Night rise
Like the evening prize
In a turnstile
backwards we fly

Cold bones

Tied together by

Black ropes
we pulled from a swing


In
a
seachange
nothing is safe

Strange waves
Push us every way
In a stolen boat
well float away

10 dana divljine

27.02.2005., nedjelja

NADA

veselim se otprilike kao djevojcica od 4 godine koja je dobila prilku da umoci mali prst u rakiju na obiteljskom rucku. senilna teta broj dva joj nudi svoju cijelu dozu. obitelj je previse zauzeta spletkarenjem protiv tete broj jedan koja je jedina hadezeovka u obitelji, pa ne obracaju paznju na nevino dijete koje je casicu vec odnjelo u kuhinju i sprema se ubaciti u sebe punu skoro - fatalnu dozu. previd nece proci nekaznjeno. hitna je na putu. mala na ispumpavanju.

tko je kriv?

majka? otac koji sevi sekretaricu?

hadezeovski sljam, teta broj jedan koja je opako zakoracila u osamdesetu sa svojih 120 kilograma?

baka koja ne konzumira mlijecne proizvode jer sadrze laktozu, na koju je, kao, alergicna, ali se nada da ce kalcij dobiti iz enormnih kolicina iznad 60 postotnog alkohola?

sjebanost same situacije i providnost?

ili mozda klinka sama? tko bi znao.

vaznija stvar je da ja imam novu psihodelicnu temu na mobitelu. sreca se ne moze mjeriti u promilima.

dosadno mi je. minus situaciji dodaje i demonski ananas zbog kojeg jucer nisam nista konzumirala. zudim za alkoholom i lakim drogama. svjesna da je danas ipak samo nedjelja.

zelim da u kinu igra nesto dobro. neispunjena zelja.

zelim da sam u zagrebu.

zelim se druziti.

zelim izbjeci citanje knjige o vazduhoplovstvu, ali vjerujem da cu upravo to sad i raditi.

zelim ne dobiti kolac u srce.

zelim se dovesti u situaciji da mogu dobiti kolac u srce, ali zelim ipak i dalje izbjeci gore navedeno.

sanjala sam da su mi mali patuljci ukrali punjac za mobitel. nadam se da to nije istina i da cu ga uskoro naci.

- 16:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ANANASOVA KLETVA

tri puta utipkavam krivi pass, nije mi jasno, ali nastavljam dalje, username, pa pas... mater, opet po trecu puta upisujem username umjesto passworda.

mora da je sve to posljedica odlicnog alkoholiziranja jucer.

oh yeah.

nego, citam tabloide:

'limenka ananasa odrzava tajnu aferu s osobom u plavoj pidjami s printom raketa! skandal potresao naciju!'


zahvaljujem lossos na inspiraciji ili prilici da bezocno plagiram. kako zeli.

LIMENKA

ta limenka ananasa je odmah u pocetku bila cudna, drugacija od svojih srodnika. metal se previse glatko svijao pod mojim dosadnim otvaracam za konzerve. kao maslac na teflonskoj tavi pritisnut drvenom kuhacom, zavodljivo se izmicao i otkrivao slatkasti tropski miris. miris ananasa.

nije proslo dugo, 20 s otprilike, prvi komadici ananasa klizili su niz moje grlo, kao sto rekoh u postu nize, vise kao zamjena za tekucinu, nego prava potreba za necim vocnim i slatkim.

OBSESSION

pratila me po cijeloj kuci. od kuhinje, do dnevne sobe, pa na kat u moju sobu, slijedila me poslusno i u sestrinu jazbinu. cekala me i na balkonu kod bacanja jastuka koji nikoga nisu pogodili. polako se dosuljala u prizemlje i smjestila se na stolu pokraj lapa. zlobno - limeno se cerekajuci u komadicima, navlacila je vilicu za sobom.

NENADANI ODLAZAK

limenka je uskoro bila prazna, spremna da krene na put za vjecna smetlista. ostavljajuci kletvu jeftinog konzerviranog ananasa na onoj koja je u plavoj pidjamici s printom raketa besposleno puzala iz prostorije u prostoriju.

sve je pocelo polako, kao virus ebole koji se polako siri kroz zrtvu, jos nesvjesnu opasnosti. u tonu dana, slusala sam the cure i billyja idola, razvrstavala muzicku kolekciju, pjevusila i vracala tepihe na mjesto, postavila stol i tada je sve krenulo.

KLETVA

nisam mogla gledati hranu. pripisala sam to gladovanju na koje sam bila prisiljena protekla tri dana jer nije bilo toplih obroka, samo sendvici od poli salame, a nisam htjela kuhati. jedan zalogaj, krumpira, drugi i u vremenu kad bi treci usljedio, vec sam grlila wc skoljku.

dan se nastavio u tom tonu. sklupcana u fetalni polozaj na omiljenoj fotelji uz lose filmove, proklinjala sam dan kad je ta limenka napustila svoje mjesto u supermarketu.

NESRETNI KRAJ

nisam na kraju otisla van. noc se spustala na moju dusu i uvukla se duboko u mracne zakutke u kuci. "subota je, a ja sam kod kuce", ponavaljala sam tonuci u san u 22:34.

- 13:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.02.2005., subota

RANDOM JUTARNJE MISLI

Mora da je 11, umorna sam, ali cini se da predugo spavam.mora da je 11, sad opet nista necu stici, mogu se najesti i poceti spremati za sljedeci izlazak. Jos pola sata.

j... te cini se da je 9, wooohooo, samo sad nemam na sto raditi. Bolje bi bilo da je 11.

Super, sok u frizideru.

Prazno. Mali kristalici ledenog soka klizu niz grlo, waterslide, jako dobro.

Gajim snazne emocije prema konzerviranoj hrani. Za dorucak cu pojesti limenku konzerviranog ananasa. Mozda je to podsvjesni refleks. Atomsko doba. Mozda volim otvarati konzerve.

Volim otvarati konzerve. Posebno malim svicarskim nozicima. Bamby me naucila izvidjackom nacinu. Kod kuce imam dosadni otvarac.

Zelja za ananasom je prije svega bila zelja za tekucinom. Ispijam ananasov sok. Komadici vise ne plutaju. Mozda da dolijem vode?

Odustajem, ali zedna sam, still. Uzimam kriglu i tocim vodu. Ima okus po amebama.

Trabam donjeti sve vunene predmete iz sobe. Vracam kriglu u ormar, uzimam tepihe i pokrivac, jastuke.

Jastuke bacam kroz balkon, zabavljam se, iskreno, bas se zabavljam. Limenka ananasa stoji na prozoru pored mene.

Vani nije hladno, ali ponestalo mi je municije. Vucem se u plavoj pidjamici s printom raketa u kucu. Imam je jos od petog razreda. Izgledam smijesno.

Ananas i tipkanje.

Pitam se zasto u snovima ne mogu glasno vristati. Ove noci ne napao pelikan prosjecne velicine. Ostala sam paralizirana od straha dva metra od ulaza u zgradu. Pelikani ne mogu otvarati vrata. Nisam mogla vistati. Pitam se hocu li tako reagirati kad sretnem pravog pelikana s ubilackim namjerama.

S limenom u desnoj i lapom ispod lijeve ruke, krecem se prema najblizem modemskom prikljucku u kuci.

Dobro jutro.

- 09:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.02.2005., srijeda

citam: uporno ustrajati.

ponavljam: uporno ustrajati.

zakljucujem: ne znam. danas pisem previse i pisem gluposti.

takodjer: opet normalno disem.

obecajem: da danas vise necu napisati niti rijec.

s jedinim razlogom: da izgubim onaj slabi osjecaj pojavljivanja crvenog rotirajuceg svjetla na kojem pise "javna blamaza".

ma nije to rotirka, to su moji obrazi. ne znam vise citati svoje tekstove, kako cu ih onda pisati? ne zelim ih obrisati, ali ih mogu ignorirati. relativno neuspjesno.

trebam naci onaj dobar glas u glavi koji ce mi reci sto da otipkam.

- 17:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

SPOZNAJA

hm... evo razmisljanjem i jednostavnim eksperimentom dosla sam do dvije spoznaje:

1. ako kazem "ja ne znam voziti", i ako to stvarno mislim, te ispruzim ruku i dodam: "i boli me k...", sve je nekako ljepse, tijelo je opusteno i smijesak mi titra na usnama.

2. sekundu kasnije, kada zakljucim i izrazim da: "ja znam voziti", oci mi postaju vlazne i manje, ali ne suzno, vise onako, bijesna lisica vlazne, tijelo se grci kroz izgovaranje: "ne znam koji k... mi taj kreten sere", opcenito osjecam se napeto i agresivno, puls je povisen, disanje plitko, nokti izvuceni i spremni za napad.

kroz nekoliko uzastopnih promjena polozaja na fotelji i jednako tako uzastopnih i naglih promjena stanja, dosla sam do spoznaje da samozavaravanje u ovom konkretnom slucaju ne pali.

sto je cudno, ali mogu to prihvatiti.

- 14:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

POBOLJSANJE (ILI KAKO UPORNO USTRAJATI U TOME DA POSTANES I BUDES PSIHOTICNI MANIJAK)

Da dan bude bolji, prije kave morala sam hodati na drugi dio grada do treceg od ukupno tri kioska metropole da pokupim cigarete, jer u centru, na ostala dva kioska prodaju svercani Marlboro. E pa sad znam da i na trecem od ukupno tri kioska metropole prodaju, sto ono? Svercani Marlboro.

Birc u kojem inace priskrbljujem dnevnu dozu nikotina i kofeina je zatvoren zbog preuredjenja. Tako da smo sad svi poprilicno u k... s dva mizerna surogata koji bi ga trebali kao nadomjestiti kroz koja ova dva tjedna. Neuspjesno.

Jedan od njih je naprosto rupa u koju stanu maksimalno cetiri osobe. Treci na kavi, uz neizbjeznog konobara, vec uzrokuje kronicno pomanjkanje kisika u prostoru.

Drugi je pretenciozno, preskupo, neuspjesno uredjeno mjesto gdje uz losu, vec rekoh, ali, preskupu kavu dobijes cokoladicu, uz caj jefitnu zutu tekucinu koja bi trebala biti med, a na sve je stavljena glazura sramotne ponude stampe (lose za sve one koji ne vole komunicirati s ljudima izvan svoje glave). Uz dnevni tisak, ostajes u dilami da li da u ruke uzmes Moju Sudbinu ili Lisu. Krizaljka u Sudbini vec je rijesena.

Bas doma razmisljam o tome u kojem smijeru da krenem. Da se uzrujavam bez veze i polako krenem prema zivcanom slomu, onako, polako s napustanjem kuplunga, ili da odem van. Van, u koju od ponudjenih birtija. Da do kraja dovrsim kutiju cika i tamo polako krenem prema zivanom slomu. Uz napustanje kuplunga. I ispijanje lose kave.

Treca mogucnost je da pocnem uzivati u knjizi koju sam uzela u knjiznici. Unutar prostora tri sa tri nisam uspjela naci finsku knjizevnost. U nedostatku inspiracije uzela sam prvu knjigu koja nije potpisana sa S. Sheldon.

Nije da ne cijenim ljepote hrvatskosrpskog jezika i napor prevoditelja koji se potrudio da nam omoguci citanje jedne od rijetkih japanskih knjiga o varduhoplovstvu. Moram priznati, ma i tu materijala za sasvim solidni zivcani slom.

- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DRIVE

Oh yeah, koliko sam sad pissed off. U pokusaju da se rijesim auto skole (da, ako se scrolla malo nize kroz blog do 9 mjeseca, da tocno tamo ce biti pocetak epske pustolovine) krenula sam voziti ujutro u 9.

Glupa, glupa ideja. U gradu kaos, plac, hrpa metuzalema koji bauljaju po sredini ceste kao da posjeduju bijelu liniju, ja u crvenom autu. S nadrkanim instruktorom pokraj sebe.

Radim provjere, kuzim jebeni kuplung, rikverc bez problema, instruktor pizdi na ljude, druge vozace, mene. Ignoriram u pocetku sve suptilne uvrede, boli me k... iskreno, vozim prema suncu, nemam cvike, odsjaj od snijega, jebada. Bas razmisljam o tome kako mi sunce przi i zadnji zivac koji omogucuje vid, mijenjam u trecu, razmisljam o cetvrtoj naglas i on pizdi kaj pricam s njim.

Objasnjavam mu sarkasticno da se ne obracam njemu. Ponekad pricam sa sobom. I do that alot, jebi ga, nije bas karakteristika ljudi u mojim godinama, ali kolko vidim, ja sam jedina osoba s kojom volim raspravljati, pa why not i glasno?

Kreten blokira svaki moj potez, kao, nije dobro. Ne pricam sad da dobro vozim, ali jebo mu, ovo kao da je postalo natjecanje tko ce prije posegnuti za mijenjacem. Hvala, mogu i sama! Kad radim na svoju ruku, not good, kad cekam njega da mi veli kaj da radim, not good.

Ne pusta mi fuckin' kuplung na miru, a pita se kako to jos nisam uspjela shvatiti. Vec mi je dva puta zaj... stvar da ga pritisne iz cistog mira i meni auto odjednom uz neugodan zvuk staje na pocetku raskrizja kad imam zeleno svijetlo. Rezim.

Imam sutra voznju, god damn, ako me ne pusti na miru, ako mi ne prestane j... kuplung i ako jos jednom primjeti da sam za dlaku izbjegla sudar jer nisam pocela usporavati 290 m od zaustavljenog automobila, I am gonna scream. Scream as loud as i can.

- 13:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.02.2005., nedjelja

CAT ON VACATION

nije mozda vrijeme da ovo isticem bas u drugom mjesecu, ali sudbina mi je opet odredila da ce prije svega biti proveden kod kuce, iskoristen kroz gubljenje vremena. svi su zaokupljeni ucenjem, imam osjecaj da moja prisutnost vise steti nego koristi, iako pokusavam biti motivator, potpora.

vise se ne vracam u zagreb, sto me iritira, ali ne zelim stvarati dodatnu napetost u kuci. pokusavam se prilagoditi i shvatiti ocev stav, ali ne mogu, pa cu sve daljnje prepreke i probleme nastaviti rijesavati alkoholom i kompulzivnim bjezanjem, samo da ne budem tamo gdje vec jesam u tom trenutku. ako ne fizicki, tada kroz psihu. sutra idem do knjiznice.

osjecaj napetosti u prsima jos nije nestao, znaci da osjecam da nesto jos treba obaviti, prvenstveno na fakultetu. tijelo jos nije shvatilo da se treba rijesiti grca, potrajat ce jos neko vrijeme. cisto iracionalni strah, manifestiran najnize koliko moze. things are going too well.

u petak u mocvari pokusala sam s nekom vrstom novog pristupa zivotu. ili to ili sam bila jako pijana. vjerojatno oboje.

pokusala sam pricati, bas pricati, bez upoznavanja, shema, glume. pretpostavljam da na svijetu statisticki mora postojati jos netko kao ja, tko moze popricati na nacin na koji ja zelim i na koji razmisljam. razmisljam da su mozda svi ljudi kompatibilni, samo se ne zele dovoljno potruditi. preduboko su uvuceni u povrsnu komunikaciju i bezsadrzajnost. mozda samo pretjerano osudjujem i ja sam ta koja prilazi s previse predrasuda.

ipak, uspjela sam popricati, ne zelim reci steci nekoliko prijatelja. nekoliko puta sam krivo shvacena. dobila sam pivu za sankom u pokusaju da razbijem dosadu. nije toliko lako, u ljudima odmah pokusati pronaci ono najljepse, ali vrijedi pokusati.

kao sto rekoh, idem se pokusati procistiti, opustiti, ispuniti vrijeme u ovih nekoliko dana. mozda cak i izolirati, vec dugo nisam pokusala biti sama. pokusat cu otipkati ono sto mozda uspijem shvatiti.

"wash my skin of all the hate", bez previse sapuna.

- 16:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.02.2005., petak

UPDATE

TUSIRANJE

i da, o tome sam mislila pisati. dakle, tusiranje, izvor nove pozitivne frustarcije i kontemplacija nevidjene dubine.

ljudi bas ne zele pricati o tome, tusiranju, postupcima tokom tusiranja. intimnija tema od sexa, j... ga mogu ti pricati o tome kako nekome pusim, ali sto radim u tus kabini nosim u grob.

SAPUNANJE

slucajno, unutar nekog konteksta, nekog odredjenog dana u nekom mjesecu koji necemo spominjati, a mogli bi cak reci i da je ovaj, a dan se zove jucer, naletjela sam na komunikacijsko minsko polje.

kad se tusiras, onako, dal' se nasapunas do kraja, bas svakog dana?

...

da? bas svakog dana? pogled u daljinu. i ruke? noge, sve? a ledja?

...

da? pogled u pod. kaj fakat?

...

jer... pogled u drugi dio poda. ja bas ne. onako, mislim, ja se ne sapunam, cijela... bas svaki dan. mislim, ne znam... brbljanje i tisina. nelagoda.

... ...

daj mi objasni, kaj ti tocno radis. dal' ja onda, mislim, smrdim? konkretno, dal ja sad tebi smrdim?

...

ne? nelagoda. kaj fakat ne? fakat ne?

jebo te, sad se cudno osjecam, idem pitati jos nekoga.

H... STORY


nakon puno zaobilazenja, nabadanja, povlacenja dima.

h..., dal se ti, onak, svaki dan nasapunas?

... prenerazeni pogled upucen od h... ...

a jelda? pa niti ja...

...

mislim, kak oni to rade, bas svaki dan, pa koza se susi, mislim, skidas vlastite masnoce koje izlucujes, ono luzina...

... h... gestikulira, zaneseno trlja nadlakticu desne ruke lijevom, simulira svoj rituale pranja, pita se.

kaj mi onda smrdimo, mislim, njima?

...

ne znam, sad onak, ja se osjecam cudno, kaj ti velis?

...

mogu ja spavati kod tebe danas? bas bi mi odgovaralo s obzirom na okolnosti i sve.

...

onda idem po kimono.

...

j... te ovo je cudno.

znam. - odgovorila je h..., jednako zbunjena kao i ja.

ZAKLJUCAK

nemam pojma. dal' nakon svog toga sapunanja one i dalje posjeduju feromone?

+ ne mogu fokusirati pisanje na jednu temu ili smisleni okvir. samo faza.

- 17:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

MMM

otvaram oci i protezem se. gledam prolaznike, cura u plavom fluffy kaputicu, decko u prugastoj kapici. jos je jutro, necu komentirati. i h... je budna, pustamo reggae kompilaciju i gledamo.

- kaj sad promatras?
- cigarete. ti?
- sibice.
tisina.
- sad?
- plocice.
- ja privjesak na kljucu.
- smijesan je. kod a ima one rukavice...
- da, za pecenje.

smijeh.

- sad?
- vrata od ormara.
- kupaonice.
- cike.
- isto. razmisljas u mojem smijeru?
- kaj?
- stavimo pepeljaru na pod.
dodajem joj njenu kutiju i sibice. pali cigaretu i gleda sibicu koja gori, dodaje mi kutiju. zbunjeno gledam u nju.
- no...? budes mi zapalila?
- kaj? ... aha!
pruza mi sibicu. gasim plamen i uzimam vlastitu. waste of trees. pusimo i gledamo van, protezemo nozice i smijemo se.

- znas raditi kolutice?
okrecem se ne ledja, povlacim dim i ispuhujem prema stropu, teatar - ne. ti?
- ma jebi ga.


jos nas zamara razgovor od jucer. samo se pitam tko ce opet poceti.

dolazi d... idem glavnom stazom prema ulazu.

- d...! - urlamo slozno na otvorenom prozoru. u prizemlju smo. h... je dobila sobu, krevet, vise ne spada na podu.

d... se okrece, smjeska.

- kava?
- aha! - smjeskamo se h... i ja.

dolazi do nas u sobu. h... leti prema vratima i ceka. grli d... i smije se.

- ja idem do k..., kad skuham kavu, pozovem vas.

h... i ja se opet bacamo na jastuke.

- savrsen dan, a?
- ma odlican.

lezimo vec sat i pol, gledamo, pricamo, pusimo, sad idemo na kavu, koju ce netko drugi posluziti uz jutarnji. just a perfect day. jebes razgovor od jucer. pitat cu to sutra.

- 13:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.02.2005., četvrtak

I'M

malcom mclaren - about her

kako komentirati komentare?

kako komentirati blogove?

svaka rijec zove drugu, recenica zove nove i skrecem u novi post. jedini nacin na koji mogu pisati. otvorim pivu i sjednem uz tipkovnicu. sve pocne teci i tu sam.

nema pojedinca, vlastite licnosti, bez drustva, naucila sam za kolokvij.

izrekla to.

ponovila.

napisala.

lagala.

stvari koje ispunjavaju nase zivote. stvari koje nam govore, pisu za nas. sto ispunjava i inspirira? to su drugi ljudi. to smo stvarno mi?

mislim da jos nisam fajn. mislim da sam previse emocionalna, jos. da trebam odmor. da trebam prestati nadopunjavati ovaj post. da ne trebam nadopunjavanje.

mogu sama.

najgore, ali ipak prihvatljivo u nekim uvjetima. zivot usmjeris tako i sve postane lako. stavi novu pjesmu.

groove armada - chicago

kad nitko ne gleda, mozda ipak uspijem ukrasti trenutak vremena za sebe. izvan ralja socioloske teorije i drugih ljudi. izvan inspiracije i djelovanja.

najbolje stvari se rijetko kada događaju
, mozda je sad trenutak za njih.

biti optimist. govoriti da je casa napola puna i pobrinuti se da takva uvijek bude.

otvoriti novu pivu.

umrijeti pjevajuci.

CONFUSED

- 20:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

KOLIKO JOS?

rekli su. ili je netko rekao.

i svi su odjednom rekli da ce tako biti. ili nece. i dosao je netko drugi.

rekao nesto novo, nitko nije pomisljao na drugaciji ishod.

svi smo opet poceli razmisljati.

drugacije.

sve dok...

nisu rekli da je to krivo.

rekao je to netko drugi.

ne mi.

jebes pornic na sari i gay imenik i srednjoskolke iz srbije.

sto ti mislis?

- 20:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.02.2005., nedjelja

NECIJE STVARI

uvijek postoje oni ljudi koji ce reci da je keks koji padne na pod dobar jedino za bacanje.

da prijatelji koji te razocaraju imaju potencijal jedino za bolnu smrt.

ptice za nas ne umiru pjevajuci, vec jednostavno crkavaju kao i svi ostali, ispustajuci bolne zvukove usred pada s grane.

tek toliko, da se javim.

osjecaj optimizma i vjere ispunjava moje mlado srce.

- 22:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.02.2005., četvrtak

STOP

s obzirom da mi se zivot svodi na prestanak pusenja, faks, prestanak pusenja, faks, malo tjeskobe, jos malo tjeskobe, prividnu depresiju ili stavrnu depresiju, nije vazno, zelim malo stati. prestati preturati iste dosadne teme, jer dovoljno je da se vec sama vrtim u krug, ne trebam i neduzne promatrace uvoditi u to.

sad idem na malu pauzu, i kad se nesto stvarno dogodi i zasluzi da bude opisano, bit ce opisano.

- 11:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.02.2005., srijeda

DOS ADNO

nemas sto raditi? pa pisi.

kaze mi tweek da previse depresivno djelujem. to nikako ne mogu vise sama sebi dopustiti. depresivan biti - da, zvucati tako - pobogu, ne! posebno kad si u biti dobro, jer sve lose je uspjesno otipkano ili izlijano na papir. ode jos jedna mina tinte. kako se to uopce zove, punjenje za nalivpera? hm... mah, mine.


ovo nije bilo dovoljno sretno, jebo mu.

sto me usrecilo? idemo tako.

jucer me usrecila cinjenica da su maskare i da djeca dolaze i zvone na moja vrata i pokusavaju plesati. jos vise me usrecilo to da vrata ja nisam smjela otvarati nakon prve grupe koju sam pokusala slikati i najavila stavljanje na kiddie porn stranicu. majka nije bila odusevljena pa je svo veselje gledanja razocaranih malih lica namazanih jeftinom maminom sminkom, u trenutku kada umjesto love dobiju bombone, otislo tamo negdje.

nisam mogla posteno natapirati kosu, pa se moj tribute osamdesetima kostim pretvorio u nesto sto cisto komotno i hocu nositi van u mochvaru, kad zatopli. usrecila me sretna kombinacija suknje i starog kosarkaskog dresa.

usrecila me i anci. draga cura iz osnovne slash srednje skole. nikad s njom nisam produbila to nase povrsno polu - prijateljstvo, ali:

a) zenu je prekrasno grliti. da, postoji u tome velika razlika. nacin na koji se obavije oko tebe je neponovljiv.

b) zna pricati. balansira na onoj tankoj granici izmedju intimnog i javnog. vodi tako dobro da mozes reci sve u uvjerenju da nisi rekao nista.

c) sasvim normalna je. nevjerojatno normalno stabilna.

d) vidimo se maksimalno svaka 3 mjeseca. nemam niti najmanju namjeru ulaziti u moj zivot. ne mice se dalje od pozicije pristojne znatizelje.

e) dosta.

pokusala sam upotrijebiti usklicnik, ali nisam uspjela. ako ovo pomaze, dobro: !



- 22:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

UZAS

molim vas za diskreciju. nemojte reci mojoj majci da pusim. to bi joj slomilo srce. nesto sto ne zelim. pa sto ako umrem, cak i od raka pluca. to ce na kraju biti samo moja stvar i moj izbor. ne trazim samilost i ne trazim upute. znam sto radim, budite bez brige.
zabrane me nece sprijeciti, ako odlucim nastaviti. ne mozes ovisnika preokrenuti. da, smijesno.

mozak i dalje funkcionira, samo pluca poprimaju crnu boju. zasto ne bi? zasto bi? dobro pitanje. tko bi znao, opet dodje na isto, kako god okrenes.

zasto uopce apelirate na moju savjest? na nerodjenu djecu? na zdravlje?

znam sve. mozda tako predstavljam populaciju "izgubljenih".

mi necemo sudjelovati u velikim tuzbama protiv duhanske industrije. ne iz pravih razloga, doduse. a ionako se vodi kao provjereno i poznato da smo zli.


jer kakav uopce drugaciji mozes biti, kad se namjerno ozljedjujes?

ugrozavas one koje volis.

ne volis ti nikoga.

ugrozavas svoju nerodjenu djecu. nemas niti osnovne instinkte. nisi nista bolji od trudnice na heroinu. bez morala.

oduzimas iz zdravstvenog fonda novac koji bi mogao malom xy kupiti srce, snimajuci svoja crna pluca. crna kao noc, kao tvoj pomraceni um, kao zlo samo. mali xy umire. ti si kriv.

na kraju ces slomiti srce svojoj majci, pa ti apel nista ne vrijedi. ionako ce saznati kad umres, nakon sto pocnes pocnes kasljati krv i plitko disati. kad izgubis glas. budalo.

ipak, mislim ce tada sama cinjenica mog zivota kao pusaca biti potisnuta necim itekako vaznijim, mojom smrti.

dajem vam za pravo da kazete na kraju, iznad moga goba sto god zelite. ali bilo bi mi nekako draze, da majka place zbog mene same. vjerujte mi, nece nista pitati.

na kraju se dodatna pitanja ne postavljaju, ne u dusi.

pustite nas na miru.

- 20:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.02.2005., utorak

TV PRODAJA SLASH SMECE ON TV

Istina, magicna posuda stvarno zadrzava tekucine, krute tvari, zrak, manjeg psa i zlatnu ribicu u slucaju da je ponovno akvarij gurnula preko ruba stola. Tu riba je izvan kontrole.

Moguce je posudu staviti u hladnjak, na stol, pod, polici, u prtljazni ili na tv. Moze boraviti i u spavacoj sobi, pokraj wc skoljke. Jebo mu, u trenutku pomracenja uma moze posluziti i kao hladno oruzje.

Hell, cak i najmasniju krafnu na svijetu koju upravo zvacem, bez straha bi stavila u tu prokletu super – turbo posudu na bazi mikro – vlakana, zatvorila je ekstremno skupim poklopcem koji je danas, tko bi reko koje sam ja srece, besplatan. Da, dobro ste culi, besplatan! Upravo mi je to rekao debeljuskasti strucnjak za super – tirbo posude koji je diplomirao na Bill University u Ohiu, a zove se Jim, doktor znanosti.

Ali sve to je poprilicno sivo, dosadno i nedostatno. Poslijepodnevna tv je vjerojatno najzamornija stvar koju covjek moze pokusati gledati. Kao i ona pjesma, mmmm... dobar? Mislim da ne. Tv prodaja ovdje pocinje bolje izgledati. Steta sto je vec zamijenjena sapunicama.

Pregledavanje stare video kolekcije, cokolada, kronicni kasalj i tako sve do reprize Simpsona i neizbjezne Sabrine, retardirane vjecne teen zvijezde.

My god, right now I'd rather be dead then here. Majka mi kuha mlijeko s secerom jer joj moje naprezanje, stenjanje i davljenje pocinje ici na kurac. Kako je lijep taj osjecaj obiteljske povezanosti i ljubavi. Prije pocetka Zvjezdanih staza.

Please shoot me.

- 16:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

WHATEVER

hej, ide netko na kavu?

bas shvatih da mi je kafomanska druzica otisla za metropolu. ima ispit.

sretno djevojko!

ali kava me i dalje zove.

cigareta zbog koje cu jednog dana iskasljati pluca.

dolazim, bez brige.

precious habits.

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2005., ponedjeljak

LOPTA

NE ZELIM BITI KRIVO SHVACENA, ALI NE DAJEM SI PUNO IZBORA.
OSUDJUJEM SE NA NEMINOVNO.


da li mogu opet ici protiv konvencija?

da, ovaj tekst je pisan krajnje uzlaznim tonom.


rekla sam sve sto sam mogla reci, mozda previse odmjereno, ali bas tako mi treba. mislim da je gotovo, da smo rijesili stvari, pocistili racune.

vazno je znati. a ja napokon znam i shvacam sto osjecam.

sto se dogodilo danas?

mozda je ovo nova faza odrastanja, mozda, mozda ne zelim razmisljati u drugom smjeru. ne u ovom trenutku i ne u ponovnom sukobu sa drustvom (svojim drustvom).

postoji stvar koju je potrebno znati o meni, a lako je prihvatiti je nakon sto provedemo malo vremena zajedno.

ne volim "slucajne" dodire. nije to pitanje jednostavne nelagode koja obuzima svakoga tijekom nezeljenog, jos vise, stranog kontakta. ne volim dirati druge ljude, ako ih ne poznajem dovoljno i ako nije potrebno. jos manje volim da mene dodiruju.

neki ljudi nisu tu barijeru probili godinama, drugima su bila dovoljna dva tjedna.

pitanje psihe, povjerenja i opreza. slabosti s moje strane. jer ukazuje na jos jednu cinjenicu. vrlo jednostavno shvatljivu. jako se vezem na ljude. vise nego je to uobicajeno i shvacano. vise nego ce oni koje prihvacam isto osjetiti prema meni.

posebna stvar je dodirivanje kose.

a o tome danas i pisem.

krivi trenutak, krivi pristup, moje specificno raspolozenje i mnostvo minornih faktora, neprimjetnih sa strane, ali meni podsvjesno vaznih, mogu izazvati neopisivi osjecaj gadjenja duboko u srzi onoga sto nazivamo dusom, pretpostavljam, samo zbog banalnog dodira po kosi.

what's the big deal? - pitaju se.

ispadam freak kad brzo odmicem ruku, dizem se, gledam prenerazeno ravno u oci.

what's the big deal?

ne znam sto da kazem, kako to izraziti, ali probaj ti shvatiti kako bi se osjecao da ti iz cistog mira nabijem saku u usta i guram je duboko u grlo.

vjerujem da ne bi bilo ugodno. da bi osjetio iste stvari kao i ja u ovom trenutku. iskonski strah, prevrtanje zeluca i krajnje gadjenje.


danas se to nije dogodilo.

zasto?

jos ne zelim saznati.

igram novu igru na novom igralistu. vjerujem da ce biti zabavno.

- 23:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

THIS WILL TAKE SOME TIME, I KNOW

Kronicno kasljem, bas u najgorem trenutku. Imam osjecaj da svaki od plucnih mjehurica, sam neponovljivo bolno za sebe, prolazi kroz odvajanje od cjeline. Cijelo plucno krilo pretvara se u paukovu mrezu spricanu crvenom krvi. Samo sto nije puklo. Danas ne zelim kasljati krv, trebam voziti.

Ipak, mislim da necu moci. Prevelika opasnost na cesti. Kako se odrzati na cesti kad svaki napadaj baca na koljena? Cijelu noc. Nekoliko puta bacila sam se s kreveta da ublazim napetost u plucima. Glazba u pozadini, Frusciante, nakon nekog vremena vise ne mozes.

Kriva je pljuga na prozoru. Minus nesto stupnjeva, kimono, snijezna povrsina ispred nas i Radiohead, Talk show host. Ledene trepavice, pojedini izdah podjeljen na tisuce kristalica.

Idem na caj, koju cigaretu. Vratiti knjigu u knjiznicu. Metamorfoze metafizike. Nisam jos produzila clanstvo, drzim knjigu kojih 20 dana ilegalno. Oprostite, oprostite, moram reci. Necu nikad vise, do sljedece godine.

- 09:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.02.2005., nedjelja

AUKUSTICNA GITARA

Danas u menzi, imala sam napadaj panike. Zatvorila ruke da simuliranu smedju papirnatu vrecicu kakve koriste u filmovima i pokusavala disati. Budalo, razmisljala sam, samo to i mozes.

Izbrisati to ne mozes. Poreci lako, ali nista ne znaci.

Ne mogu glumiti da me ne dira, ne mogu glumiti da nisam prokleti emotivac, izraz toliko degradiranog interpretiranja.

Zelim da je bar to drugacije zavrsilo. Da si to uspio bolje izvesti.

Da nisi lagao.

Ovako mogu samo disati. Niti plakati.

Sjediti u kadi i disati. Vruca voda isparava s koze u hladnoj atmosferi. A ja ne mogu nista. Nista.

Ne mogu zaboraviti i ne mogu oprostiti. Jer nismo djeca. Neiskrenost pogadja direktno, bez prethodnog promisljanja.

Hladno, distancirano kimam u znak shvacanja, odobravanja i povjerenja, vjerujem sto mi prica. Drzim se nezainteresirano i slusam, pitam se zasto ja to ne znam.

Dostojanstvo mi nikad nije bilo problem. To ne znaci da rana nije otvorena. Samo dobro podnosim bol.

Zasto to nisam saznala od tebe. Zasto mi trebaju reci drugi?

Mogu reci da te mrzim, izbaciti to sto osjecam unutar prsnog kosa, to sto prolazi kroz mene. Rijec koju ne zelim izgovoriti. Jer ne bi rekla nista.

Nema fasade. Ovo je sve sto mogu izreci, sve sto jesam. Nastojala sam se uzdici iznad situacije.

Uspjela sam.

Ne mogu prisvojiti tudju dusu, ne mogu traziti odanost, ne mogu traziti nista. Vjerujem u apsolutnu slobodu ljudskog bica i trazim jednako za sebe.

Ne mogu, ne zelim, ne vjerujem u trazenje bilo cega od ljudi, osim iskrenosti. Jedina stvar koji je moguce dati, jer toliko je cista da nema cijenu, nema oblik i nema definiciju. Istina moze boljeti, ali ne moze povrijediti, ne stvarno, ne tamo gdje je najvaznije.

Zasto nismo krenuli tim putem?

Vjerojatno to zelim saznati. Iako vise nije vazno. The deed is done.

Jedino sto mogu, je duboko udahnuti. Nista vise.

Ne mogu te mrziti, kriviti. Nije moj nacin.

Znam, i dalje cu vjerovati. Ne mogu izgubiti povjerenje. Emotivac po defaultu, jebi ga. Sa svima u mom zivotu ce biti tako. You're bound to get hurt kad nekoga vezes uz svoje postojanje. Prihvatis i umrezis.

A sto nam je drugo ciniti?

Ono sto sam toliko nastojala izbjeci cijelo vrijeme danas ne moze ostati neizreceno. Vezala sam dijete, a ja to odavno nisam.

- 21:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.02.2005., četvrtak

RALICE

t.a. - kad polozim b kategoriju, mislim voziti ralicu.

(pogled prema zutim rotirajucim svjetlima na parkiralistu, snijeg)

macak, ja - da, zahvalno, stabilno zanimanje.
t.a. - nije vazno, glavno da se ja zaposlim.

(pogled van uz podizanje salice kuhanog vina, cvjetni motiv. prije nekoliko dana izbacena je iz kuce. 18 godina. unemployed.)

ja, macak - a ljetni mjeseci? odlicno, ali ipak, moram priznati da ima dobre strane. vjerojatno.

(gledam van samo da izbjegnem pogled)

t.a. - ma to je za zaposlenje pravog muskarca.
macak - samo, ti nisi muskarac.
t.a. - jebes to. imas kunu i pol?
macak - ostavila sam ti kunu jucer.

(darezljiva ja. zena uopce nema prihoda, a tu joj prodajem spike)

t.a. - mah, hvala.
macak - evo dvije.

(bacam kovanicu na stol. cini se da imamo jos jedan gol. cini se da svi slusaju nas razgovor. muzika ne radi. krivo vrijeme za kuhano vino.)

t.a. - evo ti 50 lipa.

(are you kidding?)

macak - daj odjebi.
t.a. - sad sam 50 lipa u plusu.
ja - ma cheers.

mora da si faca kad vozis ralicu.

mora da si faca kad izbacis dijete iz kuce.

- 20:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.02.2005., srijeda

HOME

zalim za vremenom iz komunizma i guess. kad sam jedno ljetnog jutra uzela nekoliko dinara iz svoje super - tajne kasice prasice i trcala do zeljeznickog kolodvora da kupim onaj kviki snack s sretnim klokanom na omotu.

kad su bronhi bomboni imali pravi okus i u album zivotinjskog carstva samo slicice pricvrscivali karbofiksom. sad me samo i touch proizvodi podsjecaju na karbofiks. ne mogu se vise igrati kolaz - papirom. sad imam kavu i cigaretu.

odlazili smo na more u staroj zastavi usred noci. starci su nas nosili polako da nas ne probude, a noge nisi nakon budjenja mogao spusiti na pod jer je sve bilo puno stvari. ta voznja bila je dozivljaj djelomice vec zbog te slobode da stojis na sjedalu i cekas da vidis izranjanje plave vodene mase iza kamena. vrucina i suncanica, pretpostavljam, bili su uzrok drugog dijela "potpune omamljenosti".

telefonirali smo na crvenom telefonu i trebalo je paziti kako okreces broj. neprestana ponavljanja.

zelena crtanka i plavo odijelo za igranje u snijegu.

rijetki, pateticni bor je bio prepun bombona i sitnica. vezali su ga svake godine za komade namjestaja jer sam unistila dva seta ukrasa.

danas su to strogo uskladjene crvene kuglice, strateski postavljene na savrsenom drvcu.

dan kad sam klinca iz kvarta opalila velikim kamenom u glavu. zivjeli smo "na gradilistu", kvartu u izgradnji. vozila sam prasnom cestom svoj plavi biciklic. jednog dana se slomio na dva dijela. gledala sam djeda kako ga popravlja. svi su u to vrijeme jednostavno znali stvari.

jedno ljeto bosim nogama skocila sam na vruci, svjeze izlijani, crni asfalt. stavili su me pod tus. i was in the spotlight. prasnih obraza niz koje su tekle suze, crnih tabana koji su izazvali toliku paniku, nikad se nisam bolje zabavila.

sreca je znacilo imati veliki sjajni tirkizni balon punjen helijom.

tuga - gubitak tog balona.

tjesili su me sljakeri koji su postavljali plin u kuci. rekli su da ce letjeti daleko u nebo.

zanimalo me koliko daleko.

do prve crne rupe, rekli su.

- 21:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

SALVAR

a damn, mogla bi as well i spasiti stare postove, i'm lazy pa sve prebacujem u ovaj.

16.01.2005., nedjelja


post o tome kako mi se fakat dalo uciti i da zelim nastaviti. kad sam vec kod dosljednosti, danas se opet prisiljavam na ucenje.
inace, ispit sam polozila.
TOCKA
radim na maksimumu svojih intelektualnih sposobnosti i uzivam. ne mogu vjerovati koliko ucenje moze transformirati osobu.

sad sam u fazi samozavaravanja kad mislim da ce to raspolozenje trajati danima, godinama, desetljecima nakon ispita.

ali nece.

svijet treba suprotnosti i zato cu uskoro ponovno utonuti u maloumnu stvarnost.

ali dosta price, idem citati nesto.

komentari izgubljeni


24.01.2005., ponedjeljak

dakle, ovdje bi cak mogla pojasniti neke stvari. post je otipkan nekoliko sati nakon uzimanja xanaxa. na tome sam odrzala seminar. odvratno.
PSIHO KRONIKE
pismo zahvale, u biti.

to m.v.

sad vidim koliko covjek zapravo moze otupiti posredovanjem jednostavne kemijske jednadzbe prevedene u realnosti. eternal sunshine of the silenced mind. mirnocu traziti u izvanjskom, iako nosis urodjeni potencijal, zakon, u sebi.

nije toliko lose. ionako smo mi drustvo brzih rijesenja, bezbolnih promjena. utisane savjesti. beskrajnih izgovora.

usamljenost je ono sto je uvijek u nama, zatomljena kemijom i drustvenim ulogama.

obrana tisinom. obrana frustracijama i psihickim poremecajima.

slab pojedinac drustva pod sedativima.

mi smo budale, jer previse znamo, previse shvacamo.


25.01.2005., utorak

jedan od "postova iz menze", strange, ali nikako se ne mogu posteno uhvatiti te teme.
SNOW
u menzi prije nekoliko dana iritantna, neinteligentna kokos s medicine (oh, yeah, ocito je) imala je 3 minutni monolog "da on mene ostavi?! da on mene ostavi?! (ponoviti jos bar 16 puta, pathos je u pitanju), pa da se usudi on mene ostaviti nazvala bi radio i policiju i rekla da me tuce i zlostavlja i da me silovao."
da, otprilike na tom dijelu mi vilica pada na tanjur, lose spremljeni pire krumpir ublazava pad i udarac, a oci se zaustavljaju na maloj, prosjecnoj curici u bez majici, crnim hlacicama, s obicnom misjom kosom vezanom u nemastoviti rep koja se odvratno ceri.
necu povezivati neciji izgled i karakter jer tako samo nastaju ispravni stereotipi danog trenutka, ali - stilski uskladjene kolegice nisu mogle kontrolirati izboj ponosa, pa je spontani pljesak odjeknuo nasim ocito premalim stolom s predobrom akustikom.

ne zanima me kako se ona stvarno osjeca, sto misli i sto se nalazi ispod one vanjstine, ne zanima me kakva je osoba i da li joj se svidja ovaj snijeg vani. nije vazan niti njezin odgoj, niti ljudi medju kojima se krece, zanemarujem i papayu u koju izlazi.
zaima me kako osoba s tako niskim samopouzdanjem ipak moze, s druge strane, pokazivati toliku kolicnu narcisoinosti i uvjerenja da je u pravu?

kako netko moze posesivno vezati nekoga uz sebe? sto je onda to? koje stanje svijesti, koji odnos prema osobi s kojom si u vezi dovodi do toga da planiras i osvetu? to nadilazi okvire odgoja i drustva. da li si uopce sposoban voljeti?

toliko otvoreno nanositi stetu, ne onome s kim si u vezi, nego na kraju bas sebi, zasto?

prosla sam fazu samoozljedjivanja, ali tako daleko nikad ne bih otisla. ipak je izmedju rusevina razaranja tijela i uma nesto moralo ostati cisto, at least i saved my soul. jer nikad se ne bih mogla spustiti toliko nisko da dodjem u gore navedenu situaciju. mozda pretjerano romantiziram stvari i taj stav se ne moze uspjesno pomiriti sa stilom zivota koji sam usvojila, ali uvijek i prije svega cu voljnije prihatiti zaljubljenost u svaku fascinantnu osobu koju upoznam i pustim u svoj zivot, nego da se izgubim u onakvoj emocionalnoj pustosi.
kad volis, na kraju mozes priznati samo gubitak nekoga koga nisi mogao posjedovati, jer i ti si cijelo vrijeme bio slobodan. kakva osveta? bijes? ne shvacam to.

mozda zato ljudi tako brzo odlaze iz mog zivota. nesto mora biti zrtvovano za ideal, neke stvari ne odgovaraju u svakom trenutku. rastes, razvijas se, mijenjas kozu. nista ne moze ublaziti bol prijelaznog razdoblja, moze biti samo pojacana griznjom savjesti i nepotrebnim svojatanjem tudjeg postojanja. ljudi odlaze, ja takodjer, sve izvan toga moze izazvati samo jos jacu bol.

macak out

- 10:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
# Menze su mistična mjesta na kojima dolazi do iznenadne promjene karaktera i temperamenta pojedinih osoba. A možda to ima veze i s hranom, ne znam... (gargantua 25.01.2005. 10:46)
# uh, kokos sa medicine ocito ima nekih issues zbog kojih bi se pod hitno trebala obratiti nekome... ono, da vide jel joj mogu pomoci, jer cura ocito treba profesionalnu pomoc... Ako nekoga stvarno volis, pusti ga. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj, a ako ne, zapravo ga nikad nisi ni imala... Pozdrav mojoj naaaaaaaaaaajdrazoj machkici! ;-) (Analna Carica 25.01.2005. 11:14)
# Trebala si biti faca pa toj maloj održati bukvicu na licu mjesta... valjda te ne bi prijavila policiji? :) (klipan 26.01.2005. 22:54)



26.01.2005., srijeda

nekoliko dana prije ispita, uz sve svjetovne uzitke, osim cigareta, odricem se i kave.
GET USED TO IT
onaj osjecaj kad lebdis kroz zrak i nista stvarno ne dodirules. prostor se gubi u izmaglici, a ti sjedis i sjedis na faxu, jedva dises. pure insomnia.
pricas, gledas, ali nista ne daje utisak da je stvarno. sve dok sjene ne pocnu letjeti. crne sjene spazene krajickom oka. zaustavljas dah kod svakog susreta, naglo trzajuci glavom u sve smjerove odjednom. nikuda.

kreces se kroz snijeg i led. hladni vjetar baca ti sitne kristalice u lice. ali tebe ne mogu dotaknuti. tako nestvarno.

zelis rasiriti ruke, lagani smijesak na granici ludila lebdi na ispucalim usnama. da, zelis rasiriti ruke.

i snijeg i vjetar, hladnoca i mekoca dodira zraka, i tlo, te zovu.

pokusavas posegnuti za najblizom granom, tako mekanom da moze ublaziti pad.

prekasno.

padas izmedju svega, sve je to tako daleko, imas vremena sve do zadnje milisekunde prije udarca.

budjenje na hladnom betonu.

reci "ne" kavi ponudjenoj u 1 u noci. posebno u slucaju kad su to 2 uzastopne noci.

naglo odustajanja od uobicajene dnevne doze kofeina uzrokuje simptome bliske gripi.


dear god, ovo niti ja necu citati.

- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.02.2005., utorak

NEW BATTERIES

Ný Batterí

Probudila se kao i svakog dana svog zivota, neizbjezno, pocela sudjelovati u mazohistickoj navici vrste. Ne mozes, ne probuditi se. I pisati dalje. Ne mozes izvjeci sjebani osjecaj novog jutra koje samo potvrdjuje ono intuitivno shvaceno danima prije.

I tako je macak opet na pocetku i vise se ne vraca.

Sve je moguce preboljeti, kad prodje onaj osjecaj da trnes. Nema boli, ali ipak je tu i bojis se da ce se pojaviti.

Zelim biti riba pod ledom koja osjeca samo strujanje hladne vode i kuca svojim malim srcem kojem se nista lose ne moze dobiti. Riba ne moze zeljeti trcati, riba ne moze slomiti nogu na ledu, riba ne moze skopiti oci i ne moze plakati.

Niti ja ne mogu plakati, ali to niti ne zelim.

Godinu dana je puno, a ne radi se samo o tih 12 mjeseci. NE MOGU GLUMITI. Ne vjerodostojno, ne mogu samo dici glavu i izderati se u prazno da je sve u redu. Kurac je u redu.

Otisla sam na kavu koju nisam popila, nestale su 4 cigarete koje nisam pusila, tri cd-a nisam slusala. Film nisam pogledala. Novine drzala iz navike.

Poruku jesam dobila.

Ionako smo samo tako komunicirali. Prokleta civilizavija i mobilna komunikacija. Nikad realizirane rijeci.

Lazem.

Ne smeta mi to. Ponosni, potpuno trenirani virtualni psic, to sam ja. Citam, dakle, znam.

Citam emocije iz rijeci, recenica u chatovima, sms porukama. Vrhunska perverzija. Krajnja prilagodjenost uvjerima.

Otisla sam gore, iznad grada u novu kucu, sjela na rub prozora i gledala grad. Dvije cigarete.

Jedan kefir kasnije.

Pet poruka.

Dva spajanja na net.

Jedan zivot on standby.

Mislim da logicki postupam. Realno vjerojatno trebam odmor.

Rafmagniđ Búiđ
Mig Langar Ađ Skera
Og Rista Sjálfan Mig Á Hol
En Ţori Ţađ Ekki
Frekar Slekk Ég Á Mér
Aleinn Á Ný

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

11/10 (1)
10/07 (1)
06/07 (1)
04/07 (1)
01/07 (4)
12/06 (4)
11/06 (2)
09/06 (1)
08/06 (2)
05/06 (5)
04/06 (3)
03/06 (1)
02/06 (7)
01/06 (2)
12/05 (2)
11/05 (6)
10/05 (3)
09/05 (14)
08/05 (11)
07/05 (5)
06/05 (14)
05/05 (20)
04/05 (23)
03/05 (30)
02/05 (25)
01/05 (21)
12/04 (8)
11/04 (14)
10/04 (18)
09/04 (26)
08/04 (7)
07/04 (28)
06/04 (23)
00/00 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Random
mail to:

(aktivno) chem_y@yahoo.com