mislis da ces eksplodirati od srece. prosirenje ulice je korak od tebe, vristis u sebi, spremas se izvesti manevar preticanja, zaboraviti sve, kad ono - u kurac i sve. masa bjelancevina ispred tebe prilagodila se promjeni oblika prostora. ne mozes usporiti. psihicki, ne fizicki. ovo previse traje. zasto ne mogu stici do jebenog supermarketa do zatvaranja. "u p... m...", izgovaras iznervirano i glasno, grabis petogodisnjaka za ramena, te ga nasilno i naglaseno nadrkano i neprijateljski nastrojeno pomices u stranu. zao ti je djeteta, ali neces tu pomicati pola tone zive vage u liku njemackog turista u sandalama preko carapa, niti njegovu zenu u napadno cvijetnom uzorku, a boga mi niti pristavog hansa kojeg tek puca pubertet jer je jednostavno ljigav. svi ostaju u soku, odjednom sam ja inkarnacija samog sotone koji je dosao pipkati njihovu djecu u stranoj drzavi. svi napadno zure u mene sljedecih pet minuta kad ponovno izvodim istu stvar s novom hrpom flegmaticnih primjeraka ciste odvratnosti ljudskog roda. sad, iskreno, samo na primjeru zagreba, pun kurac ljudi se krece ulicama, ali sve vise - manje funkcionira. prvenstveno jer se ljudi (1) PRIDRZAVAJU SVOJE STRANE ULICE. evo, to je jednostavno nauciti, mislim da i najretardiraniji jak u krdu zna maloumno slijediti ostale. kad si spor, ali jebeno, prokleto i bez cilja spor jer si na odmoru gdje svu svoju ispraznost mozes izraziti do totala, (2) DRZI SE RUBA ULICE pobogu. ne mora cijeli svijet patiti zbog tvoje intelektualne praznine. i odjebite mi s terminom "razgledavanje". zuriti u olinjale skure sve dok ti baba koja kroz njih zuri na ulicu ne pljune u oko NIJE UZIVANJE U AMBIJENTU. (3) ZURITI U TUDJE NASTAMBE JE, u najmanju ruku, NEKULTURNO, gdje god se nalazili. (4) NAUCITE DIJETE DA HODA UZ NOGU. znam da zvuci okrutno, ali sva belosvetska fauna nam moze posluziti kao primjer pravilnog kretanja majke i mladunca u neprijateljskim uvjetima. a kad imas mene iza sebe u uskoj ulicici, pricamo upravo o tome. kao posljednje zelim naglasiti da jednostavno samo trebamo postati svjesni ljudi oko sebe, shvatiti da svatko ima svoj vlastiti drugaciji cilj i preferencije i da se ne mozes tek tako, da budem slikovita, ugnjezditi ko govno nasred ceste i boli te kurac kome smrdi jer ti si tu i ti si svoj. (5) EMPATIJA I SVJESNOST, to bi bilo to. kad vidis da netko iza ili ispred tebe zuri POMAKNI SE. k vragu ako ja mogu urokana ko' stoka i dalje normalno funkcionirati na punoj rivi s cigaretom u ruci bez da ikoga dotaknem, svatko moze. nedostaje mi na moru i ono jednostavno i kulturno pomicanje podlakticom uz "pardon". provuces se elegantno bez previse kontakta. univerzalni znak da samo zelis proci. pitam se zasto me 4 puta izblajhana gomada nalaktila u rebra (autobiografski dio price). samo se treba potruditi. shvatiti da smo zato jer nisi kod kuce, vec na brdovitom balkanu, ne znaci da se mozes naprosto raspistoljiti. pa makar i u tako banalnoj stvari kao sto je hodanje ulicom. mozda da postavimo informativne plakate? videozidove? ili da im jednostavno nastavimo potezati djecu za ramena, pa boli me kurac. kako ono ide? covjek je kljuc uspjeha u turizmu? ides. mislim da jos dugo necemo igrati tu igru. |
- 07:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #
12.08.2005., petak
Look at the stars, Look how they shine for you, And all the things that you do.
- ja ovo trebam. - primam sestru za ruku i krecem kroz vrata u policijsku postaju.- a ne, ne ne ne! - vristi ona, oslobadja se mog stiska i hvata se za starog - ja idem do agencije, do agencije! ti ides sama. pas mater, samo to mogu promrmljati. uzimam broj, citam 414, petnaensta stranka u redu, a jos nisu otvorili saltere. krasno. za 5 dana putujem u tunis, a jos nemam niti putovnicu. stvar je jos iritantnija jer sam tjedan dana prije stajala dva sata ispred tog istog saltera. dva sata, samo da bi mi rekli da mi putovnicu ne misle izdati jer nemam valjani razlog, niti dokaz. naoruzana losim raspolozenjem, alkoholom u krvi, kemijom u sinapsama i valjanim razlogom u kuverti, stojim naslonjena na pult i cekam svoj broj. lose raspolozenje se pretvara u smijeh, pa opet u suze dok prozivljavam kaos i dvojbe tragicnih junaka u romanima o sizofreniji. stariji gospodin se nastoji saliti, podici cijelu situaciju, mislim da prvi puta u zivotu ne mrzim brbljavce, dize me, itekako. upustam se u laganu raspravu s njim i sat i 45 minuta kasnije stojim za salterom, zenska me zajebava da sam se fakat krasno rano sjetila, sve pod kontrolom. danas sam pokupila putovnicu. slika izgleda ok, ako se sjetim okolnosti kad je slikana. pet dana bez sna, alkohol u krvi, kemija u sinapsama, kava u zelucu, tri prazne baterije u foticu i vristanje "smijesak", a stvarno se ne volim smijati na dokumentima. spavala sam dosta, oko 21 sat u komadu, mislim da mogu nastaviti normalan zivot. sad me jos zna podici neki nenadani val energije i srece, pomalo uronjen u nostalgiju i maglovito raspolozenje. smijesak sa suzama u ocima, a sretna sam, sto mogu. - j... te moja djeca nikad nece ici sama na more. - danas sam napokon uspjela na kavi porazgovarati sa sestrom, malo prije je podigla pogled prema meni i izgovorila ovo, ono, da. - jebeno se slazem. - opet se onako tuzno cerim. - a i ti glupaco, pokusavas me odvuci na policiju onakvu! pa ti nisi normalna - ubila se zombijima u volsonisu zadnju vecer, inace ne pije, a razbila se do betona. zombiji. opet tuga. cekam samo povratak u zagreb, cekam i tunis, ali manje. sad u zagrebu imam nov razog, novu furku. malo je previse dekadentno to sve. kuzis, da nemamo para, bilo bi pateticno. a bilo je posve prirodno sve to, iz normalne perspektive suludo i iracionalno. pokupiti tri lika, skoro s ceste, koktel bara, kako zelis, ponuditi smjestaj. racunam da se znamo ukupno cetiri dana, skupa smo zivjeli dva, ali kad smo sjedili na toj kavi ujutro u srijedu, cinilo se kao da se oprastam od ljudi s kojima sam provela dva tjedna, vise, stalna ekipa. ma u k... i sve. sve su to droge i alkohol, scene iz romana i filmova koje volimo gledati. ne zelim previse pricati o tome, nije prikladno, zdravo i dobro za ugled u drustvu. volim sve ovo, ali od danas prestaje. ne zelim blog pretvoriti u dnevnik iz komune, naci isusa i normalizirati zivot. postoji tanka linija koja me dijeli od ludila, jos jedno ovakvo ljetovanje daleko. sve ovo previse vuce u crninu. "I turn away from stars that may have burned out aeons ago. I no longer wish to look at them. I no longer wish to look at dead things." vidimo se za 10 dana. |
- 19:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
02.08.2005., utorak
9
|
cut the crap dio dana: prosli post niti uslagirana ne bi mogla progutati. ovaj odmor samo gomila sve vec ai veca sranja u mom zivotu. prvo: dva tjedna nisam mogla shvatiti da vise nemam sto raditi na faxu, da sam godinu dala i da me u devetom mjesecu ceka jos jedan nevjerojatno lagan ispit. sramotno je da ga nisam polozila. drugo: imam osjecaj da sam zaprla na prvoj godini zauvijek i da se vise nikad necu moci izvuci iz te petlje, cijeli zivot cu dozivljavati samo kroz oci brucosa. trece: sutra se naiskrenije ne zelim vratiti u zagreb. posebno ne sama. imam osjecaj da zagreb smrdi, emocionalno. jer u njemu nema niti jedne meni drage i potrebne osobe. ne volim ni cinjenicu da sve ovo prozivljavam samo zbog MUP-a. cetvrto: ljudi oko mene polako me dovode do spoznaje koliko su prolazni. sad sam vjerojatno vec dovoljno stara za to, zakljucila je neka sila ili jednostavno je odabirom drustva, neka sranja krenu. prijatelj na dijalizi svaka dva dana bez jednog bubrega ceka transplantaciju, prijatelj u bolnici jos 2 tjedna ostaje u kriticnom stanju, u bratica mi se prije svad dana spucao pijani kreten. na odmoru, na krku, u 14:55 stojim ispred zgrade policije i pitam se sto napraviti, odustajem jer ne zelim ostavljati podatke i odgovarati na pitanja. 15:03 dolazim do policijskog auta i pitam doslovno: "dal' je netko, konkretno, dvije osobe, da li su danas dvije osobe nadjene u bilo kojem zivom ili mrtvom, pijanom i slicno stanju negdje, u moru ili slicno?". odgovor je negativan. u najvecem kampu u gradu trazim recepcionara da mi pokaze sve slike devetnaenstogodisnjaka po imenu stefan. imam na raspolaganu i broj izbacivaca iz prejadnog lokalnog "diskaca" koji izgleda ko' olinjali zeljko bebek, a zovu ga "sin". dvije meni drage osobe 13 sati su mi nedostupne, nakon jednostavnog izlaska. peto: "prvo sredi putovnicu, pa onda odluci da li zelis ici na put ili ne", ingeniozan majcin zakljucak. zato i putujem uzduz i poprijeko po hrvatskoj, da mogu naknadno odluciti jesu li mi sva ta sranja trebala ili ne. busevi nisu zabavni. muziku vise ne podnosim. sesto: putovnicu ne trebam jer, koliko god to nevjerojatno zvucalo, ne ne zelim se sedam dana vucarati po uzarenom parizu. sedmo: ako se vec zelis igrati turista, nemoj biti pickica. zato ne bi bolje otisli u maroko? tursku? osmo: sutra ce mi nabrijana retardirana osamnaenstogodisnjakinja reci da se nasmijem prije nego opali prvu fotku. kao da sama nemam odobrenje da sama odaberem formu njuske koju zelim prikazati na dokumentima. nakon sto je u kulturnom tonu posaljem u kurac doslovno tim rijecima, tri zabrinute majke s djecom gledat' ce me ko' zlocinca. nakon toga se covjek mora osjecati kao govno hoces-neces. deveto: nevjerojato, ali nista od toga mi ne smeta. opskrbili su me s nevjerojatnom kolicinom para, tako da mogu obucena ko' olos na trashy mjestima piti birana crna vina u kombinaciji s cijelom lepezom sredstava za smirenje. nakon ritualnog bacanja u more i ronjenja s planktonima, mokra secem volsonisom, kupujem novu kutiju cika da zabavim zivce, vodim isprazne razgovore s ispraznim ljudima i urlam "first day of my life" i "land locked blues" u krivoj interpretaciji na gitari ispred fast fooda. |
- 22:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
nakon *umetnuti broj* dana opet sam kod kuce. macketina mi gura vlaznu njusku u dlan i opstruira pokusaj tipkanja. nije mi jasno kad se uspio toliko udebljati. makar, nema me od sredine sedmog mjeseca kod kuce. krk, zagreb, priznajem jedno stopiranje home u "fun & games" kategoriji, povratak u zagreb, opet krk i eto me ovdje. sutra opet zagreb, mozda home, krk, home, negdje u europi. nije ni cudno da me macketina ne prepoznaje. ili samo ljubomorno glumi kad se napokon vratim. turneju zovem mackovo ljetno bjezanje od problema. samo, problem u svemu je da problema nema. tko ne bi bjezao od toga? |
